Milanovićevu retoriku po kojoj u Europi do osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u travnju 1941., nije bilo koncentracijskih logora i masovnih egzekucija na osnovi vjere i podrijetla ne treba ozbilojno uzimati u obzir, jer premijer tom izjavom nije samo relativizirao genocidni projekt nacističkoga sustava Hitlerove Njemačke, nego je doveo u pitanje sve žrtve holokausta, optuživši Hrvate da su za samo nekoliko dana do perfekcije organizirali državu, razvili u tjedan dana industriju, te njezine metode primijenili za maosvna uništenja ljudi, dok su im istodobno na teritoriju već bile raspoređene njemačke nacističke, talijanske fašističke i velikosrpske četničke okupacijske postrojbe, a jugoslavenski boljševički teroristi bili saveznici istih njemačkih nacista, najprije u inavziji na Poljsku, zaposjedanju zapadnoeuropskih zemelja, a potom i osvajanju bivše Jugoslavije, koja se zbog svoje neprirodnosti i velikosrpskoga terora nad Hrvatima raspadala po svim svojim šavovima.

Iza neozbiljnosti kojom se poigrava hrvatski predsjednik vlade skriva se opravdavanje nacističko-komunističkoga savezništva i masovnih zločina, koje su zbog prirode svojih totalitarnih sustava činili tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata. Osim boljševičkoga arsenala iz dugotrajne povijesti obračuna s političkim protivnicima, kontinuitet klevetanja hrvatskoga naroda razrađen je i u cijelom nizu velikosrpskih projekata teritorijalnoga osvajanja ili pak opravdavanja jugoslavenskih diktatura, koje su bile samo okviri za provedbu srpske osvajačke politike. Upravo iza te politike, bilo da je riječ o tradicionalnom velikosrbizmu ili pak njegovoj komunističkoj inačici uvijek su se skrivali velikoruski projekti, o izlasku moćne slavenske države na toplo more.

U tom kontekstu, bez obzira na premijerovu svijest o izrečenim optužbama, a one se nastavljaju na njegovu izjavu kako je Hrvatska "slučajna država", premijerove poruke mogle bi biti i svojevrsni odrazi sadašnjih geopolitičkih previranja u središnjoj i jugoistočnoj Europi. Naime, nastupanje srbijanske politike, u kojoj se pod krinkom zajedničke štednje nudi bivšim članicama jugoslvesnke komunističke federacije otvaranje zajedničkih veleposlanstva, tek je dio vrlo osmišljene politike iz novoga srpskog Memoranduma, a organizacija zajedničkih vježbi Oružanih snaga Republike Hrvatske i srbijanske vojske potvrđuje samo da javnost još uvijek nije upućena koliko je Hrvatska duboko zaglibila u integracijske procese sa Srbijom.

Hrvatsko povezivanje sa Srbijom na razini t. zv. regionalne politike vodi doduše u revitalizaciju britanskoga projekta zapadnoga Balkana. Nu geopolitička priča se ne može zaustaviti samo na već više puta propalim balkanskim velikodržavnim projektima, jer je Srbija, između ostaloga, zbog silnih ruskih ulaganja te naftovodnih putova već sada u ruskom interesnom području, što potvrđuju njezini međudržavni sporazumi o vojnoj suradnji s Rusijom, ali i promatračko članstvo u euroazijskoj uniji, na čelu koje se nalazi Moskva. Premijerov pak napadaj na Katoličku Crkvu može se uspoređivati sa svojedobnim boljševičkim progonom zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, koji je zbog svoje vjernosti Svetomu ocu i Vatikanu bio jednako smetnja Staljinu, njegovom supraničkom satrapu Brozu, ali i dijelovima britanske politike, koja je u to vrijeme vodila svoj interni vjerski rat protiv "papista".

Na pogibeljnost premijerovih tvrdnji, kojem je čak i predsjednik države Ivo Josipović zamjerio plagiranje svoje izjave o još uvijek "živućoj ustaškoj zmiji" u Hrvatskoj, promatrače upućuju i manevri oko primata u vlasništvu hrvatsko-madžarske naftne kompanije Ine. Tu tvrtku, kako se već najavljuje, Putinovim blagioslovom, žele preuzeti ruski državni naftni divovi, što bi u slučaju možebitna preuzimanja, zbog široko rasprostranjena ruskoga naftnog bussinesa u Srbiji i Republici Srpskoj u BiH, preko Hrvatske, omogućilo Rusiji nadzor istočne obale Jadranskoga mora. Nedavne informacije o ruskom zajmu Madžarskoj od oko 10 milijarda eura za izgradnju atomske centrale na granici s Hrvatskom, dovodi madžarsku državu u svojevrsnu ovisnost o Moskvi, a na sjevrne hrvatske granice, rusko pozicioniranje. U činjenici da dijelovi jugozapadne Ukrajine graniče s financijski, o Moskvi, ovisnoj Madžarskoj, sadašnja borba za prevlast nad Kijevom, osim nadzora u t. zv. bližem ruskom okruženju, Ukrajina ima i svoje strategijsko značenja početne podloge u ruskom nastupanju prema jugu, odnosno pozicioniranju na toplom moru.

Dugačka i razvedena hrvatska obala Jadranskoga mora, u slučaju ruskoga pozicioniranja, omogućila bi Moskvi poziciju koju trajno pokušava realizirati zadnjih dva stoljeća. U tom projektu, kao i tijekom cijeloga razdoblja, smetnja su joj sumnjivi katolički Hrvati pa joj na reginalnoj razini odgovara, osim t. zv. južnoslavenskoga zajedništva, i velikosrpska politika. Ponajprije, jer zahvaljujući njoj već sad nadzire cijelu Bosnu i Hercegovinu, a uspostavom hrvatsko-srpskoga zajedništva nadizarala bi cijelu jugoistočno Europu, dijelove Sredozemlja i središnje Europe.

Premijerovo nijekanje hrvatske države i besmislene klevete vlastitoga naroda, kako bi opravdao bivšu sovjetsku bolješvičku politiku, nisu nažalost neusporedive sa sadašnjim ruskim nastupanjem na europskoj političkoj pozornici. Zato i sadašnje klevetanje prošlosti, zapravo služi za opravdavanje budućnosti.

Piše: Mate Kovačević, Hrvatsko slovo
31.siječnja 2014.