Pravi majstor nikamo ne ide bez alata, a komplet
ključeva za pričvršćivanje, zavrtanje i odvrtanje uvijek
mu je pri ruci (kao i francuski ključ,
naravno). Bilo bi nepravedno spominjati alate, a ne i
insignije nebeskog vratara sv. Petra, koji nikamo ne ide
bez ključa, kao ni papa bez svoja dva (službena). A
kakva bi to zaštitnica kućanskih poslova bila bez
svežnja ključeva, pa ih tako sv. Marta ima uvijek o
pojasu.
Dok sam još
(uglavnom neuspješno) klimprala po klaviru, drugovala
sam s violinskim i basovskim ključem,
no brzo sam se priklonila frazeologiji, u kojoj je
ključ također ostavio traga: biti pod ključem
(biti zatvoren, dobro čuvan, u tazvoru); dobiti ključ
u ruke (zapravo vlast nad kim / čim), premda se
formula preselila i u građevinarstvo (useliti se u
potpuno opremljen stan); staviti ključ u bravu
(doći pod stečaj, prestati raditi); otvoriti nešto
zlatnim ključem (dokopati se čega mitom); predati
komu ključeve od čega (staviti komu što na
raspolaganje); zatvoriti se sa sedam
ključeva (ne odati svoje mišljenje, držati ga
strogo za sebe). U zapadnoj Bosni na okuci rijeke Sane
leži mjesto koje se zove Ključ. Za ime
svakoga lokaliteta postoji dublji (skriveniji) razlog,
pa tako i za ovaj. Malo strpljenja, doći ćemo i do
njega.
Nekoć su se u Jugoslaviji stvari najčešće rješavale
po republičkom ključu (ako već ne po
nacionalnom), a ključ je i ona spasonosna
formula za čitanje i razumijevanje šifriranoga teksta
(što je danas već i "obični" književni). I kuća može
biti na ključ (to je kuća sa dva krila koja su pod
pravim kutom), kao što i ptice mogu letjeti u ključu
(u obliku ključa).
Ključ se stavlja u ključanicu ili bravu
(koja je znala biti prozor u svijet neslućenih
spoznaja). Kroz nju se obično viri, gleda krišom, što
se ne smatra baš pristojnim. Više volim taj starinski
spoj ključa i brave nego one moderne kartice, koje me
tjeraju da se znojim pred vratima hotelskih soba dok u
procijep guram takvu karticu čas s ove, čas s one
strane, a vrata i dalje ostaju zatvorena. Da im i
kažem: Sezame, otvori se! - učinak bi bio isti.
Današnja hotelska vrata imuna su na bajke. Ona
razumiju samo (meni poprilično skrivenu) elektroniku.
A sada zaronimo malo u povijest riječi ključ!
Prvotno mu je značenje savinut
predmet, što je mogla biti i neka kuka (a znalci
kojima nijedna brava ne može odoljeti pravili su
šperhakle, njem. Sperrhaken), jer čemu nositi svu silu
ključeva kad pravi majstor svaku bravu nasilno otvara
samo jednim (ali vrijednim)?! Taj otpirač ne poznaje
ni zapreke ni granice, pa se u Turskoj i u zemljama
koje su pod njom stoljećima stenjale zove kalauz
(ili kalavuz, tur. kilavuz). Prešao je i u prezime
(Kalauz), koje se čuje i kod nas, no ne mora značiti
da su nositelji toga prezimena bili baš obijači brava,
jer kalauz znači i vodič, putovođa,
pokazivač puta, peljar, pa se ti prezimenjaci
vjerojatno radije priklanjaju ovoj poštenoj i korisnoj
djelatnosti.
Prasl.
"kl’učü" značio je najprije zakrivljen komad
drveta, neki rigl (njem. Riegel), koji se
stavljao u zakovice između dovratka i vrata i koji je,
kao i ključ, tek kasnije postao željezni, pa je dobio
i razna imena: zasun, kračun, reza, mandal, od čega su
nastali i glagoli zakračunati, zamandaliti i sl.
Srodnu riječ *kl'uka pratimo preko grč. klçís, lat.
clavis, stvnjem. sluzzil, njem. -Schlüssel, do ključa
u istom značenju.
Drugi krak
otišao je u kljukanje, što sigurno još pamte naše
guske, koje bi gazdarica uhvatila gotovo hrvačkim
zahvatom (i ondje se zove ključ) i šopala valjušcima
od kukuruznoga brašna, samo da se što brže udebljaju
(a i jetra su im morala biti svijetla, jer su baš
takva bila na cijeni za domaću "gusju" paštetu).
Ključ je stara riječ, pa je razumljivo da
se uselila i u druge slavenske jezike - stsl. ključü,
češ. klíč. Baza im je ie. *kleu .H - što i opet znači
zakrivljen komad drveta. Upravo je ta zakrivljenost
dala i glagol ključiti, pa se lokaliteti izvedeni od
ove osnove vjerojatno nalaze na nekim okukama (primjer
Ključa u BiH) ili su povezani s drugim značenjem
ključa, a to je izvor (tako je i u ruskom). Ključ,
naime, znači i mlaz tekućine koja naglo izbija na
površinu ili vrutak koji se pravi pri vrenju. Kažemo
da voda baca ključ, što znači da počinje
kipjeti. Premda etimolozi glagol ključati svrstavaju
među onomatopejske glagole (klokotati, glogotati i
sl.), mislim da ni ovo značenje (nagli prodor tekućine
na površinu) ne bi trebalo zanemariti.
Cijela priča o vodi i ključu sinula mi je nedavno u
Sv. Naumu na Ohridskom jezeru. Za "otvaranje očiju"
zaslužna je, naravno, i svetica kojoj su oči glavna
preokupacija - sv. Petka. Njezina se crkva nalazi
uvijek uz vodu. Gledajući freske iz života sv. Nauma,
na nekima se vidjelo kako je liječio bolesnike
(poglavito duševne), jer se zna da je bio (i)
liječnik, a danas je makedonskim neuropsihijatrima
svetac zaštitnik (patron ili parac). Freske na kojima
su prizori iz svečeva života (pokopan je 910. godine u
crkvi koju je 895. i osnovao) nisu ni velike ni
centralno smještene, pa ih posjetitelji pogledaju tek
ovlaš i već lete za vodičem da provjere neprovjerljivo
- navodne otkucaje srca ovoga sveca ili barem šum na
mjestu gdje bi mu trebalo biti srce. To se
"provjerava" stavljanjem dlana, pa zatim i uha, na
svečev grob. Naravno, šum se možda i čuje, jer ga mogu
proizvesti pukotine u poroznu tlu, no turisti su
poseban soj ljudi kojima vodiči mogu prodati štošta,
pa to zdušno i čine.
Nisam se gurala na to fantomsko osluškivanje, nego
sam se vratila u glavnu crkvenu prostoriju i još
jednom pogledala freske. Na jednoj se vidi kako
bolesnika vezuju za motke, u čemu se možda naziru
preteče luđačke košulje ili stezulje. Na drugoj neki
opsjednuti jadnik (nepoznat netko, kao i obično,
procjenjuje tuđu opsjednutost) stoji u kotlu što ga
ližu plameni jezici. U kotao je, vidi se, bio ubačen
ključ da otključa bolesnikovu dušu i da iz nje
može izaći svako zlo.
Kad voda baci ključ, kad se
počnu skupljati mjehurići da proključa, terapija je
valjda završena, čovjek kao oparen skače iz kotla
(naravno, potpuno izliječen), a voda se baca, jer s
njom ionako odlazi sve ono što nam baš i nije po volji
(nek' te voda nosi). Iz ovoga neću izvlačiti nikakav
zaključak; radije ću još spomenuti manje poznat
naključak, što u Lici znači komad mesa koji se
stavi kuhati kad jelo već ključa i koji se
pojede, a ne iznosi se na stol s ostalim jelima, ili
pokljuku (u Sloveniji Pokljuka je lokalitet),
zemljanu posudu za kuhanje i/ili pečenje, rođakinju
već obrađenoga lopiža, crepulje, crijepnje, črepnje,
čeprnje, u kojoj - ako nemate što bolje - možete
spraviti tradicionalni specijalitet siromašnih -
klin-čorbu.
Piše Nives Opačić
Vijenac br. 442
6.5.2010. |