U Torontu smo unajmili jednosobni stan, no odmah nas je
dočekalo neugodno iznenađenje. Suprug, inženjer
geodezije i sudski vještak, na početku je morao raditi
svašta. Struku mu nisu priznali. Dok je učio engleski
jezik, skoro godinu dana je čistio konjima u jednoj
staji. Bilo mi je strašno tad, osjećala sam da je za
njega ponižavajuće raditi sve to. Kasnije sam shvatila
kako sam zapravo bila u krivu, jer nikakav rad nije
ponižavajući, naprotiv!
Dolaskom ovdje jeli smo iz papirnatih
tanjura koje smo svaki put prali. Sjećam se kako sam
suprugu nakon dva tjedna rekla neka mi da dva sata i
bit ću spremna za povratak u domovinu. No, on je tad
govorio kako u Kanadi vidi našu dobru budućnost. I bio
je u pravu!
Tomislav se rodio sredinom svibnja
1970. godine, četiri mjeseca nakon našeg boravka u
novoj domovini. Nešto kasnije, suprug je konačno dobio
posao u struci, no njegovu diplomu i dalje nisu
priznali. Morao je položiti dodatne ispite. Iako ni
tad nije dobro pričao engleski, uspio je sve završiti
u roku. Pitate li ga danas kako mu je bilo, on se
svega malo sjeća, ali treba samo pogledati slike iz
tog vremena. Njega nema gotovo niti na jednoj
obiteljskoj, jer je uvijek učio. Djeca i ja smo
uglavnom bili sami.
Onda je sve krenulo nabolje. Radio je
puno, od ranog jutra do kasne večeri. Posao je bio
zahtjevan! Srećom, svi smo uglavnom bili zdravi, djeca
su rasla, kao i naši planovi. No, 1980. nakon gotovo
desetogodišnjeg predanog rada suprug je otpušten iz
tvrtke. I tad je odlučio otvoriti vlastitu. U to
vrijeme djeca su nam puno pomagala.
Došao je i Domovinski rat, a mi smo se
pridružili borbi za Hrvatsku. Oboje smo i dalje radili
u tvrtki, no sve veća aktivnost u zajednici mene je
zaokupirala. Naša kuća na samom početku rata bila je
jedna od luka gdje se pakirala roba za domovinu.
Kad su sva djeca završila fakultet
geodezije, moja obitelj se našla u posebnoj prilici.
Prvi puta u povijesti Ontarija četiri člana zajednice
imaju diplomu "Ontario land Surveyor" i rade u istoj
tvrtki! I danas njih četvero rade zajedno, no uskoro
dobivaju pojačanja. Stariji unuk je na trećoj godini
geodezije u Torontu, unuka uskoro upisuje isti
fakultet, najmlađi unuk govori o geodeziji mjesečeve
površine, a kako čujem i svi drugi potomci se spremaju
poći djedovim koracima.
Mislim da smo uspješni, no sve to je
postignuto teškim radom i velikim odricanjem. Veselimo
se budućnosti, jer mladi sa sobom donose nove ideje o
kojima mi nismo mogli ni sanjati. Naša djeca su
postigla puno, a već sada vidimo kako će unuci otići
još dalje.
Od dolaska u Kanadu do danas sreli smo
mnogo dobrih ljudi. Sjećam se jedne obitelji koja nam
je na početku pomogla i kad sam ih pitala kako ćemo im
se odužiti, oni su mi odgovorili da trebamo pomoći
nekome drugom. Te riječi dobro pamtimo.
Možda se pitate zašto smo morali
otići? Mislim da smo u Kanadi stvarno odrasli. Kao
prvo, prije nismo dovoljno cijenili rad. Drugo, malo
smo znali o nama Hrvatima. Dvije godine nakon dolaska
zaposlila sam se u turističkoj agenciji Yugotours gdje
sam prvi put u životu čula za Bleiburg. Do tada, možda
je ovo malo nevjerojatno za pročitati, nisam znala što
znači biti Hrvat i koliko je to bilo teško mnogim
ljudima.
U Kanadi smo se borili za život koji
nije bio jednostavan, kao što nije ni danas. Osim
toga, uključili smo se u rad hrvatske zajednice, sreli
mnoge ljude čija su nas iskustva promijenila. Ova
zemlja nije jednostavna za život, ali ako se vodite
prema Deset Božjih zapovijedi, uspjeh će doći. No,
jedna stvar se nikad neće promijeniti: svagdje je
lijepo, ali u Hrvatskoj je najljepše.
Planiramo li se vratiti? Nažalost ne,
jer u Kanadi imamo i žive, i mrtve. Ovdje smo pokopali
svoje roditelje i prijatelje. Ovdje žive naša djeca i
unučad, prošlost i budućnost, a Hrvatska uvijek ostaje
u srcu. I koliko god bi se željeli vratiti, ipak ćemo
ostati.
I na kraju, moja poruka svima onima
koji planiraju napustiti domovinu. Mnogi koji u
Hrvatskoj ne mogu pronaći posao, često smatraju kako
su neki od njih ponižavajući, što je velika pogreška.
Svaki posao, bez obzira kakav bio, važan je i nekoga
će nahraniti.
Ostanite u
Hrvatskoj! Kod kuće je ipak najljepše! Vjerujte mi!
Valentina Krčmar, Večernji list
Valentina i Vladimir Krčmar - 50.
godišnjica braka |