No, ono što mi se nedavno dogodilo, ukazalo mi je na to
da provociranje navedenih podjela, nažalost, pogoduje i
širem spektru društvenih aktera. U tom smislu, kao
prilog "borbi za slobodu medija" koja se odvija
posljednjih dana, u nastavku iznosim vlastiti primjer
raskida suradnje s H-alterom, "Novinama H-rvacke
ALTER-native", koji ukazuje na razmjere histerije kojom
smo svi obuhvaćeni u novije vrijeme, a koja predstavlja
iskaz nemoći da se suočimo sa stvarnim problemima i
budemo aktivni sudionici u njihovom rješavanju.
Dobra suradnja
Za H-alter sam, kao kolumnistica,
počela pisati u listopadu prošle godine. Iako je
suradnja protjecala u najboljem redu te mi je glavni
urednik Toni Gabrić često hvalio tekstove, prije
tjedan dana, potpuno neočekivano, telefonski mi je
javljeno da me se miče s mjesta uvodničarke zbog
"političke situacije". Budući da mi je ostalo nejasno
kakva je moja veza s "političkom situacijom" zatražila
sam pisano obrazloženje. No urednik Gabrić nije mi ga
pružio. U konačnici, nakon višednevnog iščekivanja i
na zamolbu kolege koji je, za razliku od mene, bio
obaviješten o razlozima prekida suradnje sa mnom,
Gabrić je dao odobrenje da mi se proslijedi e-mail u
kojem mi detaljnije objašnjava što je na stvari.
Prema Gabriću, temeljni je razlog zbog
kojega više nisam "primjerena" uvodničarka taj što bi
on "u sadašnjoj političkoj situaciji želio da za
Uvodnik angažiraju nekoga tko je javno prepoznat kao
istaknut i radikalan protivnik fašizma i ustaštva".
No, "neki moji stavovi, koji doduše nisu bili izneseni
na H-alteru, nego u Petom danu, naveli su ga još
ranije da se upita jesam li ja pravi izbor".
Zatim Gabrić, na dva primjera,
preciznije pojašnjava gdje je nastao problem. Prvi se
odnosi na moju izjavu u emisiji Peti dan gdje sam, na
pitanje o tome što mislim o vraćenom pokroviteljstvu
nad Bleiburgom, odgovorila da smatram da je na to
pitanje davno odgovorio Sofoklo svojom Antigonom, čija
je poruka da sve žrtve trebaju biti časno obilježene
na jednaki način. To je po njemu navodno "legitiman
stav", ali mu nedostaje "daljnje pojašnjenje u istoj
rečenici koje se bavi osudom 'ustaškog revivala'".
Optužba vezana uz moju drugu izjavu još je zanimljivija, a tiče
se ideje povezivanja Hrvatske sa zemljama Višegradske skupine gdje sam opet,
kako navodi Gabrić, propustila osuditi "reakcionarne režime koji su na vlasti u
tim zemljama". Znači li to da je jedan od simptoma nedovoljnog "antifašizma"
postalo smatrati da se vanjskopolitička suradnja treba ostvarivati i sa zemljama
srednje Europe?
Fiksacija na Bleiburg
Na prvoj razini ovoga obrazloženja
upada u oči fiksacija na Bleiburg. Od svih postojećih
problema, od eko-politika, TTIP-a, privatizacije, kao
tema koje su deklarirano glavni fokus H-altera,
Gabrića u prvom redu žulja moj "nedorečeni" ili
nedovoljno glasno izraženi antifašizam. Budući da se
temom Drugoga svjetskog rata nisam podrobnije bavila,
niti pripada području moga znanstvenog i osobnog
interesa, a naknadnim pretresom vlastitih izjava
ustanovila sam da sam prilikom govora o Jasenovcu
jasno osudila ustaške zločine, što očito dežurni
"antifašisti" ritualno očekuju u svakom javnom nastupu
običnih smrtnika, a što Gabrić ne zna ili mu nije
važno, postavlja se pitanje koliko je "antifašizma"
dovoljno i kako se često mora upražnjavati.
H-alter, naime, traži nekoga "tko je
javno prepoznat kao istaknut i radikalan protivnik
fašizma i ustaštva". Je li primjer traženog
radikalizma najava odmetanja u šumu nakon čega će
"ustaše" loše proći, kao što je nedavno javno
zaprijetio njihov nagrađeni autor? Što nekoga tko je
rođen 1982. godine, a ne posjeduje policijski dosje
ili inkriminirajuće snimke postrojavanja u crnoj
odori, čini mogućim simpatizerom ustaštva?
To što smatram da sve mrtve treba dostojanstveno pokopati? Ili
je problem u tome što sam u istoj emisiji kao odgovor na pitanje o potrebi
zakona o deustašizaciji Hrvatske rekla da je tema (po)ratnih podjela nametnuta,
da ekstremističke istupe treba primjereno kažnjavati, ali da Hrvatska nije
ustaška zemlja, čime sam suzila broj neprijatelja na kojima H-alter gradi svoju
ugroženu poziciju? Uostalom, što to Gabrića (1961.) čini većim antifašistom od
mene?
Temeljni je problem pervertirane
"antifašističke" svijesti iskrivljen odnos prema
stvarnosti. Naime, dok normalna svijest podrazumijeva
da su ljudi uglavnom demokrati pa time i antifašisti
jer je to civilizacijsko nasljeđe pripadno svima, a ne
privilegiranim društvenim skupinama, izopačena svijest
smatra da su svi krivi dok se ne dokaže suprotno,
točnije da su svi fašisti dok ne steknu pravo na
titulu "antifašista". A tko bi im tu titulu trebao
dodijeliti? Hoće li Gabrić napraviti antifašističku
dopusnicu ili registar antifašista pa da se konačno
razluče podobni od nepodobnih?
Na drugoj razini Gabrićeve
argumentacije ističe se šokantna spoznaja da biti
H-alterov kolumnist podrazumijeva širenje pravovjerja
i u svim drugim javnim istupima. Zar samo javnim? No,
još je simptomatičnije da nije sporno ono što sam za
H-alter napisala, ili ono što sam općenito javno
izjavljivala, nego ono što nisam rekla. Nakon
povijesno prepoznate, doduše i osuđene, prakse
verbalnog delikta - stranka ili sekta H-alter, kojoj
sam eto pristupila, a da nisam ni znala, otišla je
korak dalje. Gabrić je tako na mom primjeru
inaugurirao instituciju delikta prešućivanja koja
daleko nadmašuje klasične totalitarne metode, a koja
počiva na pretpostavci indoktrinirane svijesti u kojoj
svaki tekst ima podtekst iza kojeg netko stoji, zbog
čega u onom nedorečenom začudno vreba veća opasnost
nego u izgovorenom.
'Alternativa'
U tom smislu ovaj primjer može
poslužiti kao dobra ilustracija toga što se može
dogoditi svima koji se ogriješe o nepisane kriterije
dežurnih moralizatora te kao raskrivanje mehanizma
funkcioniranja jedne licemjerne "alternativne"
politike. Naime, iako urednička sloboda u izabiranju
suradnika ili raskidanju odnosa s njima nije osobito
sporna, za očekivati je da se to događa sukladno jasno
definiranoj programskoj politici pojedinog medija.
Djelovanje H-altera, medija koji, kako sami ističu, "nije
opterećen političkim utjecajima" jer je namijenjen "ljudima koji vole i žele
misliti svojom glavom", ako je suditi prema javnim natječajima putem kojih je
bio financiran, trebalo bi se temeljiti na kulturi javnog dijaloga i borbi
protiv diskriminacije. U praksi se pak pokazalo da je riječ o promicanju
jednoumlja pod egidom pluralizma, što ukazuje na šire razmjere društvene
patologije, njezine generatore i njihovu odgovornost. Istinska alternativa tome
podrazumijevala bi uzdizanje iznad nametnute ustaško-partizanske dihotomije i
vraćanje fokusa na probleme koji se u prvom redu tiču dostojne egzistencije i
očuvanja javnog dobra.
Stoga, kao što navodi Ustav RH i parafraziraju različiti
transparenti ponosno objavljeni upravo na stranicama H-altera, potrebno je da se
"zajedno borimo za neovisne medije" i "obranimo pravo društva da zna" jer
"novinarstvo je pisanje onoga što drugi ne žele objaviti, sve drugo su odnosi s
javnošću". Borba za slobodu medija tako podrazumijeva i borbu za slobodu unutar
medija koja uključuje dijalog i pravo na drugačije, vlastito mišljenje. A zar to
ne bi trebao biti i smisao demokratskog antifašizma - beskompromisni raskid s
totalitarnim praksama cenzuriranja na svim razinama?
Marija Selak, bivša uvodničarka
H-alter
jutarnji.hr
www.hkz-kkv.ch |