Te prve godine mojega života obilježila su prostrana
polja, široke ravnice, beskrajno plavo nebo i šum
Rječine, neprestani, nepresušni, uporni šum slapa podno
naše kuće. Zarumenjeno nebo u smiraj Sunca ili u
praskozorje, kada bih bosonoga istrčala u vrt. Mir i
tišina staroga bunara. Misterij povijesti stare
frankopanske kule u Gradu Grobniku. Povijest koju sam
obožavala. Povijesne knjige koje sam upijala do ranih
jutarnjih sati. Šum vjetra na vrhuncima planina koje
okružuju Grobničko polje. U toj zaglušujućoj tišini s
pogledom na zelenilo bora, smreke i jele, i plavetnilo
neba, mora i otoka u daljini, osjećala sam se slobodnom
poput ptice.
Bila sam dijete prirode. Vješto se
penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim
poljima dok je vjetar šibao moje lice, uvijek
zarumenjeno od sunca ili vjetra. Pomalo dječački mogla
sam se popeti na svako stablo, ljuljajući se nad
bistrinom Rječine, puštajući se bez straha u hladnu,
duboku vodu, izranjajući i hvatajući zrak u plućima i
plavetnilo neba u oku.
Odrastala sam u toj slobodi prostora,
pjevu ptica, šumu vjetra i beskraju neba. Užasavala
sam se jedino poskoka i koprive. Često sam upadala u
grmlje kopriva, vidajući plikove, a i susreti s
poskocima nisu bili rijetki, no na sreću uvijek su
završavali dobro. Uvijek sam instinktivno znala kako
se ponašati u blizini zmija.
Moji mama i tata bili su obrtnici,
težaci. Tata je bio mesar. Imao je svoju mesnicu,
stoku i kompletnu proizvodnju mesa. Mama Dubravka i
tata Branko, a kasnije i brat Branko, kojemu sam dala
ime po djevojčici Brankici, starijoj od mene, kojoj
sam se divila, vrijedno su radili u našem obrtu. Tata
je ponedjeljkom ustajao u tri ujutro i odlazio u
nabavku stoke, putujući Hrvatskom, od Like i Gorskog
Kotara do Jaske. I ostatak tjedna u našoj se kući
ustajalo u ranu zoru, a predaha nije bilo ni vikendom.
Svojim sam roditeljima beskrajno
zahvalna ne samo za sve što su učinili za mene i
brata, s kojim sam bila i ostala jako vezana, već i za
sve čemu su me naučili - da se jedino radom, poštenjem
i zalaganjem u životu može postići istinski uspjeh.
Naučili su me obiteljskim vrijednostima i kako u
konačnici ono najvrijednije što imamo i ono što nam
uvijek ostaje su ljudi koji su uz nas i u dobru i u
zlu. Da je sreća u malim stvarima, u trenucima pažnje
koju poklanjamo jedni drugima, u trenucima
zajedništva, opuštanja... U brizi jednih za druge, u
šalici toploga čaja koju ti donese mlađi brat dok
ležiš u krevetu bolesna...
Moje je djetinjstvo obilježila igra sa
susjedima koji su svi redom bili dječaci, uglavnom
nogomet i gađanju praćkom... Sjećam se jednog
popodneva, nakon višednevne kiše, kad sam zajedno s
prijateljima skakala po lokvama, pa onako neuredna i
mokra otišla kući, što naravno, nije naišlo na
odobravanje moje majke. Vikala je na mene da mi to ne
priliči jer sam djevojčica, a ja sam uporno govorila
da nisam! Nikada više nije mi rekla da nešto ne mogu
samo zato što sam žensko. Niti bih ja to ikada
prihvatila. Od bilo koga.
Moja je majka moja junakinja. Ona je
ta koja je u meni njegovala ambicije. Kao djevojka
morala je naporno raditi te stoga nije uspjela
završiti školu, ali je shvaćala vrijednost obrazovanja
za napredak u životu. Nikada mi nije pokušala niti
sugerirati koji bih put trebala odabrati. Uvijek bi
uvažila moje želje i tada učinila sve kako bi mi
pomogla na putu kojim sam odlučila krenuti. Beskrajno
sam zahvalna roditeljima na podršci. Oni su najmudrije
osobe koje su obilježile moj život. I sve što sam
danas - dugujem njima.
Sretna sam
što sam mogla rasti u takvoj nesputanosti i slobodi.
Priroda je i danas moje najdraže "odmaralište" i njoj
pronalazim mir i odmak od svakodnevice. Želja mi je
vratiti se jednom u rodni kraj, na tatinu zemlju i
sagraditi kuću za obitelj te u miru grobničkih polja
slušati vjetar i ptice. Kada razmišljam o tome
najradije citiram djelove pjesme "Grobničko polje"
hrvatskog pjesnika Dimitrija Demetra:
PJESMA HRVATA
Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gorom zvijer prolazi,
A ja da se lanci seti
Dam tuđincu, da me gazi?
Tko ne voli umrijet prije,
U tom naša krv ne bije!
Znam, da moji pradjedovi
Cijelim svijetom gospođahu;
A ja jezik da njihovi
U ropskomu tajim strahu?
Tko ne voli umrijet prije,
U tom naša krv ne bije! |
Sam ću ubit moj jedinca,
Nož u srce rinut žene,
Neg da vidim od tuđinca
Pravice mi porušene.
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša krv ne bije!
Sam ću upalit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući,
Neg da tuđin mojim pravom
U mojoj se bani kući.
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša krv ne bije!
Iz Grobničkoga polja |
Nakon završene osnovne škole u Donjem
Jelenju i tri razreda u Riječkoj gimnaziji, četvrti
razred srednjoškolskog obrazovanja završila sam u
SAD-u u Los Alamosu, New Mexico. Odluka za taj odlazak
u sklopu učeničke razmjene bila je isključivo moja.
Sama sam odradila sve pripreme za put
i, tek danas sam toga svjesna, prilično hrabro krenula
naprijed. To je bio moj prvi odlazak od kuće, u
svijet. Iako sam oduvijek bila vrlo samostalna, i
danas se živo sjećam čežnje za domom. I kasnije,
tijekom svih mojih duljih izbivanja i života izvan
Hrvatske, taj me osjećaj nije napuštao.
Po povratku upisujem engleski i
španjolski jezik i književnost na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. Diplomirala sam 1993. godine.
Tijekom studiranja upoznala sam i svog supruga Jakova.
Te su se godine u mnogočemu pokazale važnima.
Te godine kada sam diplomirala,
Hrvatska se još borila s ratnom agresijom i okupacijom
svojeg državnog teritorija.
Slike ratom obuhvaćenih područja,
priče prognanih iz svojih domova, slike hrvatskih
branitelja koji bez straha za vlastite brane naše
živote i tek započeti život ove lijepe, ali napaćene
zemlje, urezivali su mi se u srce i svijest. Hrvatska
je na čelu s prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom
i Hrvatskom demokratskom zajednicom odlučno gradila
svoju samostalnost. Odlučujem i ja - i postajem
članicom HDZ-a. Uvijek sam bila spremna pridonositi
boljem radu svoje stranke i zalagati se za zajedničke
vrijednosti. Od svojih tadašnjih uvjerenja nisam
nikada odustala, a u iste vrijednosti ulažem i danas:
domovina i obitelj koje stoje u njenim temeljima, moj
su životni odabir. U dobru i zlu - od njih se ne mogu
i ne želim rastati.
Nakon višegodišnjeg rada u
Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske,
angažmana u Veleposlanstvu RH u Kanadi te nakon
stjecanja magisterija iz područja političkih znanosti,
imenovana sam na dužnost ministra savjetnika u
Ministarstvu vanjskih poslova RH. Godine 2003.
postajem ministricom europskih integracija RH, a potom
sam 2005. godine, nakon spajanja dvaju ministarstava,
imenovana sam ministricom vanjskih poslova i europskih
integracija RH i tu dužnost obnašam do 2008. godine.
Za mojeg je mandata Republika Hrvatska započela
pregovore za članstvo u Europskoj uniji.
Provedba Sporazuma o stabilizaciji i
pridruživanju između RH i EU bio je težak i vrlo
složen proces. Danas je Hrvatska članica Europske
unije i jednakopravna s ostalim državama članicama.
Mogućnost suodlučivanja u stvaranju i provedbi
europskih politika potvrđuje još jednom snagu i
neovisnost Hrvatske, kao i njenu stvarnu pripadnost
europskoj obitelji.
Dužnost veleposlanice RH u SAD-u
obnašala sam od 2008. do 2011. godine. Bile su to
lijepe i izazovne, ali također i vrlo zahtjevne
godine. Svijet mi odavno nije bio stranac. Nove
okolnosti, nova poznanstva, nove dužnosti i vještine
obogaćuju čovjeka na mnogo načina.
Moje dotadašnje iskustvo i rad u
hrvatskoj diplomaciji, procesu izgrađivanja
međudržavnih odnosa, razumijevanju sigurnosne
politike, procesa globalizacije i novih izazova s
kojima se susreće svijet, dobili su posebno priznanje
2011. godine, kada sam nakon javnog natječaja
imenovana pomoćnicom glavnog tajnika NATO-a za javnu
diplomaciju. Komunikacijska strategija i približavanje
NATO-a običnim ljudima, bili su moji osnovni zadaci.
Bila sam prva žena na toj poziciji! Sigurnost, mir,
dijalog i suradnja, kao osnovne vrijednosti NATO-a,
otvorili su mi nove mogućnosti javnog djelovanja
unutar prostora zaštite ljudskih prava, posebice
zaštite djece, ravnopravnosti spolova, socijalne
skrbi, obrazovanja i kulture.
Također, uvijek sam koristila priliku
govoriti o iznimno teškim, ali i poučnim hrvatskim
ratnim i poslijeratnim iskustvima, od ratnih operacija
do pomirbe.
Svoju obitelj beskrajno volim -
supruga Jakova, svoju djecu Katarinu i Luku. Obitelj
je uvijek na prvom mjestu, i kada govorim o svojim
najbližima, ali i u kontekstu društvenih vrijednosti.
Ona je temelj svega! U svoju djecu ulažem iznimno puno
ljubavi i truda. Unatoč svim njihovim ili mojim
životnim ambicijama, najvažnije je da sazriju u
odgovorne, tolerantne i dobre ljude.
Domovina je sidro koje me držalo da
nikada ne odem, a da se ne vratim! Koliko god bila
zauzeta mnogobrojnim obvezama i aktivnostima, moje su
misli bile usmjerene na nju. Obitelj je uvijek bila uz
mene pa smo za vrijeme moje dužnosti veleposlanice u
SAD-u običavali zajedno sudjelovati u brojnim
aktivnostima hrvatskih iseljeničkih zajednica diljem
Amerike koje brižno njeguju hrvatsku riječ i običaje.
Tako i na kraju svijeta kucaju srca Domovine. U našem
se domu od Washingtona do Brusellesa govorilo
isključivo hrvatskim jezikom kako bi djeca odrastala u
domaćem okruženju. Materinji jezik govore savršeno,
spremni su za povratak u Zagreb.
Bez obitelji svi smo mi maleni,
prolazni ljudi.
Pogled unatrag ispunjava me ponosom,
pogled unaprijed nadom!
Ponosim se svojom obitelji, svojim
majčinstvom, ali i načinom na koji uspijevam uskladiti
sve svoje životne obveze. Snagu crpim iz naših
zajedničkih uspjeha na svakom planu.
Ponosim se što sam žena i što sam
usprkos, ili baš zahvaljujući tomu, ono što jesam.
Svako sam svoje životno iskustvo stjecala strpljivo i
korak po korak, ostajući tako u dobrim odnosima sa
svim ljudima, a ponajviše u miru sama sa sobom.
Ponosim se činjenicom što sam bila
jedna od karika u lancu onih iz Hrvatske koji su
poveli ovu zemlju tamo gdje oduvijek i stvarno pripada
- u Europu. Drago mi je što sam bila prva žena na
poziciji koju sam obnašala u NATO-u, pomoćnica glavnog
tajnika za javnu diplomaciju.
Volim svoju Hrvatsku i ponosim se
njezinim uspjesima, iako joj još moramo osigurati
mjesto koje joj doista pripada u Europi i svijetu.
Ponosim se hrvatskim čovjekom, bez razlika, koji je
kroz povijest dokazao da i u najtežim okolnostima može
stvarati i opstati. Domovinski rat i žrtve naših
branitelja temelj su na kojem želim nastaviti graditi
bolju Hrvatsku!
Izvor:
http://predsjednik.hr/PREDSJEDNICAREPUBLIKE
(103) |