Na predstavljanje "Kola" br. 4-5 bio sam pozvan, ali nisam došao zbog tehničke pogrješke u obavješćivanju. Taj je broj časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu neobično značajan za sadašnji trenutak i za budućnost hrvatskoga jezika. Dobio sam ga u ruke tek prije dva dana, znači pet dana nakon što je na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća objavljen moj napis "Jovanovićev pravopis" koji je izazvao pozornost i burne reakcije jer se ja , za razliku od mnogih profinjenih mojih suvremenika, ne libim spomenuti imena novih razornika, niti razjašnjavanja njihovih protuhrvatskih ciljeva.

U rečenom broju "Kola" središnja je tema položaj hrvatskoga jezika - jučer, danas i sutra. Temu je trebalo nasloviti "Zašto je zabrinuta hrvatska jezična zajednica", jer je riječ o zrabrinutosti koja ima temelja. Priloge su dali Ernest Fišer, Mislav Ježić, August Kovačec, Radoslav Katičić, Leopold Auburger, Artur Bagdasarov, Mario Grčević, Ranko Matasović, Tihomil Maštrović, Andrea Sapunar Knežević i Mirjana Togonal, a tisakani su i institucionalni dokumenti o položaju hrvatskoga jezika od 1995. do 2012.

Budući da mediji u Hrvatskoj autorima i tekstovima nisu posvetili doličnu pozornost, što je bilo i očekivano, preuzeo sam zadaću da putem Portala HKV-a u skromnim, ali korisnim sažetcima obavijestim javnost o onome što je rečeno i napisano, te da usput bude vidljivo kako je sve što sam žurnalistički površno izložio i obrazložio - na temeljit i znanstven način već u stvari obavljeno.
Da ne kinjim čitatelje Portala koji nisu navikli na dulje tekstove, ovom ću se prilikom posvetiti jednom autoru jer se zove Radoslav Katičić i ima prvenstvo. U sljedećim javljanjima bit će riječ o tekstovima ostalih autora, koji po pristupu i zanimljivosti ne zaostaju za bardom hrvatske i ne samo hrvatske ligvistike.

Katičić uvodno navodi zašto naoko ne bismo trebali biti zabrinuti za hrvatski jezik. U Ustavu je kao službeni jezik, međunarodno je od nekoliko godina bespogovorno priznat, u međunarodnoj bibliotekarskoj klasifikaciji obvezatno je pod posebnom šifrom kao zaseban jezik (zaslugom Tihomila Maštrovića kojemu se Hrvatska zahvalila tako da ga je maknula s položaja ravnatelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice, op.a.), hrvatski je predviđen da postane i jednim od službenih jezika EU - "tu se nema što više poželjeti,veli Katičić.

Odakle onda zabrinutost, i to duboka zabrinutost? Ona proizlazi iz težnja koje su "prepoznatljive, više ili manje organizirane, pa i aktualno političke" - težnja da se položaj hrvatskoga jezika oslabi, potkopa i na kraju poništi.

Da zabrinutost nije iracionalna, dokaz je međunarodno zaleđe tih težnja koje se u najdrastičnijem obliku realiziralo u BHS praksi prevodilačkoga ureda Haaškoga suda, gdje je "generalu bilo uskraćeni pravo da obrazloženje presude (prve) čuje na svojem jeziku. Doduše, kaže ironično Katičić, bila je to zadovoljština neke" više pravde" - jer je sudac u prvom stupnju prepisao optužnicu tužiteljstva, a ta je optužnica bila prijevod na pravnički jezik onoga što je razglašavala "Veritas" Save Štrpca. Dakle, bilo je vrlo primjereno takvo obrazloženje slušati u prijevodu na srpski.

Spominje Katičić i glasove koji su se mogli čuti u Europskom parlamentu, među ekspertima za Balkan - da ne bi trebalo priznati hrvatski kao poseban jezik. I što bi se dogodilo ako krenu "pravi pritisci", hoće li Vlada imati snage oprijeti se? Hoće li u teškim gospodarskim europskim prilikama troškovi prevođenja biti argument " kako god se zapravo radi o duboko usađenim političkim ciljevima i interesima. Mnogi bi iz Beograda, tamo gdje se s Dunavom sastaju Sava, Tisa i Morava, prostrli svoj utjecaj i prevlast na što širem prostoru.. A poseban hrvatski jezik tu samo smeta."

Zatim se Katičić vraća u Hrvatsku, gdje "uznemirenu nesigurnost hrani iskustvo s velikim i upornim otporom koji vrlo utjecajne snage pružaju kosolidaciji hrvatskoga standardnog jezika i njegova Ustavom zagarantiranoga statusa.

Hrvatski pravopis

Katičić podsjeća da je "Hrvatski pravopis" (Babić-Finka-Moguš) nastao na valu Hrvatskoga proljeća i potvrdio hrvatsku suverenost u pitanjima jezika i pravopisa. "Upravo to se u Beogradu nije moglo podnijeti. Taj pravopis je s tribina partijskih foruma oklevetan kao ustaški, korijenski, što je bilo daleko od istine." Poslije sloma Hrvatskoga proljeća "Hrvatski pravopis" (objavljen u Londonu) bio je pod iracionalnom anatemom.

No, budući da se Partiji nije činilo uputnim ponovo propisati Novosadski pravopis, nađena je "alternativna autorska ekipa. Mlađi partijci tu nisu mogli uskratiti poslušnost bez teških posljedica. Napisali su svoj pravopis (Anić-Silić) i pri tome, naravno, jako pazili da bude prihvatljiv tadašnjim vlastima.... Napisali su ga znalački i dobro, tako da je bio prihvatljiv i struci i - što ovdje treba posebno naglasiti - njime nikako nisu počinili nacionalnu izdaju."...

Ta je skupina ostala pri svome i kada je Londonac otisnut u Zagrebu. Zadržavali su pozicije koje su stekli pri pacifikaciji Hrvatske. Ta škola kroatista pružala je u samostalnoj Hrvatskoj "odlučan otpor svakom slobodnijem pristupu standardnojezičnom izričaju", a jaku potporu našla je u tome što su uredništva utjecajnih dnevnih listova i elektroničkih medija bila "pod kontrolom snaga koje su htjele da se primjenjuju samo norme te škole. Tako se stvarala lažna slika da sva javnost podupire samo njena rješenja."

I to je uznemirujuće.

Vijeće za normu

Podsjeća Katičić i kako je oblikovano Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika 2005. Bilo je to tijelo Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, a članovi su izabrani tajnim glasovanjem u svim ustanovama koje su se bavile tom problematikom. Katičića je ministar odabrao i postavio za predsjednika.Suprotna je strana bila protiv Vijeća , a ostala je izvan Vijeća ne zato što bi bila nepodobna, nego zato što nije pri izboru u institucijama dobila većinu, "pa se tomu nije čak ni približila. Pokazalo se tu jasno da njezin položaj u krugovima struke nije onakav kakvim su ga oni i njihovi podupiratelji htjeli svima prikazati."

Jezikoslovni podanici pacifikatora Hrvatske nakon Hrvatskoga proljeća poduzimali su nakon uspostave Vijeća sve da obezvrijede rad toga tijela. "Čak je, čini se pod njihovim utjecajem, Matica hrvatska izdala pravopisni priručnik, po sebi ne loš, koji je gotovo demonstrativno ignorirao zaključke Vijeća.Predstavljen je s velikim pretenzijama, no tresla su se brda, rodio se miš."

Vijeće se nije dalo smesti i nastavilo radom. A onda je došao Željko Jovanović i 8. svibnja (!) 2012. ukinuo Vijeće za normu standardnoga hrvatskog jezika. "A novi ravnatelj (Jozić, op.a) Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje požurio se skinuti priopćenja i zapisnike sa sjednica Vijeća s mrežnih stranica svoje ustanove, na kojima su bili trajno pristupačni javnosti."

"Sve to vrlo jasno govori", zaključuje Katičić, "kakav je uistinu položaj hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj danas. Ugrožen je vrlo djelotvorno ne samo sa strane utjecajnih krugova nego i s pozicija vlasti. Kao da je opet na vlasti Dragutin grof Khuen Hedervary koji hrvatski jezik normira protiv njegove naravi, protiv njegova duha i protiv nekih bitnih potreba hrvatske jezične zajednice. Sve ukazuje na to da netko i samo priznavanje hrvatskoga jezika pod njegovim vlastitim imenom smatra privremenim, dok ne dođe vrijeme da se po njegovoj mjeri donese novi Ustav, s novom odredbom o jeziku. A u njoj ne će biti riječi o hrvatskom jeziku.

I što sada?

"Prije svega, valja biti svega toga svjestan i čvrsto držati svoje... O budućnosti hrvatskoga jezika zadnju će riječ, bez obzira na to kako se sve okretalo, imati hrvatska jezična zajednica svojim držanjem. Pri glasovanju na svim budućim izborima treba to imati na umu... Pritisak široke javnosti tu je jako važan i na kraju će biti odlučan... A inače, kako god okretali i nastojali misliti moderno,to je zapravo ono staro: POSLJEDNJA SE BITKA BIJE ZA JEZIK. Za nas to, na žalost, nije zastarjelo. Možda je pred nama još jedan narodni preporod." Toliko Katičić.

I toliko, za sada, od priređivača sažetka. A kako je u broju "Kola" o kojemu je riječ još mnogo sjajnih priloga poput ovoga (prepričanog) akademika Radoslava Katičića, i ta ćete stajališta naći u sažetom obliku na našem Portalu. Kao što se vidi iz Katičićeva teksta, on je na krajnje obziran način dotaknuo i nelijepu ulogu Matice hrvatske u zadnjem desetljeću, glede pravopisnoga pitanja, ulogu koju je pokojni Julije Derossi vehementno i ogorčeno ocijenio u svojedobnom reagiranju.

Za pozdraviti je zato činjenicu da je Matica hrvatska otvorila vrata autorima i objavila njihove tekstove u svome "Kolu", što je znak da se Matica vraća matici hrvatske jezične zajednice i pridružuje općoj našoj bitki protiv Jovanović-Jozićevog pravopisa, koja će bez sumnje završiti našom pobjedom i njihovim odlaskom s javne scene.

I svakako ne zaboravite Katičićevu poruku o izborima, o svim budućim izborima. Pa i onim prijevremenim koji su pred vratima. Redoviti bi za hrvatski jezik mogli biti poslijevremeni.

Piüe: Hrvoje Hitrec

Portal hkv.hr