Došao je i prošao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, 23. kolovoza, i u Hrvatskoj još jednom ostavio za sobom iznimno gorak okus i brojna otvorena pitanja. Taj dan, očito ne slučajno nego upravo smišljeno, Europska komisija, tj. vlada EU-a, po svojoj članici, europskoj povjerenici za pravosuđe Viviane Reading, odredila je kao rok do kojeg se treba očitovati Hrvatska vlada o tzv. "lex Perković", odnosno o svom stavu prema poštivanju od Hrvatske službeno preuzete obveze o europskom uhidbenom nalogu.

Kako su javnost obavještavali mediji, nitko ni u Zagrebu ni u Bruxellesu nije potvrdio da je službeno zatraženi odgovor napisan i dostavljen. Novinari su javljali da su u Hrvatskoj svi upućivali na predsjednika Vlade, koji bi, očito, jedini mogao dati odgovor na to pitanje.

Sudeći po tom informiranju javnosti, pitanje tzv. "lex Perković" u svoje je ruke uzeo isključivo predsjednik Vlade. On je toga dan boravio u Grazu te nije novinarima odgovorio je li ili nije poslan traženi odgovor, niti kakav bi bio sadržaj toga odgovora, već je otvarao posve novo pitanje o ravnopravnosti država članica EU-a, jer jedne su prihvatile tu obvezu a neke države i nisu, što je moguće, ali uz poštivanje i izvršavanje ranije slobodno preuzetih obveza.

Samo na prvi, vrlo površni pogled moglo bi se pomisliti da predsjednik Vlade na taj način štiti hrvatske interese, ali takvim postupanjem on zapravo nanosi Hrvatskoj štetu kakvu je jedva itko dosad nanio. Razumijevanje stvarnoga značenja postupanja predsjednika Vlade, i to isključivo s pravnog aspekta, usporedivo je npr. s ugovaranjem različitih komitenata kredita kod iste banke u različita vremena i potpisivanjem ugovora o tim kreditima te je apsolutno jasno da svaki komitent mora poštivati ono što je osobno potpisao, bez obzira na to je li netko drugi ili treći dobio povoljniji kredit. Ponašanje predsjednika Vlade je usporedivo s ponašanjem komitenta koji je sklopio s bankom nepovoljan kredit, i to vlastoručno potpisao, a onda se naknado sjetio da je možda mogao dobiti povoljnije uvjete kredita. Svakom prosječnom građaninu jasno je da banka neće odustati od slova ugovora o kreditu i da komitent nema ama baš nikakvih izgleda da bi vlastoručno potpisani ugovor o kreditu mogao naknadno mijenjati. U takvo postupanje ne bi se upustio nijedan prosječni građanin već bi progutao eventualnu svoju pogrešku i oslobodio se kredita isplaćivanjem do posljednje lipe.

Ako je tako na razini poslovanja između banke i građanina, koji imalo razboriti političar smije misliti da može nešto promijeniti glede službenog i legalno i legitimno ovjerenog potpisa na 23. pristupno poglavlje Hrvatske EU-u. Nije pritom riječ o ovoj ili onoj osobi, pa radilo se i o predsjedniku Vlade, već je riječ o predstavljanju Republike Hrvatske u Europskoj Uniji. Kao što je komitent određene banke nemoćan naknado isposlovati povoljniji tretman, tako je to apsolutno jalov posao predsjednika Vlade, ali ne samo to. Naime, takvo postupanje brutalno je kompromitiranje RH kao mlade članice EU-a, uvlačenje u nepotreban sukob, što neizbježno sa sobom povlači brojne loše posljedice za Hrvatsku i sve njezine građane. Nitko nikada nije nijednoj vladi nijednom predsjedniku Vlade dao mandat da svojim postupcima stvara golemu štetu Hrvatskoj i svim njezinim građanima. Kad se ipak dogodi takvo postupanje - a očito sada je riječ o tome - onda apsolutno nitko kome je imalo stalo do zajedničkoga dobra Hrvatske i njezinih građana ne može i ne smije šutjeti.

Ne ulazeći čak ni u motive, premda mnogi smatraju da su više nego prozirni, takvo ponašanje predsjednika Vlade treba ocijeniti kao iznimno štetno te su u pravu oni koji smatraju da bi zbog takvoga ponašanja i predsjednik Vlade i sama Vlada trebali podnijeti ostavku. Vrlo je znakovito u tom kontekstu pozivanje Jutarnjeg lista (od nedjelje 25. kolovoza) na Veliku Britaniju kao da ona lege artis može imati ikakav poseban zapovjedni mandat prema nositeljima vlasti u Hrvatskoj, a ako bi utjecaj imala na zaplotnjački način, onda se ne bi moglo govoriti nego o izdaji hrvatskih državnika. Političari koji žele dobro Hrvatskoj morali bi biti isključivo orijentirani na razvijanje što boljih odnosa s EU-om i u Hrvatskoj sve činiti da na svim razinama zažive europski demokratski, pravni i gospodarski standardi.

Iznimno gorak okus ostavio je i sam spomen na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima: predstavnici vlasti prvi su put pohodili Jazovku, a mediji, uključujući i HRT, dezinformirali su javnost o broju bačenih u tu jamu, premda je to već od 1990. točno poznato. Još je gore što su predstavnici vlasti izabrali Jadovno, a mediji, osobito HTV u glavnom dnevniku, ponovili izmišljotinu o tisućama bačenih Srba, Židova i Roma u Šaranovu jamu, premda je precizno istraženo i davno objavljeno da u Šaranovoj jami nije nađen niti jedan ljudski kostur. Upravo je nečuveno da hrvatske vlasti u Hrvatskoj, kao članici EU-a, podupiru velikosrpske izmišljotine i mitove koji imaju cilj kompromitirati hrvatski narod i njegovu prošlost.

Pozornosti javnosti ne smije promaći ni izjava Predsjednika države koji je, vjerojatno smišljeno, pomiješao sa žrtvama fašističkog, nacističkog i komunističkog režima i žrtve iz Domovinskoga rata, koje nemaju nikakve veze s totalitarnim režimima čija se zlodjela spominju u Europi 23. kolovoza. Nameće se opetovano pitanje: Je li nekim nositeljima vlasti dovoljno Republiku Hrvatsku kompromitirati ili rade sustavno na izdaji njezinih legalnih i legitimnih nacionalnih ciljeva i interesa?

Ivan Miklenić, Glas koncila