Od samoga početka najnotorniji hrvatski ministar, koji
je posve "zasjenio" sve probleme najkratkotrajnijeg
hrvatskog ministra, Zlatko Hasanbegović samozatajan je,
pristojan i odmjeren čovjek, kako u nastupima tako i u
konverzaciji. Povjesnička struka odredila ga je utoliko
što se ne razbacuje riječima i što se usuđuje o raznim
neuralgičnim točkama naše novije povijesti imati svoje
mišljenje.
Ministarsku dužnost počeo je razapet zbog svojih
povjesničarskih stavova, a sada u ozračju kraja
mandata i priprema za predizbornu kampanju, u žurbi,
prekidani bezbrojnim telefonskim pozivima i posjetima,
razgovaramo u zgradi Ministarstva o temama izvan uskog
pojma kulturne politike i njegovih ministarskih poteza
i (ne)ostvarenih planova, o svojevrsnom sažetku
povijesnih dvojbi koje će, nema sumnje, i dalje
opterećivati hrvatsku politiku sve dok se za njih ne
pronađe odgovarajuće rješenje.
U čemu je problem i zašto se koplja toliko lome
oko pojma "antifašizam"? Sigurna sam da postoje
antifašisti kojima se divite, baš kao i pripadnici
partizanskog pokreta kojima ne osporavate veličinu.
- Poštovao sam i poštujem, posebice zbog
konformističkog, kalkulantskog i merkantilnog duha
našeg vremena, svakog onog koji je bio spreman
podnijeti žrtvu za ideju koju je zastupao i u koju je
vjerovao. Oko pojma "antifašizma" lome se koplja iz
dva temeljna razloga.
Prvo, jer je riječ o višeznačnom fenomenu i po genezi
nastanka imena i njegova izvornog korištenja u
sovjetskoj politici nakon Staljin-kominternovskog
taktičkog zaokreta sredinom tridesetih godina 20.
stoljeća, kao i po različitim i međusobno
isključujućim povijesnim uobličenjima i akterima od
Churchilla i de Gaullea, do Tita, Staljina i Pol Pota,
od generala Pattona i feldmaršala Montgomeryja, do
Đoke Jovanića, Aleksandra Rankovića, Mike Špiljka ili
Milana Baste.
Drugo, riječ je o hrvatskim, i ne samo hrvatskim,
traumatičnim povijesnim iskustvima s jugoslavenskim
komunističkim antifašizmom, kao jedinim oblikom
antifašizma s kojim smo se susretali i koji je
oblikovao naše živote kroz gotovo pola stoljeća.
Gledano kronološki, početna toljaga za pokušaj moje
ljudske, intelektualne i političke egzekucije bilo je
inkriminiranje dosjetke za kojom sam posegnuo u jednoj
televizijskoj emisiji na HRT-u od prije godinu i više
dana. Tada sam u kontekstu društvene rasprave koju
vodimo iznova svake godine u vrijeme naših
svibanjsko-lipanjskih "pobožnosti" rekao da je način
na koji se ahistorijski koristi pojam "antifašizam"
pretvoren u svojevrsnu floskulu, prazan okvir u koji
svatko po svom ideološkom nahođenju proizvoljno
upisuje različite sadržaje.
Sve ovo što govorim odavno je apsolvirano u
ozbiljnim europskim politikama, historiografijama,
političkim znanostima i sociologijama u kojima je
ahistorijska dihotomija "fašizam-antifašizam"
napuštena kao alatka za objašnjavanje zamršenih
suvremenih društvenih fenomena i u kojima se
različitim patologijama našeg vremena ne suprotstavlja
fluidni "antifašizam" već, što god o njima mislili,
liberalna demokracija, parlamentarni poredak,
kršćanski humanizam, ili ako hoćete različiti
alternativni društveni nacrti bez obzira dolazili s
"ljevice" ili "desnice".
Zato imamo paradoks da u političkom rječniku
suvremene američke, francuske ili britanske politike,
zemalja koje su globalnoj pobjedi nad Hitlerom i
Osovinom, uz dužno poštovanje, pridonijele malo više
od Titovih partizana, riječ "antifašizam" gotovo da ne
postoji osim u subkulturi krajnje ljevice, dok je ona
samo u Putinovoj Rusiji i zemljama sljednicama SFRj
jedna vrsta ideološke toljage.
Meni se čini da ste postali žrtvom svoga
znanstveničkog povjesničarskog pristupa koji se ne
očekuje od političara koji se služi dnevnopolitičkim
govorom usmjerenim na nezamjeranje i neotvaranje tema
što traže dublju elaboraciju. Kao da vas je oduvijek
mnogo više mučio odnos iluzije naspram povijesnih
činjenica.
- Sebe nikada nisam doživljavao kao žrtvu, ali ako
već ustrajavate označit ću se tek kolateralnom žrtvom
intelektualne lijenosti ne samo hrvatskih političkih
već i akademskih elita koje u nedostatku kritičke
misli pribjegavaju pojednostavljenim
crno-bijelim-klišejima i floskulama, ili
političko-ideološkim franšizama koje su izgubile
izvorno značenje i u sredinama u kojima su nastale:
"dobro-zlo", "fašizam-antifašizam", "ustaše",
"četnici", "orjunaši", "ognjištari", "dinarci",
"urbano-ruralno", "desno-lijevo-centralno",
"demokršćanstvo", "socijaldemokracija". U takvom
ozračju od političara se očekuje da idu niz dlaku,
odgovaraju pojednostavljeno s "da" ili "ne" i zapravo
nemaju jasan stav o bilo čemu i ne otvaraju nepotrebne
kontroverze.
Treba se svima svidjeti, od svih biti voljen, imati
dobar tzv. rejting na ovim ili onim "barometrima" i
ostaviti dobar dojam kako bi se dobio ili ne izgubio
pokoji "lajk" ili glas više. U politici kao i u životu
ne možete se svima svidjeti i ne mogu vas svi voljeti.
Oni koji su opće obljubljeni zapravo nemaju stava,
nitko ih se ne pribojava i u konačnici ih nitko
istinski ne poštuje.
Isto tako, svjesni ste da je današnji svijet
sagrađen na tekovinama antifašizma, pa se čini da
ulazite u sukob s vjetrenjačama. Ili možda ne mislite
tako?
- U međuvremenu, u cijeloj halabuci oko mojih
stavova i interpretacija dobio sam svojevrsnu
zadovoljštinu s dva neočekivana mjesta. Prvo je Slavko
Goldstein koji je u jednom novinskom intervjuu u vezi
s mojim djelovanjem ustanovio kako je "antifašizam" u
osnovi bio tehnički ratni savez raznorodnih aktera
protiv zajedničkog neprijatelja, a da mi danas pod tim
mislimo na "ljudska prava, slobodu i toleranciju" i da
zapravo drži da je pojam "antifašizam" postao
neodgovarajućim i da ga više uopće ne bi trebalo
koristiti u ovom našem vremenu. Na to mogu samo reći
da potpisujem.
Nedavno se u jednom tjedniku koji se u proteklih
pola godine specijalizirao za denunciranje moga
djelovanja i demonizaciju moje osobe pojavio zanimljiv
intervju s francuskom filozofkinjom Rene Fregossi, tek
jednom od figura iz galerije francuskih intelektualaca
koji su prošli idejnu metamorfozu od šezdesetosmaške
ljevice i feminizma do suvremenog
"neokonzervativizma". Ukratko, uvažena francuska
filozofkinja moj je, kako je rekla, "diskurs", o kojem
je nešto načula iz treće ruke od prvorazrednih
hrvatskih historiografa poznatih i kao "Kulturnjaci
2016.", i u koji je zbog jezične barijere upućena kao
i ja u društvene prilike u Francuskoj Gijani, označila
"tendencioznim" i "intelektualnim terorizmom". Zatim
je, kao da mi čita misli, naširoko objašnjavala da se
"antifašizam transformirao u dogmatizam", kako su
"koncepti ambivalentni", kako treba imati "sposobnost
kritičke prosudbe" te na kraju da je antifašizam ni
manje ni više, citiram, "floskula", jer "proglasiti
sve fašistima upravo sprječava stvarno razumijevanje
fašizma". Hvala joj na tome, to mi je bio melem na
ranu.
Osuđuje vas se za opasni i otrovni revizionizam,
koji pojačava duboke podjele među Hrvatima, koje kao
da su od početka ove godine postale još dublje. S
druge strane, govori se da povijest treba prepustiti
povjesničarima. Dakle - vama?
- Povijest, naravno, treba prepustiti
povjesničarima, no bojim se da je tek riječ o
političkoj dosjetci jer u našem slučaju nije riječ o
pitanju odnosa prema prošlosti već zapravo sadašnjosti
i budućnosti i društvenim i političko-nacionalnim
vrijednostima na kojima treba graditi suvremenu
hrvatsku državu.
U Hrvatskoj je od prijelomne 1990. iz različitih
razloga izostalo suočavanje s baštinom i posljedicama
jugoslavenskog komunizma, pa ako hoćete i istinsko
suočavanje s kompleksom NDH i Ustaškog pokreta i
njegovih zločina, osim kroz polustoljetnu
redukcionističku i u osnovi protuhrvatsku i
protudemokratsku jugoslavensku komunističku optiku.
Prošlost se devedesetih pokušala svladati
palijativnom sinkretičkom pomirbenom formulom koja je
imala uporište u potrebi istinske nacionalne kohezije
u ratu koji je išao za likvidacijom hrvatske države
kao takve bez obzira bili joj na čelu bivši
partizanski generali i preobraćenici ili "ustaški"
emigranti. Činjenica da o ovome i danas govorimo i da
se i dalje oko toga ozbiljno polariziramo govori da je
taj model potrošen, prevladan, te da ga moramo
zamijeniti novim minimalnim suglasjem. Zato je to
manje historiografsko, a više prvorazredno vrijednosno
i političko pitanje. O tome sam govorio u različitim
istupima proteklih deset godina, kada naravno nisam
bio pod reflektorima kao danas. Zato i sada kao papiga
mogu ponoviti jedno te isto što sam govorio i ranije,
prepisati samoga sebe bez potrebe da zbog političke
korektnosti i stranačkog utilitarizma korigiram svoje
temeljno stajalište.
A kako glasi to vaše "temeljno stajalište"?
- Uporni pokušaji da se propala jugoslavenska
komunistička baština pod krinkom apokrifnog
antifašizma ugradi u temelje moderne hrvatske države,
osim što počiva na notornom "revizionizmu" koji se
pripisuje drugima i falsificiranju povijesnih
činjenica, za posljedicu ima izazivanje opasnih
ideoloških podjela koje razdiru hrvatsko društvo i
opterećuju politički život u trenutku kada se traže
putovi za prevladavanje ozbiljnih suvremenih
društvenih, moralnih i egzistencijalnih problema.
Povijest se ne može promijeniti niti se može
orvelovski dekretirati jedan za sve obvezujući pogled.
Drugi svjetski rat je u hrvatskom povijesnom
kontekstu, i ne samo hrvatskom, bio i
ideološko-građanski rat u kojem su se Hrvati međusobno
ubijali za ciljeve koji njihovi potomci počesto i
dalje smatraju ispravnim i moralno opravdanim.
Međusobno suprotstavljena obiteljska sjećanja i
iskustva je nemoguće pomiriti i ona će se dovijeka,
transgeneracijski, na različite načine, među ostalim,
prenositi i u suvremeni političko-stranački život.
Što je onda rješenje?
- Doslovno bih ponovio svoju misao koju sam izrekao
prije godinu dana u potpuno drugom povjesničarskom
svojstvu, a koja se kao kuriozum našla u saborskoj
oporbenoj interpelaciji protiv moga ministarskog
djelovanja, koja je označena kao moj "magnum crimen, a
zbog raspuštanja Sabora nikada se nije našla na
dnevnom redu. Preduvjet za društveno i nacionalno
stanje lišeno zloduha prošlosti jest odlučno
uklanjanje iz državnih temelja, ustavnog teksta,
kalendara državnih blagdana i imena ulica i trgova
svih tragova stanja građanskoga rata i ideološkog
naslijeđa koje je prethodilo 30. svibnja 1990.
To ne znači da je povijest počela 1990. ili da želim
zanijekati notornu činjenicu da je Republika Hrvatska
pravni sljednik NR/SR Hrvatske kao dijelova FNRJ/SFRJ.
Samo moderna hrvatska država rasterećena svih zabluda
iz prošlosti te utemeljena isključivo na nacionalnoj
volji našeg naraštaja, demokratskim vrednotama i
obrambenom i oslobodilačkom ratu 1990. - 1995., kao
jedinoj istinskoj hrvatskoj ratnoj pobjedi u 20.
stoljeću, jamstvo je društvenog mira, nacionalne
kohezije i konačnoga simboličnog završetka Drugoga
svjetskog rata.
U takvom ozračju, koje još nažalost nismo dostigli,
država bi lišena formalnog sljedništva s bilo kojom
baštinom prošlosti prije 30. svibnja 1990., trebala
obilježiti sva grobišta i odati dostojnu počast svim
žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, bez obzira na
narodnost, vjeru i ideološko usmjerenje.
Prilično je jasno da niste imali ambicije
zavladati HDZ-om, bez obzira na iznimnu popularnost u
toj stranci. Kako vidite njezinu neposrednu budućnost?
Koga krivite za njezinu neposrednu prošlost? Kakvo je
vaše mišljenje o Mostu?
- O svome političko-stranačkom držanju u kontekstu
tekućih događaja u HDZ-u prije koji dan sam dao širu
izjavu iz koje svatko može jasno pročitati moje
poglede i na okolnosti koje su dovele do suicidalnog
"preslagivanja" i samoraspuštanja Vlade i saborske
većine. U politici i stranci sam se našao prije godinu
dana, zašto to ne reći, jer je upravo Tomislav
Karamarko, i zato sam ga poštovao i poštujem, najavio
zaokret od stranačke bezidejnosti u smjeru koji je u
osnovi podudaran s mojim političko-nacionalnim
stajalištima.
Bez obzira na to što se ostalo na općenitoj
frazeologiji i što je izostala jasna intelektualna
artikulacija te "nove paradigme" i načina kako do nje
stići, prihvaćeno je moje stajalište o važnosti
Ministarstva kulture za svojevrsnu društvenu katarzu,
ukidanje kulturnih monopola i klijentelističkih odnosa
i konačno svladavanje prošlosti i otvaranje prostora
za istinsku slobodu i kulturni pluralizam u
budućnosti.
Za razliku od mnogih, dogovor s Mostom nikada nisam
doživljavao kao nametnuto i iznuđeno rješenje, već kao
dugoročni strateški savez dviju u osnovi
svjetonazorski podudarnih stranačkih formacija.
Alternativa tome bila je ili protudemokratska,
trgovačka i status quo "protulustracijska" tzv. velika
koalicija ili povratak na vlast pseudoljevice s kobnim
društvenim posljedicama i produbljivanjem ideoloških
podjela. Ove se notorne političke činjenice nisu
promijenile ni u trenutku kada razgovaramo i neće se
promijeniti ni nakon izbora.
Kada ste se, bez obzira na prosvjednike, uselili
u zgradu Ministarstva kulture, kakvo ste stanje tamo
zatekli i što ste odlučili poduzeti?
- Velik broj onih koji su se našli među kolovođama
tzv. prosvjeda tvrdili su da je moja predšasnica u
Ministarstvu iza sebe ostavila potop i kako je njezina
politika iza sebe ostavila pustoš. U tome sam se s
njima mogao i složiti, u što sam se i sam mogao
uvjeriti. Ministarstvo je bilo devastirano, a kulturna
politika svedena na loša kadroviranja, uske hobističke
i klijentelističke interese ili ideološki i teorijski
egzibicionizam posebice u izradama beživotnih
kulturnih i medijskih strategija.
To se naravno ne odnosi na velik broj vrijednih i
poslu predanih službenika i stručnjaka koji i nisu
mogli raditi svoj posao jer nije bilo kulturne
politike u funkciji. Hrvatska kultura je u osnovi
institucionalna i traži svoj zdrav legislativni okvir
koji je ili pregazilo vrijeme ili ako se radilo na
donošenju zakonskih inicijativa, poput one muzejske, u
pravilu se išlo u korist parcijalnih interesa, a
protiv volje struke.
Arhivska djelatnost, jedna od ključnih i zanemarenih
resornih nadležnosti, prepuštena je urušavanju i
potpunoj nebrizi. O škandalima, sukobima interesa,
trošenju i podizanju novaca s kreditnih kartica, a što
je sada predmet pravosudnih istraga, ne treba ni
govoriti ili podsjećati, a to zanimljivo sada više
nitko ne spominje. Svakom je jasno da su proračunska
izdvajanja za kulturu nedostatna - u posljednjih
desetak godina gotovo su se prepolovila.
Porast proračunskih sredstava je samorazumljiv
imperativ i o tome ne treba demagoški licitirati jer
ovisi i o ukupnom gospodarskom stanju. Posljednja sam
osoba koja bi zagovarala komercijalizaciju hrvatske
kulture i prihvaćanje anglosaksonskih modela potpuno
stranih europskoj kontinentalnoj tradiciji, ali i mom
shvaćanju identitetske pozadine kulturnog stvaranja.
Uvijek sam jasno isticao da temeljni problem kulturne
politike nisu nedostatna sredstva, već način njihova
raspolaganja i trošenja. Nema ministra koji čarobnim
štapićem mimo ukupnog stanja državne riznice može
jednokratno povećati proračunska izdvajanja za
kulturu.
Što je istina, a što iluzija među vodećim
protagonistima hrvatskog kulturnog života, koji sebe
smatraju "lijevo orijentiranim", "liberalnim" i
"tolerantnim"? Nisu li mnogi od njih takve svoje
stavove prilično dobro naplatili?
- O tome sam sve rekao, zbog toga sam razapet,
demoniziran, denunciran i mogu se tek utješiti da
nismo u 1945. kada se u ime ljubavi, tolerancije,
slobode i bratstva, bacalo u kraške i ostale jame ili
protutenkovske opkope. Naš naraštaj ima privilegiju
života u ipak demokratskom društvu u kojem na sreću
sve ostaje u okvirima verbalnog egzibicionizma i
slobodnog izražavanja vlastitoga mišljenja, o čemu su
naši preci u vrijeme jugoslavenskog komunizma mogli
samo sanjati.
Milana Vuković Runjić, jutarnji.hr
|