Dana 6. i 7. svibnja mnoštvo hrvatskih vojnika i civila
napušta Zagreb iz straha pred Jugoslavenskom armijom,
koja se poput bujice prelila Slavonijom i nadirala prema
Zagrebu. Katastrofalna odluka o povlačenju prema Zapadu
dovela je nekoliko stotina tisuća Hrvata u bezizgledan
položaj. U boljoj situaciji nisu bile ni njemačke
jedinice koje su se već mjesecima povlačile s juga
Balkana.
Zločini koje
su počinili pripadnici Jugoslavenske armije na Daksi,
Širokom Brijegu, Španovici, Zrinu, Krašiću i
mnogobrojnim drugim hrvatskim gradovima i selima bili
su upozorenje što će stići sve neistomišljenike nove
vlasti. Na žalost, svi se hrvatski vojnici i civili
neće uspjeti evakuirati iz Zagreba i okolice, jer će
obruč Jugoslavenske armije biti zatvoren prije
njihovog izvlačenja. Iako se očekivalo da će u Zagreb
kao prve jedinice ući odredi X. zagrebačkog korpusa,
to se nije dogodilo.
"Slava
oslobođenja" Zagreba pripala je dojučerašnjim
četnicima Koste Nađa, Peke Dapčevića i Koče Popovića.
Njihove fotografije najbolje svjedoče kojoj su vojsci
pripadali do jeseni 1944. godine. Umjesto dotadašnjih
kraljevskih kokardi stavili su crvenu zvijezdu i
nastavili rat protiv svega što nosi hrvatski predznak.
Naravno, ne treba imati iluzija da bi hrvatski
partizani prema Zagrepčanima bili popustljiviji.
Zločini koje je počinio X. zagrebački korpus u okolici
Zagreba ili dalmatinske brigade na Širokom Brijegu i
Bleiburgu svjedoče o njihovoj okrutnosti.
Ipak, Zagrepčani su se nadali dolasku
dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su
gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.
Nakon ulaska Jugoslavenske armije u Zagreb započinju
strahoviti i jezoviti zločini nad Zagrepčanima i onima
koji su se tih dana zatekli u Zagrebu, a nisu
podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice,
prije svega Rebro, postale su stratište golobradih
hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih
ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta.
Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u
zloglasne logore "Kanal" (današnji autobusni
kolodvor), Prečko i druge. Gotovo da nije bilo
zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u
zatvor ili logor. Mnogobrojne su obitelji strepile što
će biti s njihovim najmilijima koji su otišli prema
Zapadu, u nepoznato.
Poznati hrvatski novinar i publicist
Bogdan Radica godinama je živio u SAD-u. Bio je
antifašist, ali i antikomunist. Svršetkom rata
doputovao je u Zagreb da se uvjeri o stanju u
"oslobođenoj" Hrvatskoj. U svojoj je knjizi "Hrvatska
1945." ovako opisao prve dane u "oslobođenom" Zagrebu:
"U Zagrebu su još tada praskale bombe
i svaka je detonacija izazivala mraz u kostima njegova
stanovnika. Poput vihora, strah se pojavljivao
vertikalno i horizontalno, izazivajući u čovjeku
osjećaj fizičke ništetnosti, ali i intelektualne
bijede. Ljudski se život snizio na tako nisku cijenu
da su svi pojmovi o njegovoj vrijednosti, koje je
povijest razvijala stoljećima, još iz grčkih preko
rimskih do kršćanskih vremena, postajali beznadni.
Njegov um, intelektualna bitnost, njegov duh i duša,
teško su se mogli izdići na površinu. Dok su
razularene mase partizana, mladića intoksiciranih
lažima i alkoholom, pjevale pjesme o 'slobodi',
slobode nije bilo ni za koga - ni za potlačenu i
zastravljenu većinu, kao ni za manjinu, koja se i sama
bojala bezvlađa, nasilja i terora što ga je sama
nametala većini. Svatko je u svakom trenutku mogao
postati žrtvom arbitrarnog nasilja. Kad stari zakoni
padaju, kakvi god oni bili, a novi nisu u stanju da se
nametnu, strah odnosi ljudima volju, glavu i osjećaje
njihova dostojanstva. Pojaviti se iz Amerike u takvoj
sredini, svoj isječenoj trzajima vječnoga straha, bilo
je uistinu strašno suživljavanje između vlasti
slobode, osnovane na zakonu i pravu, i bezvlađa,
nasilja i terora, osnovanog na imperativu pojedinaca
ili skupine dešperatera, brava i rasova. Zakon je bio
strojnica, i tko je imao više fišeka o pojasu, taj je
bio i jači u odnosu prema nezaštićenu pojedincu. Biti
Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast."
Tako je pisao Bogdan Radica,
osvjedočeni antifašist i antikomunist, čovjek koji je
zazirao od totalitarizama. Zbog toga je njegov tekst
bitan, jer je nepristran, pisan očima čovjeka koji
dolazi iz jednog drugog, demokratskog miljea. Zagreb
je dakle u svibnju 1945. bio grad straha i patnje,
stradanja, ali i nadanja da je zlo moćno, ali ipak
prolazno.
Najmasovniji zločini na području
Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima
ispod Medvednice, prije svega Gračanima. Gračani, uz
Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine
niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina
gravitirala Zagrebu vežući svoju ekonomiju uz glavni
hrvatski grad. U vrijeme "oslobođenja" Zagreba Gračani
su bili prigradsko selo s očuvanom tradicijom i
običajima, dok su danas predgrađe Zagreba u kojoj se
tradicija očuvala zahvaljujući prije svega crkvenim,
folklornim i ostalim društvenim organizacijama.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata
Gračaci su živjeli mirnim životom bez ikakvih vojnih
zbivanja. Većina muškaraca bila je novačena u
domobranske postrojbe, dok ih se desetak dragovoljno
prijavilo u Ustašku vojnicu. Sigurnost i mir Gračanci
su imali zahvaliti i blizini Vile Rebar koja se
nalazila na rubu Gračana, a u kojoj je često, osobito
kako se rat primicao kraju boravio i Ante Pavelić.
Područje Vile Rebar, a samim time i cijelih Gračana,
osiguravao je Poglavnikov tjelesni sdrug. U selu je
bila prisutna i satnija hrvatskog domobranstva, a od
1943. i jedinice njemačke vojske. Nijemci su spavali u
prostorijama škole, ali i po kućama imućnijih seljaka.
Nijemci su ubrzo sklopili prijateljstva s domaćim
stanovništvom. Prema svjedočenju danas živućih
svjedoka, Nijemci su osobito bili omiljeni među
djecom, jer su im dijelili čokolade i bombone, što je
tada na selu bio pravi raritet. Osobitu je važnost
odigrala njemačka vojna ambulanta. Budući da Gračani
tada nisu imali nikakvu zdravstvenu ustanovu, njemački
su bolničari pružali pomoć gračanskim stanovnicima, a
i danas ima živućih kojima su Nijemci kao djeci
spasili život, od tada smrtonosnih vodenih kozica i
gripe. Život je tekao svojim tokom. Mir i blagostanje
naglo su prekinuti u svibnju 1945. godine.
Dolazak VI. ličke proleterske brigade
u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo selo
kojeg se i danas stariji mještani sjećaju s knedlom u
grlu i suzom u očima. Nakon dvodnevene bitke u kojoj
su pripadnici VI. ličke proleterske brigade svladali
hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je
cijelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima.
VI. lička proleterska brigada uspostavila je u
Gračanima svoj stožer. Brigada je također uspostavila
svoj stožer i vojni zatvor u ulici Gračec na kućnom
broju 22, u kući Drage Bešića. Podrum kuće služio je
kao mučilište, dok su gospodarske zgrade služile kao
zatvor za zarobljenike. Prema navodima svjedoka, svako
jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova
tijela mučenih ljudi. U zatvoru su mučeni hrvatski i
njemački vojnici, ali i velik broj civila, osobito
žena.
Stradali su i domaći stanovnici,
članovi ustaškog pokreta ili pripadnici hrvatskih
vojnih formacija. Gračani su kao stratište izabrani iz
dva razloga. Prvi je svakako praktične naravi i odnosi
se na konfiguraciju gračanskog terena. Gračanska
dolina omeđena na sjeveru Medvednicom, na zapadu
Šestinama, a na istoku brežuljcima koji se uzdižu
prema Remetama, pružala je zločincima idealno mjesto
za egzekuciju. Pucnjava i krikovi odbijali su se od
brijegova, a mnogobrojne zavale i šumarci davali su
prostor za masovne jame. Ne treba zanemariti ni
odličnu povezanost sa Zagrebom. Samo 15-ak minuta
vožnje od logora na Kanalu bili su idealni za
partizanske časnike i pripadnike KNOJ-a koji su
navraćali kako bi vršili neku osobnu osvetu i
smaknuća. Drugi je razlog bio taj što su Gračanci
tokom cijelog rata ostali lojalni hrvatskoj državi.
Broj Gračanaca u hrvatskim oružanim snagama i odličan
odnos s Nijemcima, kao i podatak da su Gračani dali
samo jednog ilegalca, kako su ga ostali mještani tada
zvali, najbolje svjedoči o tome. Zbog toga je novi
režim u Gračanima demonstrirao svoju snagu. Pokolj
ranjenika izvršen je i u bolnici za plućne bolesti
Brestovac na Sljemenu, gdje su hrvatski vojnici
izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u
jame. Smaknuća su trajala sve do početka lipnja 1945.
kada VI. lička proleterska brigada napušta Gračane i
ostavlja za sobom krvavi trag tzv. oslobođenja.
Postavlja se
pitanje krivnje za počinjene zločine. Zapovjednik VI.
ličke proleterske brigade Nikola Tesla bio je general
Đoko Jovanić, čovjek koji je na samom početku rata kao
jedan od četničkih zapovjednika provodio progon Hrvata
u Srbu i Boričevcu. Ubrzo je shvatio da su partizani
jači i organiziraniji od četnika te je prešao pod
zapovjedništvo Josipa Broza Tita. Jovanićeva izričita
zapovijed glasila je: "Sve bandite, koji su služili
hrvatsku ili njemačku vojsku, treba strijeljati."
No, iako je Đoko Jovanić bio visokopozicionirani
zapovjednik i osvjedočeni neprijatelj svega hrvatskog,
naredba o pogubljenju stigla je s vrha. Njegov
nadređeni, general Koča Popović, zapovjednik Druge
armije, izravno je primio naredbe od Josipa Broza
Tita. Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno,
jasno govori naredba koju je Aleksandar Ranković, šef
Ozne, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u
Zagrebu: "Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za
10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200
bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje
Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših
naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i
da sve svršite u prvim danima."
Dakle, sve je
jasno, Ranković kao šef Ozne, izravno podređeni Titov
suradnik, dao je depešu hrvatskoj Ozni da treba
započeti s represijom i zločinima. Nakon toga Ozna u
Hrvatskoj kreće u akciju te započinju tragični i
krvavi događaji u Gračanima. U prilog tome govori i
podatak da su masovna pogubljenja u Gračanima započela
19. svibnja, znači dva dana nakon Rankovićeve naredbe.
Sve do danas nitko nije odgovarao za zločine nad
hrvatskim i njemačkim vojnicima te masom civila.
Već nekoliko mjeseci nakon gračanskog
pokolja stanovnici su na pojedinim stratištima
ostavljali cvijeće. Uglavnom su to radili mladi koji
su time prkosili komunističkoj vlasti. Kada je,
međutim, milicija razbila raspelo u blizini grobnice
na Lonjščini, Gračanci su shvatili da situacija
postaje ozbiljna. Obilježavanje stratišta započelo je
tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske. Na
gračanskoj mrtvačnici postavljen je križ i spomen
ploča s natpisom Spomen žrtvama rat svibnja 1945.
godine. Osnovana je komisija za istraživanje grobišta
i njihovo obilježavanje. No s vrha države plan i
akcija starijih Gračanaca bila je kočena, jer nekome
očito nije bilo ugodno priznati da u glavnom gradu
Hrvatske postoje masovna stratišta na kojima su
komunisti ubijali svoje neistomišljenike. Sve se
zamatalo u celofan prozirnog anifašizma.
Ipak navedena je ploča 1995. uspješno
postavljena. Na jesen 2008. inicijativom mojeg
prijatelja i suradnika, Tomislava Čeglja pokrenut je u
Gračanima projekt Dani sjećanja. Rijetko viđenom
agilnošću, Čegelj je okupio sve mjesne udruge i
organizacije: HPD Gračani, HSPD Podgorac, Udrugu za
očuvanje i razvoj Gračana, ŠRD Gračani, DVD Gračani,
Lovačko društvo Sljeme - Gračani i Etno udrugu Falaček
Prigorja. Uz pomoć župe sve su organizacije dale svoj
prilog u velikoj procesiji i svetoj misi koju je u
svibnju 2009. predvodio o. Vjenceslav Mihetec,
upravitelj remetskog svetišta.
Mnoštvo Gračanaca u narodnim nošnjama,
zbor Bašćina kao i brojni ugledni gosti odali su
spomen gračanskim žrtvama. Uoči sv. mise ljudima su
podijeljeni leci s osnovnim podacima. Također dan uoči
sv. mise na svim su gračanskim stratištima postavljeni
veliki i lijepi drveni križevi s natpisima o broju
žrtava. Policija je izašla na teren i vršila
informativne razgovore po mjestu. Međutim, križevi su
ostali na mjestu. Ne mogu ne primijetiti da istina i
danas smeta onima koji sebe uporno nazivaju
antifašistima, a zapravo skrivaju iza toga lice
zločinačkog boljševizma.
Godine 2010.
krenuli smo korak dalje. Ponovno zahvaljujući
Tomislavovoj inicijativi projekt se nastavio. Božo
Banić, stanovnik Gračana, snimio je film Sjene
djetinjstva u kojem govore živući Gračanci, svjedoci
tragičnih događaja, a povijesni osvrt daje moja
malenkost. Film je prikazan večer uoči svečane
procesije i sv. mise. Gradska četvrt prepoznala je naš
projekt te su uz njenu financijsku pomoć izrađene sada
otkrivene spomen ploče. Na šest ploča stoji natpis
U spomen na žrtve partizanskih pokolja u Gračanima
nakon svršetka rata u svibnju 1945. godine.
U izradi su
postolja za mramorne ploče koje će biti postavljene na
stratištima; Obernjak, Strmec, Bjelčenica, Lonjščina,
Peščenka i Zlodijev Brijeg i Banekov stubl. Na ostale
dvije ploče stoji natpis U spomen na sve poslijeratne
žrtve partizanskih pokolja u svibnju 1945. godine u
Gračanima.
Navedene dvije ploče bit će
postavljene na središnjem stratištu Pri Isusu i na
gračanskoj mrtvačnici. Na taj će način biti završen
prvi dio obilježavanja, a naša je velika želja u
Gračanima izgraditi veliki spomenik nedužnim hrvatskim
žrtvama partizanskih pokolja. Znamo da će biti teško,
da nam vladajuće strukture u državi neće ići na ruku,
no ono što nas hrabri je da u projektu velikom većinom
sudjeluju mladi Gračanci, čiji su djedovi i bake
svjedoci tragičnih događaja. Iako su komunisti mislili
da će naši preci pognuti glave i prešutjeti istinu,
oni su je prenašali s koljena na koljeno, sve do naše
današnje generacije.
Zbog svih
gore navedenih podataka, o kojima postoji
dokumentacija, a i grobnice ne lažu, žalosno je
slušati izjave bivšeg i sadašnjeg predsjenika države.
Stjepan Mesić dijeli žrtve na "opravdane" i
"neopravdane" i stalno promiče nebuloznu ideju o već
napisanoj povijesti. Kao da historiogarfija nije
dinamična znanost koja se stalno razvija i dolazi do
novih spoznaja. Prema njegovim teorijama trebali bi
zatvoriti studije povijesti i prestati s istraživačkim
radovima. Također napominje da se moramo okrenuti
budućnosti i zaboraviti prošlost, no dok drugima
zabranjuje da pokapaju svoje mrtve, spreman je
pozdravljati zločinačkim pozdravom "Smrt fašizmu,
sloboda narodu", pod kojim su stradale tisuće nevinih
Hrvata i drugih naroda na području bivše Jugoslavije.
Sadašnji predsjednik Josipović otišao je i korak
dalje. Zajedno s premijerkom Jadrankom Kosor podigao
je četnički spomenik u Srbu, a kapu partizanku nazvao
"kapom mira i ljubavi".
No, ta je kapa
u svibnju 1945. u Zagrebu predstavljala kapu mržnje
prema svemu hrvatskom i katoličkom, a nije nosila
nikakvo oslobođenje. Do dan danas u Gračanima se
održao termin "preokret", a ne "oslobođenje", jer nas
Hrvate nisu imali od čega oslobađati dojučerašnji
četnici. Osobno i u ime organizacijskog odbora
Dani sjećanja na žrtve komunizma u Gračanima,
pozivam ih 22. svibnja u Gračane na odavanje počasti
žrtvama komunističkog terora. Svojim bi dolaskom
potvrdili demokratske nazore kojima se vole dičiti,
jer ako je Europska unija osudila sve totalitarizme
dvadesetog stoljeća, a njima su puna usta Europe eto
prilike da to pokažu i na djelu. Nema antifašizma bez
antikomunizma i nema naroda koji smije zaboraviti
svoju prošlost i žrtve, a da istodobno očekuje
prosperitet u budućnosti.
Detaljan opis grobnica
Jelačićev Brijeg - Službeno je
strijeljano i zaklano 40 osoba. Na grebenu koji se
blago uzdiže južno od crkve Sv. Mihalja prema
Mihaljevcu i nosi ime Okrugljak, na vrhu šume, uz
cestu lijevo njemački i hrvatski vojnici iskopali su
rovove za obranu od partizana, a u sredini velika jama
6 x 6 m, u kojoj se nalazio protuzrakoplovni top. Ti
rovovi i jame poslužili su kao stratište za I. bojnu
Stražarskog sklopa, mladića od 17 godina, unovačenih
nekoliko mjeseci pred kraj rata. Mladići su ubijeni
vatrenim oružjem, ali i priklani bajunetama. U rovove
je zakopan i manji broj civila. Prema pričanju
svjedoka ovdje je zakopano više od 40 ljudi koliko
iznosi službena verzija. Stariji mještani kazuju i do
160 žrtava.
Golača - Na zemlji obitelji Puntijar
ubijeno je i zakopano pet žrtava. Prilikom izgradnje
tramvajske pruge 1947. i 1948. godine radnici i domaći
ljudi pronašli su ostatke leševa, ali su zbog vlastite
sigurnosti o tome morali šutjeti.
Matkov Brijeg - Partizani su 17
hrvatskih vojnika svukli do gola, te ih ulicom Isce
pokraj crkve doveli do Matkovog Brijega. Na tom su ih
mjestu poubijali i zakopali.
Grabeščak - Prema već svjedočanstvu
Rudolfa Baneka, partizani su na vrh ulice Grabeščak
doveli desetak mladića u plavim odorama, pitomaca
zrakoplovne škole, svukli ih do gola i žive pobacali u
Banekov stubl (bunar).
Đurkov voćnjak - U voćnjaku obitelji
Đurak pokopano je deset žrtava.
Gračanski Ribnjak - Na zemlji obitelji
Vincek, Puntijar i Trnčević pokopano je 13 hrvatskih i
njemačkih vojnika stradalih u borbi.
Krivićev Brijeg - U dvije grobnice
bačeno je ukupno 60 golobradih mladića, pripadnika
Domobranske vojne škole. U prosjeku starosti 16 - 17
godina. Žrtve su ubijene iz vatrenog oružja, ali i
priklane noževima.
Strmec - Službeno je na ovom mjestu
pokopano 242 ljudi. Prema podacima tu se nalazila
duboka jama, preostala nakon kopanja tunela u kojem je
trebala biti državna riznica Nezavisne Države
Hrvatske. Budući su tunel počeli kopati tek u kasnu
jesen 1944. godine, nikada nije dovršen. Nakon bitke u
Gračanima ovdje je pokopano 242 ljudi, hrvatskih i
njemačkih vojnika. U drugoj polovici svibnja ovdje su
dovodili civile iz Zagreba, koje su stijeljali i
bacali u jamu. Prema svjedočenju stariijih mještana
ovdje se ukupno nalazi oko 600 žrtava, međutim
službeno se vodi broj od 242. Mirko Banek (1919.) i
danas živući stanovnik Gračana pokapao je žrtve na
ovom stratištu.
Partizanski zatvor u kući obitelji
Bešić - U zatvoru na kbr. 22 u ulici Gračec bili su
dovoženi ljudi iz svih dijelova Zagreba. To su
uglavnom bili zatvorenici iz logora Kanal i Prečko.
Partizani su ljude dovodili u skupinama i smještali ih
na dvorište koje su čuvali naoružani stražari, na
udaljenosti svaka 2 m. U podrumu kuće Drage Bešića
bilo je mučilište. Prema svjedočenju starijih mještana
iz podruma je svako jutro iznošeno po nekoliko kanti
krvi i ljudskih ostataka. Oni nesretnici koji bi
preživjeli mučenje bili bi vezani po troje telefonskom
žicom i u kolonama odvođeni u šumu gdje su bili
ubijeni. Sve su to Gračanci znali i sa strahom
promatrali iz svojih kuća. Međutim nikome nisu mogli
pomoći. Svako jutro dvorište je bilo prazno, a oko
podneva bi dolazili novi zarobljenici. U zatvor su
partizani često dovodili i ženske zarobljenike,
uglavnom mlade Zagrepčanke čiji su roditelji imali
bilo kakvu službu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Djevojke su mučene, potom silovane i ubijene. Prema
nepouzdanim podacima ovdje je život na navedeni način
skončala i kćer doglavnika Mile Budaka - Grozda Budak.
Navodno su partizani fotografirali njeno mučenje te je
načelnik vojnog suda II. armije dr. Gabrijel
Divjanović snimke pokazao Mili Budaku uoči njegova
smaknuća. Navedeni podaci nisu potvrđeni već sam ih
čuo iz raznih izvora, ali bez čvrstih dokaza.
Poslijednji su puta doveli ljude i odveli ih na
strijeljanje, na sam blagdan Duhova 1945. godine.
Lonjščina - Ovaj dio Gračana od davnih
je dana zvan i Banja Luka. Ne bih na ovom mjestu
ulazio u toponimiju Gračana, već to navodim kako se
neupućeni čitatelj ne bi zbunio i pomislio da se radi
o gradu Banja Luci u Bosni i Hercegovini. Na ovom je
mjestu pogubljeno i zakopano 27 hrvatskih vojnika i
civila. Žrtve su bile vezane žicom i međusobno
povezane. Zbog toga su padale zajedno u jamu. Ubijane
su noću vatrenim oružjem. Prema naredbi partizana
zemljom su ih zatrpali stanovnici Gračana koji su za
svoj rad dobili potvrde o radu.
Belčenica i Peščenka - Na ovim je
mjestima prema službenim podacima strijeljano i
poklano 110 ljudi. U borovini na početku današnje
ulice Nadvina, nalazi se usjeklina između borova, oko
stotinjak metara od ceste. Tamo su na donjem mjestu
srušili borove da bi napravili branu i tako dobili
jamu za pogubljenje. Trupce su zasipali zemljom kako
se leševi nebi rušili prema dolje te kako krv ne bi
tekla izvan usjekline. Na gornjoj strani bio je šumski
put za Vilu Rebar, gdje su partizani sa strojnicama
dočekivali nove zarobljenike. Kad bi došla nova
skupina ljudi vezanih žicom na rub usjeka, oni su ih
ubijali i leševi su padali u rupu jedni preko drugih.
Kad su partizani napunili jamu Gračanci su je morali
zatrpati. Stariji Gračanci navode da je ovdje
pogubljeno i zakopano oko 800 hrvatskih vojnika i
civila, među kojima žene i djeca.
Zlodijev Brijeg - Na samom sjevernom
dijelu Gračana, blizu šume nalazi se Zlodijev Brijeg.
Na tom je mjestu strijeljano i zaklano 50 hrvatskih
vojnika i civila.
Grđanov vinograd - Iznad vinograda
obitelji Grđan strijeljani su i zaklani mladići od 15
- 16 godina, pripadnici Časne radne službe iz Velike
Gorice. Nije poznat točan broj pogubljenih, ali je
veći od desetak.
Zdenčec (Pri Isusu) - Gračanci taj dio
Gračana zovu Pri Isusu, zbog raspela koje se nalazi na
tom mjestu. Službeno su u tri grobnice pokopane 152
strijeljane i zaklane osobe. Međutim, prema pričanju
starijih mještana, na lijevoj kosini uz stazu sve su
udubine napunjene ljudskim tijelima. Stariji mještani
navode broj od preko 300 žrtava na ovome mjestu. Kako
bi prikrili zločin komunisti su na ovom mjestu
zasadili gustu crnogoričnu šumu, koja odudara od
okoline zasađene hrastovima i bukvom.
Bjelčenica (Pri Mariji) - Budući su
Gračanci i nekad i danas bili zaista vrlo pobožni
ljudi često su u šumi postavljali kipove Majke Božje.
Zbog jednog od njih ovaj se dio šume naziva Pri
Mariji. Navedena je lokacija udaljena tek nekoliko
minuta od Zdenčeca i tamošnjeg stratišta, pa se
zapravo radi o jednom relativno velikom području sa
nekoliko kosturnica. Ovdje je strijeljano i zaklano 40
ljudi. Ovdje na Bjelčenici nalazio se veliki i duboki
jarak kroz kojega je išla šumska cesta. Žrtve su
pokopane na taj način da su urušili na njih zemlju s
obje strane ceste. Sloj zemlje bio je debel oko 2 m.
Sve je bilo posuto živim vapnom i zalijano otopinom
lizola i kreolina. No, preko ljeta su kiše isprale
gornji sloj zemlje te su ljudski udovi još dugo
vremena na užas Gračanaca virili iz zemlje.
Brestovac (Obernjak) - Bolnica
Brestovac bila je lječilište za plućne bolesnike u
vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Liječeni su vojni i
civilni bolesnici. Ovo bi stratište i događaji u
bolnici Brestovac zahtijevali poseban članak, jer je
podataka jako puno i sam ih posjedujem. No budući da
Brestovac ne pripada selu Gračani već se nalazi izvan
mjesta, navest ću samo osnovne podatke. Prema
izvještaju Miroslava Haramije i dr. Tadije Drinkovića
koji je brinuo za bolesnike, partizani su brutalno
pogubili 40 teških bolesnika, uglavnom domobrana i
civila. Naknadno je pogubljeno još 170 bolesnika, a
partizani su živote poštedili samo osoblje bolnice,
jer im je bilo potrebno za liječenje njihovih
bolesnika. Brestovac je napušten 1968. godine i danas
izgleda potpuno sablasno. Žrtve su pokopane u blizini
od strane gračanskih seljaka za što su dobili potvrde
o radu.
Stare senokoše - U blizini Brestovca
nalaze se Stare senokoše na kojima su nekada stari
Gračanci kosili travu i sušili sijeno za stoku. Ovdje
je pokopano 8 hrvatskih vojnika u tri zasebne
grobnice.
Domagoj
Novosel, prof.
Predsjednik udruge "Falaček Prigorja"
www.gracani.hr
|