Milanović još nije shvatio da je ta utopija mogla
funkcionirati samo u uvjetima ideološkog monopola,
zatiranja ljudskih prava, nacionalnih i gospodarskih
sloboda. U uvjetima slobodnog i demokratskog društva ta
se ideološka paradigma uspostavlja kao patuljasta
duhovna, intelektualna i politička opcija. To ne znači
da je manje opasna. Dapače, što god je ideja duhovno
mizernija, to je po društvo opasnija.
Njezinu opstojnost, naime, ne može
jamčiti ukorijenjenost u životnu logiku, već samo
batina ideološkog discipliniranja, kakvu smo trpjeli u
vrijeme "lijepih kapa". Ukopavanje na pozicijama koje
u konačnici nemaju nikakve perspektive, ostavlja nam
samo jedno relevantno pitanje: Kolike će i kakve žrtve
odnijeti ideološka i demokratska dezorijentacija
Milanovićevih jahača magle?
Usporedo s raspadom gospodarskog
sustava, koji je nesposobnošću vladajućih doveden do
pogubne neučinkovitosti, usporedo sa zastrašujućim
rastom broja nezaposlenih i s općim osiromašenjem
puka, vlastodržačka se elita danomice bavi kreiranjem
virtualne stvarnosti. U ozračju potpunog debakla na
planu razvoja, proklamirani boljitak gubi se u nejasne
maglene daljine, a vladajuća se koalicija svakim danom
sve više susreće s neumitnošću ubrzanog odlaska s
vlasti.
Doživjevši posvemašnji poraz u realnom
sektoru, vladajuća vrhuška sve više prakticira
oprobanu taktiku prodavanja ideoloških opsjena i
taktiku sotoniziranja protivnika. Nedorasla rješavanju
dnevnih pitanja ekonomskog i političkog razvoja ta
vrhuška sve više sije duhovnu magluštinu i kopa sve
dublje ideološke rovove.
U tu je svrhu upregla moćne
instrumente za, da parafraziramo Miroslava Tuđmana,
programiranje istine, ili da parafraziramo Davora
Domazeta Lošu, za stvaranje determiniranog kaosa.
Proizvodnja privida, laži i krivotvorina u punom je
zamahu. Pritom, naravno, kao i uvijek, pucaju usput i
ljudske kosti.
Letičino načelo
Količina medijskih manipulacija
prelazi već kritičnu razinu koja prijeti nestabilnošću
i stavlja na kušnju poslovičnu trpeljivost hrvatskog
društva. Osjećajući slabost vlasti o čijoj sisi visi,
cijela bulumenta novokomponiranih gojenaca novog
svjetskog poretka upustila se u pravovjerni boj za
očuvanje vlasti i svojih ideoloških predrasuda.
Oni funkcioniraju prema nečemu što bi
se u budućnosti moglo zvati Letičinim načelom - "kao
jato lešinara, kao opasna i opaka kažnjenička bojna
duhovnih higijeničara, koja je spremna začas
kolumnisti jutarnj 492890S1i u zao čas oglodati
svakoga tko nije po njezinu apatridskom,
'antifašističkom', jugobolnom ukusu i mirisu", (HL br.
431).
Poput Jurice Pavičića, koji je tu
isplivao više zbog značaja i veličine Slobodana
Novaka, na kojeg se obrušio, negoli zbog vlastite
zasluge, i njegova subraća po psovci Miljenko
Jergović, Ante Tomić, Inoslav Bešker i ostali svoj
javni značaj ostvaruju uglavnom zahvaljujući brutalnom
vrijeđanju oponenata vlasti.
Pobirući mrvice sa stola, oni poput
gospodskih Kastora, poput troglavog Kerbera, sa
zmijskim repom, bdiju nad pravima svojih obogaćenih
gospodara i njihove klijentelističke klase
politokrata. Zar je onda čudno što je Marko Perković
Thompson uzviknuo: "Napao me čopor bijesnih pasa". Ali
dok se ministar policije kočoperi u njihovu stanu,
njihova je nedodirljivost zajamčena.
U nedostatku vlastitih kulturnih,
duhovnih, svjetonazorskih i nacionalnih vrijednosti,
oni smisao svojeg djelovanja nalaze u podcjenjivanju,
vrijeđanju i omalovažavanju tuđih vrijednosti.
Sprdanje s Djevicom Marijom i isticanje uvrjedljivog
plakata jest njihovo poimanje "prava na izražavanje".
Osporavanje toga "prava" - da vrijeđaju tuđe svetinje
- oni nazivaju "vidom" cenzure, kako se izrazio
aspirant za mjesto prvog čovjeka hrvatske metropole i
ministar Rajko Ostojić.
Uklanjanje uvrjedljivih plakata brzo
je osudila i raščupana i podbuhla ministrica kulture
Andrea Zlatar Violić. I ona je osudila Milana Bandića
kao "gradskog cenzora" jer su, tvrdi Zlatar,
"napadnuti i umjetnička sloboda i ljudi drukčije
orijentacije". Istodobno smatra "da su ovakve
predstave i ovakvi plakati itekako potrebni da nas
nauče poštivati onoga tko je iz perspektive većine
drukčiji".
Dok vrijeđa tuđe svetinje, rodničarska
kasta istodobno uporno trabunja o poštivanju drugog i
drukčijeg. Gurajući prije nekoliko godina ishitreni
Zakon o suzbijanju diskriminacije, boljševički se um
zapleo u nebuloze vlastitih nenaravnih projekcija.
Lešinarska jata zadriglih moralnih
higijeničara
Dramatično odudaranje od ovakvih
dirigiranih "slobodara" iskazao je u ime Mešihata
islamske zajednice u Hrvatskoj muftija dr. Aziz ef.
Hasanović. On ističe: "Slika na plakatu za predstavu u
zagrebačkom kazalištu Gavella, 'Fine mrtve djevojke',
uvrijedila je muslimane i u prvoj verziji plakata,
iako je ona tradicionalno kršćanska, kao i varijanta u
kojoj je 'Merjem/djevica Marija prikazana u burkama',
te Islamska zajednica u Hrvatskoj najoštrije osuđuje
vrijeđanje bilo čijih i bilo kakvih, pa tako i
vjerskih osjećaja".
Hasanovićeva solidarnost s drugima i
drukčijima primjer je bratske snošljivosti,
razumijevanja i suživota, za razliku od onih koji se u
te vrijednosti lažno zaklinju.
Letičino načelo, na žalost, ne će u
cijelosti objasniti problem s kojim se susrećemo. Uz
spomenute bojovne prirepke vlasti, postoje i mnogi
koji uz njih nekritički pristaju, koji su samo
"korisne budale", koji nemaju ni jasne stavove ni
čista uvjerenja, ali se, što zbog slasti, što zbog
masti, konformistički i oportunistički priklanjaju
kontrolorima uma.
S druge strane, oni koji imaju čvrsta
uvjerenja, a koja nisu po volji vlasti, kriju ih i
moraju ih kriti kao zmija noge. Veliki Brat ništa ne
prepušta slučaju. Znani su mi takvi, ali ih nije
uputno spominjati jer nam mučenika ionako ne manjka.
Svaki proplamsaj slobodne misli guši se u začetku.
Karolina Krišto-Vidović, kao osoba od krvi i mesa,
protkala je kroz svoju emisiju i ponešto od svojeg
osobnog stava.
Kad bismo mjerila njezina slučaja
primijenili na urednički postupak vulgarnog
promoviranja vlastitih stavova, koje nam svakodnevno
nameću Zoran Šprajc, Edi Škovrlj, Goran Brozović,
Aleksandar Stanković, nekoć Denis Latin i Veljko
Knežević, što bi od njih ostalo. Kako reče psalam:
"Ako na bezakonja budeš gledao, gospode, gospode tko
će opstati" (Ps. 130., De profundis). A velika su
bezakonja njihova!
Progoni i pogromi na svin razinama
Još od legendarnog "Zbogom" Ljiljane
Bunjevac Filipović, na sve strane strše žrtve i
kosturi onih koji se nisu priklonili zovu ljevičarske
pravovjernosti. Gdje su danas Nenad Ivanković, Dunja
Ujević, Maja Freundlich i brojni drugi. Zašto je
Branimir Bilić svoje razblaženo domoljublje morao
platiti izopćenjem?
Jarosni prijekor moralnih higijeničara
doživljava svatko tko se usudi proturječiti njihovoj
novozamišljenoj istini. Osjetio je tu jarost i Slavko
Golužu zbog spominjanja naše slavne i pobjedničke
ephvojne akcije "Oluja" u slavlju nakon rukometne
pobjede nad Srbijom. U tu su akciju prijevarno uvukli
čak i jednu bjelosvjetsku kurtizanu sumnjiva moralnog
profila, koja osim što se povremeno druži s Ivom
Josipovićem i Radom Šerbedžijom, troši popriličan
novac na otkupljivanje svojih ranih radova, tj.
pornografskih uradaka.
Nije pošteđen ni Igor Štimac, zbog
veselja nakon oslobađanja generala, a bestidnom
montažom pokušali su ocrniti i Marija Mandžukića zbog
pozdrava Gotovini i Markaču. Zašto je bez posla ostao
Tihomir Dujmović, kojeg je otjerao mali aparatčik i
tehnokrat, koji nikad ne će steći nikakvo mjesto u
novinarskoj struci, niti će ikada doseći razinu teksta
zbog kojeg je Dujmoviću istrgnuo kruh iz ruku.
Progoni i pogromi odvijaju se sustavno
na svim razinama i u svim područjima društvenog
života. Strogo se pazi da ni jedna kuna proračunskog
novca ne mimoiđe poslušnike vlasti. Nakon suspenzije
prof. Ivana Poljakovića, higijeničari traže i sankcije
za Krešimira Mišaka, a najnovija je žrtva njihova
bjesnila i vrsni urednik TV-kalendara, jedne od
najdugovječnijih i najuspješnijih emisija u povijesti
televizije u Hrvatskoj, Vladimir Brnardić. Što se tek
događa sa sudbinama običnih ljudi, daleko od kamera i
očiju javnosti?
Zaglupljivanje o našem trošku
Militantni higijeničarski projekt vrvi
arbitrarnošću, voluntarizmom i pomalo zaboravljenim
orwelovskim kategorijama dirigirane sreće, istine i
razuma. Dok podobnici vlasti svojim akcijama pridaju
napredan i prosvjetiteljski značaj, imenuju ih
"skupovima razuma", "slobodom odgoja", "izrazom
moderniteta"..., dotle svoje oponente časte beskrajnom
niskom etiketa nazadnosti i primitivizma.
Da bi ih omalovažili smještaju ih u
"mračni srednji vijek" iako, kako je već ukazao Damir
Pešorda, pojma nemaju o tome što srednji vijek zapravo
jest.
Uz rijetke iznimke, najveći broj tih
vlastohlepnih pravovjernika danas se već, na ovaj ili
onaj način, ugodno ugnijezdio u njedrima države, iako
su većim dijelom othranjeni na protudržavnim
sevejaslama. Kako se pak dogodilo da oni koji dotičnu
državu nikad nisu htjeli, koji za nju nisu nikad bili
spremni žrtvovati ni lipu, koji su pače protiv nje
ustrajno rovarili, kako se zbilo da oni osvoje vlast u
toj državi, e to je pitanje kojim razbijaju glavu
sociolozi i politolozi, a narodu se to pitanje o glavu
obija.
Ako prihvatimo da ima i higijeničara
koji nisu na platnom popisu vlasti, pravi problem
predstavljaju manipulatori u javnim medijima koji nas
zaglupljuju o našem vlastitom trošku. Tako nas već
godinama svako jutro na javnom radiju dočekuju osobe
nedopustivo plitkog intelektualnog diskursa i
nevjerojatno jasnog političkog usmjerenja, kao što su
Marija Gerbec Njavro, Milena Jukić Ugrin, Ivana
Šubarić Hedl, Petar Štefanić, Miroslav Zadro...
Njihova maltretiranja i svakojutarnje
"duhovne vježbe" teško padaju slušateljima, koji u
svojim prosvjednim javljanjima redovno iznose
stajališta suprotna voditeljima, a najčešće protivna i
stajalištima njihovih aboniranih gostiju. Komprimirana
netrpeljivost voditelja prema nepodobnim slušateljima
i svesrdno prihvaćanje istomišljenika, pokazuju
slizanost medijskih zaposlenika s pozicijom vlasti i
moći. Voditeljska ignorancija i indolencija - prema
nepristranom propitivanju istine - predstavljaju
izdaju novinarske profesije i izdaju intelektualnog
poštenja.
Izvješće Maje Sever s Cvjetnog trga,
sa skupa Za sekularnu državu, skandalozan je
agitpropovski uradak, koji se uklapa u njezin
uobičajeni prosede neznanja, neupućenosti i
primitivizma. U kombinaciji sa sekundiranjem Zorana
Šprajca iz studija, takva terenska izvješća najčešće
se promeću u medijske orgije za ubijanje istine.
Svinjarije koje sebi dopušta Šprajc nisu, naravno,
dopuštene Karolini Krišto-Vidović, jer quod licet
iovi...
Kažnjenička
režimska bojna
Spremna oglodati svakoga tko nije po njezinu apatridskom, 'antifašističkom',
jugobolnom ukusu i mirisu!
Za sotonizaciju protivnika u korist vladajućih zaduženi su Jurica Pavičić,
Miljenko Jergović, Ante Tomič,, Inoslav Bešker i ostali koji svoj javni značaj
ostvaruju uglavnom zahvaljujući brutalnom vrijeđanju oponenata vlasti. Već
godinama na javnom radiju dočekuju nas osobe nedopustivo plitkog intelektualnog
diskursa i nevjerojatno jasnog političkog usmjerenja, kao što su Marija Gebrec
Njavro, Milena Jukić Ugrin, Ivna Šubarić Hedl, Petar Štefanić, Miroslav Zadro...
Ne manje vulgarno na javnoj televiziji svakodnevno u istom smjeru djeluju Zoran
Šprajc, Edi Škovrlj, Goran Brozović, Aleksandar stanković, Denis Latin. (njihove
slike)
Vjekoslav Magaš
Hrvatski tjednik
24.01.2013.
|
