Zašto se, usprkos svega, ne smije dirati u komunizam?

U Hrvatskoj se puno govori o ljudskim pravima, a upravo oni koji se na to najviše pozivaju gaze po najosnovnijem ljudskom pravu uopće, a to je pravo na jednakost. Jedanaest godina nakon Oluje mi se još uvijek bavimo procesima protiv naših branitelja za navodne zločine koje su počinili u obrambenom ratu, i kraj se još ne vidi.

Pri tome se govori o ubojstvima dva do tri Srbina u vrijeme najveće agresije na Hrvatsku, primjerice u slučaju Glavaš. Zločine koje su počinili komunisti nakon završenog rata, dakle na civilima, a žrtve se broje na stotine tisuća, opravdavaju tako veliki humanisti kao primjerice Ivo Goldstein govoreći "o shvatljivoj odmazdi". Njemu shvatljivo, meni neshvatljivo.

O procesima protiv odgovornih, a ima ih još uvijek živućih, ne žele ni čuti oni koji stalno ponavljaju da je zločin zločin, bez obzira na to tko i zašto ga je počinio. I tako ni mrtve žrtve nisu jednake. Mrtvi Srbi su privilegirani prema mrtvim Hrvatima, kao što su opet živi Srbi privilegirani prema živim Hrvatima. U Hrvatskoj naravno, da ne bi bilo zabune.

Međutim nije samo Hrvatska u pogledu komunističkih zločina slijepa na jednom oku. I na Zapadu, prije svega u Europi, uglavnom su svi mediji i povjesničari slijepi na strahote koje su počinjene u ime komunističke ideologije.

Te strahote drastično pokazuje tabela "uspjeha" najkrvavijih diktatora svih vremena u kojoj prednjači Staljin sa 42.67 miliona žrtava (Hitler je tek na trećem mjestu sa 21 mil, dok je Tito na 9-tom mjestu sa 1.17 mil, vidi DO br. 96, str. 6).

Međutim ono što se u potpunosti prešućuje, jest činjenica da su si Hitler i Staljin mogli dati ruku ne samo zbog istih odnosa prema ljudskim životima nego i zbog zajedničkog stava prema ljudskom dostojanstvu i etičnosti. Za Hitlera je poznato da je podržavao eksperimente liječnika dr. Mengele-a na logorašima. U svojem programskom uradku "Mein Kampf" (Moja borba) Hitler proklamira ideju stvaranja jedne nadmoćne arijevske rase, koja bi bila "Ebenbild des Herrn" (Odslik Gospodina), a ne "Missgeburt zwischen Mensch und Affe" (izrod između čovjeka i majmuna).

Nepoznato je, da je upravo ovo drugo, u prvom smislu riječi, želio stvoriti Staljin. On je podržavao eksperimente ruskog liječnika Ilje Ivanova, koji mu je obećao stvoriti novog čovjeka, koji će biti nevjerojatno jak, otporan, neosjetljiv na boli i kojeg bi se moglo upotrijebiti za teške radove ili kao vojnika. Takvog čovjeka je Ivanov želio stvoriti križajući čovjeka sa nekim od čovjekolikih majmuna, čimpanzom, orangutanom ili gorilom. Ivanov je bio ekspert na polju križanja različitih vrsta i vodeći u svijetu u to doba glede umjetne oplodnje. Najpoznatiji njegov križanac je takozvani Zorse, od zebra + horse (zebra i konj). Projekt križanja čovjeka i majmuna je sovjetska naučna akademija (naravno na naput Staljina) označila kao vrlo značajnim za nauku i odobrila mu veliku sumu novaca. Obzirom da Sovjetski Savez nije imao nikakvih kolonija u tropskim zemljama, Ivanov se je uputio sa svojim sinom u Francusku Gvineju gdje je postojala stanica sa čimpanzama. Pokusi su bili daleko teži nego što si je to Ivanov zamislio, jer su se ženke čimpanze pokazale vrlo nekooperativnim i agresivnima pa su pri jednom pokušaju oplodnje Ivanovog sina izgrizle i izubijale tako, da je ovaj završio u bolnici.

Ipak je do sredine 1927. Ivanovu uspjelo ubrzigati ljudsko sjeme u tri ženke, ali do oplodnje nije došlo. Ljudske ženke neće biti tako divlje mislio je Ivanov i promijenio taktiku. Uspio je dobiti sjeme mužjaka čimpanze i time je htio oploditi crnkinje u jednoj bolnici u Kongu, bez njihova znanja i odobrenja. To nije mogao napraviti neprimijećeno, pa je tražio francuske kolonijalne vlasti za odobrenje eksperimenta. To je odobrenje najprije dobio, ali prije nego što je uspio provesti svoj naum u djelo, odobrenje je bilo povučeno.

Ivanov se razočaran vratio u Rusiju, ali nadu u uspješnost projekta nije izgubio. Sovjetske žene, smatrao je Ivanov, su svjesnije i žrtvovat će se za dobrobit komunizma. Stvarno je uspio naći jednu ženu, koja je bila spremna živjeti oko godinu dana u seksualnoj apstinenciji u georgijskom ljetovalištu Suhumi, kako bi se nakon toga dala oploditi sjemenom orangutana. Po zamisli Ivanova, apstinencija bi povećala izglede uspjeha. Ivanov je imao peh, neposredno prije predviđenog oplođavanja lipnja 1929. njegov Tarzan, kako se je zvao orangutan, otegnuo je papke. Staljin je nakon toga izgubio strpljenje i krajem 1930. ga poslao na pet godina robije u Kazahstan. Ivanov očito nije bio tako robustan kao križanci koje je namjeravao stvoriti. Kazna mu je bila u međuvremenu smanjena, ali je nesretni Ivanov 1932., samo dan prije otpuštanja, umro od srčanog udara.

Osvin Gaupp, DO - Društvene obavijesti br. 98, svibanj 2006.

(na osnovu članka u "Weltwoche" Nr. 1.06)

30.11.2010.