Visoki dome!
U obnašanju naših dužnosti valja nam uvijek imati na
umu činjenicu, da u gotovo četrnaeststoljetnoj pisanoj
povijesti Hrvata ni u jednoj drugoj ustanovi hrvatskoga
narodnog života nije bila tako izrazito očitovana
opstojnost, samosvojnost i samoodređenje kao u
neprekidnosti trajanja i djelovanja Hrvatskoga sabora.
Tijekom svih tih dugih stoljeća i
tegobne nam povijesti, Hrvatski državni sabor bio je
čuvarom suvereniteta (s izuzetkom razdoblja od 1918.
do 1941.) hrvatskoga naroda u odnosu na druge
nacionalne i državne zajednice. Hrvatski je sabor bio
nositeljem pravnoga poretka, i u ovisnosti od
društvenih okolnosti svoga vremena jamstvom sloboda i
prava građana, te općega civilizacijskog napretka.
U povijesti hrvatske državnosti, Sabor
štiti interese većine ("političkoga") naroda ili
staleža protiv kneževa, dotično kraljeve
samodostatnosti i samovoljnosti. Sva važnija zbivanja
u političkom, kulturnom i vjerskom životu od
srednjovjekovne do suvremene Hrvatske događaju se na
Saboru. Već bizantski pjesnik Prokopije (6. st.)
bilježi da Slaveni i Hrvati "od starine žive u
demokraciji" rješavajući opće poslove "na zajedničkim
skupovima". Na saboru u Rižani (804.) istarski Hrvati
zahtijevaju od nove franačke vlasti da poštuje njihova
starosjedilačka prava u odnosu na došljake. Na
krunidbi kralja Tomislava (925.) na Duvanjskom polju
prisustvuje "vas puk zemlje". Kralj Dmitar Zvonimir
svečano je okrunjen u solinskoj bazilici (listopada
1075.) nakon što ga je narod i kler "složno izabrao za
kralja Hrvatske i Dalmacije" na saboru u Solinu.
I Petar Krešimir IV. na saboru u Šibeniku (1066.) i Dmitar
Zvonimir na saboru u Kninu (1087.) obdaruju kraljevskim sloboštinama zadarski
benediktinski samostan, to žarište duhovnosti, kulture i prosvjete hrvatskoga
srednjovjekovlja. Na Bilinu polju (kod Zenice) državno crkveni sabor (8. travnja
1203.) rješava spor oko pojave heterodoksnih bosanskih krstjana, uz nazočnost
bana Kulina, papinskoga legata i brojnoga naroda. I nakon što je Hrvatsko
Kraljevstvo povezano personalnom unijom s Ugarskom (1102. 1526.), a potom s
habsburškom krunom (1527. 1918.), Hrvatski sabor i hrvatski ban bijahu nositelji
nacionalnoga suvereniteta i branitelji državnosti Trojedne kraljevine Hrvatske,
Dalmacije i Slavonije, i onda kad su one bile teritorijalno razjedinjene.
U Hrvatskom saboru raspravljalo se na
najvišoj razini europske civilizacije...
Povijesna vrela bilježe zasjedanja
Slavonskoga sabora (Congregatio regni Slavoniae) 1273.
godine koji je zastupao interese hrvatskoga sjevera, a
za krajeve južno od Gvozda govore u Hrvatskom saboru
(Congregatio regni Croatiae) održanom 1351. u
Podbrižanima u Ličkoj županiji. Oba sabora prvi put
zajednički zasjedaju 1533., a od 1557. Sabor djeluje
kao jedinstven Hrvatsko slavonsko dalmatinski sabor.
Do 1848. Sabor je staleška skupština (predstavnika
plemstva i crkve), a potom do 1918. predstavničko
tijelo naroda, ali s izbornim ograničenjima.
Suprotstavljajući se neprestanim
tendencijama Beča i Pešte da se personalna veza
Hrvatske s Ugarskom i Austrijom pretvori u realnu,
dotično da se povezanost sa zajedničkom krunom zlorabi
za nametanje njemačke i mađarske supremacije i
dominacije, Hrvatski sabor i hrvatski ban držahu se
glasovita načela: Kraljevstvo kraljevstvu ne nameće
zakone (Regnum regno non praescribit leges). Jamačno,
ovo polazno stanovište nikada nije izgubilo na
aktualnosti u obrani hrvatskoga državnog suvereniteta.
Njegova je učinkovitost, međutim, u prošlosti i u
suvremenosti, ovisila o općim okolnostima ali i o
mudrosti i odlučnosti muževa što su Hrvatskoj stajali
na čelu. Za sve vrijeme unije s Ugarskom i austrijskim
zemljama, Hrvatski je sabor bio najviši zakonodavni i
upravni organ. Sabor je sazivao hrvatski ban čiji je
položaj bio jednak onome potkralja u drugim zemljama.
Sabor je samostalno i neovisno donosio zakone;
potvrđivao hrvatsko državljanstvo; raspisivao i
određivao visinu poreza i upravljao svim poslovima u
svezi s financijama, carinom, trgovinom i prometom;
brinuo o pravosuđu, prosvjeti i školstvu; a također o
teritorijalnom integritetu i obrani hrvatske domovine
raspisujući novačenje vojske i imenujući zapovjednika
hrvatske vojske.
Činjenica da se u Hrvatskom saboru do
1845., a dijelom i do 1847., govorilo latinskim
jezikom upućuje na to da je latinski, kao univerzalni
jezik učene Europe, bio zaprekom hegemonističkim
pokušajima nametanja njemačkog i mađarskog za službeni
jezik u Hrvatskoj, a i na to da se u Hrvatskom saboru
raspravljalo na najvišoj razini europske civilizacije.
Kad je 29. listopada 1918. Hrvatski
sabor raskinuo "sve dosadašnje državnopravne odnose i
veze između Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
s jedne, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s
druge strane", on je istodobno prenio izvršnu ali ne i
zakonodavnu vlast, na Narodno vijeće Države Slovenaca,
Hrvata i Srba. A budući da akt o ujedinjenju ove
države i kraljevine Srbije, od 1. prosinca 1918., u
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nikada nije
ratificiran od Hrvatskoga sabora, to se taj čin od
svih hrvatskih državotvornih stranaka smatrao
protuustavnim i sračunatim na uništenje hrvatske
povijesne državne suverenosti. Ukupna povijest
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. 1928.) i
Jugoslavije (1929. 1941.) zbivala se u sjeni
vidovdanskog centralističkog ustava, donesenog u
beogradskoj skupštini 1920. protiv volje hrvatskog
naroda, te ustava o Republici Hrvatskoj, što ga je
tada donijelo izabrano predsjedništvo hrvatskoga
naroda pod Radićevim vodstvom, na stranačkom skupu,
pošto je Hrvatski sabor bio raspušten.
Hegemonističke snage, što su ustrajanjem na centralističko
unitarističkom uređenju Jugoslavije prouzročile sve dublju državno političku
krizu, bile su prisiljene na popuštanje istom uoči Drugoga svjetskoga rata.
Međutim, sporazum između Mačekova hrvatskoga vodstva i kneza Pavla i Cvetkovića
o stvaranju Banovine Hrvatske i ponovnoj uspostavi Hrvatskoga sabora došao je ne
samo prekasno već ga nije prihvatila ni većina srpskih političkih stranaka, ne
mireći se s idejom federalizacije Jugoslavije. Posljedice bijahu sve ono što se
zbilo za vrijeme okupacije i revolucije.
Hrvatski sabor obnovljen u Pavelićevoj
NDH, koja je slijedila i dijelila sudbinu osovinskih
fašističkih sila i Hitlerova europskog poretka, nije -
naravno mogao ispuniti zadaću nositelja i čuvara
hrvatske državne suverenosti. Tu povijesnu ulogu, u
ratnim okolnostima Drugoga svjetskoga rata, preuzeo je
ZAVNOH, kao revolucionarni Sabor, ustanovljenjem
Federalne Države Hrvatske, u okviru avnojevskih načela
o pravu svakoga pa i hrvatskoga naroda na
samoodređenje do odcjepljenja.
Uspostavom Federalne Države Hrvatske u
antifašističkom ratu hrvatski se narod našao na strani
pobjedničkih demokratskih sila SAD-a, Velike Britanije
i SSSR-a. Ne može biti nikakve dvojbe da to bijaše
preduvjetom za međunarodno priznanje odluka ZAVNOH-a i
AVNOJ-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka
hrvatskoj domovini, a isto tako i za poratno ustavno
reguliranje suverenosti Hrvatskoga sabora.
Isto tako ne može biti dvojbe o tome
da je jednostranački komunistički sustav bio glavnom
zaprekom za stvarno priznanje prava hrvatskoga i
svakoga drugoga naroda na samoodređenje do
odcjepljenja, koje je bilo proklamirano u svim
poratnim ustavima SFRJ. Ali isto tako ni o tome, da to
ustavom zajamčeno, u stvarnosti prikraćeno, a
međunarodno priznato pravo, pruža legalnu polaznu
osnovu za puno ostvarenje državne suverenosti
Hrvatske. A ova se na temelju ukupnoga povijesnoga
iskustva, kako onoga iz ranije povijesti, tako i iz
svega ovoga od 1918., te novijega od 1945. pa do
najnovijega od 1974., može ostvariti jedino na
konfederativnim osnovama, kao savez slobodnih i
suverenih država. One što za takvu konfederaciju ne
nalaze uzora upućujemo na suvremeni primjer stvaranja
Europske zajednice.
Pozivajući na krajnju razboritost i
promišljenost...
Štovani zastupnici!
Velebnom pobjedom demokracije, koja je omogućila
saziv i ovakav sastav Hrvatskoga sabora, stvorena je
takva duhovna klima da gotovo zahtijeva svečarske
velike riječi.
Međutim, prilike u kojima živimo,
okolnosti koje nas okružuju i osobito zadaće što su
pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam,
niti velika i olaka obećanja. Ipak, pozivajući na
krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od
svake zdvojnosti i pesimističkog malodušja. Iako smo
do sada prešli samo kratki dio puta u parlamentarnu
demokraciju, bio je to presudno važan, prvi korak na
povratku hrvatskoga naroda i njegove države europskoj
civilizacijskoj, političkoj, kulturnoj i gospodarskoj
tradiciji.
Valja odati priznanje svima
sudionicima u provedenim slobodnim izborima kako onima
u dosadašnjoj vlasti, tako i svima iz oporbe što ih
smjenjuju ili ostaju u opoziciji što su izbori
protekli mirno i dostojanstveno, mogli bismo dapače
reći na zavidnoj razini. Na tim je izborima većinu u
sva tri saborska doma, a i većinu u više od dvije
trećine općinskih skupština osvojila Hrvatska
demokratska zajednica. To samo po sebi znači da je
HDZ- u uz pobjedničku slavu pripala i čast da ponese
najteži dio bremena u krčenju gotovo neprohodnoga
šipražnoga kriznoga stanja što nam ga ostavlja
jednostranački sustav. No, svoj dio odgovornosti u
tome ne mogu izbjeći ni ostale stranke što su ishodom
izbornoga nadmetanja dospjele u "udobnije" klupe
saborske oporbe. Naime, pravila i običaji
parlamentarne demokracije ne daju pobjedniku sva prava
dobitnika, niti poražene svrstavaju u nemoćne
gubitnike, kako je to bilo u jednostranačkoj
samovlasti.
Rezultati hrvatskih izbora koliko su
znakoviti, toliko su i obvezujući. Slobodnom voljom
naroda izraženom na najdemokratskiji način što ga
poznaje suvremeni svijet: na neposrednim, tajnim,
višestranačkim izborima zakonodavna je vlast (i pravo
na određivanje izvršne vlasti) pripala stranci koja je
na zastavama svoga programa najjasnije istakla
vjekovne težnje hrvatskoga naroda: da bude slobodan i
svoj na svome. Da u duhu općeprihvaćenih načela u
suvremenu čovječanstvu ima nesputano pravo na
nacionalnu samobitnost i neokrnjeno pravo na
samoodređenje, koje podrazumijeva pravo na suverenu,
samostalnu državu, te na odcjepljenje od drugih naroda
i državnih tvorbi ili na udruživanje s drugima u
skladu s njegovim životnim interesima.
Ovom prigodom, i na ovome mjestu, važno je istaknuti, da su
temeljne težnje za postizanje demokratskih prava svih građana i suverenosti
hrvatskoga naroda bile prisutne u programskim zahtjevima gotovo svih stranaka
koje su sudjelovale na izborima. Isto tako valja spomenuti da se onaj svijet što
je zbog nepoznavanja ili pogrešnih prosudbi prilika s nepovjerenjem ali velikom
znatiželjom promatrao izbore u Hrvatskoj ubrzo uvjerio da su oni očitovali
političku zrelost i mudrost glavnih sudionika, te odlučnost svih građana i
cijeloga hrvatskog naroda da svojim demokratskim izborom osigura ljudska prava
svih građana i nacionalni i državni suverenitet Republike Hrvatske. Štoviše, ne
samo nepristrani nego i oni jednostrano opredijeljeni promatrači dođoše do
spoznaje da su izbori u Hrvatskoj označili jednu od najblistavijih pobjeda
demokracije u okviru uklanjanja real socijalističkog jednostranačja.
Međutim, sada kad su izbori iza nas,
vrijeme je da sve svoje poglede i misli uputimo prema
današnjici, sutrašnjici i budućnosti. Ako smo u svojim
demokratskim ciljevima proklamirali korjenite promjene
u svim sferama duhovnoga i materijalnoga života, to ne
znači da smo za rušenje a još manje za razaranje i
onoga što ima svoje opravdanje i u demokratskom
sustavu, ili što se preinakom može osvrhoviti na opću
dobrobit. U ukupnom nasljedstvu od prethodne vlasti
nismo dobili mnogo dobroga, ali to ne znači da je sve
ono što nam ostavljaju bez ikakve vrijednosti. To
proizlazi već od toga što je razdoblje stare vlasti
bilo dugotrajno. Pod njenim okriljem patila su, ali i
radila i stvarala tri naraštaja. Uz sve promašenosti
to mora ostaviti i pozitivne posljedice i tragove koji
se ne mogu i ne smiju izvrgavati posvemašnjem
zatiranju.
Problemi s kojima se suočava nova
vlast, od mjesnih zajednica i općina, do Sabora, Vlade
i Predsjedništva, mnogobrojni su, složeni i zamršeni.
Ona će morati u kratkom roku usporedno rješavati mnoge
probleme od životne važnosti koji su druge europske i
zapadne države riješile prije pola stoljeća ili čak
prije pola tisućljeća. Da spomenemo samo glavne:
vlasničke odnose i gospodarski život; ustavni poredak
pluralističkoga civilnoga društva s primjerenim
državnim ustrojem po uzoru na zemlje slobodnoga
svijeta; osuvremenjivanje i revalorizaciju javnih
službi, osobito znanosti i kulture, školstva i
prosvjete, zdravstva i socijalne skrbi, upravnih
službi i javnih djelatnosti (informatika, novinarstvo,
RTV) itd.
U svim tim područjima nagomilani su
brojni veoma složeni problemi bez rješenja kojih u
njihovoj uzajamnosti ne može biti izlaska iz krize
niti pravoga napretka. I trebat će mnogo dara i
znanja, odlučnosti i promišljenosti, ali prije svega i
nadasve rada da bi naše napore usmjerili ispravnim
putovima i trajnim rješenjima. Osobno sam optimist.
Polazim od čvrste spoznaje da u javnosti i medu nama
koji preuzimamo teret ove goleme odgovornosti,
prevladava uvjerenje kako ne treba otkrivati toplu
vodu. Kad tragamo za rješenjima naših razvojnih
problema treba koristiti svjetska iskustva, osobito
zemalja slobodna svijeta, uvijek kao misao vodilju i
poticajno zrenište, a vrlo često i kao nedvojben uzor
za posve određena rješenja.
Sve promjene moraju se provoditi uz
dosljedno poštivanje načela pravne države...
Štovani zbore!
Živimo u uzbudljivom i burnom vremenu. U vremenu
koje je krcato mnogim otvoreno nazočnim prijetnjama
ali i podmuklim opasnostima. Mnogi suvremenici bijahu,
a poneki još uvijek i jesu, opsjednuti morom
svakojakih pogibelji što vrebaju na nas na svim
putovima prema demokraciji i nacionalnoj suverenosti.
Umjesto tragičnoga malodušja i pasivnoga osjećaja
bezizlaznosti, ja sam osobno uvijek bio skloniji
otkrivanju i uočavanju onih velikih šansi što se kriju
u tom dramatičnom vremenu i prijelomnom povijesnom
razdoblju. Povijest nam je već dala odgovor da smo
bili u pravu kad se nismo htjeli pomiriti s time da
budemo i nadalje objektom tuđe politike već smo
svjesno preuzeli rizik da postanemo priznatim
subjektom i tvorcem svoje vlastite sudbine.
Iako je naraštaj ljudi kojemu pripadam
navikao na opasnosti i izazove svoga vremena, ipak je
samo mali broj njegov mogao slijediti duh sadašnjega
doba. To isto vrijedi i za poratne naraštaje koji su
živjeli u miru ali u uvjetima ograničenih sloboda i
skučenih stvaralačkih poticaja zbog strahovlašća
boljševičkog totalitarizma. To su razlozi zbog kojih
smo danas takorekuć ponovno na jednom povijesnom
početku. Našavši se na tom raskrižju opterećeni
bremenom prošlosti, mi smo, međutim, također bogatiji
za mnoga, makar to bila pretežito i negativna,
politička i gospodarska, a i sva druga, iskustva od
životne važnosti.
Prva i najvažnija zadaća nove
demokratske vlasti u Hrvatskoj po mome osobnome
osvjedočenju morala bi biti stvaranje svih duhovnih,
materijalnih i pravnih pretpostavki za osjećaj pravne
građanske i nacionalne sigurnosti svih njezinih
građana, za mir i povjerenje među njima. Ne samo
veliki scenaristi iz suprotnih naročito hegemonističko
unitarističkih i dogmatskih tabora, nego i svi oni za
prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska
kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit
će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče
i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda,
rada i morala. Srećom za nas, ali i za njih to će i
sami morati ubrzo shvatiti opće unutarnje i
međunarodne okolnosti, osobito posvudašnji neizbježiv
slom realsocijalističkog sustava čine njihove
scenarije jalovim povijesnim anakronizmom. To,
naravno, ne znači da smijemo podcjenjivati opasnosti
od različitih oblika prijetnji, ucjena pa i
provokacija što gotovo svakodnevno dolaze iz
protuhrvatskih i protudemokratskih jazbina i stožera.
Naprotiv, to nas mora još više poticati da svi
zajedno, i svaki pojedinačno, činimo sve da razum,
sloboda i napredak pobijede strasti, mrakobjesje i
nazadnost.
Štovane gospođe i gospodo!
Nove prilike, a pogotovo velike društvene i
političke promjene, uvijek zbunjuju pa i presenećuju
ljude. U njihovim se mislima isprepliću i sukobljavaju
zanosne nade i zloslutne tjeskobe. Naše prvotne zadaće
moraju biti da promišljenim koracima i odlukama
zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i
svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za
slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i
građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u
civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države
suvremenog svijeta.
Mi nikome ne možemo i ne želimo
jamčiti neku apsolutnu jednakost ili opće socijalno
blagostanje bez obzira na sposobnosti i radne
rezultate. Mi tek želimo stvoriti jednake pretpostavke
za sve, bez ikakve diskriminacije, ali tražiti
podjednaku odgovornost od sviju u ispunjavanju
zakonskih obveza i u poštivanju pravnog poretka. S tim
u vezi htio bih istaći da ne računamo ni na kakvu
političku "solidarnost", već naprotiv na stvaralačku,
principijelnu kritiku, kako iz klupa saborske oporbe
tako i iz intelektualnih redova na svim područjima
društvenog i intelektualnog života. Ne želimo stvarati
niti poticati podaničke poslušnike, intelektualne
dodvorice i laskave karijeriste, niti zaslijepljene
političke protivnike ili bespomoćne mrzitelje, već
odgovorne profesionalne intelektualce i znanstveno
stručne ustanove koji bi kritičnim i pozitivnim
intelektualnim stvaralaštvom pridonijeli blagostanju
svog naroda i općem boljitku društva u kojemu žive i
djeluju.
Mi nikome ne možemo i ne želimo
jamčiti neku apsolutnu jednakost ili opće socijalno
blagostanje bez obzira na sposobnosti i radne
rezultate. Mi tek želimo stvoriti jednake pretpostavke
za sve, bez ikakve diskriminacije, ali tražiti
podjednaku odgovornost od sviju u ispunjavanju
zakonskih obveza i u poštivanju pravnog poretka. S tim
u vezi htio bih istaći da ne računamo ni na kakvu
političku "solidarnost", već naprotiv na stvaralačku,
principijelnu kritiku, kako iz klupa saborske oporbe
tako i iz intelektualnih redova na svim područjima
društvenog i intelektualnog života. Ne želimo stvarati
niti poticati podaničke poslušnike, intelektualne
dodvorice i laskave karijeriste, niti zaslijepljene
političke protivnike ili bespomoćne mrzitelje, već
odgovorne profesionalne intelektualce i znanstveno
stručne ustanove koji bi kritičnim i pozitivnim
intelektualnim stvaralaštvom pridonijeli blagostanju
svog naroda i općem boljitku društva u kojemu žive i
djeluju.
Provedba normalnoga prijenosa vlasti,
tj. zamjene političko-djelatničkoga (funkcionarskog)
sloja dosadašnjega jednostranačkoga ustroja, ne može
se smatrati nikakvim revanšizmom. To, dakako, vrijedi
i za debirokratizaciju državne uprave u modernizaciji
i demokratizaciji suvišnih ustanova i prekobrojnih
državnih službenika. Sve promjene moraju se provoditi
uz dosljedno poštivanje načela pravne države, a svi
kriminalni postupci i prekoračenja ovlaštenja bit će
podvedeni pod zakone pravne države.
U europskoj integraciji Hrvatska mora
osigurati svoju samobitnost i brži napredak...
Štovani zastupnici i saborski časnici!
Dopustite mi da, na kraju ove moje pristupne
besjede, pokušam iznijeti, u najkraćim crtama, neke
najhitnije neposredne zadaće koje stoje pred novom
demokratskom vlasti Hrvatske.
1. Novi ustav Republike Hrvatske.
Plebiscitarnim očitovanjem hrvatskoga naroda, na
provedenim izborima, za demokratske slobode građana i
državni suverenitet unaprijed su određene temeljne
odrednice novoga hrvatskoga ustava. U ustavnu komisiju
uključit ćemo najpoznatije ljude iz političkoga i
znanstvenoga života. Novi ustav Hrvatske mora biti
oslobođen svih ideologijskih natruha, utemeljen na
hrvatskim državnopravnim iskustvima a u duhu
najdemokratskijih tradicija suvremene europske i
sjevernoameričke zbilje i pravne znanosti.
2. Uređenje novoga ustavnoga položaja
Hrvatske u Jugoslaviji. S obzirom da nam valja
polaziti od činjenice da se Hrvatska nalazi u sastavu
Jugoslavije, koja je priznata članica međunarodnog
poretka, mi smo spremni na pregovore s predstavnicima
ostalih naroda SFRJ i saveznih tijela radi ugovornog
uređenja međusobnih odnosa.
Na temelju ukupnoga povijesnoga iskustva držimo da
se državni suverenitet u zajednici s ostalim narodima
današnje SFRJ može osigurati jedino na konfederativnim
osnovama, kao ugovorni savez suverenih država.
3. Uključivanje u Europu i
europeizacija Hrvatske. Istodobno s unutarnjom
demokratskom preobrazbom valja poduzimati sve potrebne
korake radi što skorijeg uključenja Hrvatske u
Europsku zajednicu.
Hrvatska je stoljećima bila sastavnim dijelom
zapadnoeuropske (sredozemne i srednjoeuropske)
kulture. I onda kada nije imala potpuni državno
politički subjektivitet, Hrvatska je bila nerazdvojno
povezana sa zapadnoeuropskom civilizacijom. O tomu
rječito svjedoči udio hrvatskih latinista u europskom
životu pred nekoliko stoljeća a i sva kasnija
povijest. Povratak toj kulturnoj tradiciji mora biti
višeslojan. U europskoj integraciji Hrvatska mora
osigurati svoju samobitnost i brži napredak.
4. Ustanovljenje poretka pravne države
i modernizacija državne uprave. Preduvjet svake
istinske demokracije jest dosljednost u podjeli i
odgovornosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.
Medu prvotnim našim zadaćama mora biti posvemašnja
depolitizacija sudstva i osiguranje njegove potpune
neovisnosti. Debirokratizacija i modernizacija ukupne
državne uprave zahtijeva organizacijsko preustrojstvo,
te kadrovsku i tehnološku obnovu.
5. Duhovna obnova. Demokratska gibanja
u kratkom razdoblju provedbe prvih slobodnih izbora
dovela su do svojevrsnog duhovnoga preporoda hrvatske
nacionalne samosvijesti. Izjašnjavanje goleme većine
hrvatskoga naroda za programske ciljeve HDZ a označilo
je zapravo okončanje onoga "građanskoga rata" što
traje u Hrvatskoj sve od vremena Drugoga svjetskoga
rata. Pobjeda demokratskoga duha i zajedništva svih
hrvatskih građana, bez obzira na prošlost i
svjetonazore, stvorila je pretpostavke za uklanjanje
svih pogubnih podjela. U demokratskoj Hrvatskoj mora
konačno nestati podjela ljudi na građane prvoga i
drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i
nepodobne, na povjerljive i neprijatelje. Težimo
stvaranju društva u kojem će ljudske i radne
sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne
podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati
položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu.
Osim toga želimo graditi takvu istinsku demokraciju
u kojoj će vladavina većine značiti zaštitu manjine.
6. Korjenite promjene u vlasničkim
odnosima i gospodarstvu. Naša demokratska vlada
preuzima Hrvatsku u zabrinjavajućem stanju gospodarske
osiromašenosti i općeg zaostajanja za Europom.
Potrebno je što prije iznaći putove za izlaz iz
društvenog vlasništva i stvoriti uvjete za pravnu i
financijsku sigurnost svih gospodarsko poduzetničkih
pothvata. Da bismo našli najpovoljnija i najbrža
rješenja za izmjenu vlasničkih odnosa, za potrebnu
denacionalizaciju i reprivatizaciju, za učinkovit
porezni sustav i bankovno i burzovno poslovanje valja
nam angažirati, uz sve naše, i mjerodavne strane
stručnjake.
7. Demografsko oživljavanje. Ukupnom
dosadašnjom politikom u zadnjih nekoliko desetljeća,
hrvatsko nacionalno biće dovedeno je u stanje
demografske ugroženosti. Osim promjene opće duhovno
političke klime potrebno je poduzeti hitne i svrhovite
korake kako radi sprječavanja daljeg odlaska naših
građana u svijet tako i radi podizanja nataliteta.
8. Povratak i uključivanje
iseljeništva. Među ine uspjehe HDZ a, koji su znatno
pridonijeli već dosada izvojevanoj demokratskoj
preobrazbi, spada nedvojbeno uspostavljanje duhovnoga
jedinstva između domovinske i iseljene Hrvatske. Nova
hrvatska vlast, na svim razinama, treba poduzimati
svrhovite korake radi omogućavanja što bržeg povratka
što većeg broja hrvatskih ljudi iz svijeta u domovinu.
Valja se ozbiljno pozabaviti i mogućnošću
preseljavanja jednog dijela pripadnika hrvatskih
manjina na opustjela ognjišta u mnogim hrvatskim
krajevima. Posebnim pogodnostima treba poticati
ulaganje hrvatskih iseljenika u sva područja
gospodarskoga života. To mora biti našom naročitom
brigom jer oni raspolažu golemim radno iskustvenim,
tehnološkim i financijskim potencijalom kojim mogu
uvelike pridonijeti bržoj gospodarskoj i demokratskoj
preobrazbi svoje domovine.
9. Nužnost promjena u javnim službama.
Potrebne su nam hitne i velike promjene u gotovo svim
područjima javnoga života. Kultura, znanost i
školstvo, zdravstvo i socijalna skrb, osiguranje,
novinstvo i druge javne službe bremenite su problemima
i materijalno financijskim poteškoćama. Stari režim
ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i
materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju.
Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim
obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u
budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i
umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga
jednoumlja. Oslobađajući stvaralački potencijal
suvremenih umjetnika i kulturnih pregalaca, težiti
istinskom vrednovanju izvorne nacionalne kulturne
baštine, ali i održavanju koraka s vrhunskim dometima
današnje kulture ostalih naroda.
10. Moralna obnova i etika rada.
Protunaravni realsocijalistički sustav ostavlja nam u
naslijede pogubne posljedice osobito stoga što je
svojom izopačenošću porušio i omalovažio sve
tradicionalne vrednote i moralne norme. To se
podjednako odnosi na obiteljski i školski odgoj, na
profesionalnu, radnu i poslovnu etiku. Poremećaji u
sustavu vrijednosti rađali su bijegom ili apatičnošću
mudrih i sposobnih, a napredovanjem nesposobnih i
bezobzirnih karijerista. Izmjena tako poremećenoga
vrijednosnoga sustava bit će težak i dugotrajan posao
ali ga treba odmah započeti u svim sferama i porama
života.
Štovani zastupnici i časnici prvoga
istinski demokratskoga Hrvatskoga sabora!
Zahvaljujući vam se u zaključku još jednom na
ukazanom povjerenju, dopustite mi da ove riječi uputim
ujedno svim građanima Hrvatske i svemu hrvatskome
narodu. Uskrisivši - u izborno prijelomno doba -
prigušenu i povrijeđenu nacionalnu svijest i sputani
ponos hrvatskih ljudi, a i zagubljenu nadu svih
građana Hrvatske, potakli smo zanosni preporodni
polet, oslobodivši golemu duhovnu iracionalnu energiju
cijeloga naroda. Na nama je sada, na novoj
demokratskoj vlasti Hrvatske, da održi taj ushit, a tu
probuđenu energiju usmjeri na radna i stvaralačka
pregnuća za oživotvorenje svetih ideala slobode i
blagostanja svoje domovine. Na tom putu, za taj
uzvišeni cilj, prvotna i najveća odgovornost leži na
svima nama, izabranim zastupnicima i predstavnicima
nove hrvatske demokratske vlasti, ali također i na
svima građanima Hrvatske. Svi mi zajedno moramo,
naime, biti prožeti sviješću da od svoje Hrvatske ne
možemo očekivati više negoli što sami pridonesemo
njezinu boljitku, da bi plodove svoga rada mogli
uživati i mi sami, i naša djeca, i djeca naše djece.
Kao što sam vjerovao da će hrvatski
narod reći svoju zrelu riječ na prvim demokratskim
izborima, iz kojih je proizišao ovaj Hrvatski sabor,
još sam čvršće uvjeren da će on znati i moći pod
vodstvom svoga istinskoga predstavništva, izgraditi
život dostojan slobodnih ljudi u svojoj jedinoj,
napaćenoj ali svetoj domovini.
Od srca hvala svima vama na pažnji i
udjelu u ovomu povijesnomu zbivanju, a i svima onima
koji nam dadoše svoje povjerenje, i, koje nikada ne
smijemo i nećemo iznevjeriti!
Neka nam živi i napreduje demokratska
i suverena Hrvatska!
Izvor:
www.tudjman.hr |