Večeras pred sobom imamo vrijedno djelo našeg zaljubljenika u hrvatsku povijest i istraživača istine, gosp. Damira Borovčaka, koji je k tome i organizator odnosno inicijator prvog hodočašća u Gvozdansko 2010. godine, tako da ove godine već jubilarni, 10. puta organiziramo hodočašće u Gvozdansko.
Knjiga je u dva dijela: prvi govori o Zrinu, a drugi, veći o Gvozdanskom.
Što je to privuklo gosp. Borovčaka i o čemu on to piše u ovoj, već drugi put objavljenoj knjizi?
Riječ je o junačkoj obrani ove utvrde na Banovini, u Pounju, blizu današnje granice s Bosnom i Hercegovinom. Gvozdansko je mjesto blizu Dvora, u pravcu Gline. Ovo je bila jedna od obrambenih utvrda koje su gradili naši junaci Zrinjski čuvajući Hrvatsku i Europu od prodora Osmanlija, zapravo oni su branili kršćanstvo od prodora islama. Bosnu i Hercegovinu se nije moglo obraniti, premda se još i pod Turcima pojas između Une i Vrbasa nazivao Turskom Hrvatskom.
No, u našim su mislima oni koji su te davne 1578. pali za Domovinu braneći Gvozdansko, Hrvatsku, Europu i kršćanstvo. To nije bio velik broj branitelja, čuli smo samo 300, no bili su hrabri i spremni na žrtvu. Činjenica da su svi izginuli na braniku grada govori o tom junaštvu. Zapravo oni su se smrzli na zidinama grada očekujući juriš neprijatelja koji se međutim nije dogodio te noći tako da su turski vojnici, predvođeni Ferhad pašom, zauzeli tvrđavu, ali nisu pobijedili – jer su branitelji već bili mrtvi kad su oni ušli u grad.
Biti branitelj je lijepa i časna služba.
Sam naš Gospodin Isus za sebe na jednom mjestu u Ivanovu evanđelju kaže da je on Branitelj, a da je Duh Sveti – drugi Branitelj. Prelijepo je živjeti u zemlji u kojoj postoje branitelji. Zamislite agresora, oni ne mogu svoje vojnike ni svoje veterane zvati braniteljima – jer to nisu bili, bili su napadači, stoga niti nema u Srbiji ni jedne udruge branitelja. A Hrvatska je puna branitelja.
Sama riječ „branitelj“ dolazi od riječi „braniti“, što znači: pružati zaštitu, štititi, čuvati, biti uz nekoga kad mu prijeti pogibelj… Eto, sam Bog je naš branitelj, on nas čuva i brani od zla, od Zloga, od pogibelji… i zato Isusa zovemo Spasiteljem, jer je on spasio čovjeka i čovječanstvo od vječne pogibelji. Duha Svetoga zovemo Braniteljem, grčki Parakletos – što znači, doslovno: Prizvani, Dozvani /latinski je to „advocatus“, pa odatle onda i riječ: odvjetnik, branitelj, advokat… Prema svetom Ivanu, Duh Branitelj (Iv 14,26), kojeg zove i Duhom Istine (Iv 16,13), branit će Isusa u srcima učenika jer će svijet optuživati Isusa: s obzirom na grijeh, pravednost i osudu (Iv 16,8-11), a on će im dokazivati da je obrnuto – tj. da Isus nije učinio nikakav grijeh, već je grijeh ne vjerovati u njega; da je dokaz njegove pravednosti što on odlazi Ocu; te da je on doduše osuđen, ali nepravedno jer prava je osuda što je „osuđen knez ovoga svijeta“.
Dakle, Duh Branitelj je onaj koji ukida inverziju, a koju nameće ovaj svijet. Zanimljivo, da već tada postoji to izokretanje istine, pa Isusa optužuju da je grješnik, da nije pravednik i da je valjana njegova osuda. Kako je to poznat scenarij i nama! Zar nije tako kroz čitavu povijest svijet osuđivao kršćane? I mojeg svetog zaštitnika Kvirina, biskupa i mučenika iz 4.stoljeća, i našeg svetog hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika iz 20.stoljeća? Scenarij je isti bio i za Isusa, i za tolike kršćanske mučenike kroz povijest do dana današnjega, kada opet „sinovi tame“ izvrću Istinu. I gdje nam je sigurnost, gdje zaštita? Duh Sveti! On je naš Branitelj! On nas u srcu poučava što je Istina, što laž, i hrabri da možemo stati uz Istinu.
To su znali i branitelji Gvozdanskog 1578., to su znali i žrtve /branitelji Zrina 1943., to su znali i naši hrvatski branitelji 1990.-1995.! Nije bilo drugog načina nego osloniti se na Duha Svetoga. Samo je on mogao nadahnuti Istinu u poplavi laži i promidžbe koja je htjela zatrti svaki spomen na Istinu, samo je on mogao dati slabim ljudima jakost i hrabrost da se malobrojni i slabo oboružani suprotstave sili nepravde koja ih je lomila, ali ih nije slomila – jer oni su svojim junaštvom pokazali da su veći od zla; njihova žrtva je pomogla onima koji su bili možda kolebljivi i nisu znali Istinu, da ju shvate i da čitav narod izdrži i odupre se zlu i zavojevaču nasilja i nepravde. Oni su vjerovali u pravdu i bili su spremni sve dati, pa i život svoj, da bi se sačuvalo i obraz i Domovinu.
Kako to izgleda daleko i neshvatljivo onima koji se u javnosti natječu za svoje položaje i povlastice, ne mareći za narod i njegovo dobro! To je ta zamjena, inverzija, potpuni preokret. To su ta dva svijeta koja se ne razumiju i ne mogu razumjeti. I danas je tako. Branitelji koji su sve žrtvovali, na jednoj su strani, posve na drugoj su međutim oni koji se bore samo za sebe i svoje interese. „Kao što je nebo daleko od zemlje, tako je daleko“ ovo jedno od drugoga. Međutim, nisu povijest pokretali ljudi zabrinuti za sebe i vlastito dobro, nego ljudi koji su se znali žrtvovati za druge, koji su bili branitelji drugih i domovine.
Zato je ova priča velika i slavna, uzvišena i mi smo pred braniteljima Gvozdanskog u udivljenju i zahvalnosti. Divimo se njihovoj žrtvi i zahvaljujemo im što se „nisu kao plijena držali“ čuvajući svoj život, nego su „ponizili sami sebe, poslušni do smrti“ (usp. Fil 2,6.8). Ovo je aluzija na himan Kristu na križu u Poslanici sv. Pavla Filipljanima. Za tu žrtvu do smrti, „smrti na križu“ Krist prima nagradu od Oca: „Zato Bog njega preuzvisi, i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“ (ib.,9-10), a za žrtvu za dom i domovinu naši poginuli branitelji hrvatskog naroda i kršćanstva kroz svu našu tešku povijesti trebali bi uživati veliko poštovanje naroda, njihova bi se imena trebala zlatnim slovima ispisivati, njih bi se trebalo s velikom zahvalnošću spominjati.
Jedan takav spomen poštovanja i zahvalnosti je i ova knjiga i zato izričem svu čast našem autoru Damiru koji se potrudio ne samo o tome pisati, nego i taj spomen usaditi u srca naših ljudi jer su ga bili zaboravili, da se žrtva onih koji su bili spremni za svoj dom izginuti nikada ne zaboravi!
Zahvaljujem na pozornosti i sve vas pozivam na 10. hodočašće u Gvozdansko u nedjelju, 13. siječnja 2019.!
Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Zagreb/Sisak, 8. i 10. siječnja 2019.
|
