Hrvatska kulturna zajednica u posjeti kod Ivice Kostelića,

Basel 03.02.2004.

Svima nama koji pratimo svaki Ivičin nastup stalo je srce, kada je 27. siječnja u drugoj vožnji noćne slalomske utrke u Schladmingu bio u pravom smislu te riječi katapultiran iz staze u visine, koje ne doseže ni Blanka Vlašić, te se nakon pada na zaleđenu stazu nije dizao. A kada smo suznim očima pratili kako našeg Ivicu odvoze u akiji (sanjke za povrijeđene), bilo nam je jasno, da je sezona za aktualnog svjetskog prvaka u slalomu završena.

Slijedila je još jedna u nizu operacija koljena, u njemu i njegovoj sestri već nažalost dobro poznatoj klinici u Baselu.

Ivica je već 02. veljače počeo sa laganom rehabilitacijom. Bez oklijevanja je privolio na razgovor sa HKZ-om pa smo ga posjetili slijedeću večer. Upoznali smo jednog vrlo simpatičnog mladića, koji je usprkos svojih golemih sportskih uspjeha ostao jednostavan i skroman. Vedar, otvoren, bez trunka potištenosti zbog prerano završene sezone, Ivica je zračio je optimizmom i bio pun planova za daljnu sportsku budućnost.

Znali smo da je Ivica kompletna ličnost te da mu interesi nisu ograničeni na sportsku profesiju, nega da se između ostalog zanima i za povijest, pa smo mu kao dar HKZ-a ponudili na izbor nekoliko knjiga, koje na nekomercijalnoj bazi nudimo u Švicarskoj. Ivica je odmah iz prve dohvatio knjigu "Povijest hrvatskih neprijatelja" od Emila Čića, primjetivši da mu je otac već preporučio tu knjigu. Pažnju mu je privukla i knjiga "Dr. Franjo Tuđman - vizije i postignuća", pa smo imali čast u ime HKZ-a pokloniti mu dvije knjige.

U neformalnom i ugodnom razgovoru, kao da smo stari poznanici, počeli smo naravno sa njegovim prvim skijaškim pokušajima i zašto baš alpsko skijanje:

Ivica: Tata me je stavio već sa tri godine na skije. Obzirom na moju tadašnju dob teško mogu tvrditi da je to bila moja odluka. To je bila naravno tatina odluka. Nisam siguran gdje je to bilo, možda na Sljemenu, i do sedme godine je to bila zabava za mene. Od sedme godine sam počeo trenirati u skijaškom klubu Medveščak (Zagreb) i kojem je bio učlanjen i tata, i tu sam počeo sa prvim takmičenjima. Međutim zbog tatinih profesionalnih obaveza preselili smo se uskoro u Borovo naselje kod Vukovara, i to je onda bilo razdoblje bez takmičenja. Ipak kontinuitet skijaškog treninga nismo sasvim prekinuli ni u slavonskoj ravnici. Tata je u blizini Vukovara otkrio neko brdašce od nekih stotinjak metara visine, što je ipak bilo dovoljno za neko spuštanje na skijama. Nakon Borovog naselja tata je dobio mjesto rukometnog trenera u Celju i tu ustvari počinje moj ozbiljni skijaški trening.

Tvoj uspjeh je nevjerojatan, kad se uzmu u obzir mogućnosti treniranja koje Ti imaš u Zagrebu, o Vukovaru da i ne govorimo, u usporedbi sa na pr. Švicarcima, koji nakon prijepodnevne škole mogu poslije podne na trening na tri tisućemetara visine. Kako je tvoja sezona izgledala i gdje si trenirao?

Sa treninzima smo uglavnom počeli u rujnu i to na glečerima u Austriji. Svaku subotu i nedjelju putovali smo u Austriju i natrag, sve dotle dok nije pao snijeg kod nas.

To znači da ste trenirali samo preko vikenda?

Da, ali to je za klince dovoljno

Da, ali samo za nadarene klince kakvi ste Ti i Janica.

Ovisi i o tome da li se taj sport voli ili ne, te i o odnosu roditelja i motivaciji koju oni daju. Neki su se skrivali od trenera i izbjegavali trening, a meni je bilo najvažnije da se skijam čim više. Rado sam trenirao, uhvatio me je natjecateljski duh i nastojao sam čim bolje izvoziti stazu.

Tko te sada trenira?

Tata je glavni trener i s njim radim kondicioni trening, prije svega u pripremnom periodu od svibnja do početka takmičarske sezone. Tada se razdvojimo i tata prati Janicu, dok ja imam svoju ekipu koja se sastoji od trenera, fizioterapeuta i servisera za skije.

Odnosi sa drugim skijašima, ima li prijateljskih veza?

Prijatelji u stvarnom smislu te riječi nismo, na kraju smo ipak konkurenti. Ali odnosi su veoma korektni, radi se izvjesnom poštovanju prema drugom profesionalcu. Postoji veliki međusobni respekt i razumijevanje za probleme drugoga.

Većina dobrih slalomaša se ograničava na takozvane tehničke discipline, slalom i veleslalom. Ti si ove sezone počeo voziti super G (super giant slalom, t.j. super-veleslalom). Imaš li ambicija i u brzinskim disciplinama?

Dok sam bio junior postizavao sam najbolje rezultate u spustu i super-G-u, pa smatram da moja nadarenost za skijanje dolazi upravo u brzinskim disciplinama do punog izražaja. Ja sam u stvari priučeni slalomaš, spust i super-G mi najbolje leže, ali smo od nastupa u tim disciplinima morali privremeno odustati zbog čestih ozljeda. U zadnje vrijeme sam ih opet počeo voziti, jer je naš dugoročni plan da na olimpijskim igrama u Torinu 2006-te nastupim u kombinaciji (slalom i spust).

Vidimo da čak ni Slovenci nemaju uvjeta za trening brzih disciplina, o našim prilikama da i ne govorimo?

Da, tako je. Za spust su potrebna dva uvjeta: velika ekipa i dugačka staza. Samo velike skijaške nacije si mogu priuštiti spustaške ekipe. U mom slučaju nije ispunjen niti jedan od ta dva uvjeta, ja sam sam, a nemamo ni odgovarajuće staze. Međutim mi imamo volju, i dokazali smo da možemo parirati u sportu u kojem se to smatra nemogućim. To što je Janica iza sebe ostavila predstavnike alpskih zemalja moglo bi se usporediti sa pobjedom Eskimaca protiv nas u vaterpolu. Zato mislimo da mogu uspjeti i u spustu odnosno super-G-u.

Za obične gledatelje je neshvatljivo, kako je moguće, specijalno u slalomu, snaći se među onim mnogobrojnim kolcima?

Prije trke postoji ogled staze koji traje najviše 45 min. Staza se proučava odozgo prema dolje, nije dozvoljena vožnja kroz stazu nego samo promatranje. Prije starta se napravi vizualizacija staze. Znam neke koji su u stanju upamtiti cijelu stazu, ja uglavnom pamtim ključna mjesta. Treningom se stekne vještina da noge automatski reagiraju.

Imaš li tremu prije nastupa?

Da, ali određena doza nervoze je dobra, jer se povisi puls i tijelo je spremno za start. Prevelika nervoza blokira, pa treba naći optimalnu dozu.

Je li Bode Miler stvarno tako flegmatičan na startu kako izgleda ili je to gluma?

Mislim da ne glumi. On je dijete hipija i proveo je djetinjstvo u nekoj kolibi bez tekuće vode i struje, i iz takvog odgoja proizlazi njegova ležernost.

Baviš li i drugim sportovima osim skijanja?

Da, bavim se sa ronjenjem i podvodnim ribolovom, ali to su samo hobiji.

Uspjeh pojedinaca može potaknuti razvoj slijedeće generacije. U ženskoj ekipi ima naznaka dobrih talenata, tu su Nika Fleiss i Jelušić. Naziru li se nasljednici i u muškoj ekipi?

U slijedećem naraštaju ima dobrih momaka, imamo kvalitetnu ekipu od njih sedmero u dobi oko 17 god., a najbolji je po mome mišljenju Ratko Zrnčić-Dim. Njih trenira moj bivši trener i imaju daleko bolje materijalne uvjete nego u moje doba. Trebati će 3-4 godine da se pojave u svjetskom kupu, i ako prođu bez ozljeda bit će i rezultata.

Razmišljaš li o vremenu nakon završetka aktivne sportske karijere?

Skijaški profesionalni sport je vrlo naporan i oduzima mnogo vremena, jer je vezan uz vremenske i geografske uvjete. Mnogo se putue, a uvijek postoji neizvjesnost nastupa. Zato, nakon završetka skijaške karijere planiram uzeti jedan dulji odmor od otprilike godinu dana na našem prekrasnom Mljetu, gdje ću se isključiti od svijeta. Znatiželjan sam kako taj otok zimi izgleda. Tom ću prilikom dobro razmisliti o budućnosti. Želio bih studirati povijest ili upisati fakultet za fizičku kulturu. Možda ću usput trenirati mladi naraštaj i prenijeti im moja iskustva.

Obzirom na posljednje događaje smijemo li dotaknuti temu odnosa prema novinarima?

Ivica je kod tog pitanja postao ozbiljan. Iz njegovih riječi izbijalo je ogorčenje ili bolje rečeno razočarenje jednog još djelomično naivnog mladića, koji je na svojoj koži osjetio onu ružnu i gadnu stranu senzacionalističkog žurnalizma.

Nema tabu teme. Prije te afere sa nacizmom bio sam vrlo otvoren prema novinarima, i sa sadašnjim iskustvom mogu reći preotvoren i naivan. Nisam očekivao da ljudi to nekome mogu učiniti. Ta etiketa nacizma je strašna stvar, jer je nacizam u svakom kutku zemljine kugle sinonim za neljudstvo. Nevjerojatno je, da me netko optuži za nacizam tko me nije nikad vidio ni progovorio niti jednu riječ sa mnom. Najgore od svega je što sam imao među novinarima i prijatelje koji su iz privatnih razgovora izdvajali i skrajali novosti. Poslije svega što mi se dogodilo ja nažalost ne mogu vjerovati niti mogu biti otvoren prema ni jednom novinaru.

To kako je jedna hrvatska tiskovina izvukla iz konteksta jednu Tvoju metaforu i zlonamjerno je interpretirala, smatramo svinjarijom prvog reda. S druge strane, svako zlo za neko dobro. Vidjeli smo da ti je hrvatski narod u tim trenutcima dao masovnu podršku.

Solidarnost je oduvijek ono što me fascinira i to je nevjerojatno kako nas je hrvatski narod prihvatio, najprije Janicu a onda čitavu obitelj. Povratak Janice sa olimpijade i doček nakon svjetskog prvenstva su prekrasni doživljaji, koji se ne mogu opisati riječima i koji se ne zaboravljaju.

###

Razgovor je više puta bio prekidan telefonskim pozivima. Zvali su prijatelji, brižni otac se informirao o najnovijem stanju i daljnoj terapiji.
Na ovom mjestu razgovora javila se je djevojka. Ivica je telefonirao u našem neposrednom prisustvu, tako da nismo mogli, ne čuti dijelove razgovora, koji je bio posebno dojmljiv utoliko što se odvijao dvojezično. Djevojka je govorila američko engleskim jezikom, a Ivica hrvatski sa zagrebačkim specijalitetima (nema frke...). Nije da Ivica ne vlada jezikom svoje američke djevojke, čuli smo ga kako razgovarana odličnom engleskom sa američkim akcentom.

Vidjevši naša začuđena lica, Ivica nam je objasnio, da je u početku veze komunicirao na engleskom. Međutim od kad je veza postala ozbiljnija, on očekuje da djevojka nauči hrvatski.  Posjetila je Hrvatsku i u međuvremenu hrvatski dobro razumije, ali joj govoriti ide nešto teže.

Mi smo u mislima napravili usporedbu sa mnogima našim sunarodnjacima u Švicarskoj, koji su u miješanom braku, a čija djeca ne vladaju ni rudimentarno jezikom svojeg hrvatskog roditelja. Nakon tog razgovora nametnulo se je slijedeće pitanje:

Možeš li si zamisliti život izvan Hrvatske?

Teško, samo ako me protjeraju, šalim se. Vrlo teško podnosim boravak izvan Hrvatske, ne mogu se nigdje priviknuti i nakon profesionalno uslovljene odsutnosti od 2 do 4 mjeseca jedva čekam povratak u Domovinu.

Što bi poručio Hrvatima u Švicarskoj?

Nikada nemojte zaboraviti tko ste, i nemojte se sramiti svog porijekla, jer mi Hrvati smo ponosan narod sa velikom kulturom i povješću, a koju su mnogi pokušali krivotvoriti.

Zahvaljujemo na razgovoru. Mi, HKZ, a sigurno nam se u tim željama pridružuju svi Hrvati, ma gdje bili, želimo Ti od sveg srca brzo i potpuno ozdravljenje te još puno uspjeha na skijaškim stazama. I neka nas bude čim više na bodrenju u Torinu.

Razgovor vodili:

Dunja i Osvin Gaupp

Društvene obavijesti broj 95, lipanj 2004.