U drugi izborni krug, uz oporbenu kandidatkinju Kolindu
Grabar Kitarović, ušao je doduše kao nositelj stare
jugokomunističke državne ideje i Ivo Jopsipović, čiji su
medijima napuhani kult razgolitili upravo predsjednički
izbori, svevši ga na njegovu realnu mjeru i tek sa
znatnijim uporištima na krajnjem sjeverozapadu i
jugozapadu države, koja poput Istarske ili Međimurske
županije streme svojevrsnom odvajanju od središnje
državne vlasti u Zagrebu.
Oni pak u Josipovićevoj regionalnoj
balkanskoj politici vide slabljenje utjecaja
službenoga Zagreba, a u njegovoj regionalističkoj
politici, koju najavljuje promjenom hrvatskoga Ustava,
gledaju federalizaciju Hrvatske, koja bi im omogućila
jednu vrstu samostojnosti pa i mogućnost izlaska iz
njezina sastava.
Nu izbori su pokazali i kako birači,
za razliku od nositelja režima, imaju osjećaj za
socijalnu pravdu, a poglavito za mnogobrojne obitelji
pogođene strahovitim ovrhama, koje na temelju
nepravednih zakona bešćutno provodi sadašnja vlast na
čelu s Ivom Josipovićem, a koji pak kao vlasnik više
stanova u samom središtu Zagreba, na beskućnike očito
gleda tek s prijezirom.
Sažetak Josipovićeve politike moga bi
se svesti na njegovih sedam pogleda, što se može
nazvati i sedam smrtnih grijeha Josipovićeve politike.
Tu je na prvom mjestu tvrdnja da je
hrvatska država stvorena u jugoslavenskoj boljševičkoj
revoluciji 1941.-1945., a ne narodnom voljom na
referendumu 1991., pobjedom u Domovinskom ratu i
međunarodnim priznanjima 1992.
Naime, hrvatski narod se na prvim
višestranačkim demokratskim izborima oslobodio
jugoslavenskoga komunističkog jednostranačja i
diktature, a na te izbore reakcija jugoslavenskih
struktura, koje Josipović smatra tvorcima hrvatske
države, bila je njihova agresija punoga spektra na
Republiku Hrvatsku i cjelokupni hrvatski narod.
Međunarodno priznanje hrvatske
državnosti uslijedilo je potkraj 1991. i početkom
1992., upravo nasuprot željama Josipovićevih
jugoslavenskih struktura koje su nastojale da Hrvatska
ostane u sklopu srbokomunističke Juigoslavije.
Govorom pak u Skupštini BiH Josipović
je optužio hrvatsko državno vodstvo na čelu s
predsjednikom Tuđmanom za sve zlo u BiH tijekom 90-ih
godina.
U ovoj tvrdnji jasna je nakana da se
od agresije na BiH amnestiraju jugoslavenske snage, a
krivnja svali na hrvatsku nacionalnu i državnu
politiku, koja je zaparvo jedina štitila
bosanskohercegovačku državnu nezavisnost, tražeći u
toj državi jednakopravan status hrvatskom narodu s
druga dva konstitutivna naroda, a na čemu danas
inzistira i Parlamentarna skupština EU.
Treći Josipovićev grijeh jest
klevetanje vlastitoga naroda i države u inozemstvu, a
riječ je o njegovoj izjavi u izraelskom Knesetu, kad
je kao šef hrvatske države ustvrdio da je u Hrvatskoj
još uvijek nazočna ustaška zmija te da je Hrvatska
zmijska dolina.
U razdoblju od 1945. do 1990. u
Hrvatskoj nije postojao nikakav legalan
jugokomunistički politički protivnik, a ustaša je
nestalo neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, jer
su ih programatski, uz znatan dio hrvatskoga naroda,
masovno i bez ikakva suđenja smaknuli upravo
jugoslavenski komunisti kao potencijalne protivnike
svoga režima.
Hrvatsku su državu stvarali hrvatski
nacionalisti zajedno s većinom hrvatskoga naroda, koji
je težio uspostavi svoje samostalne i demokratske
države, a kojoj se opirala okoštala struktura
jugokomunista i starih orjunaša, koje do danas
predstavlja upravo Ivo Josipović.
Četvrti Josipovićev grijeh jest
tvrdnja da su ratovi na prostorima bivše Jugoslavije
bili plod nespretnih politika.
Naime, ova tvrdnja pogodovala je novoj
beogradskoj politici, koja se poslije ratnih poraza
devedesetih godina pokušala nametnuti preko t. zv.
Memoranduma 2., kojim bi se ratna osvajanja zamijenila
politikom državitvorne afirmacije "Srba u regionu".
S druge pak strane Josipović je ovom
tvrdnjom pokušao relativizirati srbijansku agresiju na
Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Kosovo, a krivnju
razdijeliti međusobno na žrtve srbijanske agresije i
Washington, koji je stajao iza vojne intervencije
NATO-a na Srbiju.
Peti Josipovićev grijeh jest
nastojanje da zajedno s ministricom vanjskih poslova
Vesnom Pusić povuče hrvatsku tužbu za genocid protiv
Srbije s Međunarodnoga suda pravde.
Tim činom Srbija bi bila oslobođena
čak i moralne osude za sva zla nanesena hrvatskom
narodu u agresiji tijekom 90-ih godina, čime bi se na
stradalničkoj razini žrtva ponovno podvrgnula
zločincu, a hrvatska država u sklopu tadašnjih
nastojanja za integracijom t. zv. zapadnog Balkana, po
tko zna koji put, podvrgnula Srbiji.
Kao šesti grijeh protiv hrvatske
države Josipovićeve su najave osnivanja zajedničkih
srpskohrvatskih veleposlanstva te niz drugih
zajedničkih ustanova, a jednu od njih je pokušao,
osnivanjem zajedničkoga političkog sveučilišta,
realizirati Željko Jovanović.
Tim je činom Josipović krvavo stečenu
naciopnalnu i državnu slobodu pokušao ponovno staviti
na svetosavski žrtvenik, na kojem je tijekom
sedamdesetgodišnjega razdoblja Hrvatska nakon
državnosti gotovo izgubila i vlastiti identitet.
Kao posebnu predsjedničku nastranost
valja izdvojiti posjet ličkom mjestu Srb, u kojem
Pupovac s militantnom srpskom manjinom svake godine
obnavlja proslavu masovnoga smaknuća nedužna
hrvatskoga pučanstva u jugoistočnoj Lici, čime se
dosadašnji predsjednik države zapravo poistovjećuje s
krvnicima hrvatskoga naroda i rušiteljima njegove
državnosti.
Kroz navedenih sedam smrtnih grijeha
Josipovićeve politike provlači se nit krvavoga
jugoslavenstva, koje bi, u slučaju izborne pobjede,
očito mogao realizirati već najavljenom promjenom
hrvatskoga Ustava, koji po nagovještajima sliči
nekadašnjoj Federalnoj Republici Hrvatskoj iz 1945.
godine, za kojom jedan Josipovićev pristaša, inače
varaždinski psihijatar žali što nije još dulje
trajala.
Birači koji
će u drugom krugu predsjedničkih izbora svoj glas dati
Ivi Josipoviću glasovat će upravo za takvu Hrvatsku!
Mate Kovačević / Hrvatsko slovo
(101) |
