Nekoć uboga seljačak zemlja silno se urbanizirala, ne će nitko više da ga se, ne daj Bože , proglasi seljakom, desnićarom, za dom spremnim ili nespremnim za istospolnu ljubav

Smijeh je, kažu, ljekovit. Hrvatska nije imala Hašeka ni Leca, čak ni Nušića. Hrvati se smiju nekako tugaljivo, kao da im s druge strane nešto ulazi dok im sprijeda smijeh na usta izlazi, zapravo tek nešto nalik smijehu. Bit će da su zato vrlo ozbiljno shvatili opasnost po hrvatsku uljudbu od ulaska definicije braka kao zajednice muškarca i žene u ustav. Barem kad je riječ o obrazovanim urbanim Hrvatima, oni drugi ionako nemaju pristup ovdašnjim televizijama, Epehaziji ili Stirialandu.

Stoga nije slučajno da se u jednom istraživanju o osobnom doživljaju vlastitog zdravlja Hrvati nalaze na europskom začelju. Hrvati se, kratko rečeno, osjećaju prilično bolesnima. Alanfordovskim diskursom, koji je u posljednje vrijeme zavladao i našim Saborom, rečeno - sve Jeremija do Jeremije. Bojim se da je sve to stoga što se premalo smijemo.

No zašto je tako, zašto se premalo smijemo? Huda povijesna sudba našega naroda glavni je krivac što smo češće sjetni nego sretni. Gazio nas mrski stranac, Ugar, Nijemac, Francuz i Talijan, Englez, Srbijanac . Sad nas pak bez smiješka ostavlja politička korektnost. Pa umjesto da se smijemo, mi ozbiljno i mrko agitiramo za ljubav i toleranciju, za prava manjina, za rosne livade i oronule zgrade, a kontra fašističke većine, zatucanih Hrvata, kiselih kiša i zagađivača okoliša. Nekoć uboga seljačka zemlja silno se urbanizirala, neće nitko više da ga se, ne daj Bože, proglasi seljakom, desničarom, za dom spremnim ili nespremnim za istospolnu ljubav. Svejedno, po izrazu lica i grču usana vidiš da im je jedan drugi otvor panično stisnut. Kanda im tkogod kani u njega nešto strano utisnuti.

Nema tu ljubavi jer nema opuštenosti ni smijeha. Tek moralna panika na rubu histerije. Tako se gorostasni Rađa zgraža što se na referendum troši pedeset milijuna kuna, a zli jezici kažu da se i nježni Grašo slaže. Iako sama cifra, naravno, nije točna. Severina, s nekim novim bedžom, plaši glasače kako će sutra doći po Dalmatince ako danas ne zaštite istospolce. Ima nešto u njezinoj bojazni! Evo, odvelo Ivu, odvelo Nadana, a mediji su već raspisali tjeralicu i za Kalmetom. Mudrinić se, kažu, povlači na pričuvni položaj u DT. Seve, pobogu, pusti pedere, digni svoj glas za Dalmatince, već ih odvode! Uostalom, zar nije i Nadan zaslužio da ga nitko na temelju hladnih, neljudskih zakona ne odvaja od njegova polarnog medvjeda i ljupkih muflona!?

Psihologinja-posvuduša tumači na televiziji da su manjine bogatstvo. Zamislite, veli, šarenu livadu prepunu raznobojnog cvijeća i livadu na kojoj cvijeta samo maslačak! Zar nije u šarenilu bogatstvo!? Psihologinja očito ne razlikuje estetiku od ekonomije. Što'š, urbanizirana, jer i svaki seljak zna da je vrijednost šarene ledina neusporediva s vrijednošću njive zasijane pšenicom. Stoga bi i svima nama dobro bilo suspregnuti malo svoju šarolikost i poraditi malo na kakvom-takvom urodu, inače će bratski traktori iz Eunije preorati ovu našu šarenu livadu i zasaditi jednu jedinu kulturu po vlastitoj volji. Kulturu u kojoj će profit biti jedino mjerilo.

A smijeha će tada biti još manje ako ga još uopće bude. Posljednji Mohikanac otkačene zajebancije, Predrag Raos, naoružan pištaljkom i damskim sprejem za samoobranu krenuo u Hrvatsko društvo pisaca da im zabrani da bez njegova pristanka izraze podršku referendumskom ''protiv'' i u njegovo ime, budući da je član tog raskolničkog društva. Vidjevši da će im ukrasti predstavu, pisci su ga opkolili želeći ga maknuti iz prostorije, ali Raos se nije dao, nadglasao ih je svojom pištaljkom. U jednom trenutku čuje se antologijska replika jednog od hadepeovaca, Petkovići ili Viskovića, koji na Raosov uzvik ''Mi smo pluralističko društvo'' još junačnije odgovara - Nismo!

Nakon što je Matvejeviću rekao da puši i Nadeždi Čačinović da bude kuš, Raos se negdje gubi iz kadra, uzbuđeni pisci izražavaju ogorčenje i konsternaciju, a onda se začuju ženski krici, prilično uznemirujući, zatim kroz jedna vrata opet u kadar ulazi sin Kikaševa književnog oca, mrtav hladan, sa svojim karakterističnim šeširićem na glavi. Saznajemo da je Raos pošpricao suzavcem neke članove društva i tajnicu. U kadru je uplakani Matvejević, kaže da ne može govoriti zbog suzavca u prostoriji, potom govori da je strašno to što se dogodilo i da on u svojih pedeset godina članstva u Društvu hrvatskih književnika nije doživio takav skandal. U zraku ostaje visjeti pitanje: Kakve veze ima Društvo hrvatskih književnika s incidentom u Društvu hrvatskih pisaca?

Uglavnom, da nas tu i tamo svojim bedastoćama ne nasmiju namrgođeni ''kradljivci smijeha'', teško da bi se imali uopće čemu smijati.

Piše: Damir Pešorda,

Hrvatski tjednik

05.12.2013.