Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

KRAJ JEDNE POVIJESNE PRIČE; 15. TRAVANJ 2011.     (13.05.2011.)

Vrijedi pravilo; nije važno je li nešto povijesna laž ili povijesna istina - važno je tko povijest piše.

Moderna historiografija postala je danas mjesto komemorativne svađe povjesničara. Nije nimalo slučajno da brojne antifašističke žalopojke u Europi izazivaju protupitanje s druge strane: A gdje su antikomunističke komemoracije -- za mene i za moj narod? U tom smislu članak u HL od francuskog književnika Christophea Dolbeaua o "obezglavljenoj Hrvatskoj" ima važnos,t jer daje drugačiju perspektivu žrtvoslovlja u jugoslavenskom komunističkom poraću.

Stalno isticanje žrtava jedne strane automatski stvara kod druge strane sličan arsenal povijesnih jadikovka. U današnjim višerasnim ('multikulturalnim') zajednicama širom Europe i Amerike, sve više ljudi različitih etničkih korijena gotovo nekrofilno ističu svoj identitet putem vapaja za svojim mrtvima - a sve manje za svojim živima. No suprotno raširenom uvjerenju komemoracije žrtava bilo kojeg naroda ne vode ka miru. One neminovno vode u sukob - upravo zato što svaka komemoracija zahtijeva krivca, čak kada krivca nema.

Hagiografija Titovih poklisara

Najveću krivicu za haaške presude snose bivši titoistički novinari, bivši historiografi, jugoslavenski diplomati i "kulturni radnici" bivše komunističke Jugoslavije. Na prvi pogled ova tvrdnja zvuči neutemeljeno. No ona ima pozadinu u polustoljetnoj komunističkoj propagandi koja je na svim valnim dužinama lagala srpskom i hrvatskom narodu o događajima tijekom i nakon drugog svjetskog rata.

Hrvatski političari, u svojim svađama "tko je kriv za Haag", nasljednici su te komunističke škole. Brojni bivši jugoslavenski novinari, jugoslavenski diplomati, školstvo, kao i brojni jugoslavenski instituti desetljećima su uporno isticali partizansko i antifašističko žrtvoslovlje - upravo s ciljem prikrivanja komunistički zločin i brisanja hrvatske povijesne svijesti.

Mitologizirala se partizanska borba; Jasenovac je postao komunističko sekularno svetište, gotovo jedna vrsta avnojevskog Međugorja. Hiperrealistički se veličao svaki detalj iz Titovog života - dočim se paralelno brisala svaka povijesna svijest svih jugoslavenskih naroda, a naročito hrvatskog naroda. U isto vrijeme komunistički historiografi nisu niti pomišljali riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji i objektivno preispitati žrtve rata i poraća. Tko zna, možda da jesu, možda bi Jugoslaviji spasili kakav takav život?

Za dobrog promatrača posljedice lažirane, hiperrealne intelektualne klime u komunističkoj Jugoslaviji, bile su predvidljive: ponovni raspad Jugoslavije, ponovna međunacionalna mržnja - i konačno, ponovni rat svih protiv sviju. U Hrvatskoj i njenoj temeljnoj noćnoj mori - Velikoj Srbiji - na kojoj Hrvatska dobrim dijelom cijelo stoljeće gradi svoj "negativni identitet", niti 66 godina nakon drugog svjetskog rata, niti 16 godina nakon uspostave njene nazovi teritorijalne cjelovitosti - ama baš ništa nije riješeno. Niti jedno poglavlje nije zatvoreno. Rat drugim sredstvima i dalje traje.

Hiperralnost u hipermoderni: Jasenovac protiv Bleiburga

Uoči raspada Jugoslavije 1990. g. hrvatska javnost nije imala pojma o komunističkim serijskim genocidima, o biološkom nestanku najboljeg sloja hrvatskog građanstva, o "tihom Bleiburgu" putem milijunskog iseljavanja Hrvata i njihovog progona pod krinkom svjetski razvikanih "Titovih otvorenih granica." Jer podsvjesno, za svakog jugoslavenskog hagiografa, baš kao i za svakog uličnog džeparoša, zlatno pravilo uvijek je moralo biti pri ruci: kada se želi prikriti vlastiti zločin ili sakriti vlastita laž, bilo u pismu, riječju ili djelu, onda se vlastiti zločin i vlastita laž prebacuje u dvostrukom izdanju na drugu stranu. Jasenovac je između 1941. i 1945., imao radikalno drugačije značenje od Jasenovca u periodu od 1945. do 1947. - period o kome se ne govori u hrvatskoj javnosti.

Djelomično reprizu iznakažene povijesne priče gledamo i danas, kada bivši hrvatski drugovi i drugarice, odnedavno dame i gospoda, krivnju za tzv. Haaške presude, koje su oni nekoć kolektivno montirali, danas kolektivno spočitavaju jedni drugima. Ne čine to oni radi brige za osuđenog generala Gotovinu (jer inače ga ne bi bili lovili i slali u Haag), nego u strahu za svoju kožu, za svoju djecu i za svoje nekretnine. Brine ih zvučan jezični dodatak iz presude o "udruženom zločinačkom pothvatu" - fatalna međunarodnopravna stavka, koja indirektno optužuje svakog hrvatskog političara, bilo ''desnog'' , bilo ''lijevog" da je u periodu od 1991. nadalje služio jednom kriminalnom režimu.

Nije nimalo slučajno što se brojni anacionalni hrvatski političari danas, baš kao i 1991., na ho-ruk kite sa hrvatskim nacionalističkim znakovljem i bivšim ratnim dragovoljcima. Došla muha pod stražnjicu, kako to narod slikovito kaže, kao što to zorno pokazuje onaj hrvatski provincijski ex-dužnosnik, bivši ekspert za hemeroide, koji mirogojski klistira o "tihoj diplomaciji", a čije je brokersko kadroviranje dovelo do diplomatske konstipacije i vanjskopolitičke tišine. Istoimeni ekspert stekao je nekoć tu mrtvozornu praksu kao osobni liječnik jugoslavenske predsjednice SIV-a, drugarice Milke Planinc - poznate hrvatožderice. Eh, graditi novu državu sa Jugoslavenima i ljudima bez izgrađene političke i hrvatske nacionalne svijesti smiješno je i iluzorno. Nadnevak 15. travanj, 2011. bio je odavno predvidljiv.

A od koga je imala učiti hrvatska medijsko-politička klasa, koja je ionako danas većim dijelom sastavljena od bivših recikliranih komesara i svoje "liberalne" progeniture? Njeni modeli su do 1991. g. ionako bili bivša antiliberalna i protuzapadnjačka Jugoslavija, čijom sudbinom su 45 godina odlučivali ljudi sa sumnjivim fruškogorskim školama, neradnici, priučen taksisti, ili propali šloseri poput voljenog Josipa B. Tita. Pa kako dakle tražiti od ljudi koji su se zaklinjali do nedavno u socijalističku Jugoslaviju i denuncirali svaki oblik hrvatskog nacionalizam da danas pokažu samoinicijativu i profesionalizam u obrani hrvatskih nacionalnih interesa - interesa čiju simboliku nose upravo hrvatski nacionalisti i hrvatski branitelji? Blesavo je bilo pomisliti da će hrvatski službenici, koji su do 1990. davali legitimitet zemlji zasnovanoj na udruženom komunističkom genocidu nad Hrvatima i milijunskom izgonu Hrvata, znati i htjeti profesionalno braniti simboliku čovjeka koji predstavlja njihovu suštu suprotnost: ratnik, emigrant i hrvatski nacionalist, Ante Gotovina.

Drama svake povijesne usporedbe je što ona neumoljivo vodi ka povijesnim relativiziranju. Spomenuti danas riječ "Bleiburg" pored riječi "Jasenovac" - odmah mijenja povijesnu priču. Niti jednom hrvatskom branitelju nije draga činjenica da će u međunarodnopravne spise i povijesne udžbenike diljem svijeta, riječ ''hrvatska oluja" odsad ući kao sudbonosna stavka pod imenom "zajedničkog zločinačkog pothvata" - bez obzira kakva bila objektivna stvarnost tog pothvata. Eh, bilo bi danas puno lakše da je Hrvatska krenula 1991. g. kronološkim putem; da je pozvala na pravnu i kaznenu odgovornost ljude iz bivšeg komunističkog režima, t.j. brojne novinare, brojne jugoslavenske diplomate, profesore i povjesničare koji su se bilo pravili ludima, bilo tajili, bilo intelektualno legitimirali likvidacije Hrvata od 1945. na dalje.

Kosti hrvatskog historicizma

Što je prolazilo kroz svijest jednog srpskog seljaka iz okolice Petrinje i Slunja, pogotovo nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske u svibnju 1991.? Zavladala je opća panika, psihoza straha i uvjerenje da mu prijeti nasilna ustaška smrt. Njegova reakcija bila je za očekivati. Netočno je kriviti za sve zlo samo Srbe iz tzv. krajine. Oni su bili prve žrtve polustoljetne planske, svjesne komunističke indoktrinacije i sustavnog ispiranja mozga - ne samo iz komunističkog Beograda nego i iz komunističkog Zagreba. U 1991. g. u Hrvatskoj se preko noći službena jugoslavenska komunistička martirologija u cifri od 700.000 stradalih Srba u ustaškom logoru Jasenovcu, srozala na deset do dvadeset puta manju brojku. Revizionističke knjige povjesničara i kasnijeg predsjednika Franje Tuđmana, uzdrmale su dodatno političku scenu u Europi. Za srpskog seljaka u Hrvatskoj to je bilo nepodnošljivo; to je bio kraj jednog svijeta; to je bio kraj jednog srpskog nacionalnog mita i kraj jedne povijesne priče. Posljedice priče znamo.

Osim uz mali, ali dramatičan dodatak. U svom novom obliku povijesna priča ide dalje. Dapače, naredne generacije Srba u Hrvatskoj i Srbiji, brzo će, na temelju nedavne optužbe protiv hrvatskih generala, stvoriti novu martirologiju i dodatno ući u beskrajne svađe sa Hrvatima.

Pisanje povijesti ionako većim djelom služi samodopadljivim povjesničarima, a tek po potrebi vladajućoj klasi - pogotovo u dobi današnje liberalne "političke korektnosti " i rastuće medijske i akademske samocenzure. Ne samo što historiografija nije egzaktna znanost - ona je također podložna historicizmu, t.j. tumačenju proteklih događaja na temelju i u skladu sa novim idejama, novim duhom vremena i u duhu novih političkih mitova. No pri traženju povijesne istine ima danas jedan bitan detalj, koji i laiku, bio on "lijevi", bio on "desni", upada u oči. A to su moderna forenzika i moderna mikrobiologija.

Kako to da u stotinama masovnih jama otkopanih u Hrvatskoj srećemo samo ustaške kosti, samo domobranske krunice, samo ostatke narodnih nošnji hrvatskih seljaka iz Međimurja ili Baranje, samo mnoštvo artefakta sa njemačkim natpisima? Zašto vladajuća klasa u Hrvatskoj ne otpočne konačno, uz svu potrebnu medijsku pompu, sa službenim otkapanjem masovnih grobnica u koje su ustaše bacali svoje žrtve?

Pa zaboga gdje su te masovne ustaške grobnice? Ozbiljan znanstvenik ne smije slušati što je rekao čika Jovo u Beogradu ili ujak Stevo u Haagu, ili što pišu dvorski povjesničari sa Dedinja i Pantovčaka. Osoba koja traži povijesnu istinu mora tražiti opipljive rezultate, pogledati nalaze DNK-a i slušati što forenzičar kaže o žrtvi i njenom rodoslovlju. Prepričavanje nečije izprepričane povijesne priče nije ozbiljna priča. Moderna mikrobiologija nemilosrdno raspoznaje fikciju od fakata. Forenzičaru ne treba niti historičar niti hagiograf. Stotine jama i fojba diljem Hrvatske i Slovenije jasno pokazuju tko u njima leži, a tko o njima laže.

Dr. sc. Tomislav Sunić

Hrvatski List, 12. svibnja 2011.

Tomislav Sunić ( www.tomsunic.info) je autor knjige La Croatie; un pays par défaut? (2010).

 

Daljnji članci iz HRVATSKOG LISTA

28 - 2011

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch