Hagiografija Titovih poklisara
Najveću
krivicu za haaške presude snose bivši titoistički
novinari, bivši historiografi, jugoslavenski diplomati
i "kulturni radnici" bivše komunističke Jugoslavije.
Na prvi pogled ova tvrdnja zvuči neutemeljeno. No ona
ima pozadinu u polustoljetnoj komunističkoj propagandi
koja je na svim valnim dužinama lagala srpskom i
hrvatskom narodu o događajima tijekom i nakon drugog
svjetskog rata.
Hrvatski političari, u svojim svađama "tko je kriv za
Haag", nasljednici su te komunističke škole. Brojni
bivši jugoslavenski novinari, jugoslavenski diplomati,
školstvo, kao i brojni jugoslavenski instituti
desetljećima su uporno isticali partizansko i
antifašističko žrtvoslovlje - upravo s ciljem
prikrivanja komunistički zločin i brisanja hrvatske
povijesne svijesti.
Mitologizirala
se partizanska borba; Jasenovac je postao komunističko
sekularno svetište, gotovo jedna vrsta avnojevskog
Međugorja. Hiperrealistički se veličao svaki detalj iz
Titovog života - dočim se paralelno brisala svaka
povijesna svijest svih jugoslavenskih naroda, a
naročito hrvatskog naroda. U isto vrijeme komunistički
historiografi nisu niti pomišljali riješiti nacionalno
pitanje u Jugoslaviji i objektivno preispitati žrtve
rata i poraća. Tko zna, možda da jesu, možda bi
Jugoslaviji spasili kakav takav život?
Za dobrog promatrača posljedice
lažirane, hiperrealne intelektualne klime u
komunističkoj Jugoslaviji, bile su predvidljive:
ponovni raspad Jugoslavije, ponovna međunacionalna
mržnja - i konačno, ponovni rat svih protiv sviju. U
Hrvatskoj i njenoj temeljnoj noćnoj mori - Velikoj
Srbiji - na kojoj Hrvatska dobrim dijelom cijelo
stoljeće gradi svoj "negativni identitet", niti 66
godina nakon drugog svjetskog rata, niti 16 godina
nakon uspostave njene nazovi teritorijalne
cjelovitosti - ama baš ništa nije riješeno. Niti jedno
poglavlje nije zatvoreno. Rat drugim sredstvima i
dalje traje.
Hiperralnost u hipermoderni:
Jasenovac protiv Bleiburga
Uoči raspada Jugoslavije 1990. g.
hrvatska javnost nije imala pojma o komunističkim
serijskim genocidima, o biološkom nestanku najboljeg
sloja hrvatskog građanstva, o "tihom Bleiburgu" putem
milijunskog iseljavanja Hrvata i njihovog progona pod
krinkom svjetski razvikanih "Titovih otvorenih
granica." Jer podsvjesno, za svakog jugoslavenskog
hagiografa, baš kao i za svakog uličnog džeparoša,
zlatno pravilo uvijek je moralo biti pri ruci: kada se
želi prikriti vlastiti zločin ili sakriti vlastita
laž, bilo u pismu, riječju ili djelu, onda se vlastiti
zločin i vlastita laž prebacuje u dvostrukom izdanju
na drugu stranu. Jasenovac je između 1941. i 1945.,
imao radikalno drugačije značenje od Jasenovca u
periodu od 1945. do 1947. - period o kome se ne govori
u hrvatskoj javnosti.
Djelomično
reprizu iznakažene povijesne priče gledamo i danas,
kada bivši hrvatski drugovi i drugarice, odnedavno
dame i gospoda, krivnju za tzv. Haaške presude, koje
su oni nekoć kolektivno montirali, danas kolektivno
spočitavaju jedni drugima. Ne čine to oni radi brige
za osuđenog generala Gotovinu (jer inače ga ne bi bili
lovili i slali u Haag), nego u strahu za svoju kožu,
za svoju djecu i za svoje nekretnine. Brine ih zvučan
jezični dodatak iz presude o "udruženom zločinačkom
pothvatu" - fatalna međunarodnopravna stavka, koja
indirektno optužuje svakog hrvatskog političara, bilo
''desnog'' , bilo ''lijevog" da je u periodu od 1991.
nadalje služio jednom kriminalnom režimu.
Nije nimalo
slučajno što se brojni anacionalni hrvatski političari
danas, baš kao i 1991., na ho-ruk kite sa hrvatskim
nacionalističkim znakovljem i bivšim ratnim
dragovoljcima. Došla muha pod stražnjicu, kako to
narod slikovito kaže, kao što to zorno pokazuje onaj
hrvatski provincijski ex-dužnosnik, bivši ekspert za
hemeroide, koji mirogojski klistira o "tihoj
diplomaciji", a čije je brokersko kadroviranje dovelo
do diplomatske konstipacije i vanjskopolitičke tišine.
Istoimeni ekspert stekao je nekoć tu mrtvozornu praksu
kao osobni liječnik jugoslavenske predsjednice SIV-a,
drugarice Milke Planinc - poznate hrvatožderice. Eh,
graditi novu državu sa Jugoslavenima i ljudima bez
izgrađene političke i hrvatske nacionalne svijesti
smiješno je i iluzorno. Nadnevak 15. travanj, 2011.
bio je odavno predvidljiv.
A od koga je imala učiti hrvatska
medijsko-politička klasa, koja je ionako danas većim
dijelom sastavljena od bivših recikliranih komesara i
svoje "liberalne" progeniture? Njeni modeli su do
1991. g. ionako bili bivša antiliberalna i
protuzapadnjačka Jugoslavija, čijom sudbinom su 45
godina odlučivali ljudi sa sumnjivim fruškogorskim
školama, neradnici, priučen taksisti, ili propali
šloseri poput voljenog Josipa B. Tita. Pa kako dakle
tražiti od ljudi koji su se zaklinjali do nedavno u
socijalističku Jugoslaviju i denuncirali svaki oblik
hrvatskog nacionalizam da danas pokažu samoinicijativu
i profesionalizam u obrani hrvatskih nacionalnih
interesa - interesa čiju simboliku nose upravo
hrvatski nacionalisti i hrvatski branitelji? Blesavo
je bilo pomisliti da će hrvatski službenici, koji su
do 1990. davali legitimitet zemlji zasnovanoj na
udruženom komunističkom genocidu nad Hrvatima i
milijunskom izgonu Hrvata, znati i htjeti
profesionalno braniti simboliku čovjeka koji
predstavlja njihovu suštu suprotnost: ratnik, emigrant
i hrvatski nacionalist, Ante Gotovina.
Drama svake povijesne usporedbe je što
ona neumoljivo vodi ka povijesnim relativiziranju.
Spomenuti danas riječ "Bleiburg" pored riječi
"Jasenovac" - odmah mijenja povijesnu priču. Niti
jednom hrvatskom branitelju nije draga činjenica da će
u međunarodnopravne spise i povijesne udžbenike diljem
svijeta, riječ ''hrvatska oluja" odsad ući kao
sudbonosna stavka pod imenom "zajedničkog zločinačkog
pothvata" - bez obzira kakva bila objektivna stvarnost
tog pothvata. Eh, bilo bi danas puno lakše da je
Hrvatska krenula 1991. g. kronološkim putem; da je
pozvala na pravnu i kaznenu odgovornost ljude iz
bivšeg komunističkog režima, t.j. brojne novinare,
brojne jugoslavenske diplomate, profesore i
povjesničare koji su se bilo pravili ludima, bilo
tajili, bilo intelektualno legitimirali likvidacije
Hrvata od 1945. na dalje.
Kosti hrvatskog historicizma
Što je prolazilo kroz svijest jednog
srpskog seljaka iz okolice Petrinje i Slunja, pogotovo
nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske u svibnju
1991.? Zavladala je opća panika, psihoza straha i
uvjerenje da mu prijeti nasilna ustaška smrt. Njegova
reakcija bila je za očekivati. Netočno je kriviti za
sve zlo samo Srbe iz tzv. krajine. Oni su bili prve
žrtve polustoljetne planske, svjesne komunističke
indoktrinacije i sustavnog ispiranja mozga - ne samo
iz komunističkog Beograda nego i iz komunističkog
Zagreba. U 1991. g. u Hrvatskoj se preko noći službena
jugoslavenska komunistička martirologija u cifri od
700.000 stradalih Srba u ustaškom logoru Jasenovcu,
srozala na deset do dvadeset puta manju brojku.
Revizionističke knjige povjesničara i kasnijeg
predsjednika Franje Tuđmana, uzdrmale su dodatno
političku scenu u Europi. Za srpskog seljaka u
Hrvatskoj to je bilo nepodnošljivo; to je bio kraj
jednog svijeta; to je bio kraj jednog srpskog
nacionalnog mita i kraj jedne povijesne priče.
Posljedice priče znamo.
Osim uz mali, ali dramatičan dodatak.
U svom novom obliku povijesna priča ide dalje. Dapače,
naredne generacije Srba u Hrvatskoj i Srbiji, brzo će,
na temelju nedavne optužbe protiv hrvatskih generala,
stvoriti novu martirologiju i dodatno ući u beskrajne
svađe sa Hrvatima.
Pisanje
povijesti ionako većim djelom služi samodopadljivim
povjesničarima, a tek po potrebi vladajućoj klasi -
pogotovo u dobi današnje liberalne "političke
korektnosti " i rastuće medijske i akademske
samocenzure. Ne samo što historiografija nije egzaktna
znanost - ona je također podložna historicizmu, t.j.
tumačenju proteklih događaja na temelju i u skladu sa
novim idejama, novim duhom vremena i u duhu novih
političkih mitova. No pri traženju povijesne istine
ima danas jedan bitan detalj, koji i laiku, bio on
"lijevi", bio on "desni", upada u oči. A to su moderna
forenzika i moderna mikrobiologija.
Kako to da u
stotinama masovnih jama otkopanih u Hrvatskoj srećemo
samo ustaške kosti, samo domobranske krunice, samo
ostatke narodnih nošnji hrvatskih seljaka iz Međimurja
ili Baranje, samo mnoštvo artefakta sa njemačkim
natpisima? Zašto vladajuća klasa u Hrvatskoj ne
otpočne konačno, uz svu potrebnu medijsku pompu, sa
službenim otkapanjem masovnih grobnica u koje su
ustaše bacali svoje žrtve?
Pa zaboga gdje su te masovne ustaške
grobnice? Ozbiljan znanstvenik ne smije slušati što je
rekao čika Jovo u Beogradu ili ujak Stevo u Haagu, ili
što pišu dvorski povjesničari sa Dedinja i Pantovčaka.
Osoba koja traži povijesnu istinu mora tražiti
opipljive rezultate, pogledati nalaze DNK-a i slušati
što forenzičar kaže o žrtvi i njenom rodoslovlju.
Prepričavanje nečije izprepričane povijesne priče nije
ozbiljna priča. Moderna mikrobiologija nemilosrdno
raspoznaje fikciju od fakata. Forenzičaru ne treba
niti historičar niti hagiograf. Stotine jama i fojba
diljem Hrvatske i Slovenije jasno pokazuju tko u njima
leži, a tko o njima laže.
Dr. sc.
Tomislav Sunić
Hrvatski List,
12. svibnja 2011.
Tomislav Sunić ( www.tomsunic.info) je
autor knjige La Croatie; un pays par défaut? (2010).
Daljnji članci iz HRVATSKOG LISTA
|
