Svakog 3. lipnja - ma gdje da se zateknem - sjetim se
najtragičnijeg dana splitske povijesti. Kobnog dana
kada sam i sam kao trinaesto-godišnjak za minutu-dvije
izbjegao strahotnoj smrti...
Potkraj
svibnja 1944. bio je uslijedio kraći predah, pak nas
je bio obuzeo osjećaj lažne sigurnosti, govorilo se:
"Saveznici nas više neće bombardirati. Toliko je
Splićana otišlo u partizane... Neće oni nas!"
Zatim je
osvanula vedra i sunčana subota 3. lipnja 1944.
Žurio sam s Bačvica u očev bankovni ured koji se
nalazio na Narodnom trgu. Prolazeći tržnicom
(postavljenoj u Hrvojevoj ulici i uz sjeverni zid
crkve Sv Dominika) zaustavljao sam se gledajući
obilje ponuđenih prekrasnih tamnocrvenih trešanja.
Kao da su Splićani tog sunčanog jutra bili sasvim
zaboravili na ratna stradanja i prethodna
bombardiranja, na tržnicu je nagrnulo mnoštvo
svijeta. Dok sam napuštao tržnicu kroz stara Srebrna
vrata, iznenada se začula huka zrakoplova.
Preprodavačice uokolo peristila, veselo su mahala
plahtama i rubljem kličući: " Naši! To su naši!
Živila Amerika!"
Nakon
tridesetak sekundi, kada sam stigao Ispod Ure začule
su se sirene. Dok sam trčao preko Narodnog trga da
bi se sklonio Iza Lože, prolomi se niz praskavih
eksplozija. Odnekuda doleti i nekoliko velikih
kamenica. Uspijem se ugurati u obližnju kućnu vežu.
Eksplozije su prestale i zavlada tajac...
Crni dim što se podigao iznad
središta grada pretvorio je dan u sumrak. Počeli su
pristizati izbezumljeni ljudi. Govorili su da je na
pazaru klaonica, da ima na stotine mrtvih! Poslije
dvadesetak minuta uslijedio je drug nalet. Po
potmulim, snažnim eksplozijama moglo se zaključiti
da sada padaju teže i razornije bombe i to po širem
gradskom području.
Vraćajući se s ocem kući, u udubini
Srebrnih vrata vidio sam dijelove lubanja
inkrustriranih u kamenu. Samo su kose još uvijek
lepršale... Veoma točnim pogocima specijalnih bombi
za žive ciljeve desetkovano je zbunjeno mnoštvo.
Tren prije bučni i slikoviti pazar pretvorio se u
kaos plazme skašenih trešanja i krvi, komada
ljudskog i životinjskog mesa. Posvuda mrtva i
raskomadana trupla. Redarstvenici su morali
ustrijeliti osakaćene životinje koje su divlje
njištale trzajući kopitima po rasporenoj utrobi...
Među spasiteljima primijetio sam i
svog bivšeg vjeroučitelja dr. Urbana Krizomalia,
biskupova tajnika, on je blagim glasom hrabrio
ranjenike i dijelio posljednju pomast umirućima.
Ranjene i mrtve odvozili su zaprežnim kolima i
kamionima put bolnice i mrtvačnice.
Da bismo stigli do naše kuće na
Bačvicama (i ona je bila pogođena!) morali smo
"planinariti" preko ruševina koje su prepriječile
ulice. Iz vodovodnih cijevi šikljala je voda, a
polomljeni električni vodovi bili su na sreću izvan
napona. Čuli su se vapaji zatrpanih. Preživjeli
susjedi uz pomoć vatrogasaca i pripadnika Narodne
zaštite pokušavali su ih otkopati. Kolone blijedih i
uplašenih građana već su sa zavežljajima žurile put
periferije.
Iz poslije objavljena izvještaja
Narodne zaštite saznali smo da je te kobne subote
Split od 10.10 do 14.49 sati bio bombardiran četiri
puta. Prvi nalet imao je dva vala u razmaku od 23
minute. U oba slučaja napalo je po 12 dvo-motornih
zrakoplova "bristol-blenheim" u pratnji 6 lovaca.
Drugi nalet počeo je u 13.02, također u dva vala u
razmaku od 21 minute. U njemu je sudjelovalo čak 60
četvero-motornih "liberatora" (21 + 21) ostatak
formacije odletio je istočno u pravcu Omiša.
Taktika napada u prvom naletu bila
je u ravnom, a u drugom, u kružnom letu. S visine od
preko 2500 metara ispuštene su najprije manje bombe
za "žive ciljeve" (50 do 100 kg), zatim prodorne
bombe (100 do 500 kg) i to po križnom - tepih
sistemu. Na grad je palo oko 700 bombi, otprilike
isto toliko u more ispred luke. Da su sve pale na
grad, Split bi bio sravnjen sa zemljom.
U sva četiri bombardiranja ranjena
su samo dva-tri njemačka / hrvatska vojnika koji su
se zatekli na ulicama! Ali je zato poginulo 227
nedužnih civila, pretežno žena i djece! Najviše je
osoba usmrćeno ili ranjeno na javnim površinama
(samo na tržnici 100!). U državnu je bolnicu
primljeno 78 teže (umrlo 5) i 140 lakše ranjenih.
Unakažene leševe bilo je veoma teško identificirati.
U gradskoj bolnici više nije bilo mjesta, pak je
otvorena privremena u Osnovnoj školi Manuš.
Potpuno je
srušeno 121 kuća, teže je oštećeno 217, a lakše 210.
Pravim čudom ostao je pošteđen Sv. Duje
(Dioklecijanov mauzolej) i zvonik. Tri bombe velike
razorne moći vezane obručem mimoišle su ih za koji
metar i porušile obližnje stambene zgrade Aglić i
Mrkonjić na sjevernoj strani Peristila.
Od Firula do
Meja, od Bačvica do Kopilice, od Poljičke ceste do
padina Marjana, malo je koja ulica ostala pošteđena.
Međutim, ni jedna bomba nije pogodila tvrđavu Gripe
koja dominira gradom i veoma je uočljiva!
Sutradan (4.VI.) biskup dr. Kvirin
K. Bnefačić javio je Papi Piju XII preko apstolskoga
nuncija u Beču, da su njemački i ustaški vojnici
napustili grad, te zamolio neka se zauzme da bi se
Split proglasio otvorenim gradom.
Dnevnik Novo doba prenio je (5. VI.)
vijesti Radio Londona:
"Glavni stan savezničkih zračnih snaga u Italiji
izvješćuje da su engleski lovački zrakoplovi i teški
američki bombarderi napali koncentracije trupa, te
lučka i željeznička postrojenja u Splitu i okolici
(...) Napadaj je obavljen na zahtjev maršala Tita."
I Radio
Baria:
"Glavni stan
savezničkih zračnih snaga na Sredozemlju objavljuje
da su teški američki bombarderi i engleski lovački
zrakoplovi pomažući Narodnooslobodilačkoj vojsci
maršala Tita, bombardirali lučka postrojenja, te
željezničku postaju, lokomotive i vlakove u
Splitu..."
Također je objavljen popis poginulih
i potresna reportaža o razrušenom gradu, po svoj
prilici iz pera književnika Ivana Katušića koji je
tada bio reporter Novoga doba.
U ilegalnom glasilu NOO Splita Glas
Splita (br. 11, od 8. VI.) pisalo je među ostalim:
"Savezničko bombardiranje Splita imalo je velike
koristi za našu oslobodilačku borbu. Okupatorske
bande zahvatila je divlja panika, tako da su navrat
nanos bježali iz grada. Stvorena je strahovita zbrka
u čitavom vojnom i administrativnom aparatu ustaške
vlasti u gradu (...) U jednom trenutku krahirao je
sav napor ustaša da u gradu stvore prilike koje bi
im konvenirale za nesmetano vršenje njihove
protunarodne politike..."
O tom zločinačkom zračnom napadu -
najvećem razaranju Dioklecijanova grada u njegovoj
dvomilenijskoj povijesti - sve do 90-tih godina XX.
stoljeća nije se smjelo slobodno pisati. I to je
bila jedna od tabu-tema o kojoj su mogli
raspravljati samo "posvećeni" jugo-komunistički
umovi.
Autor: Frano Baras, Četvrtak, 03. lipanj 2010.
06.06.2010. |
