Oliver Bottini (rođen 1965.) spada u uspješnije njemačke
pisce krimića. Dosad je objavio pet romana uglavnom s
izrazito domaćom tematikom i po običaju s istim glavnim
junakom, policijskim nadglednikom iz švapske pokrajine
koji uvijek rješava sve probleme. Dva puta upustio se u
hrvatsko-bosansku problematiku. U romanu Po zadatku
očeva ('Im Auftrag der Vater') tema se odnosi na
jednog bosanskog bjegunca kojega policija iz Njemačke
vraća u rodni kraj gdje njegova obitelj doživljava
Golgotu što ga tjera da se vrati u Švapsku i krvavo se
osveti već umirovljenom policajcu koji ga je 'protjerao'
u bosanski pakao. Radnja ovoga krimića prilično je
uvjerljiva.
No svojim
posljednjim romanom Hladni san ('Der kalte
Traum') Bottini se previše ispolitizirao na tako
novinarski površan način, naravno pod utjecajem svojih
'hrvatskih' savjetnika, da mu roman ispada više
kriminalan nego kriminalistički. Bottini spada u onu
vrstu njemačkih autora, bilo novinara ili književnika,
koji pod svaku cijenu, pa po cijenu i žrtvovanja
istine, žele dokazati da u hrvatske prilike u domovini
i iseljeništvu prije 20 godina u vrijeme raspada
Jugoslavije i srpske agresije na našu zemlju bile
naveliko drukčije od 'slika' koje su tada posredovali
njemački mediji i zagovarali njemački političari,
skupa s ovdašnjim Hrvatima. Stoga bi ga se moglo
uvrstiti u skupinu krivotvoritelja istine kao što su
književnik Peter Handke s njegovom zaljubljenošću u
Miloševićevu Srbiju i novinar Ulrich Schiller, čiji je
antihrvatski pamflet 'Deutschland und seine Kroaten'
jedan od najgorih tekstova političke zaslijepljenosti
jednoga autora otrovanog jugonostalgijom i
prokomunizmom.
Bottini, dakako, nije ni izdaleka tako sjajan pisac
kao Handke, a niti takav poznavatelj jugoslavenskih
prilika kao što je bio Schiller. Svoj roman Hladni
san skrojio je po snažnim utjecajem svojih
hrvatskih i njemačkih šaptača kojima se pri kraju
romana poimenično zahvaljuje, a to su, među ostalima,
Željko i Nada Peratović, Rorbert Mappes-Miediek,
Norberg Gansel i Gaj Tomaš.
Željko
Peratović poznat nam je kao destruktivac koji je bio
izbacivan iz svih novina poradi svoje lijenosti, a kad
više nije mogao živjeti na taj način, svrstao se u
'borce za ljud ka prava', postavivši sebi kao glavni
zadatak 'otkrivanje hrvatskih ratnih zločina', čime se
unaprijed odlučio na krajnju neobjektivnost jer čak je
i američka CIA dokazala da je na deset srpskih
zlodjela došlo samo jedno hrvatsko ili bošnjačko pa je
njegovo koncentriranje na isključivo hrvatska zlodjela
neka vrsta 'hladnoga rata' protiv naše demokratske
republike.
Da je Bottinijev roman samo fikcionalan, mogli bismo
ga mimoići, ali on je svjesno pomiješao stvarne i
izmišljene ličnosti tako da ga moramo shvatiti i kao
svojevrsnu dokumentaciju. U popis stvarnih imena
vezanih za radnju romana autor navodi, da pomenerno
samo neka, Milana Babića, Tihomira Blaškića, Matu
Bobana, Janka Bobetka, Josipa Boljkovca, Zvonimira
Červenka, Hansa-Dietricha Genschera, Antu Gotovinu,
Radovana Karadžića, Helmuta Kohla, Milana Levara,
Mladena Markača, Milana Martića, Dušana Miljuša,
Slobodana Miloševića, Ratka Mladića, Mirka Norca, Antu
Pavelića. Vojislava Šešelja, Gojka Šuška i Franju
Tuđmana.
Time želi
izazvati dojam da je njegov roman sastavljen temeljem
povijesne građe, a da bi dobio i humanu stranu,
posvetio ga je dvjema 'žrtvama hrvatskoga terora' -
Reihl-Kiru i Levaru. Sadržaj romana prilično je
jednostavan. Riječ je o hrvatskoj obitelji Ćavar u
malom švapskom mjestu Rottweilu. To su otac, majka i
dva sina. Jedan se sin ponijemčio i ratne prilike u
Hrvatskoj ostavljaju ga hladnim, otac je vatreni
Hrvat, ali prema Bottiniju, na prilično primitivan
način, dok drugi sin želi dokazati svoje hrvatstvo
odlaskom u Domovinski rat. I ostale su figure važne,
primjerice srednje pozicionirani njemački vladini
službenici i jedna preambiciozna njemačka novinarka u
Zagrebu. Posebnu ulogu igra jedna njemačka liberalna
političarka koja nastupa s najgorim antihrvatskim
klišejima, dostojnih izmišljotinama jednoga Ulricha
Schillera. Najveći zloduh u ovoj drami bivši je
hrvatski disident iz sedamdesetih godina Ivica
Marković koji na početku devedesetih stvara hrvatsku
obavještajnu službu i potom radi kao službenik za vezu
s ISAF-om i NATO-om. On je slatkorječiv, ali i
podmukao, pravi Jago iz 'Otela', na kraju romana biva
optužen kao ratni zločinac.
LAŽNA PRIČA O DJELOVANJU HRVATSKE TAJNE SLUŽBE U
NJEMAČKOJ
Tragedija počinje kad mlađi Ćavar po imenu Thomas,
zaručen s jednom Srpkinjom iz Vukovara, (inače
najsvjetlijim likom u ovom krimiću) biva slučajno
otkriven kao ubojica srpske starčadi tijekom 'Oluje',
što biva 'dokumentirano' na fotki u jednim
provincijskim novinama, (zasigurno u 'Slobodnoj
Dalmaciji'), a taj 'dokument' može poslužiti kao vrlo
opterećujući u procesu protiv generala Gotovine. Da bi
to spriječili, traže ga po njemačkoj hrvatski
likvidatori. Thomasu uspijeva bijeg iz Hrvatske u
jemačku pod bošnjačkim imenom. Put dvojice
Markovićevih agenata po Njemačkoj 'popločan' je
leševima. Oni u Hamburgu otkrivaju Thomasa i njegovu
zaručnicu, otimaju ih, ali njemačka policija je brža
pa ih uspijeva osloboditi. Vraćaju se u Rootweiler, no
Thomas ne može izbjeći sudbini, ubija ga jedan
tamošnji Srbin.
Za Hrvate je od posebne važnosti ne toliko književna
vrsnoća ove knjige, o tome mogu postojati različita
mišljenja, koliko stvarnosna podloga na koju se poziva
Bottini kad govori kao 'sveznajući' autor ili kroz
usta svojih junaka. Idemo po redu kako bismo dokazali
njegovo neznanje i krajnju jednostranost. Novinarka
Yvonne Arens s radnim mjestom u Zagrebu zavoljela je
hrvatski jezik unatoč tome što ima šest (!) padeža. U
Zagrebu često ide u kavanu 'Bonn', a to je zapravo
kavana 'Ban' na Jelačić placu. Bottini u početku
stalno piše 'serbokroatisch' iako u Hrvatskoj taj
naziv nije bio u uporabi ni za vrijeme komunizma.
Naravno, ustaše su za njega fašisti kao što su to bili
Pavelić i njegova NDH. Očito nije čitao temeljna djela
o fašizmu njemačkog povjesničara Ernsta Noltea posve
drukčijim tumačenjem fenomena ustaštva.
Autor posvećuje veliku pozornost Dretelju, hrvatskom
sabirnom logoru u vrijeme kad je glavni zapovjednik
HVO-a bio general Gotovina, ali spominje i Omarsku da
bi uspostavio 'ravnotežu' između hrvatskih i srpskih
zločina. Opisujući Markovićevo angažiranje za vrijeme
Hrvatskoga proljeća, tvrdi da su tada Hrvati tražili
vlastitu nacionalnu banku, vlastiti pravopis, vlastitu
državnu zastavu, vlastiti hrvatski identitet i
decentralizaciju. Pa zaboga, nominalno su sve to
imali, tražili u samo istinski federalizam i
nacionalnu ravnopravnost.
Zašto su hrvatski sufleri tako slabo obavijestili
svoga autora i o Proljeću? Valjda jer mrze i onu
hrvatsku politiku koja je bila i jugoslavenska.
Spominje sukobe hrvatskih nacionalista s Udbom u
Njemačkoj s krivim Schillerovim podatcima u kojima su
prešućene hrvatske žrtve njih 35 nasuprot dvije
jugolavenske, od kojih je samo jedna dokazana.
Nepoznate su mu presude jugoslavenskim likvidatorima u
Saarbriickenu i Muenchenu s potankim opisima udbaških
ubojica hrvatskih emigranata. Sladostrasno navodi
potjernicu jemačkog saveznog kriminalističkoga ureda
na ime Josipa Perkovića koji je kao udbaš, navodno
Tuđmanu pribavio putovnicu da bi kasnije bio nagrađen
položajem šefa hrvatske tajne službe! Intrigantske
tvrdnje bez dokaza, ali pogodne kao namjera da se
'crne' i 'crvene' Hrvate strpa u isto zločinački koš.
BOTTINI NASTOJI 'URAVNOTEŽITI' HRVATSKE SA SRPSKIM
ZLOČINIMA
Bottini unosi u diskusiju svojih njemačkih junaka
prepirku o razlozima srpske pobune radi navodnog
'degradiranja' Srba u Hrvatskoj na razinu 'nacionalne
manjine' kao i glede 'osporavanosti' prava na
samoodređenje, proizašla iz Ustava od 1974. kao da su
to bili stvarni uzroci srpskoga revolta kojemu je
krajnji cilj bilo stvaranje Velike Srbije, a ne
nekakvi hrvatski progoni domaćih Srba. Naveliko citira
haašku optužnicu protiv hrvatskih generala, unoseći
među njih i imena mrtvih kao Tuđmana, Šuška, Bobetka i
Červenka. Zaista degutantno jer se time svrstava među
oponašatelje nestručne Carle del Ponte o mogućnosti
optužaba protiv Tuđmana i ostalih, nakon njihove
smrti.
Dakako, tu su i izvješća Amnesty
International o 'slaboj volji' Hrvatske da progoni
svoje počinitelje ratnih zločina, bez podataka koliko
je tih procesa u Hrvatskoj s odgovarajućim drastičnim
kaznama bilo, a bilo ih je više od tisuću. e možemo se
sjetiti ni jedne države u svijetu koja je tako
rigorozno obračunavala sa svojim časnicima koji su ju
oslobodili, kao što je to učinila Hrvatska no
Bottiniju je to deveta rupa na svirali.
Njegov je junak Levar, ali zašto nije
naveo da je taj nesretni čovjek izmišljao 'zločine'
pri saslušanjima u Haagu, po nekim podatcima samo da
bi zadovoljio svoj ego i nekima u pozadini išao na
ruku u njihovim tvrdnjama o 'ravnoteži zločina'.
Nevjerojatno koliko Bottini izmišlja, primjerice kad
piše da je Hrvatska na početku neovisnosti izabrala za
svoj grb ustašku verziju' (to je onaj grb na crkvi Sv.
Marka u Zagrebu) pa ga je promijenila tek na pritisak
EU'. Koliko je mržnje nakupljeno u ovom romanu, možemo
saznati iz riječi jedne njegove junakinje koja se
protivi Markovićevim navodima kako Hrvatska želi mir
jer je u početku stvarno bila bez oružja i saveznika.
Gospođa dr.
Ehringer prijeti predstavniku Hrvatske: 'Vaš
ministar obrane pokušava dobiti oružje preko
američkoga veleposlanika iz SAD-a, organizira
prebacivanje kalašnjikova preko mađarske granice,
poziva na krijumčarenje oružja, uspostavlja obrambene
građanske postrojbe ... Vi, Tuđman, Špegelj i svi
ostali pravite se da ste bezazleni demokrati, a
zapravo ste nacionalistički provokatori. Vi ne želite
mir, vi želite neovisnost, već godinama i pod svaku
cijenu, pa ako pri tome dobijete polovicu Bosne, to
bolje.' Ovime je sve rečeno i to nakon što je
zapadna Njemačka temeljem prava na samoodređenje
preuzela DDR, a to Hrvatima, valjda kao 'nižoj rasi'
nije moglo biti dopušteno.
Dakako, ovo nije mišljenje autora (ono je inače
itekako nazočno u velikim dijelovima romana), ali
znakovito je da Botteri pri tome spominje Boljkovićeve
riječi kako je 'rat bio namjeran' s hrvatske
strane. Autor se izričito stavlja na stranu onih koji
su tvrdili da je Hrvatska 'prerano' priznata,
spominjući pritom Amerikance, Francuze, Engleze, Aliju
Izetbegovića, Pereza de Cuellara, lorda Caringtona,
njemačkog ambasadora u Beogradu Eiffa,
vanjskopolitičkog govornika CDU-a u Bundestagu
Lammersa. U sve unosi i legendu da je Genscher radi
svoga 'forsiranja priznavanja Hrvatske morao dati
ostavku. Naravno, krivi u tu i gotovo svi njemački
političari, sveukupno njemačko pučanstvo i njemački
mediji koji su stali na stranu Hrvatske.
To je ista
'logika' kojom su se služili Handke i Schiller. Ali
najveću krivnju za ovo iskrivljavanje hrvatske
povijesti od devedesetih godina do danas snose
Bottinijevi hrvatski sufleri, u prvom redu Željko
Peratović koji bi barem trebao znati da u hrvatskom
jeziku postoji sedam padeža. On se više zanima za
hrvatske ratne zločine u Domovinskom ratu i upletenost
katoličkoga klera u ustaška zlodjela, kako ga hvali
Bottini, koji u hrvatsku 'zločinačku terminologiju'
unosi i pojam srbosjek. Navodno su ga izmislili ustaše
za brzo klanje Srba, pa je tako hercegovački franjevac
Brzina tim srbosjekom poklao u samo jednu noć 1300
Srba!!!
Što čovjek ne će saznati čitajući krimić jednog
Nijemca čiji su sunarodnjaci u Drugom svjetskom ratu
poubijali samo šest milijuna Židova, a da o ostalim
milijunima slavenskih 'Untermenschen', (podljudi), a
među njima je bilo i Hrvata, i ne govorimo. Od takvih
Hrvatska ne treba moralizirajuće prosudbe.
HRVATI U NJEMAĆKOJ NISU ONAKVI KAKVE IH PREDSTAVLJA
BOTTINI
Ono što najviše začuđuje u ovom kriminalnom krimiću
jest autorov navod da je hrvatska obavještajna služba
djelovala u Njemačkoj u potrazi za jednim bivšim
vojnikom Hrvatske vojske kako bi ga otela i ubila. A
to je radila samo Udba, što bi trebalo biti znano
svakom prosječnom njemačkom novinaru koji je djelovao
za vrijeme komunističke Jugoslavije kao 'poznavatelj'
balkanskih prilika. Ovdje se postavlja pitanje mora li
fikcionalna literatura imati oslonac u realnosti. U
biti ne mora, ali Bottini je u radnju svoga krimića
unio stvarne ljude, i to odreda važne političke
ličnosti, i konkretne događaje, pa stoga od njega
moramo tražiti minimum istine o kojoj postoji brojna
stručna literatura na hrvatskom ali i na njemačkom
jeziku. Pogotovo kad je riječ o jednom malom i
progonjenom narodu, ali i o Hrvatima u Njemačkoj koji
u ovoj zemlji odavno uživaju ugled kao beskonfliktna i
konstruktivna narodnosna zajednica.
No Bottiniju nije teško izmisliti kako je Hrvatska
katolička misija u Ludwigsburgu 'organizirala'
krijumčarenje oružja za Domovinu pa kad je to
'otkriveno', trebalo je biti prikazano kao 'privatna
inicijativa'. Novinar zvan Goran Vori (zapravo
Peratović) stoji pred zadatkom, koji mu postavlja
njemačka kolegica, da skroji 'veliku priču', a
odnosila bi se na '... kroniku hrvatskih ratnih
zločina, Gospić, Medak, 'Oluju' itd. Dretelj, druge
logore u Hercegovini, zločine HVO-a, silovanja,
ubojstva, etnička čišćenja. Ulogu politike, hrvatske
emigrante, Tuđmana, Gojka Šuška. I druge tadašnje
nacionaliste. Ubojstvo Josipa Reihl-Kira, naravno i
Milana Levara ... Mi ćemo haaške protokole staviti u
Mrežu, sve je tu ... Ako te hrvatske novine ne žele
tiskati, piši za njemačke.'
No Vori nije
baš voljan upustiti se u tu pustolovinu što mu ipak
nije spasilo život, utopili su ga hrvatski
nacionalisti, a tko bi drugi. Oni su spremni na sve
pakosti kao i sam Tuđman koji je, kako piše Bottini,
'žrtvovao Vukovar' da bi Hrvatska što prije bila
priznata, i to po savjetu nikoga drugoga doli
Genschera. Kad jedan njemački političar kritički
govori o obavještajcu Markoviću kaže da će mu "
... odčitati bukvicu prije nego što carstvo velikoga
Tuđmana ne učiniti tisućugodišnjim."
A zna što to
znači u Njemačkoj. Hitler je Treći Reich nazvao 'tisućugodišnjim
carstvom'. Ovo je na crti Ulricha Schillera koji
je u svojoj knjizi 'Deutschland und seine Kroaten'
tvrdio da su ustaše prije počeli s holokaustom od
njemačkih nacista.
Jasno, Srbi su po riječima važne osobe
u Bottinijevu krimiću, imali pravo na pobunu i to ona
'dokazuje' izmišljotinama kako je 'na tisuće Srba
kao u vrijeme NDH izbačeno iz državnih službi, iz
vojske, policije, uprave, čak iz najjednostavnijih
radnih mjesta. Mijenjana su imena ulica i trgova nova
imena djelomično podsjećaju na četrdesete godine. Trg
žrtava fašizma preimenovan je u Trg hrvatskih
velikana, jedna ulica dobila je ime po ustaškom
ministru Mili Budaku od koga potječe šaljiva rečenica
kako trećinu Srba treba ubiti, trećinu protjerati i
trećinu nasilno pokatoličiti .. .'
Sjajno, ni jedan od ovih navoda nije
dokazan, pa ni one tobožnje Budakove riječi. A da su
Srbi za vrijeme komunističke Jugoslavije bili daleko
nadprosječno zaposleni u svim važnim državnim službama
SR Hrvatske i pogotovo Jugoslavije, to autoru nije
poznato, ali trebalo je biti. Još mnogo toga
negativnoga moglo bi se reći o ovom krimiću no kako
rekosmo, on sam nije kriv. Krivi su hrvatski odmetnici
koji se osvećuju svojoj (?) domovini jer ne mogu
prežaliti Jugoslaviju pa izmišljaju laži i poluistine
koje su ponekad gore od laži.
Sjetimo se samo književnika Slobodana
Snajdera koji je sa svojom vješto napisanom dramom
'Hrvatski Faust' postigao velike uspjehe na njemačkim
pozornicama. Njegova se izmišljotina sastojala od
optužbe da je ratni intendant Hrvatskog narodnog
kazališta u Zagrebu Dušan Žanko kao 'zgoljni ustaša'
proganjao 'napredne glumce', među njima posebice
Vjekoslava Afrića koji je kasnije pobjegao u šumu.
Bilo je potpuno obratno, Žanko ih je branio od
nasrtanja nekih ustaških doušnika, što je potvrdio i
Afrić u svojim uspomenama objavljenim u beogradskom
Vojnom časopisu. Žanko je bio humani katolički
intelektualac koji je držao ruku zaštitnicu nad
komunističkim simpatizerima u zagrebačkom HNK. Mi smo
ga u emigraciji molili da tuži lažljivca Šnajdera, ali
on je to odbio jer da se ne želi miješati u slobodu
(?) umjetničkoga stvaranja. No za nas je istina bila
važnija od toga. Možda će to jednoga dana shvatiti i
Oliver Bottini.
Piše Gojko Borić
Hrvatski list, 7. lipnja 2012.05.2
"Hrvatski" šaptači Željko i Nada Peratović
012. |
