Govoreći o neadekvatnom odgovoru europskih čelnika na velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, starina Habsburg mi je kazao:
„Znate, Europa danas obiluje političarima, ali tragično oskudijeva državnicima.“
Zamolivši ga da mi definira temeljnu razliku između političara i državnika, kazao je, bez mnogo razmišljanja:
„Razlika je golema. Političar donosi odluke vodeći računa o tom kako će se one odraziti na njegove izborne rezultate na prvim sljedećim izborima. Državnik, pak, donosi odluke vodeći računa o tom kakav će one utjecaj imati na sudbinu naroda i države u sljedećim desetljećima, pa i stoljećima.“
Uzimajući u obzir ovu Habsburgovu vrlo uvjerljivu definiciju, nema dvojbe da je Tuđman bio državnik, i to ne bilo kakav, nego paradigma ili uzor državnika. Naime, odluke koje je on donosio imale su i imaju dalekosežno značenje baš u onom smislu koji mi je spomenuo Otto von Habsburg. Naime, Tuđmanove odluke, poduprte narodnom voljom, rezultirale su uspostavom slobodne, samostalne države Hrvatske. Upravo ostvarenje toga cilja u središtu je svih hrvatskih političkih nastojanja, žrtava i stradanja gotovo kroz cijelo jedno tisućljeće.
Jedno od trajnih pitanja kojim se bavi filozofija povijesti jest pitanje o ulozi istaknutih pojedinaca u usmjeravanju povijesnih zbivanja i njihovim konačnim ishodima. Umjesto gotovog odgovora na ovo vječno pitanje dopustite da odgovor ponudim u obliku hipotetičkog pitanja: bi li povijest Sjedinjenih Američkih Država bila ista takva kakvu je poznajemo i bez Georga Washingtona, bi li moderna njemačka i francuska, pa i europska povijest bila ista i bez Adenauera i De Gaullea?
Bi li hrvatska povijest bila ista i bez pojave i djelovanja Branimira, Tomislava, Zvonimira, Krešimira, Zrinskih i Frankopana, Jelačića, Kvaternika, Starčevića, Radića... Njihova djela postala su temeljima hrvatskog kolektivnog nacionalnog sjećanja i neiscrpan izvor i poticaj neprekinutog državotvornog djelovanja. I naposljetku, bi li najnovija hrvatska povijest, odnosno pothvat uspostave samostalne, demokratske međunarodno priznate države Hrvatske bila ostvarena na istovjetan način i bez pojave i djelovanja dr. Franje Tuđmana?
Poznato je da u Hrvatskoj ne nedostaje salonskih mudrijaša koji, opravdavajući svoju političku i intelektualnu komociju, zlovolju, zavist pa i destrukciju, drže da je u ispostavi slobodne Hrvatske uloga dr. Franje Tuđmana nevažna i da se sve to dogodilo po slijepoj povijesnoj nuždi. Neki će ići i dalje pa će Tuđmanovu pojavu pripisati djelovanju Udbe.
U svojoj knjizi „Politika i sudbine“ akademik Dubravko Jelčić napisao je o ulozi pojedinca u povijesnim zbivanjima sljedeće: „Uvijek mi se činilo da je primarna pokretačka snaga povijesti u idejama koje donose veliki ljudi da bi onda prema njima, tim svojim idejama, usmjeravali zbivanja i tako stvarali i oblikovali objektivne okolnosti.“
I letimičnim uvidom u bilo koje od prekretničkih zbivanja u hrvatskoj povijesti lako bismo pronašli mnoštvo potvrda i ilustracija za stajalište akademika Jelčića. Ono što Tuđmanovu ulogu i povijesnu misiju čini različitom od hrvatskih nacionalnih velikana iz prošlosti jest to što je hrvatski narod pod njegovim vodstvom uspio u ostvarenju svojih gotovo tisućljetnih nastojanja oko ostvarenja svoje državne samobitnosti. Kao izvrstan poznavatelj hrvatske povijesti, osobito one 20. stoljeća, Tuđmanu je bilo kristalno jasno da bez prekida tragične spirale hrvatsko-hrvatskih obračuna pokušaj stvaranja hrvatske države jednostavno nije moguć.
Kao jedan od njegovih bliskih suradnika mogu posvjedočiti da je Tuđman većom opasnošću za ostvarenje svoje državotvorne ideje, i od same velikosrpske agresije, smatrao moguće izazivanje unutarnjeg sukoba među Hrvatima. Danas, trideset i tri godine nakon zamaha demokratskih promjena u Hrvatskoj, može se postaviti pitanje kako je to hrvatski narod baš u Tuđmanu prepoznao jamca ostvarenja svojih najdubljih i najdugotrajnih nacionalnih težnji, povjerivši na demokratskim izborima svoju sudbinu u njegove ruke.
Na hrvatskoj političkoj sceni pred prve višestranačke izbore postojale su, pojednostavnjeno rečeno, četiri političke opcije koje su očitovale posve različite pristupe o pitanju hrvatskog državnog osamostaljenja, a upravo to pitanje bilo je u središtu interesa hrvatskog naroda.
1. SKH – SDP čije je temeljno stajalište artikulirao Ivica Račan u izjavi „Partija će ako treba i armijom braniti socijalizam i Jugoslaviju“.
2. Stanoviti broj avanturista, među njima možda i pokoji provokator, koji su zastupali utopističku ideju o stvaranju Hrvatske do Drine, ukrašavajući svoje „Glavne stanove“ portretima koji su se izvrsno uklapali u velikosrpsku propagandu.
3. Takozvana Koalicija narodnog sporazuma, poduprta Savkom i Tripalom, čija se politika na predizbornim skupovima okićenim i jugoslavenskim zastavama očitovala u stajalištu: „Mi nismo, bezuvjetno, ni za ni protiv Jugoslavije“.
4. Tuđmanova politika koja je isticala bezuvjetan zahtjev za hrvatskim državnim osamostaljenjem u ondašnjim republičkim granicama, ne zanemarujući hrvatske nacionalne interese u BiH koji su artikulirani u Tuđmanovu stajalištu: „Nasuprot velikosrpskim posezanjima za cijelom BiH, naše je pravo postaviti pitanje hrvatskih povijesnih i nacionalnih interesa u BiH“.
Od navedene četiri opcije, kao što je poznato, Hrvati su, gotovo plebiscitarno dali podršku Tuđmanovoj politici.
Danas, kad svjedočimo neopisivoj tragediji ukrajinskog naroda, kakvu smo i sami iskusili, osjećamo iskrenu solidarnost. Ali isto tako, svjedočeći golemoj političkoj, ali i vojnoj potpori koju Zapad šalje Ukrajini, gotovo da nas kopka crv zavisti. Tragedija i žrtve koje smo podnijeli usporedive su s ukrajinskima. U ovom drugom pogledu međunarodne političke, a napose vojne potpore, naša su iskustva posve suprotna. Na početku svoje povijesne državotvorne misije Tuđman je bio suočen s naizgled nesavladivim unutarnjim i međunarodnim zaprekama. U takvim prilikama Tuđmanu je bilo jasno da je do cilja moguće doći samo uvažavajući realnost kakva je bila i filigrantskim manevriranjem kako bi se ta realnost promijenila.
Od početka se usmjerio na nekoliko bitnih razina:
1. iscrpljujuće pregovore s Beogradom
2. stvaranje hrvatskih oružanih snaga
3. maksimalno izbjegavanje nepotrebnih ljudskih žrtava
4. međunarodne diplomatske napore
5. osnivanje Vlade demokratskog jedinstva
6. očuvanje jedinstva hrvatskog naroda.
Korak po korak Tuđmanova strategija brzo je počela davati rezultate. Događaji su se odvijali takovom brzinom da je odluke bilo nužno donositi iz sata u sat, a opet voditi računa da se ne donese ni jedna kriva odluka koja nas je mogla strmoglaviti u ponor još jednog povijesnog neuspjeha i nacionalne tragedije. Da bi se mogle donositi brze, učinkovite i svrhovite odluke, bio je potreban prikladan ustavni model koji je bio sadržan u Božićnom Ustavu iz prosinca 1990.
Dopustite mi na ovom mjestu malu digresiju:
Hrvatski Ustav je prije dvadesetak godina posve destruiran, a njegov sadašnji model drži Hrvatsku u iznimno opasnoj ustavnoj krizi koju kao da se malo tko usudi konstatirati i priznati. Ozbiljnost aktualne hrvatske ustavne krize koja se prije svega ogleda u posve nesvrhovitom i neučinkovitom, pa moglo bi se reći i nemogućem, upravljanju Hrvatskom vojskom, sigurnosnim službama i vanjskom politikom, svojim krajnje neodgovornim ponašanjem do katastrofičnosti zaoštravaju aktualni obnašatelji najviših državnih dužnosti.
Moguće je zamisliti s koliko podsmijeha, pa i prijezira, možda i naslade, ali i s kakvim sigurnosnim procjenama, na aktualnu hrvatsku političku tragikomediju gledaju stranci. Uzimajući u obzir sve veće neizvjesnosti u koje svijet srlja, a Hrvatska je dio tog svijeta, nemoguće je ne postaviti pitanje kako bi se u Hrvatskoj, po sadašnjem ustavnom modelu i s ovakvim ustavnim čimbenicima, donosile odluke u slučaju ugroza kroz kakve je Hrvatska prolazila prije tridesetak godina.
No vratimo se Tuđmanu državniku.
Spomenuo bih nekoliko kritičnih trenutaka koji su mogli Hrvatsku gurnuti u ponor, a u kojima je na poseban način dolazila do izražaja Tuđmanova državnička vještina.
1. Početak srpnja 1991. i odbijanje, suludih, ili možda provokativnih, zahtjeva da, tada još nenaoružana i međunarodno nepriznata, Hrvatska krene u opći juriš na JNA.
2. 25. siječnja 1991. – opća velikosrpska invazija na Hrvatsku bila je gotova stvar. Tuđman je, uz protivljenje većine nas u Hrvatskom saboru, otputovao u Beograd na pregovore. Tako je izbjegnut već pripremljeni sveopći vojni udar na tad još uvijek gotovo potpuno nenaoružanu Hrvatsku.
3. 7. listopada 1991. – bombardiranje Banskih dvora i Božjim čudom izbjegnuto Tuđmanovo ubojstvo.
4. 18. studenoga 1991. – pad Vukovara i otklonjena pripremana pobuna. Pamtimo borbeni poklič „Padne li Vukovar, idemo na Banske dvore“. Naravno, s ciljem nasilnog svrgavanja Tuđmana.
5. Travanj 1994. Mesićev i Manolićev pokušaj puča u okolnostima dok je još trećina Hrvatske okupirana, koji je Tuđman državničkim potezima uspješno neutralizirao.
Tuđmanovo nasljeđe jest država Hrvatska. Po tomu se njegova povijesna uloga ne može mjeriti s bilo kim od njegovih znamenitih političkih prethodnika. Oni su pokušavali. Tuđman je, vjerujući u snagu hrvatskog naroda, uspio i tako se upisao u neizbrisivo hrvatsko kolektivno pamćenje.
Tuđman je bio uzoran državnik koji nam je svojim primjerom pokazao golemu ulogu pojedinca koji se zatekne na čelnom položaju u prijelomnim povijesnim zbivanjima. Pokazuju nam to, nažalost u negativnom smislu, ne državnici, nego političari koji nakon Tuđmana upravljaju Hrvatskom. Hrvatska u posljednjih dvadesetak godina obiluje političarima i pogubno oskudijeva državnicima.
Za svog drugog posjeta Hrvatskoj papa Ivan Pavao II., obraćajući se hrvatskoj mladeži u Solinu, citirao je oca hrvatske književnosti Marka Marulića: „Sretan je onaj tko uvijek smišlja kako će dobro upotrijebiti život!“ Ako je tomu tako, a vjerujem da jest, predsjednik Tuđman bio je neobično sretan čovjek.
Drago Krpina, hkv.hr
Priredila D. Gaupp
|
