Već prije blagdana Svih svetih neki će kršćanski
vjernici "okititi" svoje prozore i okućnice izrezbarenim
i osvijetljenim bundevama u obliku demonskih lica.
Posudit će filmove strave u videoteci i uživati u tome.
Zdušno će surađivali s odgajateljicama u vrtićima i
učiteljima u školi. Velikodušno će otvarati svoje
novčanike kako bi njihovo voljeno dijete imalo što
krvaviji kostim za vrtićku ili školsku priredbu, kako bi
što bučnije i razuzdanije u kafićima slavilo "Noć
vještica" ili uobičajeno domaćim rječnikom rečeno -
Halloween.
Nažalost, ljudi koji sve to podržavaju
u stvari često ne znaju što čine. Stoga ih ovim
tekstom želimo poučiti.
"Noć vještica" ili običaj o kojem
govorimo potječe iz davne keltske i poganske religije
i od njihovih svećenika - druida. Taj poganski krvavi
obred odvijao se posljednje noći u listopadu. Tada su
druidi ubijali malu djecu i prinosili ih kao žrtve
svom bogu mrtvih. Ukoliko jedna obitelj ne bi sama
dobrovoljno druidima predala svoje djetešce, oni bi
ubijali ostale članove obitelji.
U to davno vrijeme stari su narodi
(vrlo daleko od Hrvatske!!!) prakticiranjem takvih
obrednih ubojstava sijali strah diljem Engleske, Irske
i Škotske. Uspomenu na takve obrede danas naivni ili
nepoučeni ljudi na isti taj dan slave danas u Irskoj,
Americi, Australiji, Novom Zelandu - a, nažalost, i u
našoj lijepoj domovini Hrvatskoj.
Mi, Hrvati se obično dičimo svojom
kršćanskom vjerom, višestoljetnom kulturnom tradicijom
i demokršćanskim načelima. Stoga je teško shvatiti
koliko smo naivni: u svojoj povodljivosti za stranim
"uzorima" odmah i rado žrtvujemo najprije svoj
identitet, a potom i ono što nam je najdraže - svoju
djecu. Svaka sablasna bundeva na prozoru ili plotu,
svaka proslava "Noći vještica" zapravo veliča smrt,
ubojstvo i zlo. Slavljenje navedenih obreda grubo
nasrće na dušu onih koji u tome sudjeluju, a to su
naša djeca i mladež. Umjesto da im utiremo put u
život, mi ih učimo da se klanjaju bogu smrti.
Roditelj danas kao pojedinac može biti
neuk, neupućen i nesmotren. Ali onaj koji je kršćanski
vjernik, koji je više upućen i koji više zna nema
pravo biti nesmotren, niti naivan. Inače nastaje
propust. Taj propust može činiti i roditelj - vjernik,
odgajatelj, učitelj ili vjeroučitelj. Propust možda
čini čak i svećenik u župi, koji, kao moralni
autoritet svojoj vjerničkoj zajednici, svake godine
ponovno ne protumači što je u svemu tome dobro, a što
je zlo.
Naravno da nikakvo rješenje nije u
tek pukoj konstataciji da "Noć vještica" svetkuju
mnogi oko nas. Nikakva utjeha nije u tome da
konstatiramo da to rade i naši dobri susjedi ili
znanci. Ako je neki čovjek doista vjernik, on bi
trebao uvijek i svuda biti zagovornik dobra, borac za
dostojanstvo i kvalitetu tjelesnog, a napose duhovnog
i duševnog zdravlja.
Živimo u svijetu koje obiluje
deklarativnim pravima, slobodama, i mogućnostima
uvažavanja drugoga i drugačijega. Kad čitamo ili
slušamo o sebi i o pravima koja smo si izglasali,
zamalo da i sami ne povjerujemo u takvu bajku. U našem
stvarnom životu tvrdimo da su nam djeca najdraža i
najvažnija. Njih zato štite zakoni, uredbe,
konvencije, organizacije, pravobraniteljstva...
U našim je zakonima čak i zapisano da
roditelj ima pravo odgajati djecu sukladno svojim
moralnim i vjerskim načelima.
1. Zašto onda dopuštamo da nam loše
društvo stalno krade naše roditeljsko pravo?
2. Zašto nikako ne uspijemo naći malo vremena i
zajedno sa svojim djetetom porazgovaramo o tome što je
dobro, a što je zlo?
3. Zar zaista ne znamo svom djetetu u toplini
obiteljskog doma objasniti što je to blagdan Svih
svetih i što je Dušni dan?
4. Zar ćemo, po običaju, i dalje naivno misliti kako
će to umjesto nas roditelja odraditi netko drugi?
Odabrala Verica Jačmenica-Jazbec, dr.
med. |
