|
KRŠĆANIN PRED UPITNIKOM
Kršćanin pogođen zlom ne može a da si ne postavi
pitanje: u čemu je smisao života? Trpljenje,
progonstvo, gubitak svega materijalnoga, gubitak svih
najbližih? Dramatična unutarnja borba morala i
htijenja: svijesti o dogođenom i vjerničkog poimanja.
Praštanje, kome i zašto? Suživot, s kime i radi čega?
U jednome se sukobljavaju ponos i bol, htijenje i
nemoć, svijest i nesposobnost za prvi korak. Dužnost
oprostiti. Nije li praštanje, kao ostvarenje
kršćanskog nasljedovanja Krista - moralnog zahtjeva,
već na samom početku neka utopija ili može biti i
stvarnost? |
Ovdje se od kršćanina zahtijeva oživljavanje njegovog
krsnog udjela u proročanskom poslanju Kristovu. Papa
Ivan Pavao II. u svojoj enciklici "Otkupitelj čovjeka",
pod naslovom "Odgovornost za istinu", polazi u tom
smislu od Kristove riječi: "Riječ koju slušate nije
moja, nego Oca koji je me posla". "Zar u toj izjavi -
pita Papa - ne opažamo odgovornost za objavljenu istinu
koja je vlasništvo samoga Boga?" Zato Crkva ne može
naviještati neku drugu "istinu". Radikalno svjedočenje
za istinu prve Crkve značilo je nasljedovanje Križa u
potpunosti - do krvi, do gubitka vlastitog života.
Neopozivi
Kristov zahtjev na ljubav
Enciklikom "Bogat milosrđem", Crkva uči da su
"milosrđe i oproštenje promicanje i izvlačenje dobra
iz svih oblika zla što postoje u svijetu i čovjeku".
Kristova poruka o opraštanju zvuči radikalno: "Ljubite
svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima,
blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one
koji vas zlostavljaju". Ljubav prema neprijatelju
karakteristika je Kristove poruke o praštanju. U tom
smislu i zlatno pravilo, u svom pozitivnom obliku -
čini drugome što bi želio da drugi tebi čini - u
kršćanskoj viziji dobiva dodatnu snagu: Kristov
zahtjev da se zlo uzvrati dobrim. U prvom redu osoba
postaje bližnji, a sve ostalo, kao što su politička
ili nacionalna pripadnost, prelaze u drugi plan.
Koliko li je čovjek pogođen posljednjim ratnim zlom,
ili uopće zlom, sposoban živjeti tu svoju kršćansku
određenost? Računa li se na nagomilanu mržnju i na sve
posljedice koje je ona proizvela? Kristov zahtjev da
se mora oprostiti svakome i uvijek, ipak nije
utopistički poziv.
Ostvarenje kršćanskog čina praštanja, koji je čin
milosti, nije tako lako ostvariti na terenu gdje će na
izuzetno nepravedan i brutalan način biti izjednačeni
svi, bez obzira kakvo nedjelo učinili, na terenu gdje
nitko neće biti pozvan na odgovornost, gdje se ni na
koga neće tražiti da vrati ono što je nepravedno
oduzeo. Zato je idealan čin praštanja jednostavno
nezamisliv za veliki broj ljudi i bit će ostvariv samo
za ljude izuzetno velikih vjerskih vrlina. Učiniti
prvi korak za jedne će biti jednostavno. Za druge je
to pravi čin mučeništva. A jedno i drugo nalazimo u
Kristu. Oprostiti ne znači uvijek čekati na pokajanje
već će praštanje morati uslijediti unaprijed.
Prognanik - povratnik gubitnik
Smjestiti sve ove kršćanske vrednote u svijet
prognanika - povratnika u nekom je smislu "sizifovski
posao". Prognanik - povratnik, gledajući površno,
osjeća se pasivnim gubitnikom u svakom smislu: nasilno
mu je oteto materijalno, a na kršćanski mu se način
"oduzima pravo na mržnju i pravednu osvetu". Propast
neprijatelja smatra dobrim.
Duboka bol prepaćenog usko je pove-zana s mržnjom i
željom za nekom, često nedefiniranom, osvetom.
Objektivna nepravda u načinu postupanja s njime,
žrtvom rata i s počiniteljem zla, pretvara se u
subjektivnu duševnu agoniju koja se manifestira
moralnom i psihičkom nestabilnošću. Takav čovjek, u
isto vrijeme i kršćanin, ne umanjuje vrijednost
Kristove žrtve na križu. On štuje, cijeni i vjeruje u
Boga. Krist je u njegovim očima, kao i on, krivo
osuđen. Razumski mu je sve jasno. Ali sve se to događa
izvan njega. To ne zadire u njegov emocionalni život.
Iskustvo rada s prognanicima i povratnicima daje
ipak veliku nadu u drugačiji način razmišljanja.
Vjernik to "gleda" Kristovim očima. Obratiti se i
oprostiti poradi Kraljevstva Božjega - možda je i
nesvjesna želja i molitva mnogih koji iskrena srca
prihvaćaju evanđelje.
Svjedočanstva malenih jača su od rezignacije mnogih
koji se prepuštaju nekoj mučnoj stihiji neprestanog
izgaranja u sebi. "Slušat ćemo misu, pa oprostiti!"
iskrena je ispovijest starice prožete vjerom, koja je
vidjela umiranje svoje djece i muža. "Kad je Gospodin
mogao oprostiti, tko smo mi da ne možemo?" pitanje je
mnogih suočenih sa smrću. "Znam da trebam i moram
oprostiti, ali je to jako teško!" govor je velikog
broja povratnika. "Kako bi bio sretan da mogu
oprostiti!" iskreni je vapaj čovjeka opečaćena
prošlošću.
Nije mali broj onih koji zapomažu poput Isusa na
Maslinskoj gori: "Ako je moguće, ali ne moja volja
nego tvoja volja Gospodine!" U svojoj poniznosti
prožetoj vjerom, takvi "gubitnici" o svom načinu na
razmišljaju kao o herojskim djelima, jer njih
pripisuju Bogu. "Nitko od nas ne živi sebi, nitko ne
umire sebi, jer ako živimo, Gospodu živimo, ako
umiremo, Gospodinu umiremo." (Rim, 14,7-8).
Piše: fra Zlatko Špehar
(Skraćeno predavanje fra Špehara
održano u Dullikenu, 13. svibnja 2007.)
Izvor: Društvene obavijesti broj 100 |
