To je Hrvatska ostvarila u prvih deset godina svoje državnosti
A onda je na vlast 2000. godine došla Mesić-Račanova ljevičarska garnitura koja je usvojila novi Ustav. Od prethodnog polupredsjedničkog sustava s novim Ustavom Hrvatska je dobila polu-kancelarski Ustav. Predsjedniku države bitno su smanjene ovlasti, a povećane predsjedniku Vlade kojemu Hrvatski sabor služi samo kao kulisa bez obzira radilo se o HDZ-u ili SDP-u.
Nakon 22 godine s novim Ustavom koji je djelomično revidiran, ali ne po potrebi naroda, nego po potrebi vladajuće stranke, Hrvatska je izgubila mnoge suverenističke elemente da konačno pod briselskim gubernatorom Andrejom Plenkovićem ulazi u eurozonu čime je nakon bankarskog, medijskog, kulturnog, identitetskog i gospodarskog izgubila, odričući se kune, i monetarni suverenitet. Nakon naizmjenične vladavine HDZ-a i SDP-a uz koalicijske partnere, pri čemu manjinci igraju važnu ulogu, jer ih u parlamentu ima više nego u svim ostalim zemljama Europske unije, nakaradnim protueuropskim Zakonom o pravima nacionalnih manjina petokolonaški velikosrpski SDSS dobio je u odnosu na Hrvate privilegiran saborski status djelujući podrivački protiv države.
Konačno Hrvatska se po najvažnijim pokazateljima nalazi na samom dnu Europske unije. Pretekle su je osim Bugarske sve zemlje sovjetskog bloka. Dok je ratom opustošena Hrvatska nakon 10 godina imala javni dug od 50 milijardi kuna, on je dosad narastao na 375 milijardi kuna. Iako je početna odgovornost za takvo stanje prije svega na SDP-u kao inicijatoru promjene Ustava, još je veća na HDZ-u kojega je Andrej Plenković po briselskom naputku praktički ne samo promijenio nego potpuno ideološki preokrenuo u odnosu na Tuđmanov. I ne samo to, on raznim potezima namjerava promijeniti i sam sociopolitički identitet Hrvatske upravo zahvaljujući nedorečenosti postojećeg Ustava.
Temeljni nedostatak postojećeg Ustava leži u činjenici što je uzurpirano pravo naroda po kojemu "vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu" (čl. 1.). Po postojećem stanju stvari, vlast proizlazi iz političke kaste (dakle HDZ-u i SDP-u) i pripada političkoj kasti. Niz je primjera takve uzurpacije, ali najočigledniji su brojni slučajevi negiranja referendumskog prava naroda da odlučuje o važnim političkim pitanjima. I pored toga što Hrvatska ima najstrožije uvjete za održavanje referenduma, većina njih na razne načine jednostavno je ignorirana, odnosno politička kasta je flagrantno pogazila volju naroda, pri čemu je važnu ulogu odigrao i sam Ustavni sud na čelu s bivšim suradnikom Udbe.
HDZ sad predlaže izmjene zakona o referendumu po kojemu se nude neka poboljšanja što se tiče kvoruma odlučivanja, nižeg broja potpisa i dužeg roka za njegovo održavanje, ali da se "Vlasi ne dosjete" predlaže se pred referendumsko utvrđivanje ustavnosti pojedinog referendumskog pitanja. Drugim riječima ono što je dosad po sastavu suspektni Ustavni sud rušio nakon održavanja referenduma, kao što je bilo s posljednjom Mostovom inicijativom o Covid pandemiji, po novom zakonu Ustavni sud bi prije prikupljanja potpisa trebao odlučivati je li referendumsko pitanje u skladu s Ustavom. Jednostavno rečeno Ustavni sud bi i dalje bio iznad "vlasti naroda" kako to precizira čl. 1. Ustava.
Rijetko se u javnosti čuju prigovori da je Hrvatska došla u ozbiljnu dugogodišnju identitetsku i političku krizu zbog nefunkcionalnog Mesić-Račanovog polu-kancelarskog Ustava. Svojedobno je Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić izjavio, ne bez razloga, da bi cijeli Ustavni sud trebao podnijeti ostavku, pa je Vlaho Orepić s ostala dva ministra protuustavno smijenjen po autokratskom Plenkovićevom nalogu. U tekućem sukobu, bez pardona, između predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića, Zoran Milanović je čak otišao korak dalje, izjavljujući da bi Ustavni sud trebalo ukinuti. Gledajući u širem okviru nakon Tuđmanovog praktički ratnog "Božićnog Ustava" nije se nikad postavilo pitanje, o čemu bi trebao odlučiti narod, je li Hrvatskoj u mirnodopskom razdoblju treba predsjedničko ili parlamentarno ustrojstvo države. Polupredsjednički sustav pokazao se u ratnim godinama učinkovitim, ali se polu-kancelarski sustav s autokratima kakav je bio Ivo Sanader, a sad je Andrej Plenković, pokazao potpuno promašenim, jer je doveo državu u permanentnu krizu.
Hrvatskoj je dakle potreban potpuno novi Ustav u kojemu će do punog izražaja doći volja naroda čijom je krvlju stvorena Republika Hrvatska
Iako je to tema za dulju prosudbu i raspravu jedno od temeljnih polazišta u budućem novom Ustavu trebalo bi biti ukidanje postojeće preambule koja je izgubila svaki smisao, a na određeni način predstavlja ideološki i politički uteg na nogama hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. Treba podsjetiti da je ovakva preambula bila neophodna u "Božićnom Ustavu", kako bi se pariralo uspješnoj velikosrpskoj propagandi u inozemstvu da Hrvate treba zaustaviti u stvaranju vlastite države. Ne treba posebno spominjati da su u toj propagandi sudjelovali, sjetimo se samo Budimira Lončara, brojni istaknuti hrvatski komunisti u službi velikosrpskog "bratstva i jedinstva". Upravo zbog takve preambule tekuća hrvatska politika tapka na mjestu i stalno je u nekoj pokornosti pri raščišćavanju brojnih mitova iz jugo-srpskog razdoblja.
Sve dok se odrješito i bez ostatka i kalkulacija ne postavi obrambeni Domovinski rat kao jedini temelj moderne demokratske Hrvatske, u kojoj su na prvim demokratskim izborima uvjerljivo poraženi i ustaški HOP (Hrvatski oslobodilački pokret) na čelu s Pavelićevim zetom Srećkom Pšeničnikom i partizanski SDP (Stranka demokratskih promjena) na čelu s Ivicom Račanom, hrvatska domoljubna javnost bit će suočena gotovo na dnevnoj bazi s pokušajima obezvređivanja tog rata i porastom novo-jugoslavenstva kojemu je Zagreb centar i glavni grad nepostojeće Jugoslavije.
Drugo je, međutim, pitanje je li u sadašnjim ustavnim uvjetima uopće moguće donositi novi Ustav
Članak 147. Ustava propisuje: "Pravo da predloži promjenu Ustava Republike Hrvatske ima najmanje jedna petina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske". Jedna petina iznosi 31 zastupnika i zasad je malo vjerojatno da bi se u ideološki i politički razmrvljenoj oporbi, dakle ne ni u HDZ-u, ni u SDP-u, mogla realizirati ta ideja.
Iako je u nekim političkim pitanjima bitno revidirao svoj dosadašnji položaj, nema nikakve naznake da bi Zoran Milanović, poput Ive Josipovića, mogao pokrenuti tu inicijativu, dok Andreju Plenkoviću ovakav deficitarni Ustav i te kako odgovara, jer ga je pretvorio ne polu-kancelarski, nego svojim diktatorskim vladanjem u čisti kancelarski Ustav. Ostaje dakle mogućnost da neke stranke ili udruge pokrenu inicijativu za promjenu Ustava koju bi sasvim sigurno odbacio postojeći Ustavni sud, jer u njemu na čelu s predsjednikom kodnog imena "gavun" i iz HDZ-a i iz SDP-a sjedi, uz nekoliko časnih pravnih stručnjaka, i nekoliko klasičnih političkih uhljeba. Prema tome o mogućoj promjeni Ustava može se samo na ovaj način teoretski raspravljati.
Postoji i niz drugih instituta koje bi trebalo preispitati i usvojiti u novom Ustavu, kao što su, vodeći računa o povijesnom naslijeđu (trojedna kraljevina), regionalno ustrojstvo države, uvođenje drugog doma s obzirom na regionalnu raznovrsnost, kraći mandat za predsjednika Republike i smanjene njegove ovlasti i odgovornosti (protokolarne ili predsjedničke), veći značaj referenduma, izbor narodnih zastupnika većinskim, a ne razmjernim sustavom, izravno biranje najviših dužnosnika na svim razinama vlasti, preispitivanje broja zastupnika u Saboru i njihovih privilegija, itd..
Vjekoslav Krsnik, Neovisni politički savjetnik
Zagreb, 28. lipanj 2022.
Priredila D. Gaupp
|
