Apologeti zavode tvrdnjom da je Titovo razdoblje bilo razdoblje napretka i razvoja, ali koji to poredak u Europi, pa i oni sa sasvim drukčijim predznakom, nije tako što postigao u drugoj polovini 20. stoljeća? Zar to nisu postigli i Franco i Salazar? U mnogo većoj mjeri to su postigle europske liberalne demokracije. Nakon Drugog svjetskog rata Italija je, doslovno na koljenima, bila gladna, ali upravo je tijekom Titova razdoblja u svemu nadmašila naša navodna postignuća. Nema napretka bez slobode, a Titov je režim bio utjelovljenje neslobode u svakom smislu.
Razlozi za civilni kult Tita u pluralnoj, demokratskoj i neovisnoj Hrvatskoj ne mogu biti uvjerljivi. Koji su to razlozi? O tomu danas želim govoriti.
Zapravo, svaka zaostalost, pa i hrvatska, mjeri se i apologetskim tezama o povijesti, posebno recentnoj. Kad branite ugled jedne diktature, svjedočite o nesrazmjeru između univerzalnih načela i vlastitih dometa. Možemo razumjeti zašto Mongoli slave Džingis-kana, ali nam to ipak govori kako njihova samosvijest nije osjetljiva na neke vrijednosti ili ih u stanovitim okolnostima dokono suspendira. Tako je to i s Titom.
Oni koji održavaju Titov kult zapravo zanemaruju mračnu stranu naše povijesti. Kao da se nije dogodila Daksa, Huda Jama, križni putovi, Goli otok? Kao da ljudima nije otimana imovina, kuće, stanovi, njive, svaka mogućnost rada i udruživanja, kakva je moguća u demokraciji. Kao da nije bilo Stare Gradiške, špijuniranja, potkazivanja, progona vjere i savjesti, cenzure, kulta laži i kulta ličnosti? Kao da stotine tisuća ljudi nisu morali napustiti našu domovinu da bi živjeli u slobodi i od svog rada?
Kada današnji zagovornici zaborava govore kako je njima stalo do budućnosti, kako ne žele govoriti o prošlosti, oni jednostavno žele prikriti svoja vlastita nedjela i grijehe svojih očeva, korupciju, kriminal i nejednakost koji su izrasli na gnojivu nasilja i revolucije. Sve teme naše sadašnjosti, ali prvenstveno pitanja korupcije i prikrivanja državnog kriminala, bogaćenje bez rada, nepotizam i nepoštivanje zakona, nepodnošljiva birokracija i bahatost administracije, sve te teme imaju svoje ishodište u nasilju i okrutnosti Titova režima. I ne mogu se riješiti bez otvorenog suočavanja sa svime što nam je taj sustav ostavio u nasljeđe.
Trg maršala Tita je mjera naše zaostalosti, našeg konformizma i našeg kukavičluka. Koliko god bili zahtjevni izazovi današnjeg trenutka, koji stoje pred našim društvom, pred našom politikom, na njih nećemo moći odgovoriti dok ne raščistimo ova pitanja, ovaj talog koji je u osnovi svih naših podjela. To je zadatak novog naraštaja političara, koje ćemo podržati upravo zato jer su nam obećali ukidanje Titova trga, tako da se ovdje idućeg svibnja okupljamo oko boljih tema, u boljem ozračjU.
Ivo Banac, 11. Krug za trg
|
