On je izvan svake sumnje najkrvaviji ratni zločinac, ali
to nije mogao postati bez srbijanske politike koja ga je
"delegirala" za takvu ulogu, bez potpore izmanipuliranog
srpskog naroda koji ga je obasipao cvijećem i bez
konformizma moćne Europe koja je godinama mirno
promatrala Ratka Mladića i Srbiju kako čine "najgore
zločine poslije Drugoga svjetskoga rata na prostoru
Bosne i Hercegovine" (što, naravno, nije točno, jer
najgori zločin nakon Drugoga svjetskog rata bio je onaj
partizanski u Bleiburgu).
Da je moćni Zapad reagirao 1991. godine kada je Ratko
Mladić činio okrutne zločine u Škabrnji, Kijevu, u
šibenskom zaleđu i na prostoru Sinja, kada su žrtve za
tom pomoći vapile, a imao je za to bezbroj mogućnosti,
ne bi se dogodila ni Srebrenica gdje je likvidirao
gotovo osam tisuća dječaka i muškaraca.
Umjesto toga, moćni europski državnici nazivali su
ga ekselencijom, a strašne zločine u Hrvatskoj ni do
danas mu nisu zamjerili ni procesuirali, što znači da
ih Europa ni danas ne smatra Mladićevim ili
srbijanskim grijesima. Europu jedino u stanovitoj
mjeri muči Srebrenica. Zato je danas slavlje diljem
Europe zbog činjenice da je zločinac nakon 16 godina
od podizanja haaške optužnice priveden pravdi više
klasično pranje prljave savjesti, nego sustizanje
pravde. Točno je, bolje išta nego ništa i bolje ikad
nego nikad, ali zna li se da je to tek retorički
izgovor onih koji su ostali skrštenih ruku u trenutku
kad je trebalo reagirati i zna li se da je i Mladićevo
uhićenje i izručenje samo nečiji joker u političkoj
trgovini, onda se Europa i svijet nisu tim uhićenjem
pomaknuli s mrtve točke, nisu ništa naučili iz
srbijanskih i Mladićevih zločinačkih operacija, nisu
ništa naučili iz vlastitih grijeha nečinjenja. To je
jedino ključno u cijeloj toj priči.
Nizozemski su vojnici mirno promatrali Mladićevo
klanje tisuća u Srebrenici. Ne samo da se nisu
suprotstavili, nego nisu pozvali nikoga u pomoč, a još
prije toga francuski predsjednik Miterand srdačno se
rukovao s Radovanom Karadžićem u Sarajevu, dok je lord
Carington u Beogradu ispijao viskije i pripaljivao
cigare s Miloševićem, u isto vrljeme kad je demon
Mladić kasarmirao čkabrnjske Hrvate. Još strašniji
pokolj od onoga u Srebrenici lebdio je nad Bihaćem, a
spriječio ga je u posljednji trenutak, u ime Hrvatske,
general Ante Gotovina.
Bilo je jasno da ta Europa svojom šutnjom,
tolerancijom ili čak 'razumijevanjem' sponzorira
Mladićeve masovne pokolje zato što ga je, iz nekih
čudovišnih razloga, trebala u tom trenutku, nije joj
odgovaralo da ga zaustavi, kao što joj nije posebno
trebalo ni da bude brzo uhićen u mirnodopskom vremenu
nakon 1995. Godine niti je Srbiju posebno pritiskala
zbog neuhićenja. Da su Srbija i Ratko Mladić uspjeli
ostvariti vojne i političke ciljeve, nikada ne bi ni
došlo do Mladićeva optuženja, a u očima dijela zapada
postao bi slavan.
U međuvremenu dok se 'tragalo' za Ratkom MIadićem,
ta Europa je s maksimalnom energijom progonila, a
naposljetku i okrutno kaznila hrvatske generale
Gotovinu i Markača, umjesto da ih nagradi jer su
spriječili još jedan Mladićev genocid, što je samo po
sebi još jedan zločin ravan zločinu nezaustavljanja
Mladićevih pokolja. Haaška pravda postala je još
nakaradnija. No kako se ne mogu beskrajno zatvarati
oči pred stvarnošću, međunarodna politika u dogovoru
sa Srbijom odlučila se ipak na privođenje mrtvaca
Ratka Mladića u Haag radi lažne ekvidistance o krivnji
ili kako bi cijelom svijetu prodala barem nekakav
privid pravde.
Europa je stvorila monstruma Ratka Mladića i pustila
ga da kolje, a sada ga je uzela kao mrtvaca da
prikrije tu vlastitu povijesnu sramotu i da on na sebe
preuzme svoje i njezine grijehe. I sada, eto, svidjelo
se pravdoljubivoj gospodi u London, Bruxellesu i
Haagu, a ne Gospodinu Bogu ili božici pravde, da se
nakon 16 godina njihov demon pojavi u tobožnjoj
haaškoj palači pravde.
Srbijanska trgovina
Ratko Mladić je poslije podizanja
haaške optužnice 16 godina nesmetano živio u Srbiji
prolazeći kroz različite faze i stupnjeve skrivanja,
odnosno slobodnoga kretanja. Srbija ga je odlučila
izručiti Haagu prošloga petka nakon što se posložilo
nekoliko okolnosti: nije više bilo politički mudro ni
korisno štititi ga jer Hrvatska je nadomak pristupanju
Europskoj Uniji, hrvatski pobjednički generali Ante
Gotovina i MIaden Markač drakonski su osuđeni u Haagu,
sama Srbija treba datum početka pristupnih pregovora s
EU kako ne bi previše zaostajala za Hrvatskom, a sam
Ratko Mladić ušao je u godine starosti, doživio je
nekoliko infarkta i moždanih udara, jedva se fizički
kreće, teško je bolestan i primiće mu se kraj života.
Pa kad je već sve tako, pošaljimo mrtvaca u Haag neka
tamo umre, njemu je ionako malo stalo do života, a mi
ćemo dobiti cijenu koju tražimo za izručenje, logika
je službene Srbije.
Toga dana, kad je uhićen u selu
Lazarevu, 60-ak km od Beograda, srbijanski predsjednik
Boris Tadić čestitao je pripadnicima sigurnosnih i
operativnih službi Srbije na uhićenju u, kako je
rekao, brižno pripremljenoj i tajnoj akciji. Samo sat
ili dva poslije, također preko ekrana njihove
nacionaIne televizije, ministar unutarnjih poslova
Ivica Dačić govorio je da je Mladić uhićen zapravo u
rutinskom nadzoru njihove policije, dakle da posebne
operacije nije bilo. Sami mještani Lazareva u
televizijskoj reportaži govorili su kako je to malo
mjesto i kako praktički nema nikakve šanse da netko
živi u selu, a da oni to ne znaju. Drugim riječima,
poručili su, Mladić je vjerojatno uhićen u Beogradu i
doveden u Lazarevo radi snimanja te predstave za
javnost kojom je još jednom domaćoj i međunarodnoj
javnosti bačen pijesak u oči. Rezultati su, naravno,
za Srbiju bili planirani, predvidljivi i očekivani:
svi svjetski državnici čestitali su Borisu Tadiću i
Srbiji i navijestili joj da su joj vrata Europske
Unije sada širom otvorena. Bit će tu, dakako, ne samo
skorašnjeg datuma o početku pristupnih pregovora, nego
i obilnih financijskih nagrada iz raznih europskih
fondova, a tempo pristupanja Srbije EU poprimit će
akceleracijske dimenzije. Kao što je i nakon izručenja
Radovana Karadžića Srbija nagrađena s gotovo 3.5
milijarde eura iznimno povoljnog zajma, nekoliko puta
više nego što je Hrvatska pod nepovoljnijim uvjetima
dobila premda je daleko odmakla u tom pregovaračkom
procesu za EU.
Sada će Haaški sud, komentirao je dr.
Žarko Puhovski, imati mirniju savjest nakon što je
osudio hrvatske generale Gotovinu i Markača. Iz
Perspektive toga suda, odnosno načina na koji on
tretira događaje s početka 90-ih, to je vjerojatno
istina. Što se nas u Hrvatskoj tiče koji znamo istinu,
nedavne teške osude nevinih hrvatskih generala teško
se mogu 'prati' naknadnim ulovom velike "zvjerke".
Haag je očito poslagao kockice u mozaik koji je odavno
bio prepoznatljiv. Sve što se događa, događa se u
sklopu scenarija uspostave ravnoteže krivnje za ratove
na Balkanu, čak i na simboličkoj razini. Haag može,
naravno, reči; optužili smo, osudili smo, ili priveli
pravdi, sve vodeće aktere Srbije i Hrvatske iz 90-ih,
a kao što je bivša glavna tužiteIjica Carla Del Ponte
iz Beograda objavila svijetu da je uhićen hrvatski
general Ante Gotovina, tako je i sada glavni haaški
tužitelj Serge Brammertz s Brijuna obavijestio svijet
da je uhićen Ratko Mladić. Agresorska Srbija je,
djelovanjem Haaškoga suda i politikom koja diktira tim
sudom, tako i službeno inaugurirana na istu razinu kao
i napadnuta Hrvatska.
Utoliko je ovaj scenarij zapravo poraz
hrvatske politike, poraz koji ništa nije manji zato
što Ratko Mladić više nije na slobodi u Srbiji. Radi
toga bezočnog cilja i na oltar te prljave politike,
Hrvatska je morala dati nedužne zapovjednike u
njihovim najboljim godinama života, a Srbija izručiti
tek nekoličinu onih najkrvavijih kada su postali
bolesni i oronuli starci kojima je svejedno gdje će
umrijeti. Točno je, doduše, da je Srbija izručila 45
svojih ljudi Haaškome sudu, a Hrvatska manji broj onih
iz vojno-političkog vrha iz 90-ih, ali je isto tako
točno da je cijela Hrvatska osuđena upravo preko
dvojice najboljih generala te optužena preko još
šestorice bosansko-hercegovačkih Hrvata koji čekaju
presudu, dok je najveći broj izručenih Srba optužen
ili izručen po individualnoj odgovornosti, pri čemu
najodgovornije za zločinačku agresiju na Hrvatsku Haag
uopće nije želio procesuirati (uostalom, Ratko Mladić
u Haagu nije ni optužen za nebrojene masovne zločine u
Hrvatskoj).
Nema pomirenja
Izručenje Ratka Mladića u samoj Srbiji
ne će ojačati progresivne političke snage, nego će
vjerojatno imati suprotan učinak. l prije Mladićeva
uhićenja, stranka bivšeg Šešeljeva radikala Tomislava
Nikolića imala je po istraživanjima oko 40 posto
glasova i bila je najmoćnija politička snaga.
Sada će taj postotak vjerojatno porasti pa bi
radikal Nikolić, koji je samo potisnuo svoj
ekstremizam spram Hrvatske, mogao lako i pobijediti na
sljedećim izborima u Srbiji sljedeće godine. Po
vlastitom priznanju, Nikolić je granicu Velike Srbije
'Virovitica - Karlobag' samo odgodio za neka druga
vremena. Time će i deklarativna namjera Haaškoga suda
da stvara nekakvo pomirenje na prostoru bivše
Jugoslavije pasti u vodu
Ivica Marijačić
Hrvatski list, 2. lipnja 2011.
|