Najtraženiji ratni zločinac Ratko Mladić, kojega je Srbija prošloga tjedna uhitila, a u trenutku čitanja ovoga teksta vjerojatno će već biti u Haagu i izjasniti se da nije kriv za genocid, kršenje ženevskih konvencija, prava i običaja ratovanja, dakle za neopisive ratne zločine u Bosni i Hercegovini, nije samo jedna od najzanimljivijih pravosudnih haaških trakavica, nego je i hiperrealistični izraz i odraz politike, kako one u Srbiji, tako i one na čitavom europskom prostoru, one s početkom 90-ih i ove današnje.

On je izvan svake sumnje najkrvaviji ratni zločinac, ali to nije mogao postati bez srbijanske politike koja ga je "delegirala" za takvu ulogu, bez potpore izmanipuliranog srpskog naroda koji ga je obasipao cvijećem i bez konformizma moćne Europe koja je godinama mirno promatrala Ratka Mladića i Srbiju kako čine "najgore zločine poslije Drugoga svjetskoga rata na prostoru Bosne i Hercegovine" (što, naravno, nije točno, jer najgori zločin nakon Drugoga svjetskog rata bio je onaj partizanski u Bleiburgu).

Da je moćni Zapad reagirao 1991. godine kada je Ratko Mladić činio okrutne zločine u Škabrnji, Kijevu, u šibenskom zaleđu i na prostoru Sinja, kada su žrtve za tom pomoći vapile, a imao je za to bezbroj mogućnosti, ne bi se dogodila ni Srebrenica gdje je likvidirao gotovo osam tisuća dječaka i muškaraca.
Umjesto toga, moćni europski državnici nazivali su ga ekselencijom, a strašne zločine u Hrvatskoj ni do danas mu nisu zamjerili ni procesuirali, što znači da ih Europa ni danas ne smatra Mladićevim ili srbijanskim grijesima. Europu jedino u stanovitoj mjeri muči Srebrenica. Zato je danas slavlje diljem Europe zbog činjenice da je zločinac nakon 16 godina od podizanja haaške optužnice priveden pravdi više klasično pranje prljave savjesti, nego sustizanje pravde. Točno je, bolje išta nego ništa i bolje ikad nego nikad, ali zna li se da je to tek retorički izgovor onih koji su ostali skrštenih ruku u trenutku kad je trebalo reagirati i zna li se da je i Mladićevo uhićenje i izručenje samo nečiji joker u političkoj trgovini, onda se Europa i svijet nisu tim uhićenjem pomaknuli s mrtve točke, nisu ništa naučili iz srbijanskih i Mladićevih zločinačkih operacija, nisu ništa naučili iz vlastitih grijeha nečinjenja. To je jedino ključno u cijeloj toj priči.

Nizozemski su vojnici mirno promatrali Mladićevo klanje tisuća u Srebrenici. Ne samo da se nisu suprotstavili, nego nisu pozvali nikoga u pomoč, a još prije toga francuski predsjednik Miterand srdačno se rukovao s Radovanom Karadžićem u Sarajevu, dok je lord Carington u Beogradu ispijao viskije i pripaljivao cigare s Miloševićem, u isto vrljeme kad je demon Mladić kasarmirao čkabrnjske Hrvate. Još strašniji pokolj od onoga u Srebrenici lebdio je nad Bihaćem, a spriječio ga je u posljednji trenutak, u ime Hrvatske, general Ante Gotovina.

Bilo je jasno da ta Europa svojom šutnjom, tolerancijom ili čak 'razumijevanjem' sponzorira Mladićeve masovne pokolje zato što ga je, iz nekih čudovišnih razloga, trebala u tom trenutku, nije joj odgovaralo da ga zaustavi, kao što joj nije posebno trebalo ni da bude brzo uhićen u mirnodopskom vremenu nakon 1995. Godine niti je Srbiju posebno pritiskala zbog neuhićenja. Da su Srbija i Ratko Mladić uspjeli ostvariti vojne i političke ciljeve, nikada ne bi ni došlo do Mladićeva optuženja, a u očima dijela zapada postao bi slavan.

U međuvremenu dok se 'tragalo' za Ratkom MIadićem, ta Europa je s maksimalnom energijom progonila, a naposljetku i okrutno kaznila hrvatske generale Gotovinu i Markača, umjesto da ih nagradi jer su spriječili još jedan Mladićev genocid, što je samo po sebi još jedan zločin ravan zločinu nezaustavljanja Mladićevih pokolja. Haaška pravda postala je još nakaradnija. No kako se ne mogu beskrajno zatvarati oči pred stvarnošću, međunarodna politika u dogovoru sa Srbijom odlučila se ipak na privođenje mrtvaca Ratka Mladića u Haag radi lažne ekvidistance o krivnji ili kako bi cijelom svijetu prodala barem nekakav privid pravde.

Europa je stvorila monstruma Ratka Mladića i pustila ga da kolje, a sada ga je uzela kao mrtvaca da prikrije tu vlastitu povijesnu sramotu i da on na sebe preuzme svoje i njezine grijehe. I sada, eto, svidjelo se pravdoljubivoj gospodi u London, Bruxellesu i Haagu, a ne Gospodinu Bogu ili božici pravde, da se nakon 16 godina njihov demon pojavi u tobožnjoj haaškoj palači pravde.

Srbijanska trgovina

Ratko Mladić je poslije podizanja haaške optužnice 16 godina nesmetano živio u Srbiji prolazeći kroz različite faze i stupnjeve skrivanja, odnosno slobodnoga kretanja. Srbija ga je odlučila izručiti Haagu prošloga petka nakon što se posložilo nekoliko okolnosti: nije više bilo politički mudro ni korisno štititi ga jer Hrvatska je nadomak pristupanju Europskoj Uniji, hrvatski pobjednički generali Ante Gotovina i MIaden Markač drakonski su osuđeni u Haagu, sama Srbija treba datum početka pristupnih pregovora s EU kako ne bi previše zaostajala za Hrvatskom, a sam Ratko Mladić ušao je u godine starosti, doživio je nekoliko infarkta i moždanih udara, jedva se fizički kreće, teško je bolestan i primiće mu se kraj života. Pa kad je već sve tako, pošaljimo mrtvaca u Haag neka tamo umre, njemu je ionako malo stalo do života, a mi ćemo dobiti cijenu koju tražimo za izručenje, logika je službene Srbije.

Toga dana, kad je uhićen u selu Lazarevu, 60-ak km od Beograda, srbijanski predsjednik Boris Tadić čestitao je pripadnicima sigurnosnih i operativnih službi Srbije na uhićenju u, kako je rekao, brižno pripremljenoj i tajnoj akciji. Samo sat ili dva poslije, također preko ekrana njihove nacionaIne televizije, ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić govorio je da je Mladić uhićen zapravo u rutinskom nadzoru njihove policije, dakle da posebne operacije nije bilo. Sami mještani Lazareva u televizijskoj reportaži govorili su kako je to malo mjesto i kako praktički nema nikakve šanse da netko živi u selu, a da oni to ne znaju. Drugim riječima, poručili su, Mladić je vjerojatno uhićen u Beogradu i doveden u Lazarevo radi snimanja te predstave za javnost kojom je još jednom domaćoj i međunarodnoj javnosti bačen pijesak u oči. Rezultati su, naravno, za Srbiju bili planirani, predvidljivi i očekivani: svi svjetski državnici čestitali su Borisu Tadiću i Srbiji i navijestili joj da su joj vrata Europske Unije sada širom otvorena. Bit će tu, dakako, ne samo skorašnjeg datuma o početku pristupnih pregovora, nego i obilnih financijskih nagrada iz raznih europskih fondova, a tempo pristupanja Srbije EU poprimit će akceleracijske dimenzije. Kao što je i nakon izručenja Radovana Karadžića Srbija nagrađena s gotovo 3.5 milijarde eura iznimno povoljnog zajma, nekoliko puta više nego što je Hrvatska pod nepovoljnijim uvjetima dobila premda je daleko odmakla u tom pregovaračkom procesu za EU.

Sada će Haaški sud, komentirao je dr. Žarko Puhovski, imati mirniju savjest nakon što je osudio hrvatske generale Gotovinu i Markača. Iz Perspektive toga suda, odnosno načina na koji on tretira događaje s početka 90-ih, to je vjerojatno istina. Što se nas u Hrvatskoj tiče koji znamo istinu, nedavne teške osude nevinih hrvatskih generala teško se mogu 'prati' naknadnim ulovom velike "zvjerke". Haag je očito poslagao kockice u mozaik koji je odavno bio prepoznatljiv. Sve što se događa, događa se u sklopu scenarija uspostave ravnoteže krivnje za ratove na Balkanu, čak i na simboličkoj razini. Haag može, naravno, reči; optužili smo, osudili smo, ili priveli pravdi, sve vodeće aktere Srbije i Hrvatske iz 90-ih, a kao što je bivša glavna tužiteIjica Carla Del Ponte iz Beograda objavila svijetu da je uhićen hrvatski general Ante Gotovina, tako je i sada glavni haaški tužitelj Serge Brammertz s Brijuna obavijestio svijet da je uhićen Ratko Mladić. Agresorska Srbija je, djelovanjem Haaškoga suda i politikom koja diktira tim sudom, tako i službeno inaugurirana na istu razinu kao i napadnuta Hrvatska.

Utoliko je ovaj scenarij zapravo poraz hrvatske politike, poraz koji ništa nije manji zato što Ratko Mladić više nije na slobodi u Srbiji. Radi toga bezočnog cilja i na oltar te prljave politike, Hrvatska je morala dati nedužne zapovjednike u njihovim najboljim godinama života, a Srbija izručiti tek nekoličinu onih najkrvavijih kada su postali bolesni i oronuli starci kojima je svejedno gdje će umrijeti. Točno je, doduše, da je Srbija izručila 45 svojih ljudi Haaškome sudu, a Hrvatska manji broj onih iz vojno-političkog vrha iz 90-ih, ali je isto tako točno da je cijela Hrvatska osuđena upravo preko dvojice najboljih generala te optužena preko još šestorice bosansko-hercegovačkih Hrvata koji čekaju presudu, dok je najveći broj izručenih Srba optužen ili izručen po individualnoj odgovornosti, pri čemu najodgovornije za zločinačku agresiju na Hrvatsku Haag uopće nije želio procesuirati (uostalom, Ratko Mladić u Haagu nije ni optužen za nebrojene masovne zločine u Hrvatskoj).

Nema pomirenja

Izručenje Ratka Mladića u samoj Srbiji ne će ojačati progresivne političke snage, nego će vjerojatno imati suprotan učinak. l prije Mladićeva uhićenja, stranka bivšeg Šešeljeva radikala Tomislava Nikolića imala je po istraživanjima oko 40 posto glasova i bila je najmoćnija politička snaga.
Sada će taj postotak vjerojatno porasti pa bi radikal Nikolić, koji je samo potisnuo svoj ekstremizam spram Hrvatske, mogao lako i pobijediti na sljedećim izborima u Srbiji sljedeće godine. Po vlastitom priznanju, Nikolić je granicu Velike Srbije 'Virovitica - Karlobag' samo odgodio za neka druga vremena. Time će i deklarativna namjera Haaškoga suda da stvara nekakvo pomirenje na prostoru bivše Jugoslavije pasti u vodu

Ivica Marijačić
Hrvatski list, 2. lipnja 2011.