Mislimo, da je u ovom povijesnom trenutku hrvatske
države vrlo važno identificirati , locirati i sanirati
ove društvene metastaze koje su se razmiljele u
Hrvatskoj kao crvi po mesu, ako hoćemo da hrvatsko
društveno tkivo ozdravi. Omiljene mete u Hrvatskoj
bijega bivših komunista uglavnom su slijedeće.
(1) Bijeg
u anacionalnu i nadnacionalnu univerzalnost znanosti,
da se ne bi morali poistovjetiti s hrvatskim
domoljubljem. Uz izdašnu pomoć komunista, koji su još
od doba Jugoslavije zauzeli vodeće položaje u visokom
školstvu, komunistička su se djeca brzopotezno
provukla kroz doktorate znanosti, da bi bila
postavljena još brže na položaje asistenta, docenta,
izvanrednog ili redovitog profesora. Nevjerojatnom
lakoćom bitka , kako bi rekao Kundera, ti su se bivši
komunisti preko noći "prešaltali" od predavača ,
recimo, predmeta "dogovorna ekonomija" (naziv za
komunistički dirigiranu ekonomiju), u predavače
predmeta "ekonomija slobodnog tržišta", ili od
nastavnika koji,recimo, izlažu pojam otuđenja kod
Karla Marxa, u one koji brane otvoreno društvo i
kritiziraju njegove protivnike. No ipak neki od njih
ne mogu odoljeti napasti, da ne proture ponekad "meki"
marksizam, osobito kroz seminare i satove osobne
konzultacije.
(2) Bijeg
u globalizam, europeizam, kozmopolitizam, da bi
izbjegli etiketu "ognjištara". Kao takvima dodijeljeni
su im vodeći položaji u medijima (elektroničkim i
tiskanim), u kojima - po nalogu svojih stranih
poslodavatelja - oni šire među narod nepovjerenje u
bilo koju hrvatsku vlast, pomanjkanje vlastitog
pouzdanja hrvatskoga naroda, katastrofičnost i cinizam
prema svemu "ognjištarskome".
(3) Bijeg
u neoliberalizam zbog nekih njegovih
totalitarističkih crta sličnih onima komunizma, kao
što su npr. egalitarno-globalističko usmjerenje,
ideologija napretka na svim poljima života (ostatak
prosvjetiteljstva), totalitarna i konformistička
obilježja liberalizma ( "totalitarni liberalizam" -
Ernst Nolte), skretanje svih političkih stranaka prema
centru, što vodi u konačnici prikrivenom
jednostranačju, liberalizam, za razliku od komunizma,
ne ubija niti šalje u logor svoje disidente, ali ih
marginalizira, sprječava im zaposlenje, i tako ih
ušutkava.
(4) Bijeg
u anarhizam, gdje vlada potpuna relativnost svih
vrijednosti, pravnih, moralnih i vjerskih.Ovo je
uglavnom opcija djece članova bivše komunističke
elite.
(5) Bijeg u bogaćenje svim
dopuštenim i nedopuštenim sredstvima po paroli "nema
Boga, nema drugoga života, sve propada i prolazi poput
našega komunizma, stoga carpe diem". Za vrijeme
Domovinskoga rata oni su se okoristili pretvorbom,
privatizacijom i "menadžerskim kreditima" dok je narod
gladovao a branitelji ginuli. U komunističkoj
Jugoslaviji oni su bili nedodirljive "svete krave", da
bi danas u Hrvatskoj postali "zlatna telad".
(6) Oni koji su izabrali političku
karijeru priključili su se spontano, ili po zadatku,
većim političkim strankama, kao što su SDP i HDZ, u
njima ostali kao krtice i isplivali na najviše
stranačke i državne položaje. Tu u svom anacionalnom
karijerizmu sprječavaju hrvatsku pomirbu i slogu i
postaju desna ruka stranim moćnicima koji žele obnovu
Jugoslavije pod drugim nazivom.
(7) Oni komunisti, koji su bili samo
prerušeni velikosrbi, sada otvoreno nastupaju s
velikosrpskih pozicija u čemu dobivaju izdašnu podršku
od anacionalnih karijerista u hrvatskoj vladi.
(8) I na kraju spomenimo kategoriju
onih bivših komunista, koji su se iskreno razočarali u
marksistički komunizam, njegovu metafiziku i njegova
masovna ubijanja,pa su se ili povukli u svoj privatni
život, ili su se obratili na neki drugi svjetonazor
(npr. agnostički humanizam, kršćanstvo i sl.) i svojim
angažmanom u javnome životu Hrvatske pokušavaju dati
barem djelomičnu zadovoljštinu za onu štetu što su oni
i njihov zločinački režim nanijeli hrvatskome narodu
kroz više od pola stoljeća. Treba napomenuti, međutim,
da ih je u ovoj kategoriji relativno malo.
Prof.
Branimir Lukšić
27.10.2010.
|
