Sjećam se, da je ta tema bila već jednom diskutirana na
Saboru HKZ-a, negdje početkom 90-ih godina. Na primjedbu
da se HKZ treba kloniti politike, ako sam dobro upamtio,
Marijan Jakopović, član UO-a je odgovorio otprilike
ovako: "sve je politika, i kultura je politika". Tom
mišljenju bih se priklonio, ako bi zamijenivši pojmove
politika i kulura rečenicu promijenili kako slijedi: sve
je kultura, i politika je kultura.
Imam dojam da mnogi pojam kultura poistovjećuju s
pojmom umjetnost, a pri tome ne dijele mišljenje
Bismarcka u gornjem citatu. Zato je važno razjasniti
pojmove prije svake diskusije.
Što je
politika?
Riječ politika je inačica starogrčke riječi polis,
što znači grad odnosno grad-država, jer su antičku
Grčku sačinjavale gradovi-države. Politika je dakle
djelatnost u svezi sa državom. Ta djelatnost se u
većini slučajeva sastoji u promicanju interesa i
ideologije, a to je prije svega vezano sa umijećem
uvjeravanja ljudi i stvaranja interesnih grupa.
Bismarck je to nazvao umjetnošću i time je želio
naglasiti da se zbog neuračunljivosti ljudi, politika
ne može voditi znanstvenim metodama. D? Alembert,
znanstvenik, je politiku vidio u negativnom svijetlu
zbog ne uvijek časnih metoda kojima se služe
političari u postizavanju svojih ciljeva.
A što je
kultura?
Kultura dolazi od latinske riječi cultio =
obrađivanje zemlje. Tome izvornom pojmu su najbliže
poljoprivredne kulture, kultiviranje zemlje,
kultivator (poljoprivredno oruđe). Pojam kultura se
onda proširio na druge materijalne djelatnosti
(materijalna kultura), pa onda na umne djelatnosti,
dakle na duhovnu kulturu, koja obuhvaća znanost,
umjetnost, običaje i moral, organizaciju društvenog i
državnog života. Pa čak i sport je dio kulture, i u
moje doba smo u školi imali sat 'fiskulture'. Prema
tome približavamo se izjavi Gordon-a u citatu u
naslovu da je svaki rad kultura. Kako znanstvenici
definiraju taj pojam? Pojam kultura u znanstvenom
smislu obuhvaća sve djelatnosti i ponašanje čovjeka,
koje nisu genetski uslovljenje odnosno nisu
instinktivne. Životinje u pravilu reagiraju kako im
instinkti nalažu, a u instinktima, dakle genetski, je
pohranjeno iskustvo milijuna generacija. Čovjek
također ima instinkte, ali ima razum i slobodnu volju,
pa prema tome može odlučiti hoće li u svakoj situaciji
slijediti instinkt. Zato govorimo da je čovjek
kulturno biće, što znači da se pojedina saznanja i
iskustvo mogu prenijeti od pojedinca na pojedinca, od
generacije na generaciju bez genetske promjene. Na taj
način se u raznim društvima pored kumulacije znanja
formiraju različiti običaji, vrijednosni kriteriji i
moral, koji mogu biti različiti u različitim
društvenim skupinama, pa govorimo o različitim
kulturama.
Podjela može ići po povijesnim razdobljima (antička
kultura), religijskoj pripadnosti (kršćanska, islamska
itd. kultura), kontinentalnoj pripadnosti (europska,
azijska, ... kultura), nacionalnoj pripadnosti itd. Za
promjenu kulture nije potrebna genetska promjena, pa
je čovjek daleko fleksibilniji na promjene u životnim
uslovima nego životinje. Prema tome kultura se može
relativno brzo mijenjati, i mi smo sudionici
drastičnih promjena u europskoj kulturi.
Iz gore izloženog je nesumnjivo politika također dio
kulture i možemo govoriti o različitim kulturama
politike. Smatram primjerice da je politička kultura
SAD na visokoj razini i tamo je nezamislivo da se novi
predsjednik države tako odnosi prema svom predhodniku,
kao što se Stipe Mesić odnosio prema dr. Franji
Tuđmanu. Isto tako u SAD-u nema toliko radikalnih
zaokreta u vanjskoj politici kao kod nas, i to zato
jer postoji suglasnost o bitnim pitanjima. Barack
Obama, u kojem su Europljani vidjeli novog Mesiju i
podijelili mu unaprijed Nobelu nagradu za mir na
osnovu maglovitih predizbornih obećanja, ne vodi na
njihovo veliko iznenađenje bitno drugačiju vanjsku
politiku od G.W. Busha.
Ne samo da je politika dio kulture, nego se i drugi
dijelovi kulture miješaju u politiku. Mnogi
književnici u svojim djelima daju političke poruke, a
mnogi se i direktno miješaju u politiku. Zar
Deklaracija hrvatskih intelektualaca o stanju i
položaju hrvatskog jezika nije bila u stvari politički
čin? Zar Matica Hrvatska, čuvarica nacionalne kulture,
nije u razdoblju hrvatskog proljeća djelovala
politički, jer na kraju krajeva očuvanje nacionalne
kulture je i politička zadaća?
A ne treba zaboraviti da je Hrvatska kulturna
zajednica do zabrane djelovanja Matice Hrvatske bila
njezin ogranak.
Pitanje odnosa HKZ-a prema politici ima izvjesne
sličnosti sa pitanjem odnosa katoličke crkve prema
politici. Katolička crkva se u Hrvatskoj naime često
napada zbog navodnog miješanja u politiku, što je po
mišljenju kritičara nedopustivo za reliogoznu
instituciju, koju djelomično financira država.
Prvo, ti isti kritičari ne uskraćuju masivno
političko djelovanje raznim takozvanim nevladinim
udrugama, a koje u potpunosti financira država. Samo
za razliku od nevladinih udruga, koje iza sebe imaju
minorno članstvo, katolička crkva zastupa većinu
hrvatske populacije. Drugo, i tu je izvjesna paralela
sa HKZ-om, ako crkva zastupa izvjestan sustav
vrijednosti, u ovom slučaju kršćanski, onda je to
zastupanje nemoguće bez zauzimanja stava o zakonima
koje tangiraju te vrijednosti, primjerice o
homoseksualnim brakovima, a to je već određeno
političko stajalište.
Postoje različite hrvatske udruge u Švicarskoj:
sportske, zavičajne, kulturno-umjetnička društva
(KUD), političke udruge i sl. To su specijalizirane
udruge sa relativno uskim programom rada: nogomet,
odbojka, zavičajno druženje, narodni ples i glazba
određenog kraja, zastupanje politike određene stranke.
Program
HKZ-a ne može biti to gore navedeno, a koji pokrivaju
specijalizirane udruge. Program HKZ-a treba biti
sveopća odnosno nacionalna kultura Hrvata i
upoznavanje naše švicarske okoline sa tom kulturom, a
to znači i borbu za istinu, koja je političkim
djelovanjem nama nesklonim zemljama, tu prije svega
mislim na Veliku Britaniju, toliko izopačena.
Program HKZ-a nije i ne smije biti politika određene
stranke, ali borba za istinom je u neku ruku i
političko djelovanje. Zastupanje nacionalne kulture,
koja se može održati samo nacionalnom državom, također
ima izvjesni politički prizvuk. U Hrvatskoj ne postoji
suglasnost o bitnim nacionalnim interesima. U
Hrvatskoj ima struja koje žele Hrvatsku vratiti u bilo
koji oblik i pod bilo kojim nazivom u neku novu
Jugoslaviju, a u tu svrhu treba obezvrijediti
Domovinski rat. Treba jasno reći da su takve namjere u
suprotnosti sa očuvanjem nacionalne kulture što znači
i u suprotnosti sa programom HKZ-a, a to je u neku
ruku također političko izjašnjavanje.
HKZ je kulturna udruga i u svojim redovima
pozdravlja različita politička stajališta, ali HKZ i
DO moraju imati jasan profil, a to znači da postoji
suglasnost o bitnim nacionalnim pitanjima i o bitnom
sustavu vrijednosti.
Piše Osvin
Gaupp
Društvene obavijesti broj 106, prosinac 2010.
|