Povjesnici nas uče da su Hrvati od sredine sedmog do početka devetog stoljeća primili kršćansku vjeru

Oni na temelju toga zaključuju da su Hrvati kao zajednica već prije trinaest stoljeća pripadali krugu europskih kršćanskih naroda. Jedan od najvažnijih događaja u povijesti hrvatskoga naroda zbio se 7. lipnja 879. Toga dana papa Ivan VIII. u pismu knezu Branimiru pozdravlja hrvatskoga kneza i kao vladar Europe priznaje mu vlast nad Hrvatskom. Tim činom - kažu povjesnici - Hrvatska je međunarodno priznata.

U Republici Hrvatskoj 7. lipnja slavi se kao Dan hrvatske diplomacije. Ima povjesnika koji kažu da su Hrvati u doba Karla Velikog, dakle od 800-te godine živjeli u istoj državi s Nijemcima. Za povijest cijele kršćanske Europe posebno se od hrvatskih kneževa i kraljeva ističe uloga kralja Zvonimira. On se papi Gregoru VII. zavjetovao da će "štititi siromašne, udovice i siročad", da će se suprotstaviti prodaji ljudi i da će uz Božju pomoć činiti sve što je pravedno. Njemački crkveni povjesnik Rudolf Grulich ocjenjuje da borba kralja Zvonimira protiv tadašnjeg ropstva kao plod pravog kršćanskog osvjedočenja zaslužuje da ostane u trajnom sjećanju europskog kršćanstva. Današnji Hrvati trebali bi biti zahvalni što su imali takve pretke.

Aktualnost kralja Zvonimira

Ne pretjerujemo kad kažemo da je kralj Zvonimir aktualan i danas. I to ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj Europi, u kojoj svakog dana ima sve više siromašnih i nezaštićenih ljudi. Hrvatska bi sa svojom humanom prošlošću koja se najbolje iskazuje u liku kralja Zvonimira mogla prednjačiti u borbi protiv siromaštva u suvremenoj Europi. No, to ona ne će moći tako dugo dok u njoj budu vladali ljudi, koji se nazivaju "socijaldemokratima" i "narodnjacima" a vlastitu državu pretvaraju u zemlju izgubljenih socijalnih i kršćanskih prava.

Krenemo li iz 11. u sljedeća stoljeća u svakom ćemo naći bezbroj dokaza o pripadnosti Hrvata i Hrvatske Europi. Prisjetimo se samo raznih statuta općina (primjerice Poljičkog statuta, koji regulira ustrojstvo i administraciju Poljica, dijela Hrvatskog Kraljevstva). Oni su nam u pravnom pogledu velika legitimacija naše povijesne i pravne opstojnosti. Spomenimo nekoliko velikih ličnosti iz hrvatske, pa i europske, kulturne prošlosti.Tu su se kroz stoljeća rađali Marulići, Klovići, Držići, Petrići, Vrančići, Gundulići, Kačići Miošići, Boškovići, Preradovići, Mažuranići, Šenoe, Lisinski, Zajci, Kranjčevići, Matoši, Meštrovići, Budaci, Krleže, Dizdari, Andrići, Pilari, Sufflayi... Milan Šufflay, žrtva policijskoga atentata u vrijeme monarhističke diktature, bio je jedan od najplodnijih povjesnika, koji je opisao posebnu ulogu Hrvatske u obrani zapadne Europe. Knjige Marka Marulića, Ivana Gundulića, Ruđera Boškovića, Milana Šufflaya i dr. možete naći u svim velikim europskim knjižnicama.

Junaštvo sigetskih branitelja

Hrvatsku su branili Ljudevit Posavski, knezovi Trpimir, Domagoj, Branimir. Hrvatski stijeg dizali su kraljevi Tomislav, Petar Krešimir, Dmitar Zvonimir, Petar Svačić. Za Hrvatsku i Europu krvarili su vojskovođe Nikola Jurišić, Nikola Šubić Zrinski, Petar Zrinski, Krsto Frankopan, ban Josip Jelačić, Svetozar Borojević i bezbroj drugih zapovjednika sa svojim vojskama. Europa bi možda bila osvojena -kažu povjesnici - da nije bilo Nikole Jurišića, Nikole Šubića Zrinskog i hrabrih hrvatskih vojnika.

Odlučujuća je bila bitka kod Sigeta godine 1566. Sultan Sulejman naumio je osvojiti Beč i s više od 100.000 vojnika i 300 topova krenuo na vojni pohod. U Sigetu ga je s oko 2.500 branitelja dočekao knez Nikola Šubić Zrinski. Na strani Osmanlija stajao je kao glavni zapovjednik drugi Hrvat - Mehmed paša Sokolović, jedan od - kako se ističe u starim knjigama - najznamenitijih turskih vojskovođa i državnika. Tu su se dva hrvatska vojskovođa borili za dva različita sustava - za zapadnu civilizaciju kršćanskog smjera i tursku. U borbi kod Sigeta izginuli su sultan Sulejman i Nikola Subić Zrinski, ali turska je vojska zaustavljena.

Sigetska bitka - Nikola Šubić Zrinski i Mehmed paša Sokolović strašni su simboli hrvatske tragične prošlosti. Skladatelj Ivan Zajc podario nam je divnu operu pod naslovom "Nikola Šubić Zrinski", koju je skladao prema drami "Zriny" njemačkog književnika Karla Theodora Kornera (1791. -1813.).

Herojstvo hrvatskih branitelja zadivilo je cijelu Europu. Hrvatsko Ministarstvo kulture i Ministarstvo vanjskih poslova do sada su izbjegavali ovu melodioznu operu snažnije predstaviti svijetu, kako bi se našla na repertoarima stranih opernih kuća. Isto vrijedi za operu "Ero s onoga svijeta". Zašto se to ne čini, netko bi morao pokrenuti službenu akciju. U tom je pogledu čak ratna NDH, koja se morala braniti od četničkih i partizanskih divizija, više činila za promociju hrvatske kulture nego današnja demokratska hrvatska republika. I to moramo stalno svima stavljati pod nos.

Za socijalna prava borili su se kao seljačke vođe i u drugim europskim zemljama - Matije Gupci. Ljudi kao Ante Starčević, Eugen Kvatemik, Stjepan i Antun Radić, Franjo Tuđman i bezbroj Hrvata svih vjeroispovijesti svojim su djelima dali putokaz za uspostavu vlastite države. Oni su imali pred očima isti cilj: državu u kojoj bi hrvatski čovjek bio svoj na svome i gospodar nad svojom sudbinom.

Od Kažotića do Stepinca

Duhovnu i univerzalnu kršćansku Hrvatsku predstavljali su stoljećima muževi i žene kao prvi hrvatski blaženik August Kažotić, sveti Nikola Tavelić, blaženi Gracija iz Mula, blažena Ozana Kotorka, blaženi Marko Križevčanin, ideolog hrvatskog katoličkog pokreta Ivan Merz, sveti Leopold Bogdan Mandić, blaženi Alojzije Stepinac, ispovjednik i duhovni vođa Ante Antić i bezbroj drugih svećenika sve do Drinskih mučenica i krapinskih mučenika, koje su zvjerski ubili partizani.

Nedavno je proslavljena zaštitnica grada Zagreba, Majka Božja od Kamenitih vrata. Tom prigodom došao je u Zagreb koelnski nadbiskup, kardinal Joachim Meisner, koji je predvodio misno slavlje. Gost iz Njemačke, grada Koelna, u kojem Hrvati uživaju veliki ugled kao vjernici i marljivi radnici, nam je među inim poručio:

"Europa od hrvatskoga naroda, koji je u odvažnosti i strpljivosti tijekom proteklih stoljeća očuvao svoju vjeru i identitet, očekuje da on - kao kršćanski narod - mjerodavno i tako da ga se čuje sudjeluje u velikome dijalogu europske obitelji naroda. Europa treba Hrvatsku i Hrvatska treba Europu. Čovjek ne živi samo od eura, niti od bruto društvenog proizvoda, niti od pozitivne proizvodne bilance. Čovjek, u konačnici, treba smisao, ispunjenje i nadu. Čovjek treba Boga... Kršćani jedni druge ne napuštaju, jedni druge ne ostavljaj samima! Mi se međusobno trebamo". (Citat iz Glasa Koncila, 9. lipnja 2013.). Tako misli kršćanska Europa o Hrvatima. Tako je mislio i papa Ivan Pavao II.

U europskoj obitelji naroda

Službena Hrvatska ugostit će 30. lipnja 2013. visoke goste iz Europske unije, koji će doći u Zagreb na svečanu proslavu u prigodi pristupa Republike Hrvatske Uniji 1. srpnja.

To će nakon proglašenja Republike Hrvatske, nakon pristupa Ujedinjenim narodima i NATO-savezu biti jedan od najvećih datuma u povijesti hrvatskoga naroda. Hrvatska više ne će biti samo kulturni i civilizacijski dio Europe, nego i politički dio. Nadamo se da će to biti - kako je naglasio koelnski kardinal - u smislu sudjelovanja Hrvatske u velikome dijalogu europske obitelji naroda. Ako bi to drukčije bilo ne bi bilo dobro ni za Hrvatsku ni za Europsku uniju.

U slučaju jačanja pokreta protiv vlastitog identiteta pojedinih naroda, pa tako i hrvatskoga, došlo bi velikih poremećaja u Europskoj uniji i do novih pobuna. Na to su uvijek upozoravali svi dalekovidni povjesničari, političari i sociolozi. Jedan od njih je i povjesnik i filozof Christopher Dawson, koji se obratio na katoličanstvo, postavši jedan od najznačajnijih predstavnika katoličkog preporoda u Engleskoj u prvoj polovini dvadesetog stoljeća.

Splitski nakladnik Verbum objavio je 2002. znamenito Dawsonovo djelo "Razumijevanje Europe", pa evo citata iz piščeva predgovora:

"U ovoj knjizi nastojao sam proučiti sljedeće tri međusobno povezane teme: Europa je zajednica naroda; Europa je duhovno jedinstvo, utemeljeno na kršćanskoj tradiciji; i suvremena pobuna protiv Europe neizbježna je posljedica gubitka zajedničkih duhovnih težnji i zajedničkoga sustava moralnih vrednota što ih je ona naslijedila iz kršćanske predaje".

Wilhelm Ropke, znameniti njemački mislilac dvadesetoga stoljeća i suputnik velikih njemačkih liberala kao što je otac njemačkog privrednog čuda Ludwig Erhard u jednom svom radu među inim je naglasio i ovo: "Decentralizacija doista je bitni dio europskoga duha. Ako bismo pokušali Europu organizirati na centralistički način, podrediti je birokraciji planskog gospodarstva i istodobno kovati više-manje jedinstven blok, to ne bi bilo ništa drugo doli izdaja Europe i europske baštine... Time bismo uništili upravo ono, što kao Europu moramo braniti i što nas u cijelom slobodnom svijetu čini nezamjenjivim...Retoričko europejstvo nema korijenja... Ako bi zajedničko tržište trebalo voditi Saint-Simonizmu, europskoj vladavini aparata, europskom dirigizmu velikog stila, onda takav europski dirigizam ne bi bio bolji nego nacionalni dirigizam, dapače mnogo gori, jer bi bio beskrupulozniji, neizbježniji i opsežniji" (citati iz knjige "Das Mass des Menschlichen - Ein Wilhelm-Ropke-Brevier" / "Mjera čovječnosti - Brevijar Wil-helm-Ropkea", Ott Verlag, 1999.).

Sve hrvatske duhovne, kulturne, političke, gospodarske i vojne težnje od kneza Branimira i kralja Zvonimira do naših dana sukladne su takvim razmišljanjima i nipošto onima koji misle da će Hrvatsku smjeti gospodarski iskorištavati na štetu naroda koji u njoj živi.

Piše: Stjepan ŠULEK
Hrvatsko slovo, petak 21. lipnja 2013.