-Gospodine Labaš, u posljednje vrijeme često se čuju
oprečni stavovi o televizijskom praćenju nekih događaja.
Primjerice, HRT-ov prijenos nedavne inauguracije
predsjednice pobudio je takve polemike. Je li, recimo,
komentarima voditeljice da je riječ o "inauguraciji s
balkanskim kičem" narušena novinarska profesionalnost?
Kako uopće komentirate takve postupke?
Zar vas to čudi? Pa logično je da
javnost i u takvim slučajevima ima pravo na svoje
mišljenje, pa i na različita tumačenja. Dakako i na
reakcije. Stoga mislim da je dobro što su se
gledatelji, nezadovoljni izborom voditeljice programa,
oglasili i poslali svoje prigovore HTV-u. Dakle, prvi
i glavni prigovor išao je vodstvu HTV-a, koje nije
pokazalo da je doraslo odabrati najbolju novinarku ili
najboljega novinara za tako važan događaj kakav je
inauguracija predsjednice u nekoj državi. Zato mislim
da su gledatelji reagirali opravdano. Novinar djeluje
u javnosti i korisnici medija oni su kojima, na kraju
krajeva, polaže račun za učinjeno. A od novinara se
danas, u doba opće izgubljenosti i traganja za
smislom, za kakvom-takvom sigurnošću, u javnim i u
komercijalnim medijima, traži da bude intelektualac.
Kada je riječ o konkretnom slučaju, ne bih voditeljicu programa
i komentatoricu nikako htio pretvoriti u žrtveno janje, što bi njoj možda i
odgovaralo, a još manje u žrtvu njezinih gledatelja i onih koji je plaćaju da
što bolje obavlja svoj novinarski posao. No nije se ponašala profesionalno,
insinuirala je, bila nepotrebno sarkastična i neprimjereno ironična. Šteta,
propustila je priliku koju joj je vodstvo HTV-a dalo, da nam svečanost
inauguracije učini - svečanom. Za takve komentare nije bilo ni vrijeme ni zgoda.
No, reći ću i ovo: zdrav razum svakome novinaru nalaže da bude pristojan, a
profesionalan pristup u ovako važnim trenucima kao što je inauguracija
predsjednice podrazumijeva i dostojanstveno držanje i komentiranje. I to bez
obzira slaže li se novinar s onim kojega se inaugurira, dijeli li njegov
svjetonazor ili ne. Kako ne dopuštam tu vrstu ponižavanja, nisam pratio do kraja
prijenos na prvome programu Hrvatske televizije.
- U posljednjih nekoliko godina
pojavila se među novinarima krilatica "izvještavati sa
stavom", koja podrazumijeva angažiran odnos novinara
prema temi o kojoj izvješćuje. Je li takav princip
vama prihvatljiv?
Ne slažem se s takvim pristupom
novinarstvu u svim okolnostima i bezuvjetno. Posebno
ne kada je riječ o prenošenju informacija. Kod
informiranja i prenošenja vijesti mora se dopustiti
publici da prosudi, ali ne na temelju vašeg ili mojeg
mišljenja, vašeg ili mojeg kuta gledanja i tumačenja,
nego na temelju onoga što smo što istinitije i
objektivnije iznijeli kao - činjenice. Zar se u
današnje doba moramo ponovno vraćati na
anglosaksonske, u cijelome svijetu prihvaćene, podjele
na informativne i komentatorske vrste? Zar se ponovno
mora isticati pravilo da su činjenice svete, komentari
slobodni?
I inače, u informativnim emisijama kao da su istisnuti
komentatori, pa si onda novinari-izvjestitelji uzimaju za pravo da ih oni
zamjene, stoga i komentiraju. To rado čine i urednici u nekim emisijama: svakoj
vijesti unaprijed daju svoj - najčešće svojim svjetonazorom obojen - ton. Pitam:
s kojim pravom? Ipak, kada je riječ o reportažama i drugim novinarskim vrstama,
nisam protiv, kako kažete, "angažiranog novinarstva": ako izvještavam o
problemima siromašnih s terena i postavim pitanje odgovornima, pa i javnosti,
zašto ne činimo ništa da pomognemo tim ljudima; ako izvještavam iz dječjih
domova i želim potaknuti na dobrotu; ako se zauzimam da bude više
ravnopravnosti, a manje diskriminacije, onda mislim da novinar može biti
angažiran. Ali, uvijek mora znati da on ne zastupa samo dio društva, nego služi
društvu u cjelini. Dakako, mora iznijeti činjenice o kojima će onda, pa i bez
obzira na njegovu angažiranost, javnost ipak moći samostalno prosuditi o
pojedinim događajima i društvenim fenomenima.
- Ali koliko novinar uopće može
biti objektivan, ipak su i oni ljudi "od krvi i mesa",
koji imaju svoje misli, osjećaje, političke
preferencije.?
Danas kao da postoji suglasnost o tome
da se istinitost i objektivnost ne mogu postići.
Dobro, ali smijemo li barem reći: želimo da i dalje
kriteriji i načela istinitosti i objektivnosti ostanu
ideali kojima novinar mora težiti? A ako ne mogu biti
objektivni, smijemo li barem od njih tražiti da budu -
pošteni? Mislim da možemo i moramo. Novinar ima pravo
na svoje misli i osjećaje, svoje političke
preferencije. No kada one dovode u pitanje njegovu
profesionalnost i njegovu etičnost, kada se novinar
pretvori u navijača ove ili one strane, onda on
postaje glasnogovornik - doduše prikriven - određenih
ideja, pa onda više i nije novinar, bez obzira što
možda i radi u medijima. No takav novinar doslovno
razara vjerodostojnost, ne samo svoju, nego i cijele
struke. Zato ljudi danas sve manje vjeruju medijima.
- Nedavno su se promijenili
vlasnici Jutarnjeg lista, a glavni urednik Večernjega
postao je glavni urednik Jutarnjeg. Je li takva
"zamjena strana" samorazumljiva?
Vi ste već u svome pitanju naša dva
dnevna lista smjestili na dvije strane. Zanimljivo,
jer takva je i percepcija javnosti. No je li doista
došlo do zamjene strana ili je riječ o novome
profesionalnom izazovu? Teško ćemo to saznati, glavni
je urednik ionako i prije dolaska u Večernji list
radio u Jutarnjem. Dakle, nije se dogodilo ništa
novoga. Naizgled. Jer promijenila se vlasnička
struktura Jutarnjeg lista, što za očuvanje pluralizma
medija može biti dobro: naime, Jutarnji nije, kao što
je bilo s nekim drugim novinama, ugašen. Vidjet ćemo
hoće li sada biti i više pluralizma mišljenja u tim,
dosad poprilično jednoobraznim, novinama. Treba voditi
računa i o velikoj važnosti vlasnika medija, ne samo
kod nas nego i u svijetu, jer vrlo često, što ne
smatram dobrim, odlučuju o tome tko će biti glavni
urednici, a da pritom rijetko poštuju mišljenje
redakcije. Na kraju ne zaboravimo da živimo u tržištem
rukovođenu gospodarstvu, što ne bih u ovome kontekstu
podcijenio, pa su i materijalni uvjeti - uz moguće
nove profesionalne izazove - ono što može potaknuti na
promjenu radnoga mjesta, pa me ovakvi prijelazi ne
čude, ma koliko iznenađivali javnost.
- Mnogi intelektualci žale se na
današnje novine. Što, po vama, nedostaje u ukupnom
novinskom medijskom prostoru da bi stanje bilo bolje?
Današnje novine sve se uspješnije
prilagođavaju novim tehnološko-komunikacijskim
platformama koje ne mogu ignorirati, a to je onda
dovelo i do poteškoća. Rekao bih da su današnje novine
u potrazi za - novim - identitetom i da je to ono što
vjerojatno najviše smeta i mnogim intelektualcima
naviknutima na "nešto drugo" i da im zapravo to
nedostaje: novine jasna, prihvatljiva profila, s
jasnim izborom i primjerenom prezentacijom društveno
važnih tema. Novinarstvo se mora suočiti s činjenicom
da u želji da svaku vijest, bez obzira na njezinu
važnost, sabije u članak veličine SMS-poruke, bez
dublje analize, dovodi do problema i do negodovanja
zahtjevnije publike.
Jednako tako, novi dizajn i izgled novina - prilagođen većini
čitateljske manje zahtjevne publike - kao i novi pristup sadržajima, selekciji i
prezentaciji vijesti koji teži senzacionalizmu, emocionalizaciji i
dramatiziranju svega i svačega doista iritira. Iritiraju i naslovnice s kojih
stalno vrišti skandal, veliki naslovi, senzacionalističke fotografije. Iritira i
stalno kopanje po tuđoj intimi, nepoštivanje prava na privatnost, izmišljanje
događaja i manipulacija činjenicama, kao i zanemarivanje potrebe zaštite
dostojanstva svakoga čovjeka, posebno ugroženih - starih, siromašnih, manjina,
djece. Intelektualcima nedostaje i analitičkih članaka u kojima bi mogli
pročitati dobar komentar ili kolumnu koji se temelje na činjenicama, a ne
konstrukcijama, a da o području pokrivanja kulture i kulturnih sadržaja i ne
govorimo.
- Godina je započela strašnim
ubojstvom urednika časopisa Charlie Hebdo. S ubijenima
se solidarizirao gotovo cijeli svijet, ali neki su,
osuđujući zločin, isticali i neprimjerenost
uvredljivih poruka koje je časopis odašiljao. Kako vi
gledate na odnos između slobode govora i tolerancije
prema vrijednostima drugih u društvu?
I ja sam se solidarizirao s
uredništvom časopisa Charlie Hebdo, s osudom toga,
kako kažete, strašnoga zločina, te time i sam pripadam
među one koji se žele zauzimati za pravo slobode
govora i izražavanja. No nisam htio stati na tome pa
sam društvenim mrežama širio i istinu o drugoj strani
medalje, o potrebi toleriranja tuđih vrijednosti, koje
se ne smiju omalovažavati, gaziti, pljuvati i
vrijeđati. Zato sam društvenim mrežama prenosio i
poruku: "Ja nisam Charlie, ja sam Ahmed, ubijeni
policajac. Charlie je ismijavao moju vjeru i moju
kulturu, a ja sam umro dok sam branio njegovo pravo da
to čini." Mislim da sam time sve rekao. A još je bolje
i slikovitije to rekao papa Franjo, dok je, stojeći
kraj Alberta Gasbarrija, glavnoga organizatora svojih
putovanja u zrakoplovu na putu iz Šri Lanke na
Filipine rekao da bi - da dr. Gasbarri uvrijedi
njegovu majku - mogle "poletjeti šake". Spominjući
majku, uz koju je svaki čovjek prirodno i osobito
vezan, htio je poručiti da nitko, ali baš nitko, nema
pravo vrijeđati svetinje drugoga čovjeka, bez obzira
na slobodu za koju se načelno svi zauzimamo.
Jednako tako, nitko nema pravo drugomu nasilno oduzeti život, pa
se kao mogući izlaz iz ove spirale akcije i reakcije čini mudro korištenje
vlastite slobode u kojemu se poštuju vrednote drugoga u svijesti da neograničena
sloboda ne postoji. Dodat ću još jednu stvar: po meni, novinare Charlie Hebdoa
nisu ubili vjernici. Vjernici ljube druge ljude, pokušavaju im pomoći i ako
misle da ti ljudi griješe ljube ih još i više i nastoje ih privesti na pravi
put. Tvrditi da su ubojice vjernici uvreda je i vjernicima. Pa zamislite samo:
pripadnici IS-a ubili su nedavno 21 egipatskog kršćanina - kopta. Gdje je bio
svijet, kako je osudio taj zločin? Je li ikome - u europskim i svjetskim
kristijanofobnim društvima - palo na pamet organizirati novi prosvjedni marš, je
li im stalo do zaštite baš svakoga, pa i kršćana? Jeste li dijelili društvenim
mrežama: Ja sam kopt? Ja jesam.
- U posljednjih godinu-dvije, od,
recimo, referenduma za ustavnu definiciju braka, čini
se kao da je podjela hrvatskoga društva još
izraženija. Postoji li u Hrvatskoj sukob između
religije i laiciteta, kako je nedavno u razgovoru za
Vijenac izjavio pisac Dražen Katunarić?
Podjela hrvatskoga društva, možda će
zvučati apsurdno, može biti i izraz demokratizacije
toga društva. Ne bi bilo dobro da svi "pušemo" u isti
rog; ne bi bilo dobro da svi mislimo ili moramo
misliti isto; ne bi bilo dobro da se oko svih
društvenih tema svi moramo složiti u ime političke ili
neke druge korektnosti; ne bi bilo dobro da potonemo u
spiralu šutnje iz straha da će nas netko, jer smo
liberalni ili konzervativni, pokušati isključiti iz
društva, pa čak i izgurati s radnoga mjesta, kao u
neka, srećom bivša, zlosretna vremena, koliko god se
danas trubilo o tome kako smo tada dok smo svi morali
javno misliti i vjerovati isto - bili "sretna djeca".
No jednako tako ne bi bilo dobro da se ne možemo usuglasiti oko
društveno važnih tema i ključnih pitanja opstanka i očuvanja pojedinca, društva
i identiteta nacije, bez obzira kojem svjetonazoru pripadamo. Bez obzira na
spomenuti sukob, to jest na sučeljavanje mišljenja koje je ovome društvu koje je
izašlo iz jednoumlja dobro došlo, važno je da svi skupa razmišljamo i da radimo
i na društvenoj koheziji, promičemo toleranciju, izbjegavamo predrasude i
klonimo se apriornih sudova o onima s kojima ne dijelimo mišljenje, stavove i
životni stil.
- Ministrica kulture Andrea Zlatar
više je puta naglašavala da je potrebno ojačati
mehanizme javnoga financiranja novinarskoga rada kako
bi bio manje ovisan o tržištu, dakle o negativnim
učincima komercijalizacije. Nije li to ipak u
proturječju s gašenjem Vjesnika, koje je provela
aktualna vlast?
Dobre zamisli i nakane potvrđuju se
konkretnim djelovanjem. Djelovanje spomenutoga
ministarstva u slučaju Vjesnika takve zamisli i nakane
nije potvrdilo. Veliki je grijeh svih onih koji su
sudjelovali u gašenju Vjesnika što nisu htjeli naći
načina da te ozbiljne, vrijedne novine, sačuvaju svoj
prostor i identitet u hrvatskom medijskom okružju, a
istodobno troše novac hrvatskih poreznih obveznika na
manje vrijedna, pa čak i gotovo beznačajna, tiskana i
elektronička izdanja. Apsurdno je pritom što se
Vjesniku u doba njegova gašenja brojio svaki čitatelj
i pretplatnik - dakle, mjerilo ga se "komercijalnim
metrom" pa se na temelju tih brojki govorilo o "živom
mrtvacu" koji previše košta. Dakako da je to u
proturječju sa strategijom ministarstva - za koju
mislim da je dobra, ali nije dosljedna pa bi ih
trebalo pitati hoće li ugasiti i spomenuta uredništva
ako dostave verifikabilnu statistiku kojom, po broju
čitatelja, i oni pripadaju u žive mrtvace koje plaćaju
porezni obveznici?
- Ne nalaze li se mediji danas
"između dvije vatre"? S jedne su strane pritisci
tržišta, a s druge interesi političkih struktura...
Zaštita od pritisaka tržišta i od
političkih struktura bila je u svim vremenima
profesionalna posvećenost vlastitom poslu, tj.
novinarskoj struci. Samo mediji, njihovi vlasnici,
urednici i novinari, koji su stalno bili i koji će
stalno biti izloženi raznim pritiscima, mogu sačuvati
dostojanstvo struke i njezinu vjerodostojnost. Snažan,
gotovo nužan partner u tome mora im biti javnost,
publika. Kada bi mediji računali na veću potporu
javnosti, mnogo bi se lakše opirali kako
komercijalnim, tako i političkim pritiscima.
- Hrvatsko novinarsko društvo neki
je dan reagiralo priopćenjem na maškare u Prološcu,
gdje je kao krnjavol spaljen novinar Ante Tomić.
Zdenko Duka nazvao je taj čin morbidnim i opasnim. Ne
dopušta li to HND samo Tomiću da bude satiričan, a
njegovim zemljacima ne?
I same bi maškare ponajprije, kao
vrstu društvene pretkorizmene, ponekad i razuzdane, pa
ako hoćete i morbidne zabave, možda trebalo
analizirati iz više kutova. Jer dio su društvene
tradicije pa bismo mogli s nešto pretjerivanja reći da
danas pripadaju u pop-kulturu, ali u sebi kriju mnogo
dublje poruke, premda su one itekako izravne, ponekad
i neugodne. Redom te poruke pogađaju javne osobe,
političare najčešće ili nositelje nekih drugih vlasti
i moći u nacionalnim ili lokalnim sredinama. Ova je
poruka bila jasna i meni se čini da se nije ticala
Tomića kao novinara nego Tomića kao (bivšega)
stanovnika Prološca. No ne bih se volio naći na mjestu
novinara Tomića i ne bih volio da me mještani mojega
rodnoga sela ili grada spale, bez obzira kako oni
protumačili svoje motive. Ali mislim da bi trebalo
jasnije razlučiti je li HND priopćenjem stao u obranu
novinarskoga izražavanja i novinarske slobode kao
temeljnoga prava svakoga novinara, ili se samo zauzima
za pravo jednoga novinara, koje je - poput prava svih
drugih novinara - nedodirljivo? Bi li HND napisao
slično priopćenje da su spalili, recimo, urednika
Hrvatskoga katoličkog radija ili Hrvatskog slova? Ili
vas, koji ste glavni urednik Vijenca?
- Bojim se da ne bi.
Odgovor, nažalost, naslućujete. No
vraćam se opet na neke teze koje sam već iznio: zdrav
razum nalaže poštivanje drugih i novinar - ako želi da
ga drugi poštuju, da vjeruju njegovoj riječi - mora
poštivati druge. Temelj je, dakle, svojevrsni
partnerski odnos. Ako u tom odnosu neki misle da mogu
imati veća prava od drugih, onda to više ne jamči
prava nikomu. I ne zaboravimo, premda se to ne voli
baš reći: javne osobe, a novinari to jesu, imaju veću
odgovornost prema javnosti i o tome moraju voditi
računa, pa i onda kada misle (ili si laskaju) da
otvaraju nova vrata ili utiru nove putove. Kuda se ide
i kamo se dolazi satirom na satiru, uvredom na uvredu,
batinom riječi na batinu riječi...? Vidite li vi tu
negdje kraj nasilju - verbalnom - i početak nečega
novoga, otvaranje novih vrata i putova?
- Onda je pretpostavljam i jasno
zašto HND nije reagirao kad je prije godinu dana Goran
Radman uručio otkaz novinarki Nadi Prkačin zbog
snimanja dvaju filmova o Gotovini?
Čini mi se da pod HND-om mislite tek
na "vrh", na one koji to Društvo vode, a nipošto ne na
sve članove koji se, lako je pretpostaviti, s mnogim
potezima vodstva Društva ne slažu i koji bi sigurno -
da su imali prilike i načina - stali u obranu
novinarke Prkačin. No ja ne sudjelujem u radu glavnih
i upravnih tijela Hrvatskoga novinarskog društva, a
oni su, u ime Društva, odgovorni za njegovo činjenje i
nečinjenje, pa i otvoreno zauzimanje za jedne i za
otvoreno zanemarivanje, a time i preziranje, drugih
novinara. I to je žalosno, ta nedosljednost, to
uzimanje u zaštitu jednih i nepoštivanje prava drugih
od onih koji bi morali jednako štititi svakoga
novinara, pa makar on i ne bio član HND-a. Kada
govorimo o konkretnom slučaju, onda moram reći da bih
se osobno, da sjedim u bilo kojoj stolici ili bilo
kojem tijelu HND-a, pitao ne trebam li podnijeti
ostavku na to mjesto.
- Zašto?
Zato što je u ovome slučaju doista
došlo do prezira prema jednoj novinarki, a to je
sramotno, i zato što ne bih mogao djelovati u okvirima
u kojima bih svoje odluke morao donositi na temelju
pristranosti i pripadanja samo jednoj struji u
vlastitom Društvu. Volio bih kada bi se vodstvo HND-a
uvijek ponašalo u skladu sa Statutom i drugim aktima
toga, po velikoj većini članova, vrijednoga i
korisnoga Društva i kada bi u Sudu časti bile
zastupljene različitosti koje proizlaze i iz sama
članstva Društva. Vjerujem da bi tada procjene i
reagiranja bila uravnoteženija, pravednija i
poštenija, a HND bi u javnosti i među novinarima imao
i više kredibiliteta.
- Početkom godine novinarka
Karolina Vidović Krišto također je dobila otkaz, jer
je u internoj komunikaciji iznijela svoje mišljenje o
HRT-u. Je li ta procjena glavnog urednika Radmana,
koji je donio odluku, utemeljena? I u skladu s
demokratskim standardima?
Baš ste navalili na one novinarke koje
je takozvana demokratska javnost proglasila
desničarkama! Je li time ta izmišljena javnost htjela
dati legitimitet odluci glavnoga urednika HRT-a? Ako
je to i bio cilj, on je promašio metu. Po mom sudu
nitko nikada i nigdje zbog neslaganja, zbog
različitosti mišljenja, zbog sukoba mišljenja nikomu
ne bi smio ni zaprijetiti sankcijama, a kamoli dati
otkaz. Otkazi se daju zbog nerada, neprofesionalnoga
rada, kršenja radnih obveza. O mišljenjima se pak mora
razgovarati, a stavovi se moraju ozbiljno sučeliti.
Meni su sva službena objašnjenja o otkazu zvučala
neuvjerljivo, a osobna uvrijeđenost glavnoga
ravnatelja HTV-a sigurno ne pripada u poštivanje
demokratskih standarda. Pa svatko od nas na svome
radnom mjestu smije reći, jasno i glasno, s čime se i
zašto ne slaže, zašto misli da vodstvo njegove
ustanove ne radi dobro svoj posao, a u ekstremnim
slučajevima čak ima pravo i pokrenuti mehanizme za
smjenu toga vodstva ili tražiti promjenu načina rada.
Smiju li javni mediji u tome biti iznimka?
- Nova TV godinama ima gledaniji
dnevnik od HRT-a. Prije nekoliko dana HRT je središnji
dnevnik pomaknuo na 19 sati, i sad traje sat vremena i
vodi ga dvoje voditelja. Je li to HRT prekopirao
koncepciju dnevnika Nove TV?
Teško mi je to sada još reći. Ne
očekujem mnogo od te promjene, ali nadam se da će biti
bolje. Sat vremena trajanja i dvoje voditelja tek su
"vremensko-vizualni okvir", dok ja očekujem više
objektivnih informacija, manje pristranosti, bolju
selekciju vijesti i uz to - više pozitivnih sadržaja.
Zamislite samo paradoks: ne volim baš gledati dnevnik
premda to gotovo redovito činim. Ne želim se "hraniti"
samo negativnostima. A dnevnik koji gledamo svakoga je
dana nabijen negativnim informacijama i takvi sadržaji
u njemu prevladavaju. Znam, reći će netko: dnevnik
svojim vijestima govori o stvarnosti, a naša je
stvarnost crna i pesimistična. A pitam vas: o kojoj to
onda stvarnosti govore vijesti iz manjih sredina,
recimo županijska panorama i slične emisije koje nam
donose i mnogo pozitivnih vijesti, novosti koje
informiraju o napretku, boljitku, postignućima
lokalnih zajednica u našoj domovini? Kako je moguće da
vrlo rijetko takve pozitivne vijesti vidimo u
središnjem dnevniku u kojemu nas se gotovo redovito
izvještava o sukobima, plaši propašću - društvenom i
nacionalnom - a hrani strahom i tjeskobom? Ako
promjena termina početka dnevnika sa sobom ne donese i
sadržajnu promjenu na bolje, onda je uzaludna i
promjena termina emitiranja, promjena trajanja, kao i
uvođenje dvoje voditelja u studiju.
- Sportskim rječnikom rečeno, koja
je TV-kuća, po vama, bolje odradila proteklu
predsjedničku kampanju?
Predsjedničku kampanju ne rade
medijske kuće, nego izborni stožeri kandidata. Tako bi
barem trebalo biti. No vi ste gotovo u pravu: medijske
su se kuće uključile - barem neke od njih - kao da su
one dio izbornih stožera. Dakako da su onda različito
pristupile praćenju kandidata za
predsjednika/predsjednicu, a neke su se bome jasno i
odredile za koga navijaju. Kao i neke agencije za
istraživanje javnoga mnijenja koje su se u poslovnom
smislu doslovno osramotile. Po samom praćenju po mom
je sudu, ako ostanemo samo na najvažnijim događajima,
odnosno sučeljavanju kandidata, javna televizija bila
debelo na začelju, nedovoljno profesionalna. Način
praćenja vidjeli su svi, na našu žalost uživo, a moje
je mišljenje da je pogrešan bio cijeli koncept pa su
onda i plodovi toga koncepta doista bili loši, a
odrazili su se u trivijalizaciji i nevažnim pitanjima
na koje su morali odgovarati predsjednički kandidati.
Vjerujem da će analize koje ćemo imati prilike
provesti i verificirati u istraživanjima koja će
uslijediti pokazati ispravnost moje prosudbe.
- Jeste li zadovoljni praćenjem
kulture u medijima? Je li njezina redukcija simptom
stanja današnjega društva koje želi "samo zabavu",
kako kaže slogan jedne televizijske kuće?
Ako mislite na takozvane mainstream
medije, onda nisam. Po mome sudu, kultura je u njima
zastupljena tek marginalno, rijetko i prigodno. A
slogani koje spominjete ostaju ipak - samo slogani i
ne podudaraju se s istinom. Od njih čak i ne očekujemo
da kažu "svu istinu" pa tako znamo da spomenuti slogan
nije istinit. On, štoviše, ismijava vlastitu publiku,
a svoju televiziju pretvara u cirkus. Publika je
itekako željna i informacija i edukacije i znanja. A
kad bi im mediji informaciju, edukaciju i znanje mogli
prenijeti i na zabavan način, bez trivijaliziranja,
onda bismo imali i više razloga za zadovoljstvo.
Razgovarao Luka Šeput, VIJENAC broj 548
(104) |