Danijel Labaš jedan je od najvažnijih hrvatskih komunikologa. Teologiju je završio na Papinskome sveučilištu Gregorijana u Rimu, a u istom gradu je i doktorirao komunikologiju na Papinskom sveučilištu Salezijana. Bio je zamjenik direktora Informativne katoličke agencije, urednik informativnog programa Hrvatskoga katoličkog radija te novinar i urednik u Glasu Koncila. Već niz godina predaje kolegije iz komunikologije na Hrvatskim studijima, a posebno je područje njegova interesa novinarska etika. To je bio povod da s njim razgovaramo o stanju u hrvatskim medijima, koje možda nikad nije bilo gore.

-Gospodine Labaš, u posljednje vrijeme često se čuju oprečni stavovi o televizijskom praćenju nekih događaja. Primjerice, HRT-ov prijenos nedavne inauguracije predsjednice pobudio je takve polemike. Je li, recimo, komentarima voditeljice da je riječ o "inauguraciji s balkanskim kičem" narušena novinarska profesionalnost? Kako uopće komentirate takve postupke?

Zar vas to čudi? Pa logično je da javnost i u takvim slučajevima ima pravo na svoje mišljenje, pa i na različita tumačenja. Dakako i na reakcije. Stoga mislim da je dobro što su se gledatelji, nezadovoljni izborom voditeljice programa, oglasili i poslali svoje prigovore HTV-u. Dakle, prvi i glavni prigovor išao je vodstvu HTV-a, koje nije pokazalo da je doraslo odabrati najbolju novinarku ili najboljega novinara za tako važan događaj kakav je inauguracija predsjednice u nekoj državi. Zato mislim da su gledatelji reagirali opravdano. Novinar djeluje u javnosti i korisnici medija oni su kojima, na kraju krajeva, polaže račun za učinjeno. A od novinara se danas, u doba opće izgubljenosti i traganja za smislom, za kakvom-takvom sigurnošću, u javnim i u komercijalnim medijima, traži da bude intelektualac.

Kada je riječ o konkretnom slučaju, ne bih voditeljicu programa i komentatoricu nikako htio pretvoriti u žrtveno janje, što bi njoj možda i odgovaralo, a još manje u žrtvu njezinih gledatelja i onih koji je plaćaju da što bolje obavlja svoj novinarski posao. No nije se ponašala profesionalno, insinuirala je, bila nepotrebno sarkastična i neprimjereno ironična. Šteta, propustila je priliku koju joj je vodstvo HTV-a dalo, da nam svečanost inauguracije učini - svečanom. Za takve komentare nije bilo ni vrijeme ni zgoda. No, reći ću i ovo: zdrav razum svakome novinaru nalaže da bude pristojan, a profesionalan pristup u ovako važnim trenucima kao što je inauguracija predsjednice podrazumijeva i dostojanstveno držanje i komentiranje. I to bez obzira slaže li se novinar s onim kojega se inaugurira, dijeli li njegov svjetonazor ili ne. Kako ne dopuštam tu vrstu ponižavanja, nisam pratio do kraja prijenos na prvome programu Hrvatske televizije.

- U posljednjih nekoliko godina pojavila se među novinarima krilatica "izvještavati sa stavom", koja podrazumijeva angažiran odnos novinara prema temi o kojoj izvješćuje. Je li takav princip vama prihvatljiv?

Ne slažem se s takvim pristupom novinarstvu u svim okolnostima i bezuvjetno. Posebno ne kada je riječ o prenošenju informacija. Kod informiranja i prenošenja vijesti mora se dopustiti publici da prosudi, ali ne na temelju vašeg ili mojeg mišljenja, vašeg ili mojeg kuta gledanja i tumačenja, nego na temelju onoga što smo što istinitije i objektivnije iznijeli kao - činjenice. Zar se u današnje doba moramo ponovno vraćati na anglosaksonske, u cijelome svijetu prihvaćene, podjele na informativne i komentatorske vrste? Zar se ponovno mora isticati pravilo da su činjenice svete, komentari slobodni?

I inače, u informativnim emisijama kao da su istisnuti komentatori, pa si onda novinari-izvjestitelji uzimaju za pravo da ih oni zamjene, stoga i komentiraju. To rado čine i urednici u nekim emisijama: svakoj vijesti unaprijed daju svoj - najčešće svojim svjetonazorom obojen - ton. Pitam: s kojim pravom? Ipak, kada je riječ o reportažama i drugim novinarskim vrstama, nisam protiv, kako kažete, "angažiranog novinarstva": ako izvještavam o problemima siromašnih s terena i postavim pitanje odgovornima, pa i javnosti, zašto ne činimo ništa da pomognemo tim ljudima; ako izvještavam iz dječjih domova i želim potaknuti na dobrotu; ako se zauzimam da bude više ravnopravnosti, a manje diskriminacije, onda mislim da novinar može biti angažiran. Ali, uvijek mora znati da on ne zastupa samo dio društva, nego služi društvu u cjelini. Dakako, mora iznijeti činjenice o kojima će onda, pa i bez obzira na njegovu angažiranost, javnost ipak moći samostalno prosuditi o pojedinim događajima i društvenim fenomenima.

- Ali koliko novinar uopće može biti objektivan, ipak su i oni ljudi "od krvi i mesa", koji imaju svoje misli, osjećaje, političke preferencije.?

Danas kao da postoji suglasnost o tome da se istinitost i objektivnost ne mogu postići. Dobro, ali smijemo li barem reći: želimo da i dalje kriteriji i načela istinitosti i objektivnosti ostanu ideali kojima novinar mora težiti? A ako ne mogu biti objektivni, smijemo li barem od njih tražiti da budu - pošteni? Mislim da možemo i moramo. Novinar ima pravo na svoje misli i osjećaje, svoje političke preferencije. No kada one dovode u pitanje njegovu profesionalnost i njegovu etičnost, kada se novinar pretvori u navijača ove ili one strane, onda on postaje glasnogovornik - doduše prikriven - određenih ideja, pa onda više i nije novinar, bez obzira što možda i radi u medijima. No takav novinar doslovno razara vjerodostojnost, ne samo svoju, nego i cijele struke. Zato ljudi danas sve manje vjeruju medijima.

- Nedavno su se promijenili vlasnici Jutarnjeg lista, a glavni urednik Večernjega postao je glavni urednik Jutarnjeg. Je li takva "zamjena strana" samorazumljiva?

Vi ste već u svome pitanju naša dva dnevna lista smjestili na dvije strane. Zanimljivo, jer takva je i percepcija javnosti. No je li doista došlo do zamjene strana ili je riječ o novome profesionalnom izazovu? Teško ćemo to saznati, glavni je urednik ionako i prije dolaska u Večernji list radio u Jutarnjem. Dakle, nije se dogodilo ništa novoga. Naizgled. Jer promijenila se vlasnička struktura Jutarnjeg lista, što za očuvanje pluralizma medija može biti dobro: naime, Jutarnji nije, kao što je bilo s nekim drugim novinama, ugašen. Vidjet ćemo hoće li sada biti i više pluralizma mišljenja u tim, dosad poprilično jednoobraznim, novinama. Treba voditi računa i o velikoj važnosti vlasnika medija, ne samo kod nas nego i u svijetu, jer vrlo često, što ne smatram dobrim, odlučuju o tome tko će biti glavni urednici, a da pritom rijetko poštuju mišljenje redakcije. Na kraju ne zaboravimo da živimo u tržištem rukovođenu gospodarstvu, što ne bih u ovome kontekstu podcijenio, pa su i materijalni uvjeti - uz moguće nove profesionalne izazove - ono što može potaknuti na promjenu radnoga mjesta, pa me ovakvi prijelazi ne čude, ma koliko iznenađivali javnost.

- Mnogi intelektualci žale se na današnje novine. Što, po vama, nedostaje u ukupnom novinskom medijskom prostoru da bi stanje bilo bolje?

Današnje novine sve se uspješnije prilagođavaju novim tehnološko-komunikacijskim platformama koje ne mogu ignorirati, a to je onda dovelo i do poteškoća. Rekao bih da su današnje novine u potrazi za - novim - identitetom i da je to ono što vjerojatno najviše smeta i mnogim intelektualcima naviknutima na "nešto drugo" i da im zapravo to nedostaje: novine jasna, prihvatljiva profila, s jasnim izborom i primjerenom prezentacijom društveno važnih tema. Novinarstvo se mora suočiti s činjenicom da u želji da svaku vijest, bez obzira na njezinu važnost, sabije u članak veličine SMS-poruke, bez dublje analize, dovodi do problema i do negodovanja zahtjevnije publike.

Jednako tako, novi dizajn i izgled novina - prilagođen većini čitateljske manje zahtjevne publike - kao i novi pristup sadržajima, selekciji i prezentaciji vijesti koji teži senzacionalizmu, emocionalizaciji i dramatiziranju svega i svačega doista iritira. Iritiraju i naslovnice s kojih stalno vrišti skandal, veliki naslovi, senzacionalističke fotografije. Iritira i stalno kopanje po tuđoj intimi, nepoštivanje prava na privatnost, izmišljanje događaja i manipulacija činjenicama, kao i zanemarivanje potrebe zaštite dostojanstva svakoga čovjeka, posebno ugroženih - starih, siromašnih, manjina, djece. Intelektualcima nedostaje i analitičkih članaka u kojima bi mogli pročitati dobar komentar ili kolumnu koji se temelje na činjenicama, a ne konstrukcijama, a da o području pokrivanja kulture i kulturnih sadržaja i ne govorimo.

- Godina je započela strašnim ubojstvom urednika časopisa Charlie Hebdo. S ubijenima se solidarizirao gotovo cijeli svijet, ali neki su, osuđujući zločin, isticali i neprimjerenost uvredljivih poruka koje je časopis odašiljao. Kako vi gledate na odnos između slobode govora i tolerancije prema vrijednostima drugih u društvu?

I ja sam se solidarizirao s uredništvom časopisa Charlie Hebdo, s osudom toga, kako kažete, strašnoga zločina, te time i sam pripadam među one koji se žele zauzimati za pravo slobode govora i izražavanja. No nisam htio stati na tome pa sam društvenim mrežama širio i istinu o drugoj strani medalje, o potrebi toleriranja tuđih vrijednosti, koje se ne smiju omalovažavati, gaziti, pljuvati i vrijeđati. Zato sam društvenim mrežama prenosio i poruku: "Ja nisam Charlie, ja sam Ahmed, ubijeni policajac. Charlie je ismijavao moju vjeru i moju kulturu, a ja sam umro dok sam branio njegovo pravo da to čini." Mislim da sam time sve rekao. A još je bolje i slikovitije to rekao papa Franjo, dok je, stojeći kraj Alberta Gasbarrija, glavnoga organizatora svojih putovanja u zrakoplovu na putu iz Šri Lanke na Filipine rekao da bi - da dr. Gasbarri uvrijedi njegovu majku - mogle "poletjeti šake". Spominjući majku, uz koju je svaki čovjek prirodno i osobito vezan, htio je poručiti da nitko, ali baš nitko, nema pravo vrijeđati svetinje drugoga čovjeka, bez obzira na slobodu za koju se načelno svi zauzimamo.

Jednako tako, nitko nema pravo drugomu nasilno oduzeti život, pa se kao mogući izlaz iz ove spirale akcije i reakcije čini mudro korištenje vlastite slobode u kojemu se poštuju vrednote drugoga u svijesti da neograničena sloboda ne postoji. Dodat ću još jednu stvar: po meni, novinare Charlie Hebdoa nisu ubili vjernici. Vjernici ljube druge ljude, pokušavaju im pomoći i ako misle da ti ljudi griješe ljube ih još i više i nastoje ih privesti na pravi put. Tvrditi da su ubojice vjernici uvreda je i vjernicima. Pa zamislite samo: pripadnici IS-a ubili su nedavno 21 egipatskog kršćanina - kopta. Gdje je bio svijet, kako je osudio taj zločin? Je li ikome - u europskim i svjetskim kristijanofobnim društvima - palo na pamet organizirati novi prosvjedni marš, je li im stalo do zaštite baš svakoga, pa i kršćana? Jeste li dijelili društvenim mrežama: Ja sam kopt? Ja jesam.

- U posljednjih godinu-dvije, od, recimo, referenduma za ustavnu definiciju braka, čini se kao da je podjela hrvatskoga društva još izraženija. Postoji li u Hrvatskoj sukob između religije i laiciteta, kako je nedavno u razgovoru za Vijenac izjavio pisac Dražen Katunarić?

Podjela hrvatskoga društva, možda će zvučati apsurdno, može biti i izraz demokratizacije toga društva. Ne bi bilo dobro da svi "pušemo" u isti rog; ne bi bilo dobro da svi mislimo ili moramo misliti isto; ne bi bilo dobro da se oko svih društvenih tema svi moramo složiti u ime političke ili neke druge korektnosti; ne bi bilo dobro da potonemo u spiralu šutnje iz straha da će nas netko, jer smo liberalni ili konzervativni, pokušati isključiti iz društva, pa čak i izgurati s radnoga mjesta, kao u neka, srećom bivša, zlosretna vremena, koliko god se danas trubilo o tome kako smo tada dok smo svi morali javno misliti i vjerovati isto - bili "sretna djeca".

No jednako tako ne bi bilo dobro da se ne možemo usuglasiti oko društveno važnih tema i ključnih pitanja opstanka i očuvanja pojedinca, društva i identiteta nacije, bez obzira kojem svjetonazoru pripadamo. Bez obzira na spomenuti sukob, to jest na sučeljavanje mišljenja koje je ovome društvu koje je izašlo iz jednoumlja dobro došlo, važno je da svi skupa razmišljamo i da radimo i na društvenoj koheziji, promičemo toleranciju, izbjegavamo predrasude i klonimo se apriornih sudova o onima s kojima ne dijelimo mišljenje, stavove i životni stil.

- Ministrica kulture Andrea Zlatar više je puta naglašavala da je potrebno ojačati mehanizme javnoga financiranja novinarskoga rada kako bi bio manje ovisan o tržištu, dakle o negativnim učincima komercijalizacije. Nije li to ipak u proturječju s gašenjem Vjesnika, koje je provela aktualna vlast?

Dobre zamisli i nakane potvrđuju se konkretnim djelovanjem. Djelovanje spomenutoga ministarstva u slučaju Vjesnika takve zamisli i nakane nije potvrdilo. Veliki je grijeh svih onih koji su sudjelovali u gašenju Vjesnika što nisu htjeli naći načina da te ozbiljne, vrijedne novine, sačuvaju svoj prostor i identitet u hrvatskom medijskom okružju, a istodobno troše novac hrvatskih poreznih obveznika na manje vrijedna, pa čak i gotovo beznačajna, tiskana i elektronička izdanja. Apsurdno je pritom što se Vjesniku u doba njegova gašenja brojio svaki čitatelj i pretplatnik - dakle, mjerilo ga se "komercijalnim metrom" pa se na temelju tih brojki govorilo o "živom mrtvacu" koji previše košta. Dakako da je to u proturječju sa strategijom ministarstva - za koju mislim da je dobra, ali nije dosljedna pa bi ih trebalo pitati hoće li ugasiti i spomenuta uredništva ako dostave verifikabilnu statistiku kojom, po broju čitatelja, i oni pripadaju u žive mrtvace koje plaćaju porezni obveznici?

- Ne nalaze li se mediji danas "između dvije vatre"? S jedne su strane pritisci tržišta, a s druge interesi političkih struktura...

Zaštita od pritisaka tržišta i od političkih struktura bila je u svim vremenima profesionalna posvećenost vlastitom poslu, tj. novinarskoj struci. Samo mediji, njihovi vlasnici, urednici i novinari, koji su stalno bili i koji će stalno biti izloženi raznim pritiscima, mogu sačuvati dostojanstvo struke i njezinu vjerodostojnost. Snažan, gotovo nužan partner u tome mora im biti javnost, publika. Kada bi mediji računali na veću potporu javnosti, mnogo bi se lakše opirali kako komercijalnim, tako i političkim pritiscima.

- Hrvatsko novinarsko društvo neki je dan reagiralo priopćenjem na maškare u Prološcu, gdje je kao krnjavol spaljen novinar Ante Tomić. Zdenko Duka nazvao je taj čin morbidnim i opasnim. Ne dopušta li to HND samo Tomiću da bude satiričan, a njegovim zemljacima ne?

I same bi maškare ponajprije, kao vrstu društvene pretkorizmene, ponekad i razuzdane, pa ako hoćete i morbidne zabave, možda trebalo analizirati iz više kutova. Jer dio su društvene tradicije pa bismo mogli s nešto pretjerivanja reći da danas pripadaju u pop-kulturu, ali u sebi kriju mnogo dublje poruke, premda su one itekako izravne, ponekad i neugodne. Redom te poruke pogađaju javne osobe, političare najčešće ili nositelje nekih drugih vlasti i moći u nacionalnim ili lokalnim sredinama. Ova je poruka bila jasna i meni se čini da se nije ticala Tomića kao novinara nego Tomića kao (bivšega) stanovnika Prološca. No ne bih se volio naći na mjestu novinara Tomića i ne bih volio da me mještani mojega rodnoga sela ili grada spale, bez obzira kako oni protumačili svoje motive. Ali mislim da bi trebalo jasnije razlučiti je li HND priopćenjem stao u obranu novinarskoga izražavanja i novinarske slobode kao temeljnoga prava svakoga novinara, ili se samo zauzima za pravo jednoga novinara, koje je - poput prava svih drugih novinara - nedodirljivo? Bi li HND napisao slično priopćenje da su spalili, recimo, urednika Hrvatskoga katoličkog radija ili Hrvatskog slova? Ili vas, koji ste glavni urednik Vijenca?

- Bojim se da ne bi.

Odgovor, nažalost, naslućujete. No vraćam se opet na neke teze koje sam već iznio: zdrav razum nalaže poštivanje drugih i novinar - ako želi da ga drugi poštuju, da vjeruju njegovoj riječi - mora poštivati druge. Temelj je, dakle, svojevrsni partnerski odnos. Ako u tom odnosu neki misle da mogu imati veća prava od drugih, onda to više ne jamči prava nikomu. I ne zaboravimo, premda se to ne voli baš reći: javne osobe, a novinari to jesu, imaju veću odgovornost prema javnosti i o tome moraju voditi računa, pa i onda kada misle (ili si laskaju) da otvaraju nova vrata ili utiru nove putove. Kuda se ide i kamo se dolazi satirom na satiru, uvredom na uvredu, batinom riječi na batinu riječi...? Vidite li vi tu negdje kraj nasilju - verbalnom - i početak nečega novoga, otvaranje novih vrata i putova?

- Onda je pretpostavljam i jasno zašto HND nije reagirao kad je prije godinu dana Goran Radman uručio otkaz novinarki Nadi Prkačin zbog snimanja dvaju filmova o Gotovini?

Čini mi se da pod HND-om mislite tek na "vrh", na one koji to Društvo vode, a nipošto ne na sve članove koji se, lako je pretpostaviti, s mnogim potezima vodstva Društva ne slažu i koji bi sigurno - da su imali prilike i načina - stali u obranu novinarke Prkačin. No ja ne sudjelujem u radu glavnih i upravnih tijela Hrvatskoga novinarskog društva, a oni su, u ime Društva, odgovorni za njegovo činjenje i nečinjenje, pa i otvoreno zauzimanje za jedne i za otvoreno zanemarivanje, a time i preziranje, drugih novinara. I to je žalosno, ta nedosljednost, to uzimanje u zaštitu jednih i nepoštivanje prava drugih od onih koji bi morali jednako štititi svakoga novinara, pa makar on i ne bio član HND-a. Kada govorimo o konkretnom slučaju, onda moram reći da bih se osobno, da sjedim u bilo kojoj stolici ili bilo kojem tijelu HND-a, pitao ne trebam li podnijeti ostavku na to mjesto.

- Zašto?

Zato što je u ovome slučaju doista došlo do prezira prema jednoj novinarki, a to je sramotno, i zato što ne bih mogao djelovati u okvirima u kojima bih svoje odluke morao donositi na temelju pristranosti i pripadanja samo jednoj struji u vlastitom Društvu. Volio bih kada bi se vodstvo HND-a uvijek ponašalo u skladu sa Statutom i drugim aktima toga, po velikoj većini članova, vrijednoga i korisnoga Društva i kada bi u Sudu časti bile zastupljene različitosti koje proizlaze i iz sama članstva Društva. Vjerujem da bi tada procjene i reagiranja bila uravnoteženija, pravednija i poštenija, a HND bi u javnosti i među novinarima imao i više kredibiliteta.

- Početkom godine novinarka Karolina Vidović Krišto također je dobila otkaz, jer je u internoj komunikaciji iznijela svoje mišljenje o HRT-u. Je li ta procjena glavnog urednika Radmana, koji je donio odluku, utemeljena? I u skladu s demokratskim standardima?

Baš ste navalili na one novinarke koje je takozvana demokratska javnost proglasila desničarkama! Je li time ta izmišljena javnost htjela dati legitimitet odluci glavnoga urednika HRT-a? Ako je to i bio cilj, on je promašio metu. Po mom sudu nitko nikada i nigdje zbog neslaganja, zbog različitosti mišljenja, zbog sukoba mišljenja nikomu ne bi smio ni zaprijetiti sankcijama, a kamoli dati otkaz. Otkazi se daju zbog nerada, neprofesionalnoga rada, kršenja radnih obveza. O mišljenjima se pak mora razgovarati, a stavovi se moraju ozbiljno sučeliti. Meni su sva službena objašnjenja o otkazu zvučala neuvjerljivo, a osobna uvrijeđenost glavnoga ravnatelja HTV-a sigurno ne pripada u poštivanje demokratskih standarda. Pa svatko od nas na svome radnom mjestu smije reći, jasno i glasno, s čime se i zašto ne slaže, zašto misli da vodstvo njegove ustanove ne radi dobro svoj posao, a u ekstremnim slučajevima čak ima pravo i pokrenuti mehanizme za smjenu toga vodstva ili tražiti promjenu načina rada. Smiju li javni mediji u tome biti iznimka?

- Nova TV godinama ima gledaniji dnevnik od HRT-a. Prije nekoliko dana HRT je središnji dnevnik pomaknuo na 19 sati, i sad traje sat vremena i vodi ga dvoje voditelja. Je li to HRT prekopirao koncepciju dnevnika Nove TV?

Teško mi je to sada još reći. Ne očekujem mnogo od te promjene, ali nadam se da će biti bolje. Sat vremena trajanja i dvoje voditelja tek su "vremensko-vizualni okvir", dok ja očekujem više objektivnih informacija, manje pristranosti, bolju selekciju vijesti i uz to - više pozitivnih sadržaja. Zamislite samo paradoks: ne volim baš gledati dnevnik premda to gotovo redovito činim. Ne želim se "hraniti" samo negativnostima. A dnevnik koji gledamo svakoga je dana nabijen negativnim informacijama i takvi sadržaji u njemu prevladavaju. Znam, reći će netko: dnevnik svojim vijestima govori o stvarnosti, a naša je stvarnost crna i pesimistična. A pitam vas: o kojoj to onda stvarnosti govore vijesti iz manjih sredina, recimo županijska panorama i slične emisije koje nam donose i mnogo pozitivnih vijesti, novosti koje informiraju o napretku, boljitku, postignućima lokalnih zajednica u našoj domovini? Kako je moguće da vrlo rijetko takve pozitivne vijesti vidimo u središnjem dnevniku u kojemu nas se gotovo redovito izvještava o sukobima, plaši propašću - društvenom i nacionalnom - a hrani strahom i tjeskobom? Ako promjena termina početka dnevnika sa sobom ne donese i sadržajnu promjenu na bolje, onda je uzaludna i promjena termina emitiranja, promjena trajanja, kao i uvođenje dvoje voditelja u studiju.

- Sportskim rječnikom rečeno, koja je TV-kuća, po vama, bolje odradila proteklu predsjedničku kampanju?

Predsjedničku kampanju ne rade medijske kuće, nego izborni stožeri kandidata. Tako bi barem trebalo biti. No vi ste gotovo u pravu: medijske su se kuće uključile - barem neke od njih - kao da su one dio izbornih stožera. Dakako da su onda različito pristupile praćenju kandidata za predsjednika/predsjednicu, a neke su se bome jasno i odredile za koga navijaju. Kao i neke agencije za istraživanje javnoga mnijenja koje su se u poslovnom smislu doslovno osramotile. Po samom praćenju po mom je sudu, ako ostanemo samo na najvažnijim događajima, odnosno sučeljavanju kandidata, javna televizija bila debelo na začelju, nedovoljno profesionalna. Način praćenja vidjeli su svi, na našu žalost uživo, a moje je mišljenje da je pogrešan bio cijeli koncept pa su onda i plodovi toga koncepta doista bili loši, a odrazili su se u trivijalizaciji i nevažnim pitanjima na koje su morali odgovarati predsjednički kandidati. Vjerujem da će analize koje ćemo imati prilike provesti i verificirati u istraživanjima koja će uslijediti pokazati ispravnost moje prosudbe.

- Jeste li zadovoljni praćenjem kulture u medijima? Je li njezina redukcija simptom stanja današnjega društva koje želi "samo zabavu", kako kaže slogan jedne televizijske kuće?

Ako mislite na takozvane mainstream medije, onda nisam. Po mome sudu, kultura je u njima zastupljena tek marginalno, rijetko i prigodno. A slogani koje spominjete ostaju ipak - samo slogani i ne podudaraju se s istinom. Od njih čak i ne očekujemo da kažu "svu istinu" pa tako znamo da spomenuti slogan nije istinit. On, štoviše, ismijava vlastitu publiku, a svoju televiziju pretvara u cirkus. Publika je itekako željna i informacija i edukacije i znanja. A kad bi im mediji informaciju, edukaciju i znanje mogli prenijeti i na zabavan način, bez trivijaliziranja, onda bismo imali i više razloga za zadovoljstvo.

Razgovarao Luka Šeput, VIJENAC broj 548

(104)