Za prošli snijeg obično kažemo lanjski.
No ovaj
je bio ovogodišnji, februarski, pa kako vrijeme juri,
tako i na njega gledamo već kao na lanjski. Slika koja
je potaknula ovaj moj napis izgledala je ovako: na
šiljcima željezne kućne ograde bilo je nabodeno nekoliko
izdubenih štruca kruha, tako da su stremile uvis poput
čaške kakva velikog cvijeta, neke su već bile napola
pojedene. Snijeg im je natkao bijeli obrub, a vrapci -
ti ptičji proleteri - čopkali su po njima gdje su
stigli: sa strane, uvlačili se u pupu, mekotu,
zgoru, zdolu ... Jedna dobra duša odlazila je svaki dan
u pekarnicu i kupovala jučerašnji kruh samo za "ptice
nebeske". Istina je da se za njih brine njihov i naš
nebeski Tvorac, ali ni Njemu nije naodmet pokoja brižna
"smrtnička" ruka pomoćnica, a zapravo produžena Njegova.
Kruh je u najširem značenju pečeno
tijesto od brašna, hrana dobivena pečenjem
uskisla tijesta od mljevenih žitarica, uz dodatak
kvasca i soli.
To je osnovna hrana za koju i kršćani
mole u Očenašu (da im Bog i danas dade kruh
svagda/š/nji). Premda se kruh obično jede uz druga
jela, meni je napast već on sam po sebi, pa iz dućana
rijetko stigne kući neokrnjen. Ne trebaju mi nikakvi
dodaci. Smjesta ga uštipnem i otkinem mu krajac
(njegov početak i kraj, ovisno o gledištu) još na
ulici. Ne čekam rezanje na kriške, šnite ili
fete (za šnitu je jasno da je
germanizam, od njem. Schnitte, kriška, komad
kruha, a ovo pak od Schnitt, rez; kod
kriške priklonila bih se onim etimolozima koji je
povezuju s križati, a ne s krhak,
jer se kaže i "nakrižaj kruha", nareži kruh na kriške;
feta je od tal. fetta). No kruh ispečen
u peći zapravo je viši stupanj prehrambene
proizvodnje, jer je prije toga starije bilo
varenje, kuhana brašnena kaša. Ima krajeva (u
Bosni znam pouzdano) gdje i danas kažu da će
skuhati kruh, premda je postupak isti kao i kod
onih koji ga peku. No u izrazu se dugo, poput
taloga, zadržala davnašnja "tehnologija".
Koliko god se u pučkoj etimologiji činilo da riječ
kruh dolazi od riječi krug (jer ni
okrugli kruhovi nisu rijetkost), kruh valja
dovoditi u vezu s odlomljenim komadom. Naime,
već -prasl. *krúšiti znači drobiti, lomiti.
Kad kažemo da je što otkrhnuto (npr. rub
tanjura, šalice i sl.), odmah razumijemo da se nešto
odlomilo od veće cjeline.
Kako je
riječ kruh vrlo stara, još praslavenska,
razumljivo je što je možemo naći i u drugim slavenskim
jezicima, premda često s malim značenjskim odmakom.
Tako je npr. u današnjem češkom jeziku kruch
već zastarjelica i znači komad, kus, a
pridjev kruchý doslovno onaj koji je u
komadima. Krušné hory, koliko god bismo dali
ruku u vatru da bar one imaju neke veze s kruhom
(i opet, u našem značenju, kao npr. krušne mrvice),
ipak je nemaju. Znače, naime, takvu geološku formaciju
u kojoj se nalaze komadi (krhotine) metala ili
kamenja. Ruska riječ krúh pak znači ono što
je nama samo dio kruha, a to je okrajak, krajak,
skrajac ili šercl (njem. Scherzel,
okrajak kruha, ali u njem. južnim govorima i
goveđi rep, također kao krajnji dio čega). Za
isti je pojam u mojoj tazbini po baki Ruskinji živjela
riječ garbuška, što zorno prispodobljuje grbu
na kraju kruha.
Hljeb se u značenju kruha u
Hrvatskoj najčešće smatra srbizmom, pa ne manjka
poluinteligenata koji će vas rado - a neopravdano -
"poučiti" da se u hrvatskom jeziku kaže samo kruh.
Ipak, ni oni koji tako misle ne istjeruju (još) riječ
hljeb pošto-poto iz hrvatskoga jezika, nego je
kanaliziraju na značenje određene veličine kruha
(štruca, vekna, glava kruha). No kad bi bilo tako, kad
hljeb ne bi bio i hrvatska riječ u značenju
kruha, kako bismo razumjeli stihove Ivana
Mažuranića, pjesnika kojemu nitko ne može odreći
njegovo hrvatstvo - bio je i hrvatski ban, narodnjak,
pučanin:
"Mili Bože, što je raja kriva? ...
Kriva je što je živa
A neima što Turčinu treba:
Žuta zlata i
bijela hljeba."
Ili: "Hljeba,
hljeba, gospodaru! / Ne vidjesmo davno hljeba!"
Ili: "Čekaj,
krstu, dokle s neba / Noć večeras pane tiha, / Pečenja
ću mješte hljeba!"
Mažuranić je, dakako, znao i za riječ
kruh: "Otkud zlato, koji ruha neima? Otkud zlato,
koji kruha neima?"
Dakle,
sigurno je da Mažuranić, upotrijebivši hljeb,
nije mislio samo na štrucu i sl. Naravno, hljeb je
prasl. i stsl. riječ, *hlěbú, koja je prodrla
u slavenske jezike (na kraju ću spomenuti i vezu sa
starogermanskom riječi *hlaiba), a
pretpostavlja se da se može dovesti u vezu i s grč.
klíbanos, pekač za pečenje kruha, peć. Može
značiti i kruh općenito i određenu količinu
kruha. Te se "količine" u kontinentalnoj Hrvatskoj
zovu štruca / štricla i/ili
vekna. Štrucu i štriclu, kao i tolike kulinarske
nazive, baštinili smo iz austrijskoga njem.
Strutz, Strietzel, Strutzel, Strützel, prvotno
kruh umiješen poput pletenice, kasnije svaki udugačko
oblikovan hljeb (za razliku od okrugloga); štricla
figurativno može značiti i deran, šmrkavac, fakin
- takvomu se kaže i štrik. Vekna
(njem. Wecken) isto je što i štruca -
duguljast hljeb kruha (ne, nisam se smutila, još sam
"pri zdravoj pameti", ovo nije nužno tautologija).
Sada kad smo otkinuli makar šercl i malo
prigrizli, možemo se posvetiti i duhovnoj hrani -
živom kruhu, kruhu života, euharistijskom kruhu -
sveopćem simbolu uzdržavanja života.
U Starom zavjetu
kruh je znak Božje providnosti, brige i podrške
izraelskom narodu. Dok je lutao pustinjom, Bog mu je
poslao manu, nebesku hranu, da se nahrani
(Izl 16, 15). A u Novom zavjetu Krist je kruhu dao
novo simbolično značenje: "Ja sam kruh života. Tko
dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti" (Iv 6,35). Svi
koji primaju hostiju (lat. hostia,
žrtva; okrugli listić pšeničnoga brašna koji u
katolika služi za pričešćivanje), primaju kroz nju i
Isusovu žrtvu na križu. Jer na Posljednjoj večeri Isus
uze kruh, zahvali i razlomi ga, pa dade učenicima
govoreći: "Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje.
Ovo činite meni na spomen!" (Lk 22, 19) Poslušaše i
čine (i njihovi daleki nastavljači).
Bilo bi čudno da kruh kao osnovna namirnica
nije razvio i bogatu frazeologiju. I u njoj on je
simbol opstanka: ići (trbuhom) za kruhom (za
zaradom za život), doći do svoga kruha ili do
svoje korice kruha (steći zanimanje, sredstva
od kojih se može živjeti), jesti gorak kruh
(teško živjeti; npr. činovnički, radnički,
rudarski, a za pomorski se kaže i da je
kruh sa sedam kora), kruh bez motike već
je mnogo lakši (laka zarada, život bez naprezanja), no
što ako nema od toga kruha (tu se ne može
ništa postići, uspjeti), loše je i tužno ostati
bez kruha (bez posla i plaće), danas su
povlašteni oni koji zarađuju svoj kruh (žive
od rada), pa makar i u znoju lica svoga.
Kruh i sol iznose se pred gosta kao znak
dobrodošlice (nadajući se da će i gost prema domaćinu
biti kruh od čovjeka, dobar kao kruh
- srca milosrdna, namjera čestitih, ukratko:
čovječan).
I kakve sad veze ima lady iz naslova s
kruhom?
Ima. Ne samo lady nego i lord;
stvnjem. hleib, kruh, njem. Laib,
krušac, proteže se i na staroengl. hlaf, loaf,
hljeb, štruca, a domaćica koja se bavila pripremanjem
tijesta za kruh bila je hlaefdîge (*dig,
mijesiti). Tako je i lady isprva bila,
doslovno, mjesiteljica tijesta za kruh, a
njezin muški pandan lord (staroengl.
hlaford, od hlafweard, engl. ward,
čuvar) bio je, doslovno, čuvar kruha. Tko je
čuvao osnovnu hranu za družinu taj je bio i gospodar
(naravno, i prvi među nejednakima).
Nives Opačić, Vijenac, travanj 2012.
|