Nakon odluke Srbije da aktivira tužbe JNA iz 1991. i
1992. godine protiv praktično svih branitelja Hrvatske i
Bosne i Hercegovine, stanje u regiji postalo je odmah
ljudski tragično, a dugoročno opasno, sve do mogućnosti
oružanih sukoba u budućnosti. Ljudska strana najbolje se
vidi iz činjenice da su među optuženima bili i liječnici
vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac i dr. Juraj Njavro.
Optuženi zatvorenici srpskih koncentracijskih logora
Petar Janjić Tromblon i Danko Maslov stvarno su
ispitivani u Hrvatskoj (1) u nazočnosti srpskih
predstavnika, a Tihomir Purda, koji je bio uhićen u BiH,
zatvoren u Zenici i tamo ispitivan, također je
saslušavan u nazočnosti srpskih predstavnika. Branitelj
Veljko Marić prije godinu dana uhićen je i zatvoren u
Srbiji. Stotine hrvatskih branitelja danas se boje
prijeći u BiH, Srbiju, a vjerojatno i drugdje, zbog
realne opasnosti da budu uhićeni i suđeni zbog obrane
Vukovara, Dubrovnika, Karlovca, Splita, Osijeka,
Šibenika ... , a zbog 'priznanja' koje su potpisali pod
fizičkim i psihičkim mučenjima u srbijanskim
koncentracijskim logorima.
Ovakva pravno i moralno bahata i agresivna politika
Srbije tražila je otvorenu akciju, neposredno
humanitarno djelotvornu, u zaštiti stradalnika i
ugroženih, a koja bi i dugoročno potaknula i ojačala
djelovanje hrvatskoga pravosuđa i diplomacije radi
očuvanja sigurnosti i dostojanstva branitelja kao
nositelja ostvarenja slobode Hrvatske i hrvatskoga
naroda. Bile su nužne mjere koje se ne mogu ostvariti
diplomatskim izbjegavanjem javnosti, susretima
'mirenja', glasom partitokracije, niti sprječavanjem
javnih prosvjeda u ime 'viših' interesa (EU).
Počela je prava bitka temeljena na
'državotvornorne, a ne političkome okupljanju, bitka
koja će brzo pokazati hrvatsko domoljublje i ostvariti
humanitarne ciljeve, ali i odrediti strateške
sigurnosne, pravne i moralne ciljeve u odnosima sa
Srbijom. Za takvo djelovanje bila je potrebno
organizirano djelovanje kako širokog kruga branitelja,
tako i Sabora i Vlade, a ako je moguće i predsjednika
RH.
Napadi na
Jastreba
Iz Srbije je počelo ostvarivanje drugoga Memoranduma
SANU. U Hrvatskoj je trebalo pokrenuti drugu bitku za
Vukovar. Branko Borković, mladi Jastreb, stao je na
čelo druge bitke za Vukovar (Hrvatsku). Kao ciljeve
odredio je oslobođenje Tihomira Purde i drugih
branitelja u sličnoj poziciji (Petar Janjić Tromblon,
Veljko Marić i Danko Maslov).
Nadalje, cilj
je potaknuti državna tijela da djelotvorno,
demokratski i otvoreno provedu svoju odgovornost prema
Purdi i braniteljima, povedu branitelje da odbace
ulogu progonjenih i razočaranih te pokažu nastup ljudi
koji slobodno iznose različite stavove. Valja pokazati
braniteljima kako nije potrebno da se izdvajaju u
posebnu stranku, niti da se osjećaju odbačenima, već
da se trebaju u svim strankama zalagati za domoljublje
i slobodu Hrvatske.
Sljedeći cilj je u punoj mjeri
upoznati građane s politikom Srbije, obnovom
hrvatskoga dostojanstva, pokazivanjem potpore obranama
Gotovine i Praljka te odbacivanje ideje o povlačenju
hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Isto tako,
cilj je odbiti pokušaj krupnoga kapitala da nametne
Hrvatskoj stanja bezizlaznosti, optuživanja branitelja
kao stanja u kojemu se svi Hrvati i vjernici trebaju
osjećati krivima, neželjenima i nemoćnima.
Branitelji
su ustali diljem Hrvatske. Počeli su s Vukovarom.
Okupljanja se nazivaju prosvjedima, ali u biti radi se
o obrani Hrvatske. Već u Vukovaru Mladi Jastreb je
tražio da se ne provodi slugansko, sramotno i potajno
moljakanje Srbije i Bosne i Hercegovine za puštanjem
Tihomira Purde, već da se javno zahtijeva njegovo
oslobađanje i odbaci pravo Srbije da sudi obrani
Hrvatske, odnosno da se podignu optužnice za zločine
počinjene u srpskim koncentracijskim logorima i ukaže
na opće jačanje velikosrpske politike.
Međutim, uslijedili su odmah napadi na Jastreba i to
od strane od hrvatskih vlasti, što me snažno i bolno
podsjetilo na sramotni progon kojemu je bio izložen
1992., 1993. i 1996. godine.
U svim demokracijama, u tolikim povijesnim
prosvjedima, od Gandhija do Martina Luthera Kinga, od
studenata u Parizu do Havela u Pragu, jedno je
zajedničko, a to je da sami prosvjedi ne iskazuju ni
program ni način budućega ponašanja. Oni su, u stvari,
ocjena javnosti kvalitete rada vlasti, ne legalnosti
već legitimnosti. Ako ih vlast ne zna čuti i nastavi
pogrešnu politiku, tada može doći do mnogo većega
nasilja, a ako prihvati kritiku i provede potrebne
promjene, tada dolazi do obnavljanja povjerenja i
rješavanja stvarnih problema. Slučaj Purda potaknuo je
branitelje da javno iskažu kako Hrvatska može i mora
raditi bolje u Vladi, Saboru, na Pantovčaku, u
medijima. Branitelji su jasno rekli da je naša
Hrvatska bolja i ljepša nego što se danas ostvaruje.
Zastupnica Vesne Pusić javno je rekla da smatra
branitelje opasnima i da je zgranuta našim
prosvjedima. Kao građanin, nezadovoljan sam da netko s
takvim nepoznavanjem demokracije vodi naše pregovore
za ulazak u Europsku Uniju. Kao čovjek, bolno
doživljavam takve političare koji pokazuju odsustvo
emotivne inteligencije, nemaju sposobnost suosjećanja
sa stradalima ni želje da pomognu žrtvama; nemaju
ljubavi za Hrvatsku. Sve vesne pusić dužne su pomoći
obitelji Purda, naučiti istinsku demokraciju i bar
jednom pustiti suzu boli zbog stradanja Hrvatske. Od
zastupnice Vesne Pusić tražim da se javno ispriča
braniteljima. U velikoj mjeri vjerujem da ona ne će
razumjeti koliko bi joj dobra donijelo da me posluša.
Očekujem da će ona u bahatosti iluzije svoje političke
važnosti ignorirati moju ocjenu i poziv. Ne očekujem
da ju mogu potaknuti moja djela, moral i vjera. Šteta,
ali ja sam progovorio, zbog demokracije i dostojanstva
Hrvatske.
Priznanje
Friščiću
Mladi Jastreb bitku je nastavio u saborskome Odboru
za branitelje gdje je nemilosrdnom odlučnošću
zahtijevao da odgovorna ministarstva izvijeste
zastupnike o svome radu. Jedno za drugim počeli su
izlaziti nepoznati podatci.
Karamarko je ustvrdio da je Purda znao za potjernicu
još 2007. (Purda to negira). Je li onda znalo i
nacionalno Vijeće za sigurnost? Predsjednik Mesić?
Predsjednik Josipović? Je li moguće da policija
godinama takve informacije taji od državnoga vrha? Je
li moguće da predsjednik RH daje velike iskaze
pomirenja s predsjednikom Srbije, a zna da Srbija
progoni hrvatske branitelj mučene u srpskim
koncentracijskim logorima?
Purda je napokon pušten. I u državnim tijelima
Vlade, među zastupnicima, stručnjacima, a i u javnosti
počelo je preispitivanje i predlaganje poboljšanja
rada. Neki bi htjeli prisvojiti zasluge za Purdino
oslobađanje, ali i ponovno nametnuti tišinu Hrvatskoj,
dok drugi otvaraju nove teme i traže rješenja.
Sam Jastreb iskazuje radost zbog Purdina
oslobađanja, ali i jasno kaže kako to nije kraj bitke,
te traži oslobađanje svih zatvorenih, odustajanje od
svih optužaba, napuštanje svakoga prava za nametanje
srpske pravde nad Hrvatskom, vraćanje još uvijek
okupiranih hrvatskih teritorija, puno informiranje o
političkim stavovima u Srbiji. Mladi Jastreb prošao je
tragediju Vukovara, a nakon toga i nespremnost
hrvatskih vlasti da sagledavaju punu istinu. On
poznaje i opasnost srpskoga totalitarizma i hrvatskoga
podaništva.
U svome zalaganju i ljubavi za Hrvatsku nije se
bojao ni Miloševića ni Tuđmana. Molim sve da nauče:
Mladi Jastreb boji se samo Boga, a u lažne bogove niti
vjeruje niti ih se boji. Odajem priznanje i gospodinu
Josipu Friščiću što ljudski i demokratski brani člana
HSS-a od sramotnih optužaba vodeće stranke u
vladajućoj koaliciji.
U ovoj akciji buđenja Hrvatske,
branitelji su pozvali sve dobre ljude u Hrvatskoj, u
Bosni i Hercegovini, hrvatske iseljenike i u svijetu,
uključivši i suce u Haagu da se zamisle nad tim što je
istina, pravda, dobrota i vjera.
Ovaj puta želio sam što je moguće više da to isto
osjetite u sebi i pridružite se riječima: 'Ja hoću,
vjerujem i mogu!'
D. Slobodan
Lang
Hrvatski list, 10. ožujka 2011. |
