Tuđman nije Titovu bistu ni donio ni postavio u svoj ured

Sudjelujući nedavno na obilježavanju Dana antifašističkog ustanka u šumi Brezovica kod Siska, aktualni hrvatski predsjednikk Ivo Josipović još jednom nekritički je veličao Josipa Broza Tita i partizansko-komunistički pokret. Njegova ekstatična uznesenost tim razdobljem hrvatske povijsti mogla se vidjeti i dosad, primjerice prigodom sudjelovanja u Srbu, na obilježavanju četničkog ustanka.

Ona nije mišta novo i lako se dade objasniti Josipovićevom cjeloživotnom pripadnošću komunistićkome sustavu i hereditarnim razlazima budući da mu je otac Ante bio pripadnik najrigidnijega dijela toga pokreta i partije. No jedno su svjetonazori i ideološka privrženost, a obveza na poštivanje činjenica nešto je posve drugo. Upravo u tom drugom dijelu, predsjednik Josipović opet je posrnuo. U Brezovici se zauzeo za rehabilitaciju NOB-a, a kao potkrjepu ili poruku onima koji tomu nisu skloni naveo je da u svome uredu ima bistu Josipa Broza Tita. Dodao je kako ju je tamo postavio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. 'Ta bista i danas tamo stoji. Bila je tamo za predsjednika Mesića, bit će do kraja moga mandata, a siguran sam da će biti i u uredu budućega predsjednika, tko god da to bude', rekao je Josipović.

Ivo Josipović opet laže! Naime, bista Josipa Broza Tita dospjela je na Pantovčak prije Tuđmana. Kao što je poznato, zdanje na Pantovčaku bila je Titova vila u kojoj je on povremeno provodio vikende. Još u njegovo vrijeme dio vile aranžiran je tako da su mu podanici postavili to Augustinćićevo djelo. Tuđman je bistu zatekao, a danas taj dio vile potpunjen i drugim kipovima i slikama na zidovima. Primjerice. ispred ulaza predivan je kip Frana Kršinića. Podsjetimo, dr. Franjo Tuđman nije uselio na Pantovćak odmah nakon što je postao hrvatski predsjednik. Prvo je predsjedništvo bilo u Visokoj i u Banskim dvori ma, gdje ga je zateklo i bombardiranje JNA zrakoplova. Titova vila bila je zatvorena za javnost, tek je jednom, u vrijeme Mimarine izložbe, bila dostupna građanima. Kad je u samostalnoj hrvatskoj državi odlučeno da to bude predsjednikova rezidencija, u objektu nastaje novi aranžman. Ostale su tamo freske Krste Hegedulića i radovi nekih drugih autora, a sada su pak donesene i druge slike s nacionalnim sadržajem, i to mahom u predsjednikov ured. Tuđman je, u tom smislu, intervenirao u izgled svoga ureda, ostatak vile gotovo da i nije dirao.

TUĐMAN JE SPAVAO U TITOVOJ SOBI

Josipović jednostavno obmanjuje hrvatsku javnost kada kaže da je Tuđman u svome uredu postavio i držao Titovu bistu. Titova bista bila je i ostala u predvorju, ispod stubišta, odmah do toaletnih prostora, garderobe, čekaonice i kuhinje te je tako zaklonjena teško i uočljiva.
Ono fšto je Tuđman učinio, jest da je uz Titovu bistu postavio još biste Ante Starčevića, Stjepana Radića, možda još poneku, ali ne mnogo. Moglo bi se reći da je to bila lepeza njegovih političkih idola. Brojni Tuđmanovi suradnici znali su mu reći: 'Dobro, kad ćete Tita ukloniti?', a on im je pomirljivo odgovarao: 'Ma, nemojte još to raditi, pa i u partizanima je bilo nacionalnoga, pa i Tito je učinio nešto nacionalno...' Uglavnom, kakvim je zatekao, Tuđman je aranžman na Pantovčaku takvim i ostavio, potvrđuju danas njegovi brojni suradnici i savjetnici.

Kakav je raspored sada i gdje se danas sve nalaze pojedine slike i biste, zna Josipović. Moguće je da je spomenuta Titova bista u njegovu uredu, da ju je prenio iz predvorja, ali u uredu, dok je u njemu stolovao Tuđman, nikad nije bila. U predsjednikovu, Tuđmanovu uredu na zidovima su bile istaknute, a to se vidi i sada, slike s povijesnom tematikom, primjerice Iveković i još neki autori. Poznato je da je Tuđman čak i spavao u Titovoj sobi, odmarao se, ne mijenjajući bilo što pritom. Pitanje je, dakle, zašto aktualni predsjednik laže, odnosno čini li to zbog neinformiranosti ili svjesno manipulira.

U hrvatskoj javnosti svako malo se u određenome pogledu mistificira odnos prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana prema jugoslavenskome diktatoru Josipu Brozu Titu. Tzv. hrvatska ljevica, u načelu izrazito neprijateljski raspoložena prema Tuđmanu i njegovu domovinskome pokretu s početka 90- ih, ipak rado poseže za njim i njegovom partizanskom prošlošću kako bi kontinuitet hrvatske borbe za samostalnost i slobodu prenijela i na Titov partizansko-komunistički pokret. Zato stalno podsjeća da je Tuđman bio Titov vojnik, ali svjesno prešućuje da je Tuđman još 60-ih i raskrstio s Titom i njegovom Partijom te s jugoslavenskim režimom, i da je zbog toga završio u tamnici.

Danas s određenim povijesnim odmakom, odnos Tuđmana prema Titu može se realnije sagledavati. Taj odnos nije bio jednodimenzionalan, bio je u najmanju ruku bivalentan. Natuknice iz njegova dnevnika, izjave, postupci i život nakon raskida s Partijom i jugo režimom, svjedoče da je prvi hrvatski predsjednik smatrao da bi u tim turbulentnim povijesnim vremenima netko drugi na Titovu mjestu napravio veće štete i zla za Hrvatsku nego što je napravio Tito. Primjerice, u svom dnevniku, odnosno u bilješkama, Tuđman kaže, a to tek punktira jer o tomu nije ni smio pisati budući da je zbog takvih stavova i išao u zatvor, sljedeće: 'On (Tito) bi ipak ponešto učinio i za svoj narod'.

Međutim, istodobno s time, Tuđman je imao strahovite zamjerke Titu, a one su sadržane u stavu da je Tito zapravo izdao nacionalnu komponentu hrvatskih komunista, personificiranu ne samo u Andriji Hebrangu nego i u svim onim drugima svijetlim pojedincima antifašistima domoljubne orijentacije i cijelome Krležinu društvu, dakle onima koji su bili nositelji nacionalne komponente u NOB-u. Tuđman je smatrao da se Tito, kako bi očuvao svoj stolac, zapravo prodao Srbima i tako neprekidno vodio politiku.

ZAŠTO JE UBIJEN HEBRANG?

Dakle Tuđman je imao dvostruki odnos prema Josipu Brozu Titu; s jedne strane smatrao je da je Tito ponekad i napravio nešto za Hrvate, a s druge strane, nije dovoljno učinio za svoj narod koliko je mogao. Ubio je svoga druga Andriju Hebranga koji ga je promovirao za sekretara partije, on nekakav jadni radnik Hebranga koji je bio intelektualac. Jedini čovjek koji se smio i usudio proturječiti Titu, te ga oslovljavao s "ti" bio je upravo Hebrang. Što je Tito u biti zamjerao Hebrangu? Zamjerao mu je što je Istru pripojio Hrvatskoj, jer je Tito od Istre htio napravih autonomnu pokrajinu, o čemu ovih dana svjedoči i Šime Šimatović, posljednji živući iz Topuskog, koji kaže da je Moša Pijade došao u Topusko i da se zavadio s Nazorom te je vikao kako je Hebrang to učinio mimo njihova znanja, jer su Tito i on (Moša Pijade) htjeli učiniti autonomnu pokrajinu od Istre. To što sada kaže Šimatović, stara je istina, mnogima odavno poznata. Tito, osim toga, nije mogao oprostiti Hebrangu zato što je tražio da se Boka kotorska i Srijem pripoje, odnosno ostanu dio Hrvatske. Zato je Tito, u konačnici, i ubio Hebranga.

Sljedeća stvar koja je jednim dijelom određivala Tuđmanov odnos prema Titu, a koja se također može spoznati iz natuknica iz njegova dnevnika, jest činjenica da je Tuđman 1971. od strane Vladimira Bakarića određen da bude na čelu osuđenih nacionalista, odnosno da mu se "odreže" 10 godina tamnice i da upravo Tuđman bude barjaktar poraženih nacionalista. Bakarić nije tada smatrao da za ogledne primjere treba optužiti i osuditi, primjerice, Savku Dabčević Ku čar ili Miku Tripala, nego upravo Tuđmana budući da ga je smatrao najopasnijim. Tito se, međutim, suprotstavio Bakariću rekavšu mu onu poznatu "Ne pakujte Tuđmanu" pa se jugoslavenski i partijski režim zadovoljio samo pritvorom Tuđmana. Međutim, čim je Tito umro, Tuđmana su zatvorili. Tuđman kao čovjek očito je teško mogao ispustiti iz vida Titovu reakciju prema Bakariću te je osjećao nekakav odnos zahvalnosti prema njemu koji je išao uglavnom preko Krleže. Za razumijevanje toga kompleksnog odnosa važno je spomenuti i to da je glavni spor između Tuđmana i Krleže bio u tome što je Krleža smatrao da je Tito, što god da je činio, učinio maksimalno da Hrvatska ostane kao dio federacije, a Tuđman je govorio Krleži, i s njima se oko toga neprekidno svađao, da Tito nije dovoljno učinio za Hrvatsku. Mogao je mnogo više i Hrvatska s time ne može bili nikako zadovoljna, uvjeravao je Tuđman Krležu. Ostali su u trajnome sporu.

JOSIPOVIĆ ŽELI POVEZATI TITA S DOMOVINSKIM RATOM

Kako riješiti, razumjeti i akceptirati sve te zamršene odnose i kakav stav Hrvati trebaju imali prema antifalističkome pokretu, odnosno tzv. NOB-u? Zacijelo ne onakav kakav forsira hrvatski predsjednik Ivo Josipović, jer njegov pristup je pun falsifikata i tipično komunističkih interpretacija te ne odražava pravu povijesnu istinu. Objektivniji i racionalniji promatrači povijesti Drugoga svjetskog rata ističu da se Hrvati ne smiju odreći Narodnooslobodilačke borbe budući da su u njoj sudjelovali kao nacionalni borci protiv stranih zavojevača, talijanskih i njemačkih fašista. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman nije se mogao osloboditi Zavnoha već i zbog toga što mu je otac bio vijećnik Zavnoha i član Predsjedništva Zavnoha kao HSS-ovac, a onda i zbog činjenice što je Zavnoh bilo pluralno tijelo koje je stvorio Andrija Hebrang. Hrvali, po takvu razmišljanju, imaju rješenje da komponentu Narodnooslobodilačke borbe ostave, ali umjesto Tita moraju se eksponirati Hebrang i drugi. Tuđman je razumijevao kompleksnost hrvatskih prilika početkom i tijekom Drugog svjetskog rata. Uostalom, i za NDH je rekao kako je, uza sve ostalo, bila izraz Hrvala za slobodnom državom.

Vladimir Bakarić neprekidno je, svaki put kada se anatemiziralo Hebranga, njemu najviše zamjerao što je on, kada se formirala hrvatska vlada, upravo HSS-ovce htio dovesti na čelo, Tito nije na to pristao, nego je doveo Bakarića. Što je radio s HSS-ovcima? Neki su se ubili, neki bili likvidirani, a neki prisiljeni da si prerežu žile, dok je ostale Tito ili uhljebio ili marginalizirao.

Ako aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović zaista želi zadržati NOB u političkoj tradiciji hrvatskoga naroda, onda bi umjesto Titove biste na Pantovčak trebao staviti Hebrangovu. Ako mu je zaista stalo do činjenične povijesti, onda bi trebao učiniti i sljedeći korak: uz biste Ante Starčevića, Stjepana Radića, zatim i Andrije Hebranga, trebao bi staviti i bistu dr. Franje Tuđmana. Jer to je niz koji je stvorio nezavisnu hrvatsku državu. Dakle, Starčević, Radić, Hebrang, Tuđman.

Kad je, pak, riječ o Josipu Brozu Titu, svi povijesni, politički i humanistički razlozi govore da ga treba ukloniti ne samo s Pantovčaka nego i sa svih mjesta u Hrvatskoj gdje ga se javno obožava, ili gdje mu se odaje počast. Jednostavno, Tita je potrebno staviti u povijesni okvir, a ne da mu se kao nespornome zločincu daje javno priznanje. Drugim riječima, Josip Broz Tito ne smije biti ni pokrovitelj ni zaštitnik Narodno-oslobodilaćke borbe, jer ta borba pripada hrvatskome narodu i onima koje je Tito likvidirao, jer su se borili za dom i domovinu. Uostalom, Josip Broz Tito nije ništa učinio da se početak NOB-a u Hrvatskoj obilježava u Brezovici, nego je prepustio Srbima da četnički ustanak u Srbu pretvore u antifašistički ustanak iako je znao da je početak u Brezovici s obzirom da mu je drug bio Vlado Janjić Capo. Tek dolaskom Tuđmana ispravljena je ta pogreška, a Tuđman je za to znao jer mu je Capo bio nadređen i njih su dvojica o tomu često razgovarali. Čim je Tuđman u samostalnoj Hrvatskoj preuzeo vlast, datum početka NOB-a prenio je u Brezovicu, a pitanje je zašto Josipović te činjenica ne stavlja na prvo mjesto.

Sve dezinformacije i manipulacije aktualnoga predsjednika Ive Josipovića imaju vrlo podmuklu nakanu. On želi promijeniti Ustav. To je i najavio, ali teško da će dospjeti, jer se bliži kraj njegova mandata. Josipović želi, naime, u preambuli Ustava RH uvrstiti tezu da je NOB osnova hrvatske države, a da je Domovinski rat proizišao iz Narodno-osiobodilaćke borbe kako bi uspostavio vezu Tita u NOB-u i Tita u Domovinskome ratu. To je smisao njegova istupa ove godine u Brezovici i posezanja za primjerom Titove biste na Pantovčaku.

DA JE ŽIV, TUĐMAN BI PROMIJENIO IME TRGA MARŠALA TITA

Da je živ, Tuđman bi danas, smatraju njegovi bliski suradnici, s lakoćom pristao na izmjenu imena zagrebačkoga Trga maršala Tita, te bi doista zatražio Titovo pakiranje u muzej. Zašto to nije učinio dok je bio na vlasti, odnosno dok je bio živ, moguće je objasniti njegovom logikom koju je znao predočiti suradnicima: 'Ako sada maknemo Tita, svi oni koji su u bilo kojem smislu naslonjeni na njega ili umočeni u taj sustav, okrenut će se protiv nas, umjesto da su u ovim presudnim trenutcima zajedno s nama.' Već godine 1992. održavana su brojna predavanja na kojima se često postavljalo pitanje hoće li doći do raskola između bivših časnika JNA koji su pristupili HV-u i časnika koji su već izrasli u obrani. Tuđman je znao da bi to bilo pogubno. Zato je Tita zadržao kako bi njegovim zadržavanjem zadržao unutar istoga obrambenoga korpusa i one koji su se još nadahnjivali Titom.

Tuđman je smatrao da je u to doba Tito bio objedinjavajući čimbenik. Kad je borba uspješno dovršena i kad je Tito postao razjedinjavajući čimbenik, Tuđman više nije imao ni zdravlja ni života da se bavi tim pitanjem koje je zato ostalo frustrirajuće pitanje i do danas, kada je jasno da Tita treba staviti u muzej i da Hrvati mogu slaviti Dan ustanka u Brezovici, ali ne s Titom, nego s Hebrangom. Jer konačno, Hebrang je vodio cijeli NOB od 1941. do 1945.Tito je došao iz Srbije gdje je sve izgubio, zapravo se sklonio u Hrvatsku. Hebrang je bio na čelu pokreta, sve dok ga Tito nije povukao u Beograd, postavio za ministra, a onda ga na okrutan način umorio da mu se ni do danas ne zna za trag. U svojim lažima Josipović sve to prešućuje i izvrće povijest. Kao ponosnome Titovu gardistu, njemu je do idolopoklonstva masovnome ubojici Josipu Brozu Titu, a ne do istine. Valjda misli da time kupuje i vlastitu bolju prošlost budući da često i danas ističe kako je bio ponosni Titov gardist.

Autor: Hrvoje Marković

Izvor: Hrvatski tjednik
03.07.2014.