![](images/josipovic_milanovic_000.jpg)
|
Prečesto se u hrvatskom medijskom prostoru i, uopće, u
javnom životu, koristi sintagma o komunizmu koji je,
eto, ponovno ovladao našom zemljom kroz komunističke
vlastodršce, personalizirane ponajviše kroz lik i djelo
predsjednika Josipovića i premjera Milanovića.
No, to ni
izdaleka nije tako. Njih dvojica, kao i njihova
ministarska potrkala, savjetnici i medijski moguli,
koji se, istina, međusobno nadmeću u hvalospjevima
Titu, Partiji i partizanštini, toliko su daleko od
klasne borbe, klasnog neprijatelja, prava radništva i
drugih komunističkih mantri, kao što je Srbija daleko
od toga da postane uljuđena država u kojoj će hrvatska
nacionalna manjina uživati ista prava kao srpska
manjina u Hrvatskoj.
|
Hrvatska politička elita na vlasti klanja se samo Amonu,
bogu novca, a zajednička nit vodilja s bivšim pravim
hrvatskim komunistima jedino im je destrukcija Hrvatske
kao samostalne države. Njihov Amon nalazi se u Londonu,
a da bi njegove novce zaradili moraju izvršavati domaću
zadaću od Londona i postavljenu. Tako im je, u svom
vječitom trvenju s Njemačkim interesima, London za
zadaću dao ostvariti projekt regija, a kao instrument za
ostvarenje istog ponudio im je oživotvorenje titoizma,
partizanštine i rigidnog jugoslavenstva, što su oni sa
zadovoljstvom prihvatili.
Slijedom istog, Tito im postaje
zajednički nazivnik za sve dobro, pozitivno, napredno,
integrirajuće. Tito im postaje uporišna točka, luč oko
koje će se prevareni i obespravljeni narodi opet
okupiti, kamen temeljac za izgradnju sretnije
nadnacionalne tvorevine-regije. O Titovim zločinima,
diktaturi, hedonizmu i razvratu, naravno, niti riječi.
Naši lažni komunisti na programskoj
platformi propale jugo-tvorevine spašavaju Srbiju od
plaćanja ratne odštete (njihovo prihvaćanje teza o
građanskom ratu, a ne Srbiji kao agresoru), osude za
genocid (naše vlasti već pripremaju teren za službeno
plasiranje svojih teza po kojima smo svi mi činili
ratne zločine te stoga Hrvatska treba odustati od
međunarodnih tužbi za genocid), suočavanja s vlastitom
prošlosti i vlastitom savjesti (izjednačavanje žrtve i
agresora kroz politiku relativiziranja po kojoj je na
obje strane bilo onih koji su činili zločine i
njihovih žrtava, a bez vršenja analize tko je rat
započeo i s kojim ciljem).
Tako Srbija sada vrlo spremno "guta"
bljuvotine poput smrti Jovanke Broz koje joj
trenutačno idu u prilog iako je golemi broj njenog
stanovništva orijentiran pročetnički (dokaz je i izbor
četničkog vojvode Tomislava Nikolića za predsjednika).
Srbija zna da će kroz regiju, nakon katastrofalnog
vojnog poraza, lakše započeti ostvarivati vlastite
interese osmišljene kroz Memorandum II. U tom cilju,
svjesno ili ne (za nas je potpuno nebitno), pomaže im
i Josipović kada kaže kako nije važno za odnose naših
dviju zemalja što različito gledamo na bližu i dalju
međusobnu povijest.
Kao kada bi
se Njemci i Francuzi poslje 2. svjetskog rata mirili
na istim osnovama: jednako smo krivi, s obje strane je
bilo zločina, nema ratnih odšteta i td. Pa srbijanska
politička i svekolika elita još i danas po svijetu
Hrvate stigmatizira kao fašiste na temelju monstruozno
uveličanih krivotvorina srbijanskih povjesničara o
srpskim žrtvama u vrijeme NDH, dok Josipović na sve
srpske provokacije šuti, guta Nikolićeve kritike o
demokratskom stanju u Hrvatskoj i uništava hrvatski
nacionalni ponos ali i troši hrvatsko strpljenje.
Kada je riječ o komunistima valja naglasiti kako oni
hrvatski nikada nisu bili na visini historijske
zadaće, što zbog vlastite ideološke indoktriniranosti,
a što zbog političke naivnosti, poput Andrije
Hebranga. Srpski komunisti, naprotiv, uspjeli su u
svojim redovima očuvati jezgru velikosrpstva koja je u
datom momentu s političke scene pomela partijske
ideologe, te Srbiju preko noći, iz bastiona
komunističkog jugoslavenstva pretvorila u agresivnu
nacional-socijalističku državu, svojevrsni konglomerat
radikalnog pravoslavlja, monarhizma, socijalizma te
vojnog, financijskog i masonskog establišmenta koji je
tim procesima rukovodio.
Nit vodilja toga, historijski
neviđenog konglomerata, jest konstanta-oživotvorenje
ideje o velikoj Srbiji. Politički protagonisti se
mijenjaju, a konstanta ostaje. Zato nama u Hrvatskoj
predstoji velika zadaća koja je nakratko historijski
zaustavljena igrama svjetskih moćnika, koji poradi
svojih interesa okreću kotač hrvatske povijesti
unatrag.
Ta zadaća odnosi se najprije na smjenu
anacionalne i gramzive vlasti, a odmah potom i
sinkroniziranog djelovanja svih društvenih snaga i
crkve na promjeni svjesti ljudi o potrebi njihovog
snažnijeg aktivizma, od referendumskih zakonodavnih
inicijativa, važnosti izlazaka na izbore, jačanja
tradicionalnih vrjednosti, do društvenog neposluha
ukoliko vlast ignorira većinsku volju građana.
Treba razvijati domoljublje, što
nikako nije u suprotnosti s rješavanjem gorućih
gospodarskih problema kako to mediji nastoje
prikazati, naprotiv. Krist nam reče: "Ne živi čovjek
samo o kruhu...!"
Hrvati se u
svojoj domovini moraju osjećati slobodni, a tada će i
sve nacionalne manjine i manjinske zajednice lakše
ostvarivati i svoja prava. Nacionalna sloboda je
preduvjet sveopćeg društvenog razvitka. Ona oslobađa
kreativnost, pronalazi rješenja, uništava beznađe.
Zato, pometimo jednom za uvijek potrošene i
korumpirane političke elite koje nam svima rade o
glavi. Njih smo već prepoznali. Za njihovu prljavu
rabotu ponajveći hrvatski pjesnik Tin Ujević kaže: Oko
nas slutimo zamke i crna djela himbe, jazove opasnosti
iza živica riječi!
Piše: Zoran Meter
|