|
"Biti čovjek" je ponovno u modi
Kada se ljudska prava tretiraju kao privilegija samo
jedne skupine u društvu, a ne svakog čovjeka i kada se
toj temi pristupa isključivo selektivno, onda se
dovodimo u situaciju da pod krinkom tobožnje zaštite
ljudskih prava, kršimo prava nekog drugog, dapače,
ugrožavamo njegova ljudska prava.
Nogomet je
najvažnija sporedna stvar na svijetu i unatoč
rigoroznom Zakonu o suzbijanju nasilja na utakmicama,
naše tribine nisu lišene neprimjerenih povika i
skandiranja koja vrijeđaju tuđe osjećaje i
dostojanstvo i to je za svaku osudu. Zna se čak i tko
su predvodnici takvih skandiranja, i gdje točno stoje
kada dođu na stadion, i koji interes pokreće takvo
ponašanje, no unatoč svemu navedenom, ništa se ne
poduzima. Sve dok Hrvatska ne pobjedi. |
Tada neprimjereno skandiranje postaje predmet rasprave,
ali ne ono usred utakmice, organizirano od spomenute
skupine, već skandiranje nakon utakmice, potaknuto, kako
kažu, nastupom reprezentativca Šimunića. A raspravu u
javnosti koja je poprimila međunarodne razmjere
potaknuli su tzv. dežurni zaštitari ljudskih prava koji
su Šimunića optužili za "rušenje ustavnog poretka i
veličanje totalitarnih sistema" te su zatražili
najoštrije kazne za njega - od zabrane nastupa na
utakmicama do zatvora.
Oduzeti ponos Hrvatskoj
Naime, iste te zaštitare ljudskih prava nije smetalo
kada je na nedavno održanoj utakmici u Beogradu na
kojoj je bio prisutan ministar Jovanović, spaljena
hrvatska zastava, pokušalo se spaliti transparent
"Vinkovci - vrata Hrvatske", Vukovar je bio ispisan na
ćirilici na transparentu tijekom cijele utakmice, a
hrvatskim navijačima se vikalo:
"Ubij ustašu!".
Ne sjećam se da je prekinut prijenos utakmice, ne
sjećam se da je ministar Jovanović napustio utakmicu,
ne sjećam se da je osudio skandalozne ispade
netrpeljivosti i ksenofobije prema hrvatskom narodu i
ne sjećam se da su zaštitnici ljudskih prava uopće
smatrali da je to problem. Jer dok se vrijeđa i gazi
sve što je hrvatsko, kršćansko, moralno, radišno i
pošteno u Hrvatskoj, onda to nije predmet njihovog
interesa. No, kada Hrvatska pobjedi, onda treba naći
razlog kako umanjiti tu pobjedu. Kada Hrvatska u nečem
uspije, onda se traži način kako poniziti tu istu
Hrvatsku, kako joj oduzeti ponos. I to se naziva
brigom za ljudska prava.
Dvostruki
standardi za ljudska prava
No, nasilje koje se vrši nad Željkom Markić i pristalicama Inicijative "U ime
obitelji" promatra se bez imalo sućuti i bez ijedne riječi, jer oni očigledno ne
trebaju imati ljudska prava. Slična je stvar s Šimunićem kojeg se doslovce
sotonizira. Je li je organizator utakmice napravio propust kada je Šimunić dobio
nakon utakmice mikrofon u ruke? Ili je organizator napravio propust kada je
dozvolio Fifinom delegatu da zabrani unošenje transparenta "Vukovar 91" na
utakmicu, kao i da se održi minuta šutnje za sve žrtve Vukovara, što je
skandalozno. I to u našoj vlastitoj državi na našem vlastitom stadionu. I da li
je HRT napravio propust kada je to prešutio cjelokupnoj hrvatskoj javnosti? Da
li je Šimunić pola sata nakon završetka utakmice trebao predvoditi navijanje na
način na koji je predvodio? I je li mogao znati da će mu publika odgovoriti
onako kako je odgovorila? Teško je reći da li je uopće razmišljao o tome, no
vidim da su mnogi povrijeđeni njegovim nastupom i poštujem njihove osjećaje i
razloge. Sve ono što se može dvosmisleno shvatiti, a osjetljivo je, naravno da
je bolje izbjegavati jer smo inače na skliskom terenu.
Ljubav prema vlastitoj zemlji
No, treba podsjetiti da je Joe Šimunić odrastao u Australiji, odgajan je da
voli svoju zemlju i čezne za njom. Svatko od nas u svom srcu ima čežnju i zna
kolika je velika ljubav koja vas vodi da biste tu čežnju ostvarili. Ne poznajem
Šimunića, no imala sam prilike prije 10 godina posjetiti australske Hrvate i
tada me je iznenadila spoznaja da je za njih vrijeme stalo onog dana kada su
zbog komunističkog režima morali napustiti Hrvatsku. I da je sva njihova čežnja
koncentrirana na to da se jednom vrate u svoj dom. Zato bi prigodom hajke i
kažnjavanja hrvatskog reprezentativca Joa Šimunića trebalo stati na loptu,
sagledati kontekst, utvrditi da Šimuniću nije bilo na pameti ustaštvo, već
ljubav prema domovini koju voli i ponos da je hrvatska reprezentacija pobijedila
te zaključiti da je ova hajka na njega nepravedna i da je kazna koja mu je
izrečena nepotrebna. Sama policija je izjavila da nema kaznenog djela, a Joe
Šimunić odlučno se ogradio od svake pomisli i namjere koja uključuje bilo kakvu
mržnju, nasilje, rasizam i slične zle pojave.
Da na hrvatske stadione treba uvesti
red i da to nismo uspjeli niti rigoroznim zakonom koji
imamo, to je istina. I da Hrvatski nogometni savez tu
treba podmetnuti leđa i drugačije se postaviti, i to
je istina. I da HRT kao javna televizija treba
procijeniti kada je riječ o neprimjerenom postupanju i
poduzeti adekvatne mjere, i to je istina. I da skupini
ljudi (ne mogu ih zvati navijačima) koji neprimjereno
skandiraju na svakoj utakmici nije mjesto na stadionu,
i to je istina. Ali da se treba zasjenjivati pobjeda
reprezentacije produkcijom afera, to ne bi smjela biti
istina. Da oni koji se kunu u ljudska prava ne štite
ljudsko pravo svakog čovjeka, to ne bi smjelo biti
istina. I da bi političari koji dobivaju plaću od ovog
jadnog, gladnog i napaćenog naroda trebali štititi
njegove interese, to bi trebala biti istina. No, to
mogu samo oni političari koji vole svoju zemlju i svoj
narod.
Autor:
Marijana Petir
http://www.pastoralmladih.hr |