No, u mom slučaju, prekoračen je okvir civilizirane
rasprave, radi se o histeriji, difamacijskoj kampanji
koja dolazi s pseudo-ljevice koja nastavlja vršiti
kulturnu i društvenu hegemoniju ne uzimajući u obzir pad
komunizma.
- Zašto ste smijenili direktora
televizije? Zašto je, nakon smjene, 70 novinara
promijenilo radna mjesta?
Direktora je smijenio Hrvatski sabor na temelju zahtjeva
Nadzornog Odbora Hrvatske radio televizije. Ministar kulture i ministarstvo ni
na koji način nisu bili uključeni u tu proceduru. Ovo je samo jedan od primjera
sustavnog obmanjivanja javnosti u vezi s mojim djelovanjem. Brojka od 70
novinara mi se čini pretjeranom. Nadzorni odbor HRT-a utvrdio je brojne
nepravilnosti. Ravnatelj je bio smijenjen u skladu s postupkom i na isti način
na koji ga je politička većina imenovala prije četiri godine. On je također po
nalogu lijeve vlade izvršio promjene više desetaka novinara i urednika kad je
preuzeo funkciju. No, u tom trenutku, to nije izazvalo bilo kakav interes
međunarodnih krugova...
- Čak je i predsjednica Vijeća za
elektroničke medije dala ostavku u znak prosvjeda
protiv vaših metoda...
Ostavka predsjednice Vijeća nije bila povezana s niti jednom
mojom odlukom, to se jasno vidi u obrazloženju ostavke. No, osoba s takvom
biografijom nije ni smjela biti na čelu Vijeća. Kao i bivši ravnatelj, koji je
osamdesetih godina bio predsjednik komunističke omladinske organizacije i
direktor državne televizije izravno imenovan od Komunističke partije, i ona je
bila istaknuta novinarka povezana s partijskim strukturama u vrijeme
komunističke diktature. Oboje su simboli komunističkog režima i nakon sloma
komunizma i Jugoslavije. Apsurdno je da ljudi koji su vršili istaknute dužnosti
u nedemokratskom poretku u kojem su mediji bili transmisija Komunističke
partije, danas figuriraju kao simboli medijske slobode. To je ključni paradoks
oko kojeg se u Hrvatskoj javljaju društvene podjele.
- Je li vam žao što ste se družili s ustaškim simpatizerima
1990.-tih? Postoji ta fotografija na kojoj nosite ustašku kapu..
Nikada nisam nosio "ustašku kapu". Potpuno sam zaboravio na tu
fotografiju! Nastala je 1993., čini mi se, u Splitu gdje sam kao
dvadesetogodišnji student slučajno susreo članove dobrovoljačke postrojbe
legalne hrvatske vojske i fotografirao sam se s dijelom njihove uniforme. Taj,
čiju sam kapu nosio na glavi, poginuo je u ratu dvije godine kasnije u Bosni, u
sklopu završnih hrvatsko-bošnjačkih savezničkih ratnih operacija protiv srpske
vojske kojom je zapovijedao general Ratko Mladić. Za mene je bila i ostala čast
što sam upoznao čovjeka koji je dao život za obranu svoje domovine.
- Žalite li poraz Ustaške države između 1941. i 1945.?
Žao mi je što hrvatski narod nije
uspio ostvariti svoje pravo na nacionalno
samoodređenje nakon drugog svjetskog rata. Svaki Hrvat
će vam dati isti odgovor, kao i svaki Litvanac,
Latvijac ili Estonac kada ih suočite s izborom između
nacionalne slobode i Jugoslavije, odnosno Sovjetskog
Saveza. Žalim što smo se protiv svoje volje našli u
Jugoslaviji, u anti-demokratskom boljševičkom sustavu.
Ali, naravno, ne žalim za ustaškim režimom koji je
odgovoran za brojne zločine.
- Bili ste izdavač francuskog mislioca ekstremne desnice
Alaina de Benoista i pristaše bijele supremacije Tomislava Sunića. Jeste li još
uvijek bliski s ova dva čovjeka?
Rad Tomislava Sunića je politološki akademski rad o "novoj
europskoj desnici" koji je izvorno obranjen i objavljen na američkom sveučilištu
osamdesetih godina. Radi se o vrlo cijenjenom znanstvenom radu, ali to ne znači
da podržavam sve što on kaže. Što se tiče Alaina de Benoista, kažete da je
kontroverzan, ali po mom mišljenju, on je jedan od najvećih francuskih
intelektualaca. Veliki broj de Benoistovih radova odigrali su važnu ulogu u mom
intelektualnom formiranju.
- Vi ste jedan od organizatora komemoracije blajburškog
masakra, gdje svake godine dolaze nacionalisti i pokazuju se s ustaškim
simbolima. Zašto i dalje idte tamo?
Vi se usredotočujete na pet provokatora, ustaški simboli su samo
rubni folklor. Bleiburg je simbol patnje i progona hrvatskog naroda kojeg su
izazvali jugoslavenski komunisti. Nakon drugog svjetskog rata oni su se na
brutalan način riješili svojih protivnika, ne samo nenaoružanih vojnika već i
civila. Došlo je do okrutnih pogubljenja više desetaka tisuća ljudi. I
blajburški zločini bili su jedan od najvažnijih i najstrože čuvanih tajni
jugoslavenskog komunizma.
- Ne sudjelujete s toliko žara u komemoriranju ustanka u
Jasenovačkom istrebljivačkom logoru...
To je Vaš subjektivan dojam. Ja se s jednakim pijetetom odnosim
prema svim žrtvama rata. Postoji značajna razlika između Bleiburga i Jasenovca.
Tijekom 50 godina, bilo je zabranjeno komemorirati zločine počinjene u
Bleiburgu, dok su manipulacije zločina počinjenih u Jasenovcu i pretjerivanje s
brojem žrtava bili jedan od sastavnih elemenata jugoslavenskog komunističkog
režima i njegove ideologije.
- Ove godine, židovske i srpske organizacije odlučile su
bojkotirati komemoraciju u Jasenovcu kako se ne bi susrele s Vama. Žalite li
zbog toga?
Neki Židovi! Neki Srbi! Na državnoj komemoraciji sudjelovali su
predstavnici Katoličke crkve, Islamske zajednice i Srpske pravoslavne crkve,
srpskih organizacija i velik broj istaknutih hrvatskih Židova, te izraelska
veleposlanica. Bojkot je imao političku pozadinu vezanu uz unutarhrvatske
stranačke odnose. Teško mi je to palo i izrazio sam svoje žaljenje. Osim na
državnoj komemoraciji prisustvovao sam liturgiji za srpske žrtve u mjesnoj
Srpskoj pravoslavnoj crkvi u blizini Jasenovca
- Uspjeli ste upisati zabranu gay braka u Ustav 2013., biste
li željeli također zabraniti pobačaj?
U hrvatskom ustavu nema nikakve zabrane već samo stoji odredba
da je brak zajednica između muškarca i žene. To ne isključuje različite
homoseksualne veze koje su i legalizirane, ali se ne nazivaju brakom. Pitanje
zakonske zabrane pobačaja nikada nije bilo na dnevnom redu. Hrvatska društvena
polarizacija se ne vodi oko uskoreligijskih pitanja već idejnih i
političko-nacionalnih, pa ova problematika nema istu težinu kao u primjerice
Poljskoj. Pobačaj je nesretni slučaj, ali po mome mišljenju oko toga ne treba
sektaški nastupati i dalje produbljivati neslaganja u društvu. Vjerske zajednice
trebaju obrazovati svoje članove da izbjegavaju pobačaj, no, nijedna zakonska
zabrana nikada nije uspjela iskorijeniti ovu pojavu.
- Vaša vlada se jasno približila
g. Orbanu, koji nikada nije skrivao da odbacuje islam.
Što o tome misli musliman kao vi?
Ne vidim u čemu bi Viktor Orban predstavljao avangardu u
islamofobiji. Doista, zauzeo je stajalište protiv imigracije. No, svaki oblik
kaotične i nekontrolirane imigracije društveni je problem i za useljenike kao i
za domicilno stanovništvo. Nekontrolirana migracija može se usporiti samo
uklanjanjem uzroka koji do nje dovode. Ako bi iznenada došlo do nekontrolirane
imigracije azijskih budista ili taoista, otpori prema toj imigraciji bili bi
apsolutno identični i izvorno se ne radi u islamofobiji kao takvoj.
Gospodin Orban ne osporava činjenicu da je Islam sastavni dio
Europe, a nedavno je primio i vjerskog poglavara i vrhovnog muftiju bosanskih
muslimana, autohtonog europskog naroda islamske vjere. Ne bih ga uspoređivao s
primjerice Alain Finkelkraut koji misli da je Europa samo judeo-kršćanska, koji
kritizira islam kao takav i koji se osobno uključuje u difamacijsku kampanju
protiv mene s bizarnim prigovorom da vodim "opasni savez između
fundamentalističkog katolicizma i radikalnog islamizma", što je ovdje u
Hrvatskoj izazvalo salve smijeha.
direktno.hr
www.hkz-kkv.ch |