Evo, nevjerojatno, i to dvostruko nevjerojatno!

Pantovčak se je konačno sâm razotkrio gotovo kao velikosrpsko antihrvatsko gnijezdo, kao leglo udbaštva, jugonostalgičarstva, velikosrbstva, nažalost i skupine hrvatskih nedomoljuba. Dejan Jović kao najvažniji drugi čovjek Pantovčaka, prvi do Predsjednika Josipovića - svjesno ili nesvjeno izvršio je "harakiri" cijelog društva iliti bolje rečeno bratije na Pantovčaku.

Premda i prije, a dolaskom na Pantovčak posebno, nije škrtario s antihrvatskim izjavama. Niti u jednoj državi svijeta takav čovjek na siguronosnoj provjeri ne bi mogao proći ni kao činovnik u neko ministarstvo, a kamo li da bude izravno uz predsjednika države vodeći jednu od najvažnijih funkcija kao njegov savjetnik. A posebno uz činjenicu da je i pripadnik agresorskog miljea na Hrvatsku, pa makar i samo kao simpatizer.

A dvostruko je nevjerojatno da ga je zbog toga Predsjednik Josipović smijenio, ali po sebe u zlu trenutku - neposredno pred izbore, što je javnost doživjela samo kao izborni trik, jer razlog za njegovu smjenu (ili nedovođenje na Pantovčak) je postojao još od samog početka.

Jović osporava legitimnost prvog hrvatskog referenduma o odcjepljenju Hrvatske iz Jugoslavije, a ne spominje da je prva Srbija počela postupak odcjepljenja od Jugoslavije i to tako da sa sobom odnese i znatne teritorije susjednih republika.

Pri tom je zaboravio da tadanja Hrvatska, u pogledu političke situacije u kojoj se je nalazila, nije bila niti jedan kvadratni milimetar slična Škotskoj u vrijeme njenog referenduma. Hrvatska je bila pred prijetnjom općeg pokolja hrvatskog naroda (možda gore nego 1945. g) i pred njegovim brutalnim istrebljenjem. Za Hrvatsku je tada vrijedilo prirodno pravo da se brani, kao što sve živo u prirodi ima svoje obrambene mehanizme, i Hrvatska je prirodnim pravom pred smrtnom opasnošću imala pravo potegnuti pitanje referenduma o odcjepljenju, a u obrani prihvatiti se i oružja.

Dean Jović pogrešno tvrdi da referendum nije bio slobodan, jer da je i veliki broj bio i onih koji misle drugačije, a da tobož nisu imali prilike iskazati svoj drugačiji stav, jer bi to bilo opasno. A i Ustav iz 1974. g je dao blagu mogućnost za takav čin. Međutim sve ono što je na silu oteto ili prisvojeno i silom se drži, smatra se da formalno pravno nikad nije ni promijenilo vlasnika, ili zdravo razumski rečeno ono što narod kaže - tuđe je uvijek tuđe!

Može on pričati što hoće, ali ne smije zaboraviti da je veliki Vožd Milošević sve Hrvate, pa čak i najzagorljivije jugofile, srbofile i komuniste proglasio ustašama. A kad nekoga proglasiš ustašom, to odmah znači da ga stavljaš izvan zakona i da ga svatko može slobodno ubiti bez ikakve odgovornosti.

Tako je veliki Vožd na velikim milijunskim mitinzima, prije i primisli Hrvata za referendumom, izvjesio transparente -"Objesiti Vrhovca i Šuvara". Time je učinio najveću uslugu Hrvatima, jer je tim činom komuniste i jugofile (inače pretežno mrzitelje svake primisli o hrvatskoj državi) natjerao pod hrvatski barjak. Tada je u njihovim ušima zazvonilo zvono smrtne opasnosti - ako će vješati jednog Vrhovca i Šuvara kao najveće jugofile i srbofile, što će tek onda biti s nama drugima, malima?

Tom istom Joviću, a koji zasigurno dobro pozna povijest ovih prostora, nikada ni na kraj pameti nije palo da je 1918. g ulazak Hrvatske, BiH, Slovenije u prvu karađorđevsku Jugoslaviju bio "nelegitiman" bez iti namanjeg upita na narod tih prostora, a kamo li da bi se održao nekakav referendum, ali on o tome uvijek šuti. Ovdje bi se dalo raspravljati i o legitimitetu priključenja Vojvodine i Crne Gore Srbiji.

Isto tako 1920. g Rapalskim ugovorom beogradska vlada je ustupila Italiji jednu četvrtinu Slovenije, Istru, Rijeku, Zadar i još nekoliko otoka. Sve skupa bez da je mrdnula i prstom, i bez ikakvog pitanja naroda koji su nastavali ta područja.

Nisu ni jugoslavenski, a pri tome ni hrvatski komunisti, tražili referendum o ponovnom priključenju Hrvatske 1945.g (ili na sjednicama AVNOJA) Jugoslaviji. Također nije bilo ni referenduma o predaju velikih hrvatskih teritorija Srbiji i drugim susjednim republikama unutar komunističke Jugoslavije (Istočni Srijem i drugdje) bez ikakva pravnog osnova i bez ikakve pismene odluke, tako da ni dan danas ne znamo na kojim pravnim aktima je to oduzeto Hrvatskoj i dato trajno u vlast susjednim narodima, kad je Titina politika hrvatske teritorije dijelila i kapom i šakom, kao tobož to nije bitno jer sve i dalje ostaje u istoj državi - Jugoslaviji. Poslije se pokazalo da je to bilo itekako bitno i da je zbog toga Hrvatska ostala zbog brojnih svojih teritorija. Očito, tada nije bilo bitno kad se uzimalo Hrvatskoj, a da je kojim slučajem trebalo Hrvatskoj priključiti neki teritorij na uštrb neke od drugih republika, tada bi to bilo nezamislivo.

Tome, naravno zbog istine, treba pridodati i Pavelićeve Rimske ugovore, premda je to diktirano iz Berlina i Rima kad su bile na vrhuncu svoje moći, pa bi te dvije prijestolnice napravile to isto, a možda uzeli i više i bez ikakvog pitanja. Ali u svakom slučaju, treba priznati, drugo je okupirani teritorij, a drugo je nešto kad se predaja teritorija potpiše.
Sve ono što nema pravnu podlogu (nije učinjeno slobodnom voljom naroda) i što nema međunarodni legitimitet (po pitanju izmjene granica) u pravnom smislu je nevažeće. U svim zakondavstvima svijeta postoji pravna sintagma tzv Regula Catoniana - Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere. (Što je u početku pravno nevaljano, ne može se tijekom vremena ojačati tj. naknadno postati valjano.)

Ništa u tertorijalnom smislu nije tako teško provesti kao odcjepljenje nekog naroda od neke zajedničke države koja ima puni međunarodno pravni subjektivitet. Slučaj Hrvatske je bio takav da to nije učinila narod bi gotovo bio istrijebljen iz svoje vlastite domovine. Takva opasnost ne prijeti ni Škotskoj ni Cataloniji, a ni nekim drugim narodima koji razmišljaju o eventualnom otcijepljenju i stvaranju svoje vlastite države.

Dejanu Joviću po njegovom političkom svjetonazoru, ali prvenstveno i iz razloga hrvatske nacionalne sigurnosti, nije bilo mjesta na Pantovčaku niti jedan jedini dan. U Srbiji su se hvalili da je njihov Dejan Jović jedan od najsnažnijih (u smislu najutjecajnijih Srba) u svijetu. Vrlo je utjecajan u Hrvatskoj, u njenom samom državnom vrhu, ali i u Velikoj Britaniji u različitim obaviještajnim službama i sl. Zahvaljujući njemu, ali i samom predsjedniku Josipoviću, Pantovčak je u hrvatskom narodu doživljavan kao velikosrpska ispostava u Hrvatskoj, jača od srbijanskog veleposlanstva u Zagrebu.

O toj činjenici Predsjednik Josipović je trebao misliti i voditi računa od samog svog početka prije pet godina, a ne sada kad su mu vile došle do očiju, i kad će to biti jedan od glavnih razloga za njegov skori odlazak s Pantovčaka, ali ne samo njegov već i odlazak cjelokupne njegove bratije koja se tamo skupila. Jedan od glavnih razloga, naravno uz one druge koje je narod itekako zapamtio kao; govor u Knesetu (izraelskom parlamentu), govor u Sarajevu, govor u Srbu, govor u Jadovnom, zadnji govor u šumi Brezovica, podržavanjem lex Perkovića, svrstavanjem protiv referenduma - U ime obitelji, na jednu stranu. Podržavanjem nasilnog uvođenja ćirilice.

Potom dovođenjem srbijanske vrhuške na odmor na Brijune, nesuprotstavljanjem Vladi RH koja hrvatsku vodi u totalnu katastrofu i brojni drugi grijesi, a one grijehe nečinjenja da i ne spominjemo, tako da se slobodno može reći da ne samo Dejanu Joviću već i Ivi Josipoviću po rezultatima njegova vladanja nije smjelo biti mjesto na Pantovčaku niti jednog jedinog dana, iako mu nitko ne osporava da je tamo došao legalno i legitimno. Ovo mišljenje temelji se na analizi njegova načina predsjednikovanja i brojnih njegovih krivih postupaka, čak i prema braniteljima. Da je tamo za Hrvatsku vođena opasna politika, to su mu pokazali i brojni zvižduci na njegovim javnim nastupima.

Piše: Mile Prpa, www.hkz-kkv.ch