Većina naroda vjeruje, i robuje, u mit o vlastitoj jedinstvenosti, izabranosti, veličini, junaštvu, genijalnosti koji im/nam nameću tvorci naših junačkih narodnih mitova i legendi.
Ni mi Hrvati nismo, dakako, iznimka od tog pravila.

NašI susjedi, negdašnji su-narodnjaci, ali i ratni neprijatelji Srbi iz prvog i zadnjeg rata u XX. stoljeću, stvorili su mit o sebi kao „nebeskom narodu“ ili „božjem narodu“. Taj je mit 1990-tih bio posebice drag psihijatru dr. Jovanu Raškoviću koji je i onda kad je dr. Franji Tuđmanu i meni govorio o Srbima kao „ludom narodu“ mislio zapravo na blistavo (stvaralačko, genijalno) ludilo koje je Dostojevski utjelovio u „idiotu“ knezu Miškinu.

Ipak, nakon brojnih i bolnih ratnih i inih poraza koju su Srbi i Srbija pri kraju XX. stoljeća doživjeli i ZASLUŽILI – jer su krenuli u osvajanje i pustošenje (etničko čišćenje) susjednih zemlja i naroda – jedan od tvoraca velikosrbijanske ideologije Dobrica Čosić napisao je neobičnu - nazovimo je tako - intelektualnu oporuku.

U pretencioznom i patetičnom milenarističkom eseju „Na kraju XX vijeka srpski narod doživio istorijski poraz”, objavljenom u beogradskom Nedeljnom telegrafu 29.12.1999. godine, Čosić priznaje da su Srbi na kraju XX. stoljeća ne samo izgubili četiri rata, već da su u međunarodnoj zajednici osuđeni kao pokretači i glavni protagonisti agresije i ratnih zločina. Objašnjenje za te velike poraze i „nacionalnu nesreću” Čosić pronalazi u ovoj, nastrano poetičnoj, apokaliptičnoj tvrdnji: „otkazao nam je istorijski um”.

Polazeći od te teze (da je Srbima „istorijski umu” dao otkaz), on nudi „formulu” velikosrbijsnke ideologije u XXI. Stoljeću: "Razmišljajući o svojim i srpskim zabludama, greškama i krivcima, ja još nisam dosegao do istine koja me čini spokojnim. Ali sam uveren da Srbi na kraju 20. veka treba u Nemcima da vide primer kako se u miru dobija izgubljeni rat."

Sve ključne teze iz svoje tisućljetne „oporuke” Čosić je ponovio u govoru koji je održao na skupu posvećenom njegovom „književnom portretu” u Trsteniku 16. listopada 2008. koji je NIN objavio 23. listopada 2008. godine pod naslovom „Naši porazi nisu konačni“.
Današnje vodstvo Srbije ne slijedi „nauk“ Dobrice Čosića prema kojem bi u miru trebalo dobiti izgubljene ratove, već stalno zvecka oružjem i prijeti. Paradoksalno: čak i na Badnjak po julijanskom kalendaru.

Posebni izaslanik predsjednika VRS-a Aleksandara Vučića Vladimir Božović na kraju je svoje „mirotvorne“ besjede u pravoslavnoj crkvi kazao: „Narod s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši ne smije i neće ni pred kim pognuti glavu, već će uspravljena čela i pogleda, istinom, pravdom i ljubavlju gledati naprijed u bolju budućnost. Svim Srbima i svim institucijama u Hrvatskoj upućujemo poruku zajedništva, sloge i pojačane aktivnosti na ostvarivanju svoje misije i uloge, uz obećanje matične države Srbije da će ih u svim problemima i iskušenjima, kad god budu ugroženi, braniti svim raspoloživim sredstvima."

Nije neobično to što se za današnje četničko vodstvo Republike Srbije zločin protiv mira, agresija na našu zemlju, njena okupacija i strašni zločini iz razdoblja 1991.-1995. pokušavaju zaboraviti i svesti na tezu o Oluji kao „zločinu koji se ne smije zaboraviti“, ali je čudno što hrvatsko državno vodstvo u samom središtu Zagreba sluša nove prijetnje Srbije kako će „svim raspoloživim sredstvima“ braniti navodno ugroženu srpsku zajednicu/manjinu u Hrvatskoj.

Iako nerado uzimam Dobricu Čosića kao referencu, moram kazati da našim vođama na počeku XXI. stoljeća MOŽDA zakazuje – povijesni um. Strašno bi doista bilo da u miru izgubimo odavno, prije dvadesetak godina, časno dobiveni rat. Da se to ne bi dogodilo, za početak bi trebalo javno priupitati dr. Milorada Pupovca što on zapravo misli o zakonskoj i kulturnoj rehabilitaciji četničkih ideologija i praksi iz Drugog svjetskog rata, ali i iz doba agresije na RH i BiH.

Slaven Letica, facebook

www.hkz-kkv.ch

Klik na sliku