Gostujući u dominikanskom samostanu bl. Augustina Kažotića u Zagrebu, kao sudionik javne "O vjeri i politici u odgoju, obrazovanju i zdravstvu", organizirane u okviru niza javnih tribina pod skupnim nazivom „Korizma na Peščenici“, ministar zdravstva na metaforičkoj se razini u korizmi odrekao vlastitih kolega liječnika.
Naime, pozivajući se na iskustvo bivšega ravnatelja Nove bolnice Zagreb i prisjećajući se zalaganja za otvaranje bolničke kapelice u toj bolnici, kazao je: „Onima koji ne vjeruju, kapelica u bolnici ne škodi, a nama koji vjerujemo, puno znači. Nekad jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 doktora: jer svećenikov osmijeh, utješna riječ, ohrabrenje, beskrajno znače i bolesniku i obitelji.“
Te nedovoljno ispečene riječi – svedene na zvučni ugriz „jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 doktora“ - u medijima, ali i među njegovim kolegama liječnicima, postale su predmet poruge, osude i zgražanja.
Javno se oglasila i liječnička udruga Hrvatska udruga bolničkih liječnika (HUBOL) koja je, nazovimo to tako, Kujundžićev tečaj o vrijednosti liječnika i popova (1 svećenik = 20 liječnika) pretvorila u ciničnu poruku resornom ministru: "Hoćete li angažirati 215 svećenika da nadoknadite nedostatak od 4.300 liječnika?
Kao čovjek koji se, između ostaloga, dobar dio života bavio LIJEČNIČKIM POZIVOM (profesijom), moram se u potpunosti složiti s rezigniranim tonom i cinizmom HUBOL-a: ministrova izjava naprosto je skandalozna, ponižavajuća i sramotnička za liječničku profesiju.
Može on, kao što i čini, tvrditi da je izvučena iz konteksta, ali nema tog konteksta koji bi joj dao bilo kakav smisao. Taj smisao teško može steći čak i onda kad bi ministar počeo objašnjavati kako je pod izrazom „nekad“ mislio na to da jedan svećenik više vrijedi od 20 doktora u onim situacijama kad je medicina nemoćna ili, kako se to obično kaže, kad „digne ruke od pacijenta“.
U suvremenoj medicini, u kojoj je umiranje, nažalost, dugotrajan proces, medicina – a to znači i liječnici i medicinske sestre i drugo bolničko osoblje – nikad ne može u potpunosti „dignuti ruke od pacijenta“. U tom pogledu, liječnicima i sestrama znatno je lakše naučiti i usvojiti osnovna znanja i vještine dušobrižničkog (svećeničkog) poslanja, nego je svećenicima naučiti i usvojiti liječničko i iscjeliteljsko znanje i poslanje.
Dakle, formula koju je javno ponudio ministar-liječnik-gastroenterolog dr. Milan Kujundžić, kad su ljudsko i čovjekovo zdravlje, bolest, pa i smrt u pitanju, potpuno je obrnuta: JEDAN LIJEČNIK VRIJEDI KOLIKO DVADESET SVEĆENIKA!
Sve u svemu, ministru dr. Milanu Kujundžiću bilo bi najpametnije da prestane biti ministrom zdravstva, jer su njegova znanja o javnom zdravstvu i upravljanju njime zastrašujuće malena, a mišljenja o kolegama liječnicima s onu stranu zdravoga razuma i – medicinske etike koja bi ga trebala obvezivati na poštivanje etičkog imperativa: „Moje kolege biti će mi sestre i braća“.
Konačno, kad je u pitanju odnos vjere (shvaćene u užem i širem smislu, koji uključuje vjeru u Boga, medicinu, sposobnost samo-izlječenja, pa i čudesnog izlječenja) i zdravlja, ministru bih svakako preporučio da pročita tematski broj „Vjera kao moćan lijek“ hrvatskog ili engleskog izdanja The National Geographica iz prosinca 2016.
Slaven Letica, facebook
|