Nijedan ministar financija ni izdaleka nije toliko
zadužio Hrvatsku u inozemstvu i nijedna Vlada nije
toliko uništila gospodarstvo koje jedino, za razliku od
komičnih nekoliko kuna viška u blagajni nekog
ugostitelja, može puniti proračun i pridonositi boljitku
zemlje. Ali spomenuti i drugi spektakli, koji su Liniću
donijeli navodnu popularnost, ne služe samo za
prikrivanje nesposobnosti nego i materijalnih povlastica
političke elite.
Koji paradoks! Ministar baca naciji
sitniš u oči, a pred istim tim očima štiti 31 milijun
zajma što gaje njegov pomoćnik Branko Šegon dobio od
HBOR-a i Hypo banke, pod uvjetima neusporedivo boljim
nego što je kredite dobivao prije dužnosti koju sad
obnaša. Riječ je o mnogo nižim kamatama, državnoj
subvenciji i dužem počeku koji traje četiri godine.
Linić tvrdi da je Šegon radio po propisima, jer je
svoje tvrtke prenio na odvjetnička društva, premda
dosad ni novinari ni drugi zainteresirani nisu otkrili
koja su to društva, ali je zato Šegonov sin izjavio da
vodi očeva poduzeća.
Zbirci nepojmljivih pojedinosti iz
Šegonove samovolje i zloporabe vlasti i dužnosti
pripada i podatak da hotel "Korkyra" u Veloj Luci,
koji je u vlasništvu tvrtke Facta Nera koju vode
njegovi sinovi, godinu dana nije Turističkoj zajednici
plaćao boravišnu pristojbu za goste (oko 90.000 kuna),
a poslije ukidanja Državnog inspektorata Šegon je
postao šef inspekciji koja nadzire naplatu upravo te
pristojbe! Ako ministar Linić, koji je predsjednik
Nadzornoga odbora HBOR-a, sve to opravdava, i ako je
zacijelo sve znao (jer tko sankcionira prekršaj težak
deset kuna sigurno zna i za neusporedivo teža
nedjela), onda se nameću dva pitanja - pitanje o
socijaldemokraciji i pitanje o uporabi vlasti.
Odgovori na oba ta pitanja su poražavajući.
Šegon je već desetak godina član
SDP-a, a sve to vrijeme njegov se socijaldemokratski
senzibilitet iskazivao kao neukrotiva težnja za
bogaćenjem, pa je, praktički pošavši od nule, postao
vlasnik niza hotela, kuća, stanova... Izračunalo se -
imetak mu vrijedi oko 60 milijuna kuna. Ali to mu nije
bilo dosta pa su i on i žena mu obnašali visoke
dužnosti u ministarstvima, a zahvaljujući i tome na
glamuroznim otvorenjima njegovih hotela bili su
istaknuti predstavnici i desne i lijeve političke
elite, dok su za zabavu angažirane najskuplje estradne
zvijezde, poput Jelene Rozge.
Pošto je svoju sklonost bogatunima
pokazao praktički poklonivši dubrovački "Excelsior"
Goranu Štroku (za milijun maraka), čime je državu
oštetio za 120 milijuna kuna, koliko je nudio Štrokov
takmac pri kupnji hotela, "Sheraton", zatim ploveći u
tajkunskim jahtama i s milijunašima boraveći u
Dubaiju, Linić je obranom Šegona još jednom pokazao
kako mu je socijaldemokracija posljednja briga a
pogodovanje kapitalu i privatni interesi važniji od
državnih.
Šegon je primjer zloporabe vlasti i
moći identičan primjerima iz vremena Sanaderove
vlasti, ali i Račanove, i premijera koji su mu
prethodili, što navodi na deprimirajući zaključak o
trajnoj sprezi vlasti, grabežljivosti i
nedjelotvornosti u gospodarstvu, sprezi koja Hrvatsku
neumoljivo pomiče na samo dno ljestvica koje pokazuju
prosperitet država u regiji, Europi i svijetu. Već nas
prestiže Bosna i Hercegovina, a i neke afričke zemlje
poznate uglavnom po zaostalosti, siromaštvu i
obespravljenosti građana.
Samo ekstremno naivni ljudi mogli su
pomisliti da nešto može učiniti vlast koja svoj imidž
gradi na gromoglasnom sankcioniranju prekršaja od
deset kuna, dok se zadužuje teške milijarde koje među
ostalim troši za povlaštene zajmove svojim
grabežljivim tajkunima.
Piše: Milan Ivkošić, Večernji list
17.01.2014. |
