Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

DRUGARICA KOSOR I DRUG MILANOVIĆ PJEVAJU: "EU, MI TI SE KUNEMO"    (03.05.2011.)

Gdje je nestala demokracija? Je li ona ikada uopće i postojala na ovim prostorima? Milanović i Kosorica, iza zatvorenih vrata, raspravljaju i dogovaraju promjenu ustava. Tema koja, u svim društvima koja za sebe drže da su demokratska, mora proći sve razine javne rasprave prije donošenja, u lijepoj našoj se tretira u najmanju ruku zavjerenički. Zašto bi se akteri te rabote, Zoki i Jadranka, uopće skrivali i od koga? Odgovori su bolno jasni i jednostavni. Od koga - od hrvatskih građana. Zašto - jer rade mimo volje istih tih građana i za tu rabotu nemaju niti mogu imati njihovu podršku.

Hrvatski Sabor ponovno izgleda onako kako je izgledao do 1990.

Naši političari rade i nastupaju kao članovi iste stranke. Imaju zacrtani put s kojeg ne skreću ni pod koju cijenu. Stavljanje Hrvatske u ruke birokrata EU primarni je cilj, a neće se složiti oko trivijalnih pitanja poput rasporeda stupića za zabranu parkiranja, rasporeda autobusnih stanica ili voznog reda.

Bitne se odluke donose konsenzusom. U Saboru zapravo više nema podjele na vlast i oporbu, sve je stvar dogovora. Uvjereni su da ih na putu kojim su krenuli netko slijedi, no varaju se. Kad bi se malo obazrijeli vidjeli bi tek nekolicinu stranačkih sljedbenika i više nikoga. Koračaju tako oni svojim putem i nemaju nikakve potrebe provjeravati što o svemu misle birači. Što misle i žele oni koji su omogućili njihov lagodan život. Šefovi stranaka i njihovi poslušnici žive u uvjerenju da će ih mentori iz EU nagraditi s još jednim mandatom, kako bi nakon slijedećih parlamentarnih izbora konačno predali našu voljenu Domovinu u njihove gramzljive ruke.


Dok recitiraju svoju zakletvu Europskoj uniji naši političari odglume i poneki skeč za lakovjerne birače. Otvore neku bezopasnu temu i malo se prepucavaju preko medija, no iza zatvorenih vrata zagrljeni dogovaraju nove načine svoje nepromjenjivosti. Da je sve to gluma jasno je, jer nesposobna vlada sigurno ne bi opstala u ovako teška vremena da nasuprot nje stoji ozbiljna oporba. Niti jednu temu kojom bi mogao ugroziti vladu, šef najjače oporbene stranke nikada neće iskoristiti za ozbiljniji napad. Šutit će dan ili dva, a zatim će se oglasiti s blagom kritikom, izrečenom tek kao alibi prema svojim biračima. Pamtimo čak i rečenicu " .. ne ću mijenjati vladu", izgovorenu nakon povratka sa skijanja, a sve to poslije Sanaderovog propalog pokušaja unutarstranačkog puča. Jadranko mirno spavaj, poručuje time on, taman da mi daš ključeve Banskih dvora ja ionako nemam pojma što bih s njima. Tih dana političari su pokazali da su vrlo složna ekipa, Jadranki je trebala pomoć i dobila ju je! Nema tog čelnika stranke koji nije stao uz nju. Ne ću ih sve nabrojati, ali spektar ide od (logične) potpore bratića Kosora II (čitaj drugog) pa sve do... vjerovali ili ne Kaina i Srba jedinih! Oporba? Što je to?


Mediji im u toj igri daju svesrdnu pomoć. Nitko ne komentira zakulisnu suradnju vlasti i oporbe, nitko ne poziva birače da stanu na kraj farsi jer i mediji su na istom zadatku. Njihovi su vlasnici položili istu zakletvu i ne skreću sa zajedničke misije.


Pišem ovaj tekst i polako tonem u depresiju, osjećaj je to koji je dobro poznat hrvatskom biraču. Kakva se je to sjena nadvila nad našu mladu demokraciju? Je li moguće da je oblak toliko velik i toliko gust? Upadamo li u zamku novog jednoumlja. Stupica je postavljena krajem 90-ih, u nju smo upali i koprcamo se. Koprcanje je dobar znak, znači da se nismo predali, znači da nada još uvijek postoji. Prije nekoliko dana jedan je prijatelj tijekom svoje zdravice rekao, "dok god ima i jedan Hrvat koji zna cijeniti nezavisnost naše Domovine San neće nestati". U stupici u koju smo upali ima nas mnogo i mnogo se nas koprca, buni. Mnogo nas još uvijek živi taj San. Mnogo nas zna vrijednost onoga što imamo i znamo da ne koračamo slijepo iza političara koji nas vode prema novoj tamnici.


Oni su se zakleli i neka idu... Kad jednom dođu do ulaznih vrata Unije kojoj su se zakleli, kad jednom zatvore sva poglavlja koja su s tolikim žarom otvarali i zatvarali, ustanoviti će da su pred vratima usamljeni. Unija ne treba njih, nego nas. Mi ćemo ostati u Lijepoj našoj, uživati u svojoj uređenoj Domovini, a oni će i dalje kucati na zatvorena vrata. Neka kucaju, neka mole na koljenima, nitko neće otvoriti vrata. Tko treba takve ljude, takve političare? Ne znam tko ih treba, ali znam ih Hrvatska ne treba.


LISABONSKI UGOVOR KOJI DRUGARICA VESNA PUSIĆ POTPISUJE U IME SVIH HRVATA


Na samom početku Lisabonskog ugovora, u članku 3 (2), buduća Europska unija definira se kao politička država "..bez unutarnjih granica... u kojoj će biti zajamčeno slobodno kretanje pojedinaca..."

Članak 61, stavak 2, također govori o ukidanju unutarnjih granica, ali i o zajedničkoj politici useljavanja: Unija osigurava da se osobe pri prijelazu njezinih unutarnjih granica ne provjeravaju, i oblikuje zajedničku politiku azila, useljenja i nadzora vanjskih granica'.

Članak 69, stavak 2a, također kaže da se osobe pri prijelazu unutarnjih granica bez obzira na njihovo državljanstvo ne će podvrgavati bilo kakvoj kontroli:
Implikacije za Hrvatsku su katastrofalne jer znači da ako Hrvatska uđe u EU, gotovo pola milijarde nehrvata steći će zajamčeno pravo nesmetano se naseliti na hrvatski teritorij, gdje god žele.

Budući da Lisabonski ugovor Uniju jasno definira kao prostor "bez unutarnjih granica" Hrvatska će, ulaskom u Europsku uniju, izgubiti kontrolu nad svojim sadašnjim vanjskim granicama. Hrvatske vanjske granice postat će unutarnje administrativne granice, a, u konačnici i te će granice nestati kada se s vremenom u potpunosti ostvari ta jasna namjera Lisabonskog sporazuma za stvaranje "prostora bez unutarnjih granica":

To je dakle ključna razlika između država koje su samostalne i suvereno vladaju svojim teritorijem i svojim vanjskim granicama, i administrativnih pokrajina koje to suvereno pravo nemaju. Gubitkom kontrole nad svojim vanjskim granicama ili, bolje rečeno, brisanjem vanjskih državnih granica, Hrvatska gubi jednu od najvažnijih sastavnica svoga suvereniteta i svoje državnosti. Od suverene i samostalne države Hrvatska postaje obična pokrajina, i to mala pokrajina, unutar jedne goleme države jer upravo Europska unija preuzima najvažnije elemente državnosti od svojih unutarnjih pokrajina.

Kada je Hrvatska istupala iz jugoslavenske države, da bi mogla biti priznata kao suverena država, morala je dokazati da ima sve atribute suvereniteta, a to su jasno definirane vanjske granice, jasno definirano državno područje, jasno definirana populacija i efektivna vlast nad svojom populacijom i svojim državnim teritorijem. A neka su mjerila efektivne vlasti vlastite oružane snage, vlastiti novac i sposobnost upravljanja i primjene zakonodavne i izvršne vlasti na svom jasno definiranom teritoriju.

One države koje na svojem teritoriju nemaju ekskluzivnu i vrhovnu vlast nego su podložne jurisdikciji drugih država ili tuđe vlasti, s međunarodnog aspekta nisu de facto suverene, pa prema tome nisu ni de iure. Da je Hrvatska 1991. imala one državnopravne atribute koje će imati u Europskoj uniji, vjerojatno ne bi po tadašnjim kriterijima Badinterove komisije uopće ni mogla biti priznata kao neovisna država.

Ulazak u političko područje bez unutarnjih granica za sobom povlači ozbiljne dugoročne posljedice, jer, kao što je već rečeno, Hrvatska će unutar Europske unije efektivno imati status obične unutarnje pokrajine bez vanjskih državnih granica, na čije će područje sasvim slobodno moći ulaziti i izlaziti svi ostali državljani EU-a i zadržavati se koliko žele. Oni koji se žele trajno nastaniti, moći će slobodno birati u kojem dijelu svoje nove europske pokrajine žele živjeti.

A što će biti s hrvatskim narodom u toj budućoj europskoj megadržavi? Kakva će biti njegova sudbina? Ako se uzme u obzir činjenica da je ukupan broj Hrvata u Republici Hrvatskoj i BiH oko pet milijuna, a da je pučanstvo Europske unije već sada dosegnulo pola milijarde, a s daljnjim će proširivanjem opet porasti, onda je jasno da će Hrvati u svojoj budućoj državi činiti manje od jedan posto ukupnog pučanstva. Dugoročna sudbina hrvatskog naroda u Europskoj uniji je katastrofalna jer je neizbježno da će se daleko mnogobrojniji Europljani naseljavati na hrvatsko područje, a neizbježno je da će se i hrvatsko pučanstvo, pogotovo mladi, s vremenom raseljavati po cijeloj Europskoj uniji.

Miješanje pučanstva "...na području bez unutarnjih granica... u kojem će biti zajamčeno slobodno kretanje pojedinaca" neizbježno je. Dapače, to je jedno od temeljnih načela i ciljeva nove europske države jer da nije, ne bi bilo tako jasno definirano već na samom početku Lisabonskog ugovora.

No svi koji možda misle da je članak 3(2) Lisabonskog ugovora malo preoštro i nepravedno protumačen, i da možda ne sadržava sve opasnosti koje mu se ovdje pripisuju, trebali bi pogledati članak 17b(2) koji ne samo potvrđuje članak 3(2) nego ga još jasnije definira pa čak i proširuje.

Prema članku 17b(2) Lisabonskog ugovora građani Unije imat će (ovo je doslovni prijevod):

a) pravo slobodno se kretati i slobodno živjeti na teritoriju zemalja članica,
b) pravo glasovati i biti kandidati na izborima za Europski parlament i na lokalnim izborima u državama članicama gdje žive, pod istim uvjetima kao i državljani te zemlje.

Dakle, prema članku 17b(2) europski kolonisti imat će ne samo pravo kolonizirati Hrvatsku, nego će automatski dobiti i ustavom zajamčena politička prava među kojima je i pravo glasovati i biti kandidat na lokalnim izborima pod istim uvjetima kao i domicilno hrvatsko pučanstvo.

Stranci koji se dosele u Hrvatsku imat će i gospodarsku moć i politička prava koja će im omogućiti da s vremenom preuzmu lokalnu vlast u onim sredinama u kojima budu koncentrirani. To će u prvom redu biti atraktivni, ali slabo naseljeni jadranski otoci te manje općine u Istri i Dalmaciji, a s vremenom i drugi, pogotovo pogranični dijelovi sadašnje Hrvatske.

Žalosna je činjenica, ali je ipak činjenica, da većina Europljana, a pogotovo pripadnika velikih i gospodarski snažnih naroda, ima više novaca od nas Hrvata i veću kupovnu moć. Ta veća kupovna moć omogućava im da po Hrvatskoj kupuju ono što je najatraktivnije i najpoželjnije. To već sada vidimo u pojedinim dijelovima Hrvatske, poput Dubrovnika, Hvara i Opatije, gdje su strani kupci toliko digli cijene da su domaći Hrvati, sa svojim skromnim primanjima i skromnom kupovnom moći, gotovo isključeni s tržišta. U Dubrovniku je gotovo cijeli Stradun već sada u rukama stranaca.


Unija preuzima politiku useljavanja i azila


Članak 61(2) Lisabonskog ugovora potvrđuje da Unija preuzima ovlasti na području useljavanja, azila i kontrole vanjskih granica. Prema tom članku, Unija će osigurati da za pojedince nema kontrole na unutarnjim granicama i izgradit će zajedničku politiku azila, useljeništva i nadzora vanjskih granica. To se ponovo potvrđuje u članku 69(a) ( 1 ) koji kaže "Unija će razviti zajedničku politiku azila..."

Dakle, osim gubitka prava nadzora nad svojim vanjskim granicama, što smo već razotkrili, i što uostalom i ovaj članak (61 (2)) još jednom potvrđuje, Hrvatska će izgubiti i pravo da određuje svoju politiku useljavanja i prihvaćanja ili neprihvaćanja azilanata.

Kao samostalna i suverena država, Hrvatska je do sada imala pravo odlučivati tko smije, a tko ne smije živjeti na njezinu teritoriju. To se pravo odnosilo i na sprječavanje nekontroliranog ulaska azilanata. Prema dosadašnjim hrvatskim zakonima, koji su bili u skladu s međunarodnim normama, Hrvatska je većinu izbjeglica i azilanata mogla vratiti u tranzitne i druge zemlje iz kojih su azilanti došli u Hrvatsku.

Ako uđe u Uniju, Hrvatska više ne će moći suvereno odlučivati ni o azilantima jer će svi izbjeglice i svi azilanti koji su ušli u EU, bez obzira preko koje granice, moći po načelu slobodnog kretanja unutar cjelokupnog teritorija Unije, doći i u Hrvatsku, i ovdje se trajno naseliti kad im Unija regulira status.

To je još jedan gubitak hrvatskog suvereniteta nad svojim teritorijem. Ni o tome nema rasprave u javnosti.


Neravnopravnost na Sudu pravde


Europski sud pravde sastoji se od 27 sudaca, jedan iz svake zemlje članice, ali sudska vijeća sastoje se od tri ili pet sudaca, a u iznimnim okolnostima sud može zasjedati u proširenom sastavu od 13 sudaca, pa čak i punom sastavu od svih 27 sudaca. Odluke moraju biti jednoglasne samo ako u Sudskom vijeću zasjeda troje sudaca, a u svim ostalim kombinacijama odluke se donose većinom.

Prema sadašnjem ustroju Europskog suda pravde, hrvatski bi sudac vrlo rijetko sudjelovao u njegovu radu, a kada bi i sudjelovao, veću bi ulogu imao jedino u tročlanim vijećima, jer bi u svim drugima bio podložan preglasavanju većine.

Osim sudaca, Sud pravde ima i jedanaest nezavisnih odvjetnika (Advocates General) koji sucima pružaju vrlo važnu savjetničku pomoć.

Šest članica imat će svoje stalne "nezavisne" odvjetnike, a to su Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, Engleska i Poljska. Ostalih pet mjesta popunjavat će ostale 22 članice po načelu rotacije. I ovdje se jasno vidi da sve članice nisu ravnopravne te da su favorizirane velike članice koje će, svaka, imati pravo na svog 'nezavisnog' odvjetnika, dok će male članice morati svoje međusobno dijeliti. I ovdje su neke članice ravnopravnije od drugih.

S obzirom na to da mandat nezavisnih odvjetnika traje šest godina i da pet mjesta popunjavaju 22 članice, Hrvatska bi imala pravo imenovati svog "nezavisnog" odvjetnika svakih 26 godina. Ako se EU proširi na nove članice, taj će se vremenski razmak vjerojatno još povećavati.


Europska policija mjerodavna i u Hrvatskoj


Lisabonski ugovor odobrava uspostavu neke vrste Europske federalne policije te uspostavu Europskog ureda javnog tužiteljstva (EUJT) koji bi imali ovlasti na cijelom području Unije, pa tako i u Hrvatskoj. S vremenom te bi se ovlasti proširivale, odlukom Vijeća ministara. Pogotovo su zabrinjavajuće za nas Hrvate ovlasti po kojima bi EUJT mogao u Hrvatskoj provoditi istrage i obavljati ulogu tužitelja pred hrvatskim sudovima, i to po pravilima koja on odredi.

Prema članku 69(i) (2), "Europski ured javnog tužiteljstva (European Public Prosecutor's Office) bit će odgovoran za istraživanje, podizanje optužnica i dovođenje do suđenja, gdje je potrebno i u suradnji s Europolom, počinitelje, i njihove suradnike u povredama protiv financijskih interesa Unije"

Europski ured javnog tužiteljstva će također "...obavljati ulogu tužitelja u kompetentnim sudovima zemalja članica...".

Lisabonski ugovor u ostatku teksta članka 69(i) daje široke ovlasti Vijeću ministara, da odredi po kojim će pravilima i zakonima djelovati Ured javnog tužitelja i po kojim će zakonima biti iznošeni dokazni materijali (rules of evidence).

Vijeće ministara ovlašteno je u budućnosti proširivati ulogu i ovlasti Europskog ureda javnog tužiteljstva i na područje "ozbiljnih kaznenih djela" koja se odnose na više od jedne zemlje članice.


Temeljne dokumente treba dobro proučiti


Kada se dobro prouči što zapravo piše u Lisabonskom ugovoru i u drugim temeljnim dokumentima Europske unije, postaje jasno da Europska unija nije onakva kakvom ju prikazuju političke elite i mediji u Hrvatskoj.

Stjepan Tokić

28 - 2011

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch