Radoslav Katičić ili život posvećen jeziku

U sred vrućega ljeta što odlazi otišao je i Radoslav Katičić (1930.–2019.), veliki hrvatski filolog, profesor, znanstvenik, urednik i organizator, neusporedivi radnik i velika nadarenost, čovjek važan u hrvatskom životu dugi niz godina, prisutan i djelatan u Beču, dragocjen na mnogim stranama diljem svijeta, svagdje gdje se cijeni istina. Jest, rođen je u Zagrebu u osobito uglednoj obitelji i u pravom kulturnom ambijentu, odrastao je u izvrsnim uvjetima, ali je toj pogodnosti dodao sasvim neobičnu marljivost, postojan i dobro organiziran rad.

U Zagrebu je diplomirao klasičnu filologiju, no iskazao je iznimnu svestranost. Bio je jezikoslovac i književni povjesničar, a zapravo učenjak osobito važan i znanstvenicima nekih drugih struka. Nije išao uhodanim putovima, nije se zadovoljavao uhodanim istinama, postavljao je nova pitanja i uporno tražio odgovore. Znalac niza jezika, spoznao je rano što je hrvatski jezik ostavši mu vjeran do kraja života. Dakako, važnost jezičnoga stanja u Jugoslaviji bila je velika, a ostala je takvom i dalje, kada te države više nije bilo.

Ta je jezikoslovna borba bila duga i teška, a Radoslav Katičić izdržao je sve na briljantan način, ostao znanstveno plodan sve do smrti u dubokoj starosti. Bio je članom sedam akademija znanosti (hrvatske, austrijske, norveške, bosanskohercegovačke, kosovske, Academia Europea, Accademia Nazionale dei Lincei u Rimu), kao malo koji drugi znanstvenik, ali i sasvim osobit čovjek, dubrohotan, srdačan, spreman na društvo i druženje, katkad sve do predjutarnjih sati.

Znanstvena remek-djela

Neću ovdje nabrajati sve njegove knjige, ali ću ih dosta spomenuti i kratko opisati, da bi se dobro vidjelo kako je bio svestran i mnogostran. U priručniku Osnovni pojmovi suvremene lingvističke znanosti (Zagreb, 1967.) daje upravo to što naslov kazuje, a izvrsno je poslužio mnogima, osobito studentima filoloških disciplina i poglavito postdiplomcima. A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics (The Hague – Paris, 1970.) knjiga je što pokazuje autora kao priznata znanstvenika i izvan domovine. Počeo je objavljivati 1954., vrlo rano i u Beču, Ateni, Heidelbergu. Ta knjiga bavi se teorijom povijesnoga i poredbenoga jezikoslovlja, a to su područje strukturalisti prečesto zanemarivali. Katičić je kretao najsuvremenijim stazama, ali ni stare poglede nije zanemarivao.

Još više nego Osnovni pojmovi suvremene lingvističke znanosti utjecali su osobito na mlade ljude Katičićevi Jezikoslovni ogledi (Zagreb, 1971). Ti su ogledi zaista promijenili hrvatsko jezikoslovlje, slično kao Brozovićev Standardni jezik (Zagreb, 1970.). Donose Jezikoslovni ogledi rasprave o vrlo raznolikoj problematici, o fenomenu književnoga jezika, o sintaksi, o jeziku u književnosti. Posebno je zanimljivo da je ta knjiga utjecala i na hrvatsku književnu znanost, a daje dobar pregled interesa mladoga Katičića.

Katičić je 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu utemeljio Odsjek za opću lingvistiku i orijentalne studije, u skladu s tada aktualnim političkim zbivanjima (nesvrstanost!), pa onda i ne čudi pojava njegove opsežne knjige Stara indijska književnost (Zagreb, 1973.). Tu se daje i povijest europske indologije i indoeuropeistike, pa se prikazuje i rad gradišćanskoga Hrvata Filipa Vesdina, autora prve tiskane gramatike sanskrta, također rad profesora sanskrta na Sveučilištu u Zagrebu. Golemo je značenje Katičićeve knjige The Ancient Languages of the Balkans (The Hague – Paris, 1976.), jer sadrži pouzdane spoznaje o starim jezicima Balkana i jugoistočne Europe, o njihovu jezičnom i povijesnom kontekstu. Tu su temeljito prikazani predrimski jezični ostaci u nas pa je Katičić veliki autoritet u starobalkanskoj lingvistici.

Poseban status ima Katičićeva Sintaksa hrvatskoga književnog jezika (Zagreb, 1986), gdje je svakako utjecajno učenje Noama Chomskoga, a sintaktički se obrađuje jezik hrvatskih pisaca od Reljkovića i Kačića do najnovijih vremena. Razumije se da je to bila novost, ne samo u hrvatskim okvirima. Uz taj velebni slovnički rad spominjem i Katičićev opsežan prilog o gramatici Bartola Kašića. Inače je Katičić o Hjelmslevu, Chomskome i drugim lingvističkim velikanima pisao u Suvremenoj lingvistici, a taj je časopis i uređivao niz godina. O njima je govorio i u Zagrebačkom lingvističkom krugu; tu je bio vrlo aktivan već od pedesetih godina, a govorio je o sinkroniji i dijakroniji u jeziku, o unutarnjoj rekonstrukciji u jezičnoj prethistoriji, o pojmu prajezika.

Studija o korijenima hrvatske povijesti

Novi jezikoslovni ogledi (Zagreb, 1986., 1992.) strukturirani su kao i Jezikoslovni ogledi, a osobito je ovdje vrijedno istaknuti tekstove o purizmu i o jezičnoj kulturi, o postanku hrvatskoga i srpskoga jezičnog standarda. Dragocjena je usporedba glagoljaške pjesme Svit se konča i Krležinih Balada Petrice Kerempuha, jer se pokazalo da postoji sveza stare čakavske pjesme i Krležine kajkavske poezije.

Uz početke hrvatskih početaka (Split, 1993.) djelo je o našem najstarijem srednjovjekovlju, a obilježeno je i polemičnošću i temeljnim spoznajama o tom što je upravo filološki posao. Filološki je posao točno pročitati zapise, objasniti što u tim spisima piše. Katičić se u nizu prilika nije zadovoljavao ranijim tumačenjima, pa se pojavljivao pred znanstvenom javnosti s vlastitim rezultatima. Knjižica Na ishodištu (Zagreb, 1994.) zapravo je sažetak velike monografije Litterarum studia (Zagreb, 1998.), dobrodošla i onda kad je Litterarum studia objavljena, dobrodošla osobito nekim dijelovima čitalačke publike. Svima koji su u ranijim Katičićevim knjigama čitali prinose Što nam znači povijest, Opseg povijesti hrvatskoga jezika i slične nije iznenađenje njegova monografija Litterarum studia što proučava književnost i naobrazbu ranoga hrvatskoga srednjovjekovlja. U nastajanju te knjige jamačno su bili utjecajni i povoljni bečki uvjeti i uopće poticajno znanstveno ozračje, ali je ipak sigurno da toga djela ne bi bilo bez nesalomljiva autorova htijenja i temeljite te osobito svestrane priprave.

Naravno, sve to bilo je potaknuto jasnom spoznajom o tom kako su rana stoljeća naše povijesti nepotpuno poznata i kako se osjeća nasušna potreba cjelovite obradbe. Katičić se u svojoj knjizi bavi korijenima, kontinuitetima i diskontinuitetima, kontekstima davne hrvatske povijesti, povijesti što se iščitava iz tekstova o Hrvatima i o Hrvatskoj, iako ti zapisi ili njihovi fragmenti nisu pisani hrvatski. Bavi se slavističkom temom, no ona je grandiozna pa uključuje mnoge discipline i golemu literaturu. Tu je zahvaćena problematika što se obično nije držala književnošću, pa su tako jako izmijenjene spoznaje na koje smo bili navikli, poglavito s obzirom na činjenicu da u najranijim stoljećima naše povijesti nismo ostavljali jasne tragove o našem postojanju. Morao je biti ocrtan i bitni latinski element i slavenski, određeni su kulturni slojevi na koje se nastavio slavenski razvoj u danas hrvatskim zemljama, pa se tako utočnilo i shvaćanje pojma hrvatskoga naroda. Porfirogenetovo djelo O upravljanju carstvom dragocjeno je po tom što donosi usmene hrvatske predaje. Općenito se „dva tamna stoljeća“ (sedmo i osmo) nastoje osvijetliti zapisima crkvenih sjedišta u bizantskoj Dalmaciji i usmenom predajom slavenskoga sakralnog pjesništva, a važno je i pravno nazivlje i frazeologija. Katičićeva knjiga pisana je moćnim izrazom, jasno i brižljivo izrezbareno. Pisana je stilom karakterističnim za znanstvena djela, no ipak tu i tamo progovara njegova emotivnost i osobita snaga.

Sveobuhvatnost hrvatskih tema

Illyricum mythologicum (Zagreb, 1995) bavi se klasičnom filologijom, obradbom vijesti o našim krajevima u antičkih pisaca, a u djelu Na kroatističkim raskrižjima (Zagreb, 1999) pokazuje se velika obuhvatnost hrvatskih tema, pa se u ta istraživanja uključuju sva pitanja hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti od najstarijih vremena do suvremenosti. Proteg od pitanja etnogeneze hrvatskoga naroda do Miroslava Krleže golema je dionica što se zahvaća i kao cjelina, kao slika bitnih razdoblja, ali i kao sitnozorna pretraga pojedinosti koje se slažu u bogatstvo hrvatske filologije. Katičić pokazuje kako su hrvatskom filologu važna sva pitanja hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti, ali su bitni temelji i temeljna pitanja. Odatle i radovi kao Korijeni i pretpostavke hrvatske renesansne književnosti,

Temelji i začetci hrvatske barokne književnosti. Katičićev rad pokazuje nam kako je težak položaj hrvatskoga filologa i hrvatske filologije, nezahvalan i teško prevladiv. No on rječito govori da se iz teška položaja ne može izaći prijekim putem; samo velika sprema, uključenost u svjetsku znanstvenu misao, potpunost uvida i točnost prikaza mogu utirati nove putove, opet iznova teško, ali tako mora biti, nema lakih ni lagodnih rješenja.

Velikoga je značenja knjiga Hrvatski jezik (Zagreb, 2013.) u kojoj se obrađuju sva bitna pitanja materinskoga jezika, od mjesnih govora do sažetoga pregleda cjelovite povijesti književnoga jezika, sve do definiranja standardnosti hrvatskoga jezika. Vrlo važnom držim i knjigu Konturen und Zusammenhalt der kroatischen Sprache (Osjenci i postojanost hrvatskoga jezika, Zagreb, 2017.). Tu nalazimo sedamnaest priloga ponajprije namijenjenih slavistici njemačkoga jezičnog područja.

Dakako, velike su važnosti Katičićeve knjige (ima ih pet) o pretkršćanskoj slavenskoj religiji i mitologiji, a ja bih još naglasio veliko značenje Katičićevo u ostvarenju projekta Povijest hrvatskoga jezika u šest knjiga. Posljednja je izišla kratko vrijeme prije njegove smrti: Dakle, taj naš znanstveni gigant ustrajao je u borbi za materinski jezik i za njegovu obradbu sve do kraja života, na ponos sebi, domovini i jeziku.

Josip Lisac, Vijenac

www.hkz-kkv.ch