Starosna skupina 1.-4. razred
1. Mjesto: Nika Petriš, 4. razred,
Sveti Ivan Zelina
Tamo,
tamo daleko
Zovem se Nika i sasvim sam obična djevojčica koja
živi u malenom gradiću pored Zagreba, u Republici
Hrvatskoj. Imam puno prijatelja, treniram rukomet,
plešem, učim strane jezike i nikada mi nije dosadno.
Prve simpatije, šaputanja s prijateljicama, kino,
učenje, najveće su brige u mome životu. Barem je tako
bilo do nedavno.
Često sam vidjela mamu i tatu kako s ozbiljnim
izrazima na licu o nečemu razgovaraju. Znala sam da je
tata ostao bez posla i "kriza" je riječ koja se često
čula između redova.
Jednoga dana posjeli su mene i brata i mirno nam
objasnili da tata već predugo ne može naći posao u
našoj zemlji, ali ga je zato pronašao u jednoj drugoj
- Kanadi. To je značilo da će za par tjedana on
otputovati i bit ćemo rastavljeni dok se ne snađe i ne
pronađe stan, a onda i mi dolazimo.
Iskreno, mislila sam da se šale. Imala sam sliku u
glavi o nekoj dalekoj zemlji u Sjevernoj Americi u
kojoj žive vukovi, a polarni medvjedi jedu malu djecu
za doručak. Sva sreća da postoji Google pretraživač, a
i roditelji, pa je moja slika o Kanadi postala
realnija.
To je doista ogromna zemlja, druga po veličini na
svijetu, kroz koju se protežu različiti klimatski
pojasevi. U njoj doista žive i vukovi i medvjedi i još
mnoge druge životinjske vrste. Ljudi se u nju
doseljavaju sa svih strana svijeta, a ima i puno
Hrvata. Neki su otišli za vrijeme Domovinskog rata kao
izbjeglice, a neki poput moga oca, u potrazi za
poslom.
U međuvremenu je moj tata otputovao i tada sam
shvatila da to doista nije bila nikakva šala. Otišao
je u grad Vancouver, u pokrajinu British Columbija.
Čujemo se gotovo svakodnevno, a zahvaljujući čudima
današnje tehnike, i vidimo. Vremenska razlika iznosi 9
sati, pa kad se on probudi, nama je već poslijepodne.
Jako mi nedostaje i nisam ga zagrlila već dva mjeseca.
Tata o Kanadi priča jako lijepo ali u glasu mu se
osjeća tuga za Hrvatskom, a osobito za nama, njegovom
obitelji. Zapravo, on kaže da je njegov dom tamo gdje
smo mi, pa će to Kanada postati kada brat, mama i ja u
nju stignemo, a s nama i naši ljubimci: pas i tvor.
Priča nam o prekrasnoj školi koju ćemo brat i ja
pohađati, o aktivnostima kojima se možemo baviti i o
tome kako možemo imati prijatelje iz svih krajeva
svijeta.
Moji su osjećaji podijeljeni između želje da budemo
svi zajedno i tuge zbog odlaska iz rodnog kraja i od
ljudi koje volim. Zamislite, otići tako u daleku
zemlju i ostaviti sve što je moje djetinjstvo
zasijalo! Svoje prijatelje, klupice u parku,
simpatije, bake, djeda.
Lijepo izgledaju slike moga budućega doma, njegove
užurbane ulice, obala na kojoj se valjaju valovi
oceana i mnoštvo ljudi. Ljudi koje ne poznajem i među
kojima ću sigurno pronaći neke koji će mi biti dragi.
Ali to neće biti moja Dora, Karla, Miha, Marijeta. One
će odrastati negdje drugdje, daleko od mene.
Roditelji su mi obećali da ću jednom na godinu moći
posjetiti svoj rodni kraj i zbog toga mi je lakše.
Učim engleski jezik da se bolje snađem u novoj školi i
već mi sasvim dobro ide.
Moram priznati da sam na početku bila jako ljuta na
roditelje, ali s vremenom, razgovarajući s njima,
shvatila sam da odlazimo zbog bolje budućnosti za sve
nas, osobito brata i mene. Razgovarala sam i s
rođacima koji tamo žive već dvadeset godina i bilo mi
je nekako lakše. Znam da odlazim u daleku zemlju i da
ću biti građanka Kanade, ali moja Hrvatska, moji
prijatelji, bit će u meni zauvijek. Neću ih napustiti
ni zaboraviti, samo ćemo se rjeđe viđati.
Eto, to je moja priča koju pišem dok prolaze zadnji
mjeseci moga djetinjstva u Hrvatskoj.
*********
2. mjesto: Petra Smolić, 4. razred,
Sveti Ivan Zelina
Čežnja iz
daleke Australije
Mnogo Hrvata živi u iseljeništvu, gotovo jednako
mnogo kao u domovini. Život u iseljeništvu nije lagan,
jer većina Hrvata je otišla zbog siromaštva i potrage
za poslom.
U mojoj obitelji također ima iseljenika. Oni su se
iselili u daleku Australiju.
Brat moga djeda, stric Tome, još je kao mladić
tražio dobro plaćen posao i tako je dobio ponudu za
rad u Australiji. Kako on tada još nije imao svoju
obitelj, odluka o preseljenju u Australiju nije bila
tako teška. U Australiji su uvjeti za život bili bolji
i kako je stric Tome puno radio brzo je zaradio
dovoljno novaca da kupi kuću. Oženio se Hrvaticom
porijeklom s otoka Ugljana, strinom Anitom, i kroz par
godina dobili su dvoje djece. S obzirom da je
Australija daleko od Hrvatske, njihovi dolasci u
domovinu bili su vrlo rijetki.
Stric i strina su svoju djecu odmalena učili
hrvatski jezik, jer im je bilo važno da oni nikada ne
zaborave svoje korijene, s obzirom da su rođeni u
Australiji te su tamo proveli djetinjstvo i krenuli u
školu. Hrvatska djeci nije nedostajala toliko kao
stricu i strini.
U Australiji su se često družili s drugim Hrvatima.
Posjećivali su se iako su bili udaljeni više od 300
kilometara. Godišnje su se nalazili s Hrvatima koji su
članovi Hrvatske bratske zajednice u Australiji na
čijim su druženjima obično gostovali pjevači iz
Hrvatske. Takva druženja su im puno značila jer su se
osjećali manje usamljeno.
Strica najviše tješi što mu je kuća u Australiji
pored mora, u Perthu. U vrtu ima zasađene masline i
smokve kao što bi ih imao da je ostao u Zadru. Njegova
patnja za zavičajem je velika, kao i za svojom braćom.
Zato ih često zove telefonom i barem svake tri godine
posjeti. Tako je došao i ove godine.
Njegova djeca, koja su stara već oko 35 godina, u
Hrvatskoj su bila samo jedanput, a unuci nikada. Stric
im sigurno puno priča o Hrvatskoj, ali ja mislim da se
oni osjećaju Australcima. Unuci čak imaju i australska
imena: Jay, Regan i Steve. Oni se vjerojatno nikada
neće vratiti u Hrvatsku, jer su njihov život,
prijatelji i posao tamo, u dalekoj Australiji.
Hrvatska je domovina samo njihovog oca i majke.
Stric je sada u godinama kada ga sjećanja sve više
vežu za domovinu, braću, staru kuću i sigurna sam da
bi on svoje umirovljeničke dane htio provesti ovdje da
ga djeca i unuci ne vežu za Australiju.
Tako bi se vjerojatno osjećao svatko od nas i zato
poručujem Hrvatima diljem svijeta ma gdje i koliko
daleko bili: Uvijek nosite Hrvatsku u srcu, jer čovjek
treba držati do svoga porijekla i cijeniti svoju
domovinu kao što cijeni svoju majku.
*********
3. mjesto: Lucija Nizek, 4. razred,
Sv. Ivan Zelina
Toplina
doma u srcu
U našoj domovini Hrvatskoj živjela jedna obitelj
slična mnogima. Nisu bili bogati, no unatoč skromnom
životu bili su veseli i sretni.
Jednog dana ta je sreća nestala. Otac je dobio otkaz
i unatoč uloženom trudu nije mogao pronaći novi posao.
Novu ponudu dobio je tek od prijatelja koji su živjeli
u Njemačkoj. Kako obitelj bez novaca nije mogla
preživljavati, morali su napustiti svoju zemlju i
otići u inozemstvo trbuhom za kruhom. Bilo im je teško
ostaviti prijatelje, bake i djedove, ali nisu imali
izbora.
Došli su u tuđinu. Nisu znali njemački jezik,
njihova kultura im je bila nepoznata. Djeci je bilo
najteže. Kako je vrijeme prolazilo, počeli su se
privikavati.
U srcu im je uvijek ostajala toplina njihovoga doma.
Kad se bližio kakav blagdan, prisjećali su se bližnjih
i prošlosti, kako su pjevali i veselili se.
Godine su prolazile. Posjećivali su svoj rodni kraj,
ali su se zbog posla i obveza uvijek morali vraćati
natrag. U Njemačkoj su stekli nove prijatelje, Hrvate
koji su dijelili njihovu sudbinu i nadali se povratku
svom voljenom rodnom zavičaju.
Dočekali su i taj dan. Bili su već stari, umorni,
sijede kose, ali sretni i ponosni u duši jer su se
vratili svojoj domovini.
*********
Starosna skupina 5.-8. razred
1. mjesto:
Maja Svitek, 6. razred, Rijeka
Živ i zdrav tata
Bio je to
jedan skroman Uskrs, ratni dan, kada se Josip vratio
iz Italije gdje je tražio smještaj za svoju obitelj
kako bi se sklonili od strahota Domovinskog rata u
njegovoj voljenoj Hrvatskoj. Ugledavši ženu i
dvanaestomjesečnu bebu, nije mogao sakriti osmijeh.
Sve je bilo dogovoreno za odlazak. Svaka minuta koja je prolazila značila je
minutu bliže rastanku od najmilijih, odvojenost od bliskih prijatelja, tuga se
osjećala u zraku. Pognutih glava, presušenih suza, mlada obitelj morala se
uputiti prema kolodvoru s jednim kovčegom i nadom u bolji život. Put je protekao
u tišini, s tjeskobom u srcu, strahom od neizvjesnosti i pogledom na ono što
ostavljaju za sobom.
Već prvi dan nakon dolaska Josip se uputio na posao kako bi prehranio obitelj.
Žena Marina i kći ostale su u kući bez mogućnosti kontakta s rodbinom i jednom
svijećom kojom su proslavile bebin prvi rođendan.
Marina je kratila dane čekajući muža šetnjom naseljem te je vječno mutnim
očima od plača promatrala druge sretne obitelji. Stalno joj se nametalo
neizgovoreno pitanje zašto ona nije mogla biti tako sretna u svom zavičaju.
Prisjećala se dugih šetnji uz more sa sestrom i prijateljima, romantičnog
zalaska sunca u društvu svoga Josipa, druženja na riječkom Korzu, pogleda s vrha
Trsata... U novom okruženju osjećala se kao riba na suhom.
Dani su prolazili, Josip je polako učio jezik, obitelj je našla nove
prijatelje koji su im pomogli preživjeti teško razdoblje. Svakim pozdravom ili
toplim osmijehom mještana, osjećali su da polako počinju pripadati novom
prostoru, ali ih nikada nije napustila misao o njihovu povratku u grad na
Rječini.
Prošlo je puno godina, o ratu su ostale priče i tužna sjećanja i ono što će
Josip uvijek ponavljati svojoj kćeri: "Možda nije bilo časno bježati od
rata, ali sam barem tebi bio živ i zdrav tata..."
*********
2. mjesto: Iva Mihaljević, 6. razred,
Rijeka
Ja se ne bih selila!!!
Moj je otac pomorac. Prije pet godina
je moj kapetan duge plovidbe unaprijeđen u inspektora, a nedavno je, navodno,
dobio još bolji posao. Navodno, kažem, jer ni uz najbolju volju, nisam uspjela
shvatiti što će moj tata raditi na novom poslu. Prekomplicirano je za moju malu
glavu.
Nažalost, ono što mi je jako dobro jasno, je da će raditi u Bremenu, u
Njemačkoj, pa se moja obitelj namjerava tamo preseliti kako bismo bili zajedno.
Ako se to obistini, moje tri sestrei ja ćemo jako patiti jer će nam nedostajati
obitelj, prijatelji, rodbina.
Ne mogu zamisliti ljeta bez Jadrana i zime bez Gorskoga kotara. Njemačka je
zanimljiva, ali samo ako sam turist u kratkom posjetu. Božići bez nonine sarme i
Uskrsi bez bakine pogače jednostavno su nezamjenjivi.
Ništa ne miriše kao moj kraj, nigdje ptice ne pjevaju kao u mom gaju, nigdje
nije more plavo kao što je kroz moj prozor, nigdje se ne čuje domaća riječ tako
milo kao ovdje.
Mama, tata, jako vas volim, ali . . . ja se ne bih selila!!!
*********
2. mjesto: Klaudio Balog, 8. razred,
Popovača
Moja prabaka
1968. moja prabaka odlazi iz svoje domovine, iz svog rodnog sela
Stušca. Ne odlazi ona na izlet, na krstarenje, pa čak ne odlazi zato što žarko
želi, već zato što mora. Petero djece, petero gladnih usta svaki dan čekaju svoj
doručak, ručak i večeru, pa cipele, čizmice, kaputiće... Neimaština, bijeda,
siromaštvo... Mora se krenuti u neku obečanu zemlju, zemlju blagostanja, u neki
drugi, nepoznati svijet.
Kreće na put toga svibnja 1968. godine trbuhom za kruhom, valjda
će jednog dana taj kruh i naći. Imala je sreće. Ipak ide preko biroa, pa je
valjda čeka siguran smještaj. Zadnji pogled na djecu, suze, oproštaj, bol u duši
i stari kovčeg u ruci.
Nije ona jedina koja odlazi u Njemačku. Ide ih puno, a svi imaju
isti cilj, osigurati svojoj djeci bolju i sigurniju budućnost. Dolaze u
Njemačku, a da ne znaju ni jedne riječi njemačkog. Izgubljeni,tužni, sami. Nitko
te ne gleda. Nema tu toplog pogleda, osmjeha. Samo strah, suze u kutovima očiju
i strepnja. Kuda dalje?
Da je imala za kartu, istog trena bi se vratila nazad, ali
naravno, džepovi su bili prazni. Trebalo je stisnuti zube i primiti se posla.
Prva plaća, marke pod prstima daju ti snagu za dalje, a sve zbog obitelji.
Dolazi i prvi odlazak doma. Pripremljeni su poklončići za
svakoga. Opet suze, ali ovaj put suze radosnice. Najmlađi sin imao je samo 3
godine i nazvao ju je tetom. U takvim trenutcima srce ti se para u komadiće, a
glavom ti prolazi samo jedna misao: "Ostajem doma!" Ipak ideš, ali uz obećanje:
"Još ovaj put!"
I tako, od Uskrsa do Božića - od Božića do Uskrsa. Godine su
prolazile, djeca rasla, kčeri se udale, sinovi oženili, čak je i rat prošao, a
oni su još uvijek bili u Njemačkoj, ali u mislima u rodnoj Hrvatskoj.
Došla je i mirovina, a da ni jezik nisu usavršili. Ali, nema
veze, glavno da se vračaju u poznati kraj, da nema više pakiranja kovčega,
opraštanja, putovanja. Konačno malo mira uz zasluženu mirovinu!
*********
3. mjesto: Lana Bermanec, 5. razred,
Koprivnički Ivanec
Što znam o Hrvatima širom svijeta?
Kroz povijest mnoge su situacije i
zbivanja nagnale Hrvate da napuste svoju domovinu. Ovaj višestoljetni proces
uzrok je mnogih razloga od kojih su najveći i najčešći: rat, te gospodarske i
političke krize. Područja iz kojih se najviše iseljavalo su Dalmacija, otoci te
gorski i ravničarski dijelovi Hrvatske. Siromaštvo i slaba razvijenost krajeva u
kojima su živjeli, vodila ih je putevima zemalja koje su nudile mogućnost
stabilnog života za mnoge obitelji.
Hrvati su tako otišli u mnoge europske zemlje, ali i na druge kontinente kao
što su obje Amerike, Australija i južna Afrika. Tamo započinju novi život daleko
od svoga doma. Tamo osnivaju obitelji i nošeni nostalgijom nastoje zadržati
vlastiti identitet. Živjeli su teško, ali im je stalan posao donosio sigurnost.
Najčešće su radili u rudnicima, željezarama i sudjelovali u gradnji cesta.
Bavili su se i drugim poslovima ovisno o zemlji u kojoj prebivaju.
Iako su miljama udaljeni od svoje
obitelji, Hrvati nikada nisu, a ni danas ne zapostavljaju materinji jezik,
običaje i kulturu svoje zemlje. Patnju za domovinom umanjuju osnivanjem i
djelovanjem u zajednicama, postoje i forumi i mnoge stranice na Internetu za
Hrvate izvan Hrvatske i to im omogućuje kontakt sa svojom domovinom, a da budu
korak bliže rodnoj grudi, hrvatski iseljenici imaju pravo glasa u gospodarskom i
političkom razvoju Hrvatske, a veliku ulogu u njihovom životu ima Crkva. Ona im
daje prostore za okupljanje i organizira razna događanja.
Nakon godina provedenih u iseljeništvu mnogi se vraćaju u Hrvatsku kada zarade
dovoljno novca ili zbog želje da provedu starost u rodnom kraju. Hrvati u
iseljeništvu na svoju djecu prenose hrvatski jezik, običaje, kulturu i religiju
kroz folklor, vezove, domaća jela, sportska natjecanja i pjevačke zborove.
Organiziraju se tečajevi hrvatskog jezika i izložbe hrvatskih umjetnika. Na
nekim sveučilištima i drugim obrazovnim ustanovama također je omogućeno učenje
hrvatskog jezika i povijesti. Postoji i razmjena studenata i razne stipendije
koje omogućuju mladima posjet domovini njihovih roditelja, djedova i baka.
Danas zbog gospodarske krize u našoj zemlji određeni broj Hrvata ponovno
odlazi trbuhom za kruhom. Mnogo mladih, dobro obrazovanih ovdje, u Hrvatskoj, ne
može pronaći posao, pa odlaze u druge zemlje u potrazi za boljim životom.
Kako god bili i gdje god bili mi ćemo uvijek biti jedna velika zajednica i
gdje god ima Hrvata tamo nema opasnosti za nestanak hrvatskog jezika, običaja,
kulture i religije!
|