Već godinama u Hrvatskoj ključne pozicije u politici, medijima, nevladinim udrugama, kulturi, na sveučilištu drži manjina koja ne samo da ne voli Hrvatsku i svoj hrvatski narod nego se i srami na bilo koji način ili bilo kojim simbolom izraziti svoju pripadnost hrvatskom narodu i pokazati svoju ljubav za domovinu, nacionalni identitet, tradiciju i sve ono što nas čini Hrvatima.

Ta agresivna manjina vrlo grubo ali sustavno i nekorektno optužuje hrvatsku većinu prikazujući je krivotvorinama kao zadrtu nacionalističku i patrijahalnu, kao svjetinu koju treba žaliti jer živi u prošlosti i jer nema budućnosti. Za vladajuću agresivnu većinu, ljubiti svoju domovinu i svoj narod, biti vjernik i obiteljski čovjek, nešto je nazadno, konzervativno, primitivno.

U podijeljenoj i suprotstavljenoj Hrvatskoj na jednoj strani je većina stotine tisuća onih koji su svojim potpisom zatražili referendum o tome da je obvezno u Ustavu zaštiti obitelj i brak kao zajednicu muškarca i žene.

Na drugoj strani su oni koji ne priznaju volju većine, koji se spremaju manipulacijom kršiti Ustav i ne priznati temeljnu ustavnu odredbu da narod odlučuje referendumom i kada odluči referendumom, da to nikakvi predstavnici ne mogu promijeniti i derogirati. Dakle, na drugoj strani su oni koji se na nedemokratski način bahato stavljaju iznad naroda i uzimaju si neustavno pravo da odlučuju kada će Ustav i zakone provoditi, a kada neće provoditi.

Na jednoj strani je većina za koju je obitelj svetinja, većina koja vjeruje u Boga i Deset zapovijedi Božjih, koja smatra da je katolička vjera bitan dio identiteta hrvatskog naroda a na drugoj strani je vlast i manjina koja drži ključne pozicije u društvu koja želi silom nametnuti ateistički svjetonazor kao službeni državni svjetonazor.

Na jednoj strani je većina koja ne samo smatra nego tako i živi, da roditelji imaju pravo i odgovornost odgajati svoju djecu, a na drugoj strani su oni koji im to žele uskratiti i nametnuti zakonskim putem pravo države da ona odgaja djecu suprotno volji roditelja.

Na jednoj strani je većina za koju je dr. Franjo Tuđman najveća ličnost u hrvatskoj povijesti, a na drugoj strani je vlast i brojni mediji i institucije koje krivotvorinama sustavno negiraju ulogu dr. Franje Tuđmana, a onda i Domovinskog rata u cjelini.

Ovih dana kada je Hrvatska ulazila konačno u Europsku uniju dogodila su se dva nečuvena skandala. U nabrajanju zaslužnih za ulazak Hrvatske u Europsku uniju svi su nabrojani, svima su odana priznanja osim što nije na službenoj razini nitko ni spomenuo, a kamoli istaknuo zasluge dr. Franje Tuđmana, bez sumnje ključna čovjeka bez kojeg mi danas ne bi bili u Europskoj uniji.

Na jednoj strani je većina naroda koja nikada nije prihvatila da je Hrvatska navodni agresor na Bosnu i Hercegovinu, da je naš Domovinski rat zločinački pothvat i da je hrvatska država utemeljena na zločinu.

Opet na drugoj strani je dio vlasti i političkih stranaka, medija, nevladinih udruga i drugih institucija koje imaju moć, koje su sustavno optuživale vlastiti domovinu teškim krivotvorinama i koje su podržavale haaške optužbe koje su Hrvatsku od žrtve velikosrpske agresije pretvarali u agresora, a velikosrpskoj agresora u navodnu žrtvu. Priča oko Haaškog suda nije završena, konačni rasplet se čeka konačnom presudom Hrvatima iz Bosne i Hercegovine koji su prvostupanjskom presudom kažnjeni s preko stotinu godina robije. A da bude gore, Hrvatska je presuđena kao agresor na Bosnu i Hercegovinu, a Herceg Bosna je proglašena zločinačkim projektom što je omogućilo muslimanskom nacionalizmu, na čelu sa Bakirom Izetbegovićem, da svaku ideju borbe za ravnopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini proglasi zločinačkim pothvatom.

I tu je Hrvatska podijeljena. Ogromna većina naroda to ne prihvaća i traži od hrvatske države da sve poduzme u borbi za istinu. Ali opet ona druga Hrvatska se čak pomalo i veseli i ponovno postavlja zahtjeve da se u temeljima sruši sve ono što je hrvatski narod napravio, izgradio u vrijeme Franje Tuđmana.

Većinska Hrvatska s ogorčenjem prati politiku sadašnje vlasti koja je na proslavu ulaska Hrvatske u Europsku uniju kao najveće prijatelje i najdraže goste dovodi vrh velikosrpske politike i tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i ugošćuje ih s najvećim počastima. Zaboravlja se što oni svakodnevno govore o Hrvatskoj. Zaboravlja se da je skupština Republike Srpske donijela rezoluciju u kojoj traži da se otvore nove istrage i nova suđenja legalnoj hrvatskoj vojsci i zbog navodnih zločina koji su učinjeni u Bosni i Hercegovini. Zaboravljaju se izjave Bakira Izetbegovića koje su esencija mržnje i antihrvatska i s njim se razgovara kao s prijateljem. Zaboravlja se da je Željko Komšić manipulacijom i prevarom izabran kao navodni predstavnik hrvatskog naroda u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Zaboravlja se da Srbija traži reviziju procesa Gotovini i Markaču, da traži da se Hrvatskoj zabrani da slavi svoju Oluju.

Prihvaća se ustvari britanska politika koja traži da Hrvatska bude most između Europske unije i Balkana. A most je nešto što u potpunosti ne pripada ni na jednu ni na drugu stranu, nego pripada i jednoj i drugoj strani koje spaja.

Na jednoj strani je Hrvatska koja traži da se obračunamo sa svim totalitarizmima uključujući i komunistički, a na drugoj strani je Hrvatska koja je i po cijenu sukoba s Europskom unijom ne želi dozvoliti procesuiranje komunističkih zločinaca i njihovo izručivanje iako je na to obvezna. Na jednoj strani je Hrvatska krupnog kapitala na drugoj je Hrvatska sirotinja, ljudi bez posla i ljudi bez budućnosti.

I 30. lipnja stjecajem okolnosti kroz dvije proslave pokazalo se koliko je Hrvatska podijeljena i koliko manjina koja drži vlast i najvažnije institucije terorizira, omalovažava i podcjenjuje većinsku Hrvatsku.

Jedan od simbola većinske domoljubne Hrvatske, moglo bi se reći hrvatske Hrvatske je pjevač Marko Perković Thomson. On je za Hrvatske domoljublje simbol čovjeka koji se bori za obitelj, domovinu, dom i vjeru. Čovjek koji svojim pjesmama i javnim djelovanjem budi emocije i ljubav u hrvatskim srcima. Bit njegove popularnosti i domoljublja može se izraziti nizom stihova iz njegovih pjesama.

Navodim jednu strofu iz pjesme Dobrodošli:

Dobrodošli prijatelji moji,
hvala Bogu opet smo se sreli,
čisto srce nikog se ne boji,
makar su nas ušutkati htjeli.

Te dvije Hrvatske na različite načine su obilježili ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Na službenim skupim proslava u Zagrebu i svim većim gradovima u Hrvatskoj skupilo se relativno malo ljudi iako su programi bili najavljivani, reklamirani i besplatni. Kažu da se na svim tim proslavama skupilo ukupno manje ljudi nego na koncertu Marka Perkovića Thompsona u Splitu. Na Poljudu se skupilo preko 50 tisuća Hrvata ne samo iz Hrvatske nego i iz BiH i cijeloga svijeta. Thompson je jednom rečenicom bolje od svih analitičara objasnio taj fenomen. Objasnio je kako je moguće da dođe toliko ljudi iako su plaćali ulaznice, iako su putovali iz različitih krajeva. Rekao je Marko: "Dragi prijatelji, vi niste tu zbog Marka Perkovića Thompsona. Vi ste tu zbog naših vrijednosti. Obitelj, Bog i domovina."

Evo što je između ostalog Ivica Luetić napisao na portalu Hrvatski fokus:

"Prije početka koncerta publiku je pozdravio voditelj Denis Šabić. Uputio je pozdrave šibenskom biskupu Anti Ivasu, splitsko-dalmatinskom županu Zlatku Ževrnji, brojnim načelnicima gradova i općina iz Hrvatske i BiH, a posebno pripadnicima IV. gardijske brigade, kao i gostima iz Vukovara i Škabrnje te ostalih ratnih postrojbi i pripadnike generalskog zbora. Posebne pozdrave uputio je brojnim organiziranim skupinama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine i drugih zemalja te pripadnicima katoličke mladeži. Thompson je počeo koncert s "Dobrodošli prijatelji moji" te potom nastavio izvoditi pjesme s albuma.

Nakon četvrte otpjevane pjesme, točno u 22 sata, Thompson se obratio riječima "Hvaljen Isus i Marija, dobri moj narode, kako ste mi?" Cijeli je Poljud odgovorio pjesmom "Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati". Uslijedila je pjesma "Bosna" s novog albuma, a pjesmu je Thompson posvetio "zemlji odakle smo potekli". Prava euforija nastala je u 22,15 kada je zapjevao "Kralju Dmitre Zvonimire" s prošlog albuma. Nastavila se pjesmom "Moj dida i ja" koju je s popularnim pjevačem pjevalo 50 tisuća obožavatelja. Uslijedila je "Vjetre s Dinare" i ostali hitovi.

Veliko oduševljenje izazvala je i nova pjesma Perkovića Thompsona 'Maranatha', za koju je tekst napisao šibenski biskup mons. Ante Ivas, Stihovi dosta podsjećaju na biskupove propovjedi, prepoznatljivi su i u njegovom stilu. ''Neka prođe vrijeme zavodnika, lažnih proroka i svih kukavica, izdajica, krivokletnika i svih varalica, otpadnika, strašnih ubojica i svih sluga Zloga, iz naroda moga. Skini lažne maske. Maranatha, dođi Gospodine, u zemlju Hrvata'', jedan je od stihova koji je očito morao privući Marka Perkovića. Tijekom pjesme "Maranata", na pozornicu je malo prije 23 sata izašao glumac Zlatko Vitez i izrecitirao ovu pjesmu koja završava stihom "dok je srca, bit će i Hrvata".

Dakle, ulazak u Europsku uniju dvije suprotstavljene Hrvatske slavile su na vrlo različit način. Vladajuća Hrvatska koju predvodi manjina slavila je na birokratski način, bez emocija, s uvjerenjem da je pred njom velika i sjajna budućnost. A većinska Hrvatska slavila je svoju odlučnost da ne dozvolimo da i nakon ulaska u Europsku uniju ne prestanemo biti Hrvati, da sačuvamo svoju obitelj, dom, domovinu i vjeru, svoju tradiciju, kulturu i svoju lijepu domovinu.

Mediji su veličali državne proslave i prenosili frazetine izgovorene bez imalo osjećaja. A napadali su Thompsonov koncert i sve one koji su se tamo našli a tamo je bilo i akademika i generala i profesora i glazbenika i intelektualaca i političara, ustvari tamo je bio jedan presjek cijelog hrvatskog naroda. Svi su oni proglašeni svjetinom.

Tu proturječnost najbolje je izrazio novinar Jurica Pavičić sa slijedeća dva stava: "Na zagrebačkom Trgu gledao sam lica ljudi koji su došli proslaviti nešto što mi se čini kao bolja budućnost". Suprotno tome za svjetinu na Poljudu Pavičić je napisao: "Nema tamo u toj budućnosti ništa za njih. Ali ti ljudi zato imaju "bolju prošlost"- 90-te, jedini komadić vremena i prostora kada su oni (ili njihovi očevi) imali centralno, a ne marginalno mjesto. Gledajući ih kako naviru ka Magaševoj školjci nisam više prema njima osjećao ni neprijateljstvo ni zazor ( koji oni vjerojatno osjećaju prema meni kao "višebojnom mravu") bilo mi ih je samo i jedino strašno žao."

I način proslave ulaska u Europsku uniju potvrdilo je da je politička elita nastavila sa svojom dosadašnjom politikom da za svoju politiku ne traži podršku i legimitet u hrvatskom narodu, u čuvanju i razvijanju nacionalnog identiteta, kulture, tradicije i sustava vrijednosti, nego da traži svoj legimitet u jugoslavenstvu, regiji i anacionalnoj europskoj i svjetskoj klasi.

Oni se lako i olako odriču hrvatske Hrvatske i pristaju biti britanski most u regiji. Ovu drugu Hrvatsku Hrvatsku koja se skupila u Splitu, čija su srca puna ljubavi i odlučnost sačuvati našu kulturu i identitet i našu Hrvatsku koji se ne odriču Hrvatske ni u Europskoj uniji. Pavičić je nazvao posprdno svjetinom, primitivcima, nacionalistima, a najsvjetlije dane hrvatske povijesti 90- te godine omalovažio je i popljuvao govorom mržnje, negirao je ono najveće što je u povijesti hrvatski narod stvorio. Tko mu daje pravo da s visoka iz svoga praznog srca, srca bez ljubavi za svoj narod i domovinu, vrijeđa i omalovažava većinsku Hrvatsku čiji je reprezentant bilo 50 tisuća sretnih, radosnih i oduševljenih domoljuba na Poljudu u Splitu.

Ljudi čije je srce puno ljubavi, koji imaju obitelj, dom i domovinu i Boga sretni su ljudi, a suprotno tome ljudi bez ljubavi i korijena nesretni su ljudi, jer "muka je u praznom srcu".

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Kolumna za Katolički tjednik,
Zagreb, 08.07.2013.