Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

LJUDI MRAKA     (04.09.2013.)

Portal večernjeg lista: "Josip Brzo Tito danas je veći nego ikad, rekla je književnica Vedrana Rudan..."

Književnica???? Nazvati jednu najobičniju prostakošu književnicom je zaista udarac u lice umjetosti, reče jedan stari umirovljeni profesor književnosti. Nikada nisam čuo za nju prije pa me malo zanimalo da zavirim u tu "umjetnost", prijatelj mi dao nešto da pročitam iz "stvaralačkog opusa" te nesretne živčane žene, koja roni suze za dikatatorom i diktatorskim režimom i moram priznati da sam se osjetio kao da sam pojeo pokvarenu hranu, te brzo bacio od sebe taj užas.

Pa ljudi moji, možeš doći u najprljaviju birtiju i samo prepisati od riječi do riječi nekog pijanca koji sipa nerazumljivo pogrdne riječi vlastitoj sijeni u lice i eto ti "književnog dijela" velike "književnice " Vedrane Rudan.

Ako se to zove književnost, e onda je zaista pamet u Hrvatskoj odavno otišla na spavanje. Sveto poslanje književnosti je oplemenjivati ljudski um i dušu. Naravno, to mogu oni kojima je Stvoritelj i milosrdno otvorio vrata poklanjajući dar pisanja, bez tog dara se ostaje samo Vedrana Rudan, pogrbljena sijena kockastoglavog u Platonovoj pećini. Kao takva ta "književnica" ponekad i pokuša proviriti na svijetlost ali se brzo, sva izbuzumljena, vrati u svoje matično stanište, u pećinu, jer oni koji su čitav život živjeli u Platonovoj pećini brzo oslijepe kada izađu na svijetlost. Još davno je Genijalni filozof Platon lijepo rekao: "Ponekad se netko iz skupine odvoji i izađe iz spilje, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su živjeli) i oni u strahu trče nazad u spilju".


Dakle, očito je da njegove mudre riječi dan danas još jače odjekuju iznad kockastoglavih, koji eto plaču za tim mrakom jer nisu u stanju živjeti na slobodi. Bog nam je dao najmilosrdniji dar, slobodu izbora, stoga svaki čovjek ima slobodu izbora, život u pećini ili prirodnom staništu duše, svjetlosti. Oni raznoranzi "književnici(ce)" u Hrvatskoj imaju svoje mentore, poput EPH, koji od njih nesretnika napraviše čovjeka ilizuju, pa tako eto žive u iluziji da su oni niti manje niti više književnici, a u stvari su nevidljiviji od onih sijena u Platnovoj pećini, jer da bi bio sijena moraš imati i svog čovjeka sa dušom, u suprotnome postaješ samo kockastoglavi, zar ne? Ne zaboravimo, da bez sijena nema nas, kao niti sijena bez nas. Ti nesretnici reći će, ne lupetaj pa eto ja ima svoju sijenu, ali to je opet ilizija, jer kad malo bolje pogledaš vidjeti ćeš da ta sijena biježi od čovjeka bez duše prema onom malom otvoru u Platonovj pećini iz kojeg tako nezaustavljivo prodire svijetlost.


I što mislite kako se osjeća onaj koji ne želi živjeti vani na svijetlosti, kojemu je sunce mrski sudac a ne milosrdni kovač sklada u duši, osjeća se poput raznoranih rudanica, koje se žele čim prije vratiti u pećinu gdje se osjećaju važnim, jer kao čovjek u iluziji nije ti potrebno tragati za boljim u sebi i drugima, već se prepustiti prostavštu svoga duha. Zašto takvi kockastoglavi, koji se danas vole titulirati "književnicima", "političarima vizionarima", "tajkunima spasiteljima", "novinarima" i vojsci poltrona koji se vole zvati "subjektima društva", toliko smeta vjera u dušu? Jer duša nas vodi iz pećine timaneći u čovjeku ljubav i suosjećajnost, sklad i mir, čini čovjeka čovjekom, a ne iluzijom.

Čovjek koji gleda duhovnim okom ima tu veličanstvenu moć da vidi sijenu koja vodi prema izlasku, prema svijetlosti, i ono najvažnije, želi se dignuti i napraviti prvi korak, a znamo da svaka vizija počinje s prvim korakom. Platon nas uči, korak prema istinskoj slobodi nije lagan, one kukavice će odabrati mrak, a oni blagoslovljeni vjerom i vizijama tražiti će svijetlost, a kako će je tražiti? Pa upravo timaneći sve one vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom a ne iluzijom, ljubav, suosjećajnost, poniznost, vjeru, slobodu, netko će pomisliti kako je to lagan zadatak, jer za to nije potreban novac. Da, lagan zadatak jest ako gledaš duhovnim očima i ako si bez okova na nozi, ali oni koji ne žele izići na svijetlost stvaraju iluziju kako se bez novaca ne može niti napraviti prvi korak i tu nastaju teškoće, što odabrati, novac ili duhovnost?

Oni koji ne žele na svijetlost postaju većina u pećeni, oni nostalgičari, koji su na tren zavirili van pećine, postaju najžešći zagovornici mraka izvrćući istinske vrijednosti, pa tako u pećini duhovni slijepac postaje stvarnost, a duhovni vidovnjak iluzija. Da to jednostavnije pojasnim, u Hrvatskoj duhovni slijepci stvaraju sustav koji izvrće prave vrijednosti, tako da se ismijava ljubav, suosjećajnost, poniznost, vizionarstvo, vjera i sloboda, a glorificira se lukavost, bezosijećajnost, poltronstvo, nevjera, bahatost, nesloboda, pohlepa. A zašto? Pa upravo zbog raznih nostalgičara diktatura, koji eto plaču za mrakom, jer samo u mraku oni se osjećaju pobijednicima, ali to je iluzija svih iluzija.

Harmonijom uma i duše čovjek postaje čovjek a ne iluzija, i kao takav stvaratelj istinskih vrijednosti. Vrijednosti koji mu skidaju lance sa nogu, vrijednosti koji jačaju duh, a ne zaboravimo da je najveći čovjekov saveznik u kušnjama jaki duh. Vrijednosti koji izoštruju njegovo duhovno oko koje ga vode iz pećine. Harmonijom uma i duše čovjek može biti pobijednik na strani dobra, jedno bez drugog ne može koračati cestom snova, ne može pronaći put iz Platonove pećine. Koliko god se činilo ljudima mraka da je lijep i lagodan život u pećini, oni moraju znati, jer u mraku možeš prevariti čitav svijet nostalgičara i u prolazu će te ljudi mraka tapšati po ramenu, ali će ti konačna plaća biti bol srca i suze, ako si prevario vlastitu sijenu. Na koncu konca, duša nas vodi na veličanstveni put iz tame Platonove pećine prema svijetlosti, prema istinskoj slobodi.

Piše: Walter William Safar

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: