Ako se to zove književnost, e onda je zaista pamet u
Hrvatskoj odavno otišla na spavanje. Sveto poslanje
književnosti je oplemenjivati ljudski um i dušu.
Naravno, to mogu oni kojima je Stvoritelj i milosrdno
otvorio vrata poklanjajući dar pisanja, bez tog dara se
ostaje samo Vedrana Rudan, pogrbljena sijena
kockastoglavog u Platonovoj pećini. Kao takva ta
"književnica" ponekad i pokuša proviriti na svijetlost
ali se brzo, sva izbuzumljena, vrati u svoje matično
stanište, u pećinu, jer oni koji su čitav život živjeli
u Platonovoj pećini brzo oslijepe kada izađu na
svijetlost. Još davno je Genijalni filozof Platon lijepo
rekao: "Ponekad se netko iz skupine odvoji i izađe iz
spilje, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame
u kojoj su živjeli) i oni u strahu trče nazad u spilju".
Dakle, očito je da njegove mudre riječi dan danas
još jače odjekuju iznad kockastoglavih, koji eto plaču
za tim mrakom jer nisu u stanju živjeti na slobodi.
Bog nam je dao najmilosrdniji dar, slobodu izbora,
stoga svaki čovjek ima slobodu izbora, život u pećini
ili prirodnom staništu duše, svjetlosti. Oni
raznoranzi "književnici(ce)" u Hrvatskoj imaju svoje
mentore, poput EPH, koji od njih nesretnika napraviše
čovjeka ilizuju, pa tako eto žive u iluziji da su oni
niti manje niti više književnici, a u stvari su
nevidljiviji od onih sijena u Platnovoj pećini, jer da
bi bio sijena moraš imati i svog čovjeka sa dušom, u
suprotnome postaješ samo kockastoglavi, zar ne? Ne
zaboravimo, da bez sijena nema nas, kao niti sijena
bez nas. Ti nesretnici reći će, ne lupetaj pa eto ja
ima svoju sijenu, ali to je opet ilizija, jer kad malo
bolje pogledaš vidjeti ćeš da ta sijena biježi od
čovjeka bez duše prema onom malom otvoru u Platonovj
pećini iz kojeg tako nezaustavljivo prodire
svijetlost.
I što mislite kako se osjeća onaj koji ne želi
živjeti vani na svijetlosti, kojemu je sunce mrski
sudac a ne milosrdni kovač sklada u duši, osjeća se
poput raznoranih rudanica, koje se žele čim prije
vratiti u pećinu gdje se osjećaju važnim, jer kao
čovjek u iluziji nije ti potrebno tragati za boljim u
sebi i drugima, već se prepustiti prostavštu svoga
duha. Zašto takvi kockastoglavi, koji se danas vole
titulirati "književnicima", "političarima
vizionarima", "tajkunima spasiteljima", "novinarima" i
vojsci poltrona koji se vole zvati "subjektima
društva", toliko smeta vjera u dušu? Jer duša nas vodi
iz pećine timaneći u čovjeku ljubav i suosjećajnost,
sklad i mir, čini čovjeka čovjekom, a ne iluzijom.
Čovjek koji gleda duhovnim okom ima
tu veličanstvenu moć da vidi sijenu koja vodi prema
izlasku, prema svijetlosti, i ono najvažnije, želi se
dignuti i napraviti prvi korak, a znamo da svaka
vizija počinje s prvim korakom. Platon nas uči, korak
prema istinskoj slobodi nije lagan, one kukavice će
odabrati mrak, a oni blagoslovljeni vjerom i vizijama
tražiti će svijetlost, a kako će je tražiti? Pa upravo
timaneći sve one vrijednosti koje čovjeka čine
čovjekom a ne iluzijom, ljubav, suosjećajnost,
poniznost, vjeru, slobodu, netko će pomisliti kako je
to lagan zadatak, jer za to nije potreban novac. Da,
lagan zadatak jest ako gledaš duhovnim očima i ako si
bez okova na nozi, ali oni koji ne žele izići na
svijetlost stvaraju iluziju kako se bez novaca ne može
niti napraviti prvi korak i tu nastaju teškoće, što
odabrati, novac ili duhovnost?
Oni koji ne žele na svijetlost postaju
većina u pećeni, oni nostalgičari, koji su na tren
zavirili van pećine, postaju najžešći zagovornici
mraka izvrćući istinske vrijednosti, pa tako u pećini
duhovni slijepac postaje stvarnost, a duhovni
vidovnjak iluzija. Da to jednostavnije pojasnim, u
Hrvatskoj duhovni slijepci stvaraju sustav koji izvrće
prave vrijednosti, tako da se ismijava ljubav,
suosjećajnost, poniznost, vizionarstvo, vjera i
sloboda, a glorificira se lukavost, bezosijećajnost,
poltronstvo, nevjera, bahatost, nesloboda, pohlepa. A
zašto? Pa upravo zbog raznih nostalgičara diktatura,
koji eto plaču za mrakom, jer samo u mraku oni se
osjećaju pobijednicima, ali to je iluzija svih
iluzija.
Harmonijom
uma i duše čovjek postaje čovjek a ne iluzija, i kao
takav stvaratelj istinskih vrijednosti. Vrijednosti
koji mu skidaju lance sa nogu, vrijednosti koji jačaju
duh, a ne zaboravimo da je najveći čovjekov saveznik u
kušnjama jaki duh. Vrijednosti koji izoštruju njegovo
duhovno oko koje ga vode iz pećine. Harmonijom uma i
duše čovjek može biti pobijednik na strani dobra,
jedno bez drugog ne može koračati cestom snova, ne
može pronaći put iz Platonove pećine. Koliko god se
činilo ljudima mraka da je lijep i lagodan život u
pećini, oni moraju znati, jer u mraku možeš prevariti
čitav svijet nostalgičara i u prolazu će te ljudi
mraka tapšati po ramenu, ali će ti konačna plaća biti
bol srca i suze, ako si prevario vlastitu sijenu. Na
koncu konca, duša nas vodi na veličanstveni put iz
tame Platonove pećine prema svijetlosti, prema
istinskoj slobodi.
Piše: Walter William Safar |
