Europska unija kao neoliberalna tvorevina
Neoliberalna ideologija širi se po čitavom svijetu,
a u nerazvijenim zemljama i putem utjecaja tzv.
programa strukturalnih prilagodbi MMF-a i Svjetske
banke, pri čemu neoliberalne reforme postaju uvjetima
za "povoljno" kreditiranje nerazvijenih zemalja.
Širi se i na druge načine. U Europi i preko
institucija EU-a i kroz produbljivanje
eurointegracija. Smatra se da je Europski projekt
postao izrazito neoliberalni projekt dolaskom na snagu
SEA (Single European Act) 1986.-7. godine, koja je za
cilj imala dovesti do kraja uspostavu jedinstvenog
tržišta ukidanjem svih trgovinskih barijera. Projektom
jedinstvenog tržišta (slobodan protok roba, kapitala,
radne snage i usluga) i Europski projekt postaje
izrazito neoliberalan.
Tako je neoliberalna gospodarska politika, politika
koja pogoduje kapitalističkim elitama na štetu
radništva i većine stanovništva, danas i politika
EU-a.
Takva politika postala je i uvjet ulaska u EU.
Zemljama koje su 2004. ušle u EU i zemljama koje su
2007. ušle u EU već u pristupnim pregovorima nametala
se neoliberalna politika kao uvjet ulaska i to u još
strožem obliku nego u zapadnoj Europi. Današnje
prilike u Europi zorno pokazuju da je neoliberalna
politika idealno rješenje za ekspanziju kapitala i
neokolonijalizam. Sastavnicama neoliberalne doktrine
privatizacijom, deregulacijom i liberalizacijom
ukidaju se sve političke i pravne barijere za
ekspanziju, kolonizaciju i dominaciju.
Analitičari i kritičari ukazuju da dio juga Europe i
europski postsocijalistički Istok danas o
zapadnoj/sjevernoj Europi ovise na sličan način na
koji Južna Amerika politički i ekonomski ovisi o
Sjevernoj Americi - riječ je o sličnu neokolonijalnom
odnosu jezgre i polu-periferije.
Kao primjer takvog zavisnog odnosa ističe se
činjenica da je 80 posto bankarskog sustava istočne
Europe (s izuzetkom Slovenije) u stranom vlasništvu, a
to u praksi znači gubitak financijskog suvereniteta,
sukladno tome i samog suvereniteta, jer je isti
velikim dijelom oslonjen na financijski suverenitet.
To dakako vrijedi i za Hrvatsku. Također proizvodnja
se iz najmoćnije industrijske zemlje, Njemačke, sve
više seli na periferiju gdje su troškovi rada
jeftiniji.
Analitičari i kritičari po centralnosti/perifernosti
razlikuju u EU tri područja - jezgru (Njemačka,
Francuska, Nizozemska.), poluperiferiju (ili
periferiju eurozone - Portugal, Španjolska, Grčka.) i
periferiju (novopridošle članice iz istočne Europe).
Razlike su velike u svemu. One se s vremenom nisu
izravnale. Nije došlo do ujednačavanja, kako se
obećavalo u početku. Jezgra ima prednost u svemu.
Odluke, te stvarna politička i ekonomska moć daleko su
od periferije. Sve važno donosi se u krugu jezgre, a
sve pripremaju financijski moćnici, vodeći zapadni
bankari i većinom zapadni političari. Europa nije
zajednica jednakih. Politika zapadne/sjeverne Europe,
osobito prema periferiji, i danas je, kao što je
uvijek i bila, politika proračunske podlosti,
ponižavanja i opet s velikom dozom imperijalizma. To
područje i danas je od jezgre koncipirano kao područje
na kojem se ima pravo ideološkog, političkog i
ekonomskog utjecaja - dominacije.
Pomoćne aparature uz blagoslov eks-komunista nameću
i Hrvatskoj "luđačku doktrinu"
Temeljem Ustava RH (članak 89) Zastupnički dom
Sabora prihvatio je 28.12.199.2 godine Zakon o
prihvaćanju članstva u MMF i drugim međunarodnim
financijskim organizacijama. Prema članku 5 navedenog
Zakona, propisi statuta Fonda i Međunarodne banke za
obnovu i razvoj čine dio unutarnjeg pravnog poretka
RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Tim je Zakonom
RH pristala na prihvaćanje Statuta MMF-a sa
pripadajućim amandmanima. Od stupanja na snagu Statuta
MMF-a Hrvatska je prihvatila obveznu suradnju s
navedenom financijskom institucijom. Ta suradnja
značila je obvezan slijed i provođenje modela
ekonomske stabilizacije ili neoliberalne strategije
razvoja. Nema traženja dodatnih rješenja, već se
ima bez prigovora slijediti naputke i smjernice MMF-a
i provođenje svih njegovih scenarija. (Pozadina takvog
"luđačkog opredjeljenja" bivših komunista u više
navrata je pojašnjena iz različitih kutova gledišta).
MMf-ovi programi "strukturnih prilagodbi" nisu tako
zaobišli ni Hrvatsku. Ti programi, koji u naravi
trebaju pomoći zemlji da se prilagodi krizama i
prevladavaju ih, i u RH, kao i mnogo drugdje, učinili
su ekonomski neuspjeh.
Cijena plaćena za provođenje tzv. strukturnih mjera
(ili uključivanje u tzv. globalizaciju) rezultira
uništenjem privredne proizvodnje, politički proces
poprima velike razmjere korumpiranosti, razlikama u
regionalnom razvoju zemlje, porastom nezaposlenog i
siromašnog stanovništva. Svemu tome su
pridonijele strukturne reforme koje su u jednakom
obliku provedene u RH od 1995. do danas, a na čemu su
svesrdno radile tri glavne institucije koje upravljaju
globalizacijom i osiguravaju globalnu gospodarsku
sigurnost: MMF, Svjetska banka i WTO.
Svojim nametnutim scenarijem od 1993. godine MMF i
Svjetska banka kreiraju ekonomski i politički život
Hrvatske. Pozivaju se, kad god im je to nužno, na
članak 4 Statuta i upliću se u ekonomska i neekonomska
područja što pravdaju time da neuspjeh u drugim
područjima utječe na ekonomski (ne)uspjeh i primorava
državu da od njih posuđuje novac dovodeći je time u
ovisnost.
Svojim stend by aranžmanima uvjetovali su gotovo
sve. Scenariji MMF-a i Svjetske banke zahtijevali su
od Hrvatske da usvoji ekonomsku politiku koja ne služi
za sređivanje vlastite ekonomije, već interesima
bogatih zemalja koje posuđuju novac i kod kojih se
Hrvatska zadužuje. Da provodi politiku koja pogoduje
međunarodnom financijskom kapitalu i korporacijama -
sredstvu u službi neokolonijalizma.
Pravi cilj MMF-a jest prodaja saniranih hrvatskih
banaka stranim državama te prodaja energetike i veza
stranim vlasnicima. U ostvarenju svoje politike i
ciljeva inzistirao je na sastavnicama neoliberalne
ideologije, na privatizaciji, deregulaciji i
liberalizaciji.
Privatizacija nije samo sredstvo bogaćenja
pojedinaca na račun čitavog društva, nego je to i
sredstvo slabljenja nacionalne ekonomije, pri čemu se
ista koristi kao sredstvo izvlačenja profita iz
zemlje. (U RH npr. to tako radi INA, HT i banke).
Deregulacijom se smanjuju poslovni propisi radi
postizanja bolje "poduzetničke klime", lakšeg protoka
kapitala itd. Ona olakšava tržišne manipulacije i
spekulacije, što dovodi do kriza, a također se koristi
kao sredstvo smanjivanja radničkih prava i
potpomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u
ostvarenju profita.
Liberalizacija (otvaranje granica, ukidanje
zaštitnih mjera tj. carina itd.) se koristi za
ostvarivanje gospodarskih interesa pojedinih zemalja,
tj. njihovih korporacija, a na štetu gospodarstva
slabijih zemalja. Prema J. Stiglitzu forsiranje
politike liberalizacije rukovodi se i interesima
međunarodnog financijskog kapitala kojem
liberalizacija otvara vrata u nova tržišta s velikim
mogućnostima brze zarade, a ideologija slobodnog
tržišta koju zastupa i provodi MMF je samo zavjesa iza
koje se kriju i interesi financijskog kapitala. I u
Hrvatskoj je MMF u veliko inzistirao na liberalizaciji
kao uvjetu svoje pomoći.
I Europska
unija nameće Hrvatskoj neoliberalna pravila
Hrvatska je, zapravo, s liberalizacijom krenula dolaskom koalicije Ivice
Račana na vlast. Naime, 2001 godine tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova
Tonino Picula i povjerenik Europske komisije Chris Patten parafirali su u
Bruxellesu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a kojeg će u
Luxemburgu premijer Račan i potpisati. Sporazum je imao i svoju pozadinu, a ona
je da će RH omogućiti, odnosno liberalizirati svoje tržište za proizvode iz EU i
ukinuti carine. Sporazum se iz EU-a pozdravlja i ističe se kako on otvara put za
suradnju na raznim područjima, ponajprije kroz trgovinu, ali i kroz promicanje
investicija.
Hrvatska Vlada objavljuje posebnu izjavu u kojoj, između ostalog, ističe kako
je Sporazum ključni instrument koji će pridonijeti provedbi političkih,
gospodarskih, zakonodavnih i društvenih reformi kako bi RH čim prije dostigla
europske standarde i kriterije.
Pridruživanje će pridonijeti daljnjem promicanju demokracije, zaštiti ljudskih
i manjinskih prava i sloboda, jačanju pravne države i funkcioniranju tržišnog
gospodarstva te općem socijalnom i gospodarskom prosperitetu svih hrvatskih
građana, lagala je tadašnja Račanova vlada hrvatsku javnost.
Slobodno tržište i slobodna trgovina nas je upropastilo, jer nije bilo
proizvodnje roba u zemlji koje bi trgovale u zemlji, a tečajnom politikom
potican je ogroman uvoz roba. Procjenjuje se da je u razdoblju od 2002.-2008.
Hrvatska za čak 73,4 milijarde dolara više robe uvezla nego izvezla. Posljedica
je i ta da je stvoren jaki lobi koji je s vremenom sve premrežio i od kojeg je
stvoren jedan dobro organizirani moćni kartel - uvozni lobi. Radi svog profita
taj lobi godinama blokira razvoj države i utječe na reguliranje cijena.
Što su polučila strana ulaganja i strane investicije?
Valja reći da prva strana ulaganja u Hrvatsku dolaze tek nakon 1995., a
značajnija privatizacija i prodaja strancima velikih državnih sustava i banaka u
manjem obimu počinju tijekom 1999. (U Hrvatskoj je do 2000. investirano nešto
oko 2 milijarde dolara.)
Račanovom liberalizacijom u Hrvatskoj je strani kapital doživio pravu
ekspanziju, a Hrvatska je doživjela invaziju stranih poduzeća i stranog
kapitala.
Prodano je upravo ono što je i bio cilj MMF-a. Prodaju se telekomunikacije,
INA, dionice Plive. Prodaju se sanirane hrvatske banke. Stoga je zemlja ostala
bez glavnih financijskih prihoda što je potpuno blokiralo i uništilo
proizvodnju, dovelo do velike nezaposlenosti i neprimjerenog golemog zaduživanja
u inozemstvu. Strana ulaganja bila su ciljana što govori podatak da je u tim
stranim ulaganjima koncentrirano 47 posto ukupnih stranih ulaganja.
Od svih ukupnih ulaganja narod nije imao nikakve koristi, a niti hrvatska
država. Uz domaće elite veliku korist imao je strani kapital i korporacije, koji
ne samo da izvlače milijarde iz Hrvatske, nego su preuzeli glavne grane
hrvatskog gospodarstva time i kontrolu nad polugama gospodarske moći.
Korporacije su u našoj zemlji zaštićene zakonskim okvirima koje donosi država.
Imaju apsurdne povlastice i olakšice. Sve to im daje slobodu i širok prostor
djelovanja. Olakšava im poslovanje i povećanje profita, to sve na štetu
pojedinaca, čitave zajednice i društva u cjelini. Centri njihovih silnica jesu
banke.
Kapital i korporacije uništili su nezavisne, disciplinirali devijatne i
eksploatiraju slabe. To govori da njihova moć nije samo gospodarskog karaktera.
To govori da je stvarno žarište moći u Hrvatskoj sasvim pomaknuto u ruke
kapitala i korporacija, a politika, bivši komunisti, ako i imaju kakvu moć onda
je uloga te (ne)moći u tome da se pomoću njih kreiraju iluzije kako bi se
kontrolirala masa.
Stvarna moć zasad se samo naizgled zadovoljava svojim položajem u sjeni i
kontrolom bitnih ekonomskih, kulturnih te političkih vidova društva. Putem moći
medija koje u većini kontrolira, putem tehnologije i osobito samom moći novca
ona će nastojati doprijeti i do svih važnijih vidova našeg života. Nije li
Chomsky u pravu!?
Zemaljski "bogovi", današnja svjetska moć toliko su opsjednuti moći da misle
kako su moćniji od Boga. Opsjednuti moći hoće vlastitim snagama doseći samo
nebo. O takvom suludom naumu Bog pomalo podrugljivo kaže: "Sad im ništa neće
biti neostvarivo što god naume" ( Postanak 11,4 sl).
U svojoj "moći" moćnici su u biti nemoćni, jer preuzetost moći vodi čovjeka u
dvostruku zasužnjenost. Naime moćnici zasužnjuju slabe, a zasužnjuju i sami sebe
predajući se opakim silama.
Kratki rezime ove teme je taj da "luđačka doktrina" u Hrvatskoj nije djelovala
devastirajuće samo na hrvatsko gospodarstvo i ekonomiju. Ona je djelovala
devastirajuće i na mnoge mafijaške i kriminalne pojedince, koji su dojučerašnju
jednako tako luđačku komunističku doktrinu zamijenili novom, u tolikoj mjeri da
su postali "opasni ljudi". Oni su opasni (i za sebe same) jer ih je obuzelo zlo,
jer robuju Zlome. Spas je Bog. Najmoćniji i moćniji od svakog zla!
Zaista, kaže Tomislav Janko Šagi Bunić: Bog je moćan, Bog je darežljiv, Bog je
velik! Bog čini daleko više nego što se mi nadamo i možemo nadati, samo treba u
nj imati povjerenja! Da bi nam to dokazao, On je stvorio Mariju! Ne samo da On
može i hoće izbaviti od grijeha, osloboditi ujarmljene, već On može i daleko
više! Mariju je ne samo oslobodio od grijeha, već ju je unaprijed očuvao!
Njegovo spasenje što ga je po Kristu Sinu svome dao svijetu tako je snažno da je
Mariju moglo unaprijed očuvati da nikad ne bude pod grijehom, da nikad ni trunka
ne robuje Zlome, da od prvoga časa svog začeća bude nošena puninom Božje snage,
Božje milosti. Kako ne bi onda nama mogao dati da se iz grijeha izvučemo i
omogućiti da s povjerenjem u nj započnemo borbu protiv zla u našem vlastitom
srcu!
Piše: Mirko
Omrčen |