Naravno da smo bili sretni zbog generala, i Gotovine i
Markača, ali stvari su se tako brzo odvijale da nismo
imali vremena sjesti i razmišljati, iako su svi ti
događaji iz prethodnih 12 godina prolazili u tim
trenucima kroz moju glavu. General Gotovina mi je,
pamtim, čestitao na dobro obavljenom poslu.
Jeste li uoči tog famoznog petka
vjerovali u oslobađajuću presudu?
- Jesam. Naime, ja sam od početka bio duboko uvjeren u nevinost
generala Gotovine. I uvijek me vodila ta misao da će pravda na kraju pobijediti.
Da nisam tako razmišljao, ne bih mogao raditi u ovom predmetu. Jer, raditi u
predmetu u kojem mislite da ste unaprijed osuđeni i da ne možete dokazati
istinu, stvara negativnu energiju koja jednostavno ne dopušta da posao radite na
maksimalan način. I ja sam uvijek imao tu nadu. Moram priznati, nakon
prvostupanjske presude, ta vjera u pravdu mi je bila poljuljana, ali nakon
kratkog vremena opet sam povratio nadu da možemo to napraviti, da moramo vrlo
precizno dokazati da je prvostupanjska presuda bila nepravedna. Odlučili smo ne
dopustiti nikome da ne prizna ono što je bila očita istina. A to je da Oluja
nije bila zločinačka operacija i da je Gotovina nevin.
General Gotovina je za opis
konačnog ishoda suđenja upotrijebio sintagmu o pobjedi
u "pravnoj oluji". Što je po vama bilo presudno u
obaranju prvostupanjske presude raspravnog vijeća?
- Presudno je bilo to pravilo o 200
metara kao granice zakonitosti udara artiljerijskih
granata od vojne mete, taj standard na kojem se
temeljila cijela presuda. I kad je to srušeno, cijela
presuda se srušila kao kula od karata.
Mediji ovih dana spekuliraju i o
postojanju tzv. crnog tržišta ratnih dokumenata, što
teoretski može značiti i da u nekom trenutku odnekud
iskrsnu famozni "topnički dnevnici", makar i
falsificirani. Bi li takvo što moglo dovesti do
revizije presude?
- Ne bi. Radi se o tome da dokumenti
kupljeni na crnom tržištu ostaju upitni, to je jedna
stvar. Broj dva, kao što smo uvijek tvrdili, topnički
dnevnici mogu samo ići u korist generalu Gotovini! Jer
je više nego očito da topništvo nije bilo usmjereno
protiv civila, a to proizlazi i iz činjenice da ni
prvostupanjsko ni drugostupanjsko vijeće nisu utvrdili
niti jednu civilnu žrtvu, bilo da je riječ o ranjenoj
ili poginuloj osobi pri granatiranju u Oluji. Prema
tome, ti topnički dnevnici ne mogu dokazati apsolutno
ništa! Kad bi i našlo takav dnevnik, haaško
tužiteljstvo bi moralo dokazati da je napravilo sve do
trenutka nalaženja takvog dokumenta, ali i da s takvim
naporima nisu mogli ranije doći do dokumenta. Ali, u
žalbenom postupku je eksplicitno navedeno da
tužiteljstvo više ne traži topnički dnevnik. Oni neće
moći dokazati da su ga stvarno tražili, jer su već
Žalbenom vijeću dokazali da ga više ne traže, tijekom
žalbenog postupka. I zbog toga top dnevnici ne mogu
promijeniti ništa.
Glasnogovornik tužitelja Brammertz
je kazao da za sada neće tražiti reviziju presude
generalima. Koliko je takva opcija zapravo realna?
- Po pravilima Haaškog suda,
tužiteljstvo može tražiti reviziju u roku od godinu
dana od žalbene presude ako nađe neki dokaz koji sam
po sebi može srušiti žalbenu presudu. Međutim, treba
upozoriti kako do sada u povijesti Haaškog suda
tužiteljstvo nikad nije uspjelo takvo nešto napraviti,
i da je svaka žalbena presuda ostala pravomoćna.
Počela je i svojevrsna bitka za
dokumente koji su bili dokazni materijal tijekom
suđenja. Što mislite, zašto je srpskoj strani toliko
stalo do tih dokumenata?
- Mislim da je svakom objektivnom
jasno da srpsko tužiteljstvo, kao i sve srpske državne
institucije, politiziraju cijelu stvar. Srpsko
pravosuđe politizira istrage o ratnim zločinina, i tu
je jasno što time žele postići: oni sada traže nekakve
dokaze kako bi nešto procesuirali ili tražili nekakvu
kompenzaciju zbog ove presude. Ne može se na takav
način voditi pravosuđe. Ono mora biti neovisno. Ne
postoji nikakav razlog da hrvatsko državno
odvjetništvo ne procesuira eventualne zločine
počinjene u Oluji, a ne postoji nikakav osnov za
tvrdnje da je srpsko pravosuđe efikasnije ili
sposobnije od hrvatskog državnog odvjetništva. Prema
tome, ne vidim razloga za to. Apsolutno je sada na
hrvatskom državnom odvjetništu da odradi svoj posao po
zakonima RH, i to je to.
Znači, držite da, kad je riječ o
inicijativama sa srpske strane, nemate razloga za
zabrinutost?
- Sto posto sam siguran u to. Nisam
zabrinut za generale Gotovinu, Čermaka i Markača, jer
oni su pravomoćno oslobođeni za sve događaje za
vrijeme Oluje i zabranjeno je svakom drugom sudu
pokrenuti postupak protiv njih zbog Oluje. Prema tome,
oni nemaju apsolutno nikakvog razloga da budu
zabrinuti zbog poteza srpskog tužiteljstva.
Jeste li u potpunosti zadovoljni
suradnjom s hrvatskim državnim institucijama tijekom
suđenja u Haagu, s obzirom na obveze koje su za državu
proizlazile iz suradnje s Haagom, te činjenice da je
vaš klijent bio optuženik?
- Bez potpore hrvatskih državnih
institucija smatram da bi bilo jako teško doći do
ovakve presude. Jednostavno, materijalna, financijska,
pomoć, kao i pomoć pri prikupljanju i dostavljanju
dokaza pomogla nam je da napravimo posao kakav smo
naposljetku i napravili. Činjenica jest da je bilo
uspona i padova u toj suradnji, ali to je normalno u
ovakvom postupku koji je imao i političku dimenziju,
koja je nažalost pridodana od strane drugih. Zbog tih
političkih dimenzija ovog predmeta bilo je nekih
trenutaka kada stavovi između nas i institucija nisu
bili zajednički, to jest, bili su u koliziji. Općenito
gledajući, mi smo zadovoljni suradnjom, jer inače ne
bismo uspjeli u dokazivanju nevinosti generala i u
pokušaju rušenja teze o zločinačkom pothvatu.
Neki mediji su tijekom svih ovih godina
spekulirali i o "ratovanju" odvjetničkih timova
generala, odnosno o prebacivanju krivnje? Kako s
današnje distance gledate na te epizode?
- U početku, tj. uoči početka suđenja,
bilo je određenih sukoba. Tu je glavni problem bio
nedostatak komunikacije između odvjetničkih timova, i
onda, posljedično, porast sumnje u motive određenih
poteza odvjetnika. Međutim, prije početka glavne
rasprave usuglasili smo se i riješili određene
probleme te zajednički krenuli u dokazivanje istine. I
zato smatram da je ta suradnja bila na najvišoj
mogućoj razini kroz cijeli proces, jer su sva tri
generala na koncu proglašeni nevinima. Svi su
prihvatili da postoji zajednički interes, a to je bilo
dokazivanje nevinosti svakog generala, u čemu smo i
uspjeli.
Jeste li nakon oslobađajuće
presude postali traženiji kao odvjetnik?
- Ne mogu o tome govoriti, ali naravno
da me ljudi kontaktiraju. Ipak, ja još uvijek živim u
sjeni tog događaja od 16. studenog, i još se nisam
okrenuo prema onome što me sve čeka u budućnosti.
Nakon svega i osobnog iskustva u
obrani generala, što biste zaključili: je li Haag
politički sud, kao što su kod nas mnogi godinama
govorili, ili su mu ipak važniji pravni razlozi?
- Ja nikad
nisam tvrdio da je Haag politički sud, pa ni nakon
prvostupanjske presude nisam rekao da je to politički
sud. Postoji jedna kolizija u njegovu radu, a to je da
neki suci Haaškog suda misle kako pojedincima treba
suditi isključivo na temelju zakona i temelju dokaza.
Ja pripadam toj, nazovimo, struji u međunarodnom
kaznenom pravu. Dakle, ništa drugo osim činjenica koje
su uvedene u spis nije mjerodavno.
S druge strane, u nekim krugovima međunarodnog prava
ima i sudaca i odvjetnika koji smatraju kako treba
uzeti u obzir pravdu za žrtve. Između ostalog, i neki
suci koji su glasali protiv oslobađanja generala,
koriste baš tu formulaciju. I ta razlika između dva
pristupa otvara prostor za razmišljanje o upitnim
kriterijima, jer se više ne razgovara o osobnoj
odgovornosti konkretnog čovjeka koji se nalazi pred
sudom, nego se razmišlja i o tome kakve će biti
reakcije među žrtvama, bez obzira je li čovjek koji
stoji pred sudom nevin ili kriv.
I mislim da je
u tome srž problema, kad je riječ o nekonzistentnosti
u nekim presudama Haaškog suda, jer se vodi briga o
nečemu što ne bi smjelo biti u predmetu. Neki to
nazivaju politikom, ja inače ne volim koristiti tu
riječ uz ovom kontekstu, ali smatram da nije ispravno
da suci razmišljaju o tome kako će žrtve reagirati na
neku presudu. Jer, tako u biti kažete da optuženik
koji se nalazi pred sudom na neki način, čak i ako je
nevin, mora postati žrtveno janje da bi se postigla
pomirba ili da bi i žrtve osjetile nekakvu
satisfakciju. Ali to nije pravda, to je odmazda.
Osuditi nevinog čovjeka da bi netko imao osjećaj
pravde - to je odmazda.
"Napadaju" li vas razočarani
presudom, još preko maila i društvenih mreža, kao
recimo srpski diplomat Vuk Jeremić, s kojim ste imali
onu prepirku na Twitteru?
- Znate, ima tu svakakvih poruka, ali
velika većina, preko 99 posto koje stižu iz cijeloga
svijeta, pozitivno su intonirane, a pošto svima ne
mogu pojedinačno zahvaliti, zahvaljujem im ovim putem
na potpori i čestitkama što upućuju generalu Gotovinu
i cijelom odvjetničkom timu.
Kakav je vaš dojam, je li i
general Gotovina vjerovao u oslobađajuću presudu prije
petka 16. studenoga?
- Jest. Sigurno da je vjerovao.
Razlika je između toga da vjerujete u mogućnost i da
ste sigurni. General Gotovina se vodio istom logikom
kao i ja - ne možete funkcionirati ako mislite da je
sve unaprijed osuđeno na poraz. Ako mi nemamo nadu, ne
možemo očekivati da će drugi vjerovati u nas, odnosno,
da će vjerovati u ono što radimo.
Što mislite, je li Haaški sud
ispunio misiju donošenja osjećaja pravde na ove
prostore?
- Moramo odvojiti sud od tužiteljstva.
To je jako bitna stvar, jer mislim da mnogi na
prostoru bivše Jugoslavije previše simplificiraju
pojam Haaškog suda. Jedno je sud, koji je načelno
ispunio svoju misiju, jer je proglasio da je na
teritoriju Hrvatske postojao zločinački pothvat koji
je osmišljen u Beogradu i koji je vođen od vodstva
"Republike Srpske Krajine", što je potvrđeno u presudi
u slučaju Martić. Sud je osudio i genocid u
Srebrenicu, artiljerijske napade na Sarajevo, dakle,
ne možemo reći da nije ispunio svoju misiju. S druge
strane, i tužiteljstvo je na neki način također
ispunilo svoju misiju, jer inače ni sud ne bi mogao
doći do ovakvih presuda da nije bilo pripremljenih
optužnica, ali je tužiteljstvo ipak napravilo nekoliko
grešaka u odluci protiv koga i zbog čega će podizati
optužnice, što se vidjelo i na primjeru naših
generala.
I ovih dana provodite dosta
vremena uz generala Gotovinu, s obzirom na narav
procesa i dugotrajnost vaše suradnje, pretpostavljam
da je taj odnos vremenom nadišao uobičajenu relaciju
odvjetnik-klijent?
- Mi smo prijatelji već jako dugo.
Odnos je išao tako da sam prvenstveno znao svoju
profesionalnu zadaću, a to je da sam morao voditi
brigu o svojem branjeniku i dokazati njegovu nevinost
pred Haaškim tribunalom. Postojao je, dakle, taj
formalni odnos, u kojem sam imao profesionalne
dužnosti koje sam morao ispunjavati. Nakon što je sve
završilo, ne postoji razlog da mu budem odvjetnik, ali
nakon svega što smo prošli, naše prijateljstvo je
čvrsto i neopisivo je koliko sam ponosan što mogu
kazati da mi je prijatelj - general Gotovina. To mi je
neopisiva čast i siguran sam da ćemo i ostatak života
ostati u takvom odnosu.
Što je
s prijavom švicarskoj odvjetničkoj komori protiv Carle
del Ponte, koju ste najavljivali zbog toga što je
bivša tužiteljica javno istupila osporavajući
pravomoćnu presudu generalima?
- To je predano, sada je stvar u proceduri švicarske komore. Nije to nikakva
služba da sad mi to moramo dalje gurati, sad je sve na tamošnjoj komori.
Gotovinine
poruke, u kojima poziva na okretanje budućnosti,
izazvale su snažne odjeke. Pretpostavljam da za vas
takva intonacija njegovih poruka nije nikakvo
iznenađenje, i da ne dijelite čuđenje onih koji su
očekivali neke ratobornije poruke, ili možda čak
nekakvo "osvetničko" prozivanje?
- Ljudi su
iznenađeni zato što su ga rijetki poznavali. Mnogi su
svoje predrasude o njemu reflektirali na njega, i onda
su, kad on nije ispunio očekivanja njihovih
predrasuda, ostali iznenađeni. Međutim, svi koji znamo
generala Gotovinu već dugo, pogotovo mi odvjetnici,
znali smo da je on upravo ovakav i da tako oduvijek
razmišlja. To je čovjek koji je i u ratu vodio brigu o
svemu, pa i o ponašanju svojih vojnika, govoreći da
nema osvete u ratu, da se veličina čovjeka pokazuje
upravo u tome kako se ponaša u najvećoj pobjedi,
pogotovo prema onome tko je poražen i tko ne osjeća
radost kakvu mi danas osjećamo. Svi mi koji ga
poznajemo duže vrijeme znamo da je oduvijek bio takav.
Kao i njegovi suborci u ratu. I mislim da će sada
mnogi malo razmisliti o tome i shvatiti zašto su mu
njegovi prijatelji i suborci bili tako odani sve ovo
vrijeme. Nije se radilo o tome da je on nekakav
ultradesničar pa je privukao sve nas, nego je takva
moralna vertikala da je inspirirao takvu lojalnost kod
svih koji ga poznaju.
Je li ovaj slučaj vrhunac vaše
odvjetničke karijere?
- Vrhunac? Sasvim sigurno. Iz više
razloga. Ovo je veliki predmet pred Međunarodnim
sudom. Ja sam relativno mlad, imam 42 godine, možda je
preda mnom još puno velikih predmeta, ali ovo je bio
uistinu jedinstven predmet, uz kojega me vežu duboki
osobni osjećaji, i sumnjam da će mi više ikad srce
toliko tući kao što je u ovom predmetu. I zbog
generala kao čovjeka, i zbog rata i Hrvatske... Sve je
to dio ove priče, tako da sam i u pravnom smislu
dosegnuo vrhunac, ali i u osobnom, emotivnom smislu,
ovo je vrhunac svega. Takva sinergija između pravne
bitke i osobnih želja i emocija se više nikad neće
ponoviti u jednom predmetu. Eto zato je ovo za mene
vrhunac karijere.
Autor: Hrvoje Pranjak
Izvor: Slobodna
Dalmacija |