Posljednjih nekoliko tjedana opet smo svjedoci okršaja
političkih stranaka oko lustracije. Ali tu se odmah
postavlja pitanje - bi li donošenja zakona o lustraciji
uopće smjelo biti ideološki motivirano? U Hrvatskoj i
dalje samo jedna strana političkoga spektra o njemu kao
izglednoj opciji govori, druga mu se rezolutno protivi i
kao rezultat svega toga, zakon o lustraciji u Hrvatskoj
i dalje ne postoji.
Jedno od pitanja koje se posljednjih
dana povlači po medijima jest je li prekasno da se,
nakon dvadeset i pet godina postojanja samostalne
hrvatske države, Zakon o lustraciji donese. Odgovor je
ne, nije prekasno; zapravo tek se donošenjem
lustracijskog zakona zatvara razdoblje komunizma u
potpunosti. To možda može čudno zvučati hrvatskoj
javnosti, jer neki već tumače da je razdoblje
komunizma u Hrvatskoj samo po sebi završilo s obzirom
da Hrvatska postoji sada već četvrt stoljeća. Ali
odgovor je opet ne; razdoblje komunizma nije završilo
jer nije provedena lustracija. Nekada je za potpunu
promjenu sustava, a poglavito svijesti naroda iz
komunističkog u demokratski u svim segmentima društva
potrebno nekoliko generacija. Promjena će se vidjeti
možda u drugoj, možda u trećoj ili čak u najgorem
slučaju u četvrtoj generaciji hrvatskoga društva.
Ali bitno je da do promjene dođe, da Hrvatska ne ostane u tami i
sjeni komunizma jer će mnoga pitanja ostati bez odgovora, postojat će sumnje,
sudske tužbe u kojima će se dokazivati je li neka osoba bila u Udbi ili s njome
surađivala itd. To su sve nepotrebni sudski troškovi, nepotrebno sramoćenje,
koje omogućava da se i dalje pronose neistine i laži, sve dok ne saznamo istinu
otvaranjem tajnih spisa. Riječ je o kršenju ljudskih prava osoba koje su
zatvarane i proganjane u komunističkom sustavu. One imaju svako pravo saznati
istinu o tome tko ih je prokazao, a po čijem su nalogu proganjane i zatvarane.
Uostalom, zašto zakon o lustraciji nema Hrvatska, a gotovo ga sve druge
postkomunističke zemlje imaju? Otkud ta slučajnost?
Izradi nacrta zakona o lustraciji
treba pristupiti pažljivo, a ne donositi ga samo radi
toga da bude donesen. Što se njime želi postići? Samo
to da, kad on bude proveden, osobe koje su kršile
ljudska prava u komunizmu budu uklonjene iz javnoga
života Republike Hrvatske jer one javnim nastupima
mogu utjecati na javnost. A to Hrvatsku vraća u
prošlost. Takvim osobama treba zabraniti obnašanje
javnih dužnosti, što bi tim zakonom trebalo biti i
propisano.
Kretanje prema istini
Uopće nije bitan vremenski rok u
kojemu će taj zakon biti donesen, nego njegova
kvaliteta, svrha i učinkovitost. Sudeći prema praksi
zemalja koje zakon imaju, vremenski rok u kojemu je
stvaran vrlo je različit. Njemačkoj su trebale dvije
godine za stvaranje nacrta zakona i njegovo donošenje,
a u Poljskoj je sam postupak trajao mnogo duže, gotovo
devet godina, jer je ustavni sud dvaput zakon ukidao i
vraćao ga na izmjene.
Postupak lustracije općenito vrlo je
opsežan, a o njemu istovremeno u našem društvu vlada
veliko neznanje i javnost većinom ne zna što točno
znači lustracija. Prije svega potrebno je obrazovati
javnost održavanjem okruglih stolova, javnih tribina i
sličnih događanja, te na taj način informirati javnost
o pojmu lustracije te zašto je taj zakon nužno
donijeti. Nakon toga potrebno je pristupiti izradi
nacrta zakona te održati javnu raspravu o njemu. No
sve navedeno neće imati smisla ukoliko ne postoji
politička volja stranaka na vlasti koje će odlučiti
hoće li ući u postupak izrade nacrta zakona i njegova
izglasavanja.
Bez političke volje nije moguće donijeti zakon jer u redovitim
postupcima, kao što je poznato, zakone predlaže Vlada Republike Hrvatske, a
donosi ih Hrvatski sabor. I stranke na vlasti morale bi biti upoznate s time da
je lustracijski zakon nužno donijeti jer bez istoga država neće doživjeti
gospodarski rast. Naime, gospodarski procvat doživjele su sve postkomunističke
zemlje u kojima je provedena lustracija. Ali to svakako ne bi trebao biti glavni
motiv. Srž cijeloga postupka svodi se na raščišćavanje prošlosti i kretanje
prema istini. Stoga bi istim zakonom trebalo osnovati ustanovu u kojoj bi bili
pohranjeni svi dokumenti pronađeni u lustracijskom postupku, bilo da su ih
pronašle i prijavile privatne osobe, bilo javna tijela, dakle bilo tko sa
saznanjem o njihovu postojanju. Svi tajni spisi tada bi bili dostupni javnosti,
naravno, uz neke iznimke, koje bi također propisivao zakon.
Uzorna Njemačka
Istim zakonom, prema uzoru na poljski
i njemački, bilo bi potrebno obuhvatiti razdoblje od
Drugoga svjetskog rata do 1989, čime bi bilo osuđeno i
razdoblje fašizma i ostalih totalitarnih sustava koji
su postojali na području današnje Republike Hrvatske.
Iz navedenoga proizlazi da "antifašističke snage" u
Hrvatskoj mogu biti mirne što se tiče zaštite njihova
interesa, jer će istim zakonom biti otvoreni svi
postojeći tajni spisi koji obuhvaćaju navedeno
razdoblje i suspektne osobe iz tog razdoblja, ukoliko
bi to bilo moguće s obzirom na protok vremena.
Posebno treba istaknuti da, primjerice, u Njemačkoj po
provedenoj lustraciji zapravo nije bilo mnogo osoba koje su kažnjene zatvorskom
kaznom u odnosu na broj postupaka koji su bili vođeni. Većina osoba koje su
kršile ljudska prava, što je dokazano u postupcima, dobile su zabranu obnašanja
javnih dužnosti u zemlji. Njemački zakon o Stasiju i njihovim zapisima jako je
dobar primjer zakona o lustraciji i način na koji je proveden u Njemačkoj te
njegova važnost za državu, kao i važnost Ureda saveznog povjerenika za Stasijeve
spise, izuzetno je velika. To bi bio dobar model prema kojemu bi se mogla
provesti lustracija u Hrvatskoj.
Nevjerojatno je u kojoj su mjeri
dosadašnje hrvatske stranke na vlasti na neki način
ignorirale europske rezolucije o osudi totalitarnih
režima. Vijeće Europe donijelo je još 2006. rezoluciju
1481 u kojoj se snažno osuđuju masovna kršenja
ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih
režima. Tu je i Rezolucija Europskog parlamenta o
europskoj savjesti i totalitarizmu donesena 2009. na
temelju koje je 23. kolovoza proglašen Danom za
komemoraciju svim žrtvama tih režima. Doduše, u
pravnom sustavu Republike Hrvatske postoji samo
Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom
totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od
1945-1990, donesena 2006, ali ne postoji nikakva
zabrana obnašanja javnih dužnosti ljudima koji su
kršili ljudska prava u Hrvatskoj u tom razdoblju ili
surađivali s tajnim službama bivše Jugoslavije, dakle
nema sankcija za te osobe.
Medijska izolacija
Potrebno je
ovdje citirati članak 6. Rezolucije Europskog
parlamenta:
"Europski parlament
žali što je dvadeset godina nakon raspada komunističkih diktatura u srednjoj i
istočnoj Europi pristup dokumentima koji su od osobne važnosti ili potrebni za
znanstvena istraživanja još bezrazložno ograničen u nekim državama članicama te
poziva za pravni napor u svim zemljama članicama prema otvaranju arhiva,
uključujući i one iz bivše službe unutarnje sigurnosti, tajne policije i
obavještajne agencije, iako treba poduzeti korake kako bi se osiguralo da se taj
proces ne bi zlorabio u političke svrhe."
Očigledno je da političke stranke na
vlasti baš i nisu bile posebno zainteresirane za donošenje lustracijskog zakona,
premda europsko i međunarodno pravo govori koliko je nužno donijeti takav zakon
i koliko je potrebno javnosti jasno predočiti što takav zakon donosi. U
Hrvatskoj postoji i velik otpor medija koji bi trebali popratiti okrugle stolove
i tribine o toj temi. Osim Glasa Koncila i nekoliko portala, o važnosti
lustracije se ne piše. To teško može biti slučajno. Tako rasprave o tom pitanju
ostaju na marginama jer ih medijska izolacija čini nebitnima.
Moć stranačke stege
Članak 16.
Rezolucije EP ističe:
"Europski parlament uvjeren je da je
konačni cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane
komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem
odgovornosti, molbom za oprost i njegovanjem moralne obnove."
Socijaldemokratska partija Hrvatske, kao pravni sljednik
Komunističke partije Jugoslavije, još uvijek drži zatvorene za javnost arhive i
spise te stranke, u koje se uvid dobiva uz posebnu dozvolu i navođenje točno
određenih razloga. Oni se kao stranka izjašnjavaju protiv lustracije i
proglašavaju taj postupak zastarjelim, lovom na vještice i osvetom, odnosno
barem njihov predsjednik Zoran Milanović tim riječima izlazi u javnost. Ipak,
neslužbeno, i pojedini članovi SDP-a također smatraju da bi bilo dobro donijeti
lustracijski zakon. To zanimljivo ocrtava stanje političkih stranaka u
Hrvatskoj, gdje pojedini članovi misle da bi nešto bilo dobro, ali sami ne mogu
učiniti ništa, jer postoji stranačka stega. Poznato je da u svakoj političkoj
stranci postoji ljevica i desnica bez obzira kojega je političkog predznaka
stranka u cjelini. Ni u tome još nije dosegnuta određena razina demokracije jer
kao država još učimo što je demokracija. Dvadeset i pet godina premalo je za
dosezanje više razine demokracije upravo zato jer nije zatvoreno razdoblje
komunizma u Hrvatskoj. Ono će biti završeno ne samim donošenjem zakona o
lustraciji, nego tek po njegovu provođenju.
Je li moguće da dužnosnici Republike
Hrvatske, koji su od donošenja europskih rezolucija
bili u mogućnosti ući u postupak izrade lustracijskog
zakona, nisu upoznati s tekstovima tih rezolucija i
njihovim preporukama? Je li riječ o neznanju, strahu,
prikrivanju dužnosnika koji su kršili ljudska prava u
komunizmu.? O čemu je zapravo riječ? Odgovore na ta
pitanja nužno je saznati što prije, zbog čega novinari
imaju jedinstvenu javnu zadaću postavljanja tih
pitanja osobama koje obnašaju javne dužnosti u
Hrvatskoj. Time bismo napokon saznali odgovore i
njihovo stajalište o ovom izrazito važnom pitanju za
razvoj demokratskog društva i zaštitu ljudskih prava,
za budućnost Hrvatske.
Kristina
Gogić, Vijenac
www.hkz-kkv.ch
natrag |