Lustracija se u postkomunističkim zemljama Europe
različito primjenjivala s obzirom na vrijeme, prostor,
politički naum te posljedice. Gotovo su sve zemlje
Srednje i jugoistočne Europe na ovaj ili onaj način
donijele zakone o lustraciji, neke su te zakone i
dosljedno provodile, druge su ih koristile za
dnevnopolitičke borbe, a tek iznimke, poput Hrvatske,
nisu imale političke hrabrosti ni volje da donesu
takve zakone.
Lustracija, međutim, u većini
zemalja nije provedena na željeni način, niti je
polučila rezultate kakve su očekivali žrtve
komunističkog sustava. Često je izostao kazneni
progon velikog broja pripadnika tajne policije te
njihovih suradnika prokazivača za koje je postojala
osnovana sumnja da su kršili ljudska prava, što
ukazuje na ozbiljne pravne i političke nedostatke u
provedbi lustracije. Lustracija je time postala
jedno od najkontroverznijih političkih pitanja u
postkomunističkoj Europi, znakovito breme
demokratske tranzicije.
Moralna uloga
Suočavanje s komunističkom prošlošću
posljedica je političke volje novih političkih elita
koje su poduzele ili su trebale poduzeti sudske i
političke korake u određivanju prema totalitarnoj,
nasilnoj i traumatičnoj prošlosti. Ti koraci
obuhvaćaju tri glavne radnje: (1) lustraciju, kao
način trenutne zabrane javnoga rada pripadnicima
bivše partijske birokracije i tajne policije; (2)
mogućnost svih građana da pregledaju izvještaje o
sebi i svojoj obitelji u arhivima nekadašnje tajne
policije; (3) pokretanje postupka i suđenje bivšim
komunističkim čelnicima i agentima tajne policije
koji su optuženi za kršenje ljudskih prava i
temeljnih građanskih sloboda.
Teško je, ako ne i nemoguće,
zamisliti način na koji bi se društvo moglo vratiti
nekom stupnju demokratskog djelovanja bez suočavanja
s totalitarnim dijelovima vlastite prošlosti. Jedina
zemlja koja je odlučila oprostiti i zaboraviti bila
je Španjolska, u kojoj su pomirba i zaborav službeno
obuhvaćali i sljedbenike Francisca Franca i
komuniste, uz uvjet da potencijalni optuženici budu
lojalni novom demokratskom poretku, što je djelomice
bio put koji je u Hrvatskoj promicao Franjo Tuđman.
Treba reći da pojedini analitičari zastupaju tezu da lustracija
nema samo kaznenu nego prije svega moralnu ulogu pročišćavanja društva od
komunističke ideološke indoktrinacije. Ona bi, prema njima, trebala rasvijetliti
sve aspekte komunističke diktature te djelovati kao procedura za razotkrivanje
istine. Tako je nastao pojam dekomunizacije, koji se odnosi upravo na kazneni
progon osumnjičenika i čišćenje državne uprave od pripadnika bivšega režima.
Lustracija i dekomunizacija izglasane su u Češkoj kao dio istog zakona, što
pokazuje njihovu bitnu neodvojivost. U Bugarskoj i Albaniji bilo je sličnih
pokušaja spajanja lustracije i dekomunizacije, no do takve zakonske realizacije
zbog odluke ustavnog suda u objema zemljama nikada nije došlo. Dekomunizacija,
kao važan dio lustracijskoga postupka, glavni je element oko kojega su se
razvile kontroverze u vezi s proceduralnim i zakonskim suočavanjem sa
zločinačkom prošlošću.
Komunizam u Srednjoj Europi
Zbog načina tranzicije vlasti u
mnogim je zemljama Srednje i Istočne Europe bilo
teško ili čak nemoguće provesti lustraciju. Riječ je
o zemljama u kojima su liberalni demokratski poredci
uspostavljeni na relativno miran način. U tim
slučajevima na djelu su bili pregovori i dogovori
između pripadnika komunističkog režima s jedne i
predstavnika demokratske opozicije s druge strane te
mirna tranzicija putem izbora ili zahvaljujući
potezima reformski orijentiranih predstavnika
staroga režima. Zastoja u provođenju lustracije
također je bilo zbog neuspješne tranzicije,
primjerice u Jugoslaviji, gdje je raspad komunizma
bio okidač za velikosrpsku agresiju, a u trenutku
brutalnoga i nametnutog rata napadnutoj i
nenaoružanoj Hrvatskoj zločini komunističkog doba
činili su se kao manje važni.
U državama kao što su Istočna
Njemačka (poslije sjedinjena sa SR Njemačkom) i
Češka (koja je do 1993. bila sjedinjena sa
Slovačkom) lustracija je provedena te je dala dobre
rezultate. Češka je u usporedbi s drugim
postkomunističkim državama jedina zemlja koja je
uspješno provela lustraciju - lustracijskim je
zakonom obuhvaćeno 420.000 ljudi, uključujući agente
i suradnike tajne policije, pripadnike komunističke
nomenklature od najnižih do najviših funkcija, pa
čak i vlasnike stanova koje je dijelila tajna
služba. Ujedinjenjem Njemačke uveden je lustracijski
zakon po kojemu su otvoreni tajni arhivi policije, a
oko 100.000 ljudi je lustrirano.
S druge strane, u prvom navratu u
Poljskoj i Slovačkoj rezultata gotovo da i nije
bilo. U Poljskoj će tek 1997. godine biti uveden
prvi lustracijski zakon, a izmjene zakona uslijedit
će 2007. Po osamostaljivanju Slovačke 1993. premijer
Mečiar osporavao je lustracijski zakon, koji je u
konačnici doživio potpuni neuspjeh. Tek 2002. godine
Slovačka uvodi Zakon o nacionalnom sjećanju koji,
međutim, ne sadržava odredbu o mogućnosti pravnoga
gonjenja komunističkih čelnika. U Bugarskoj,
Albaniji te u državama bivše Jugoslavije svaki
pokušaj uvođenja i provođenja lustracije u pravilu
je doživljavao neuspjeh.
Sve u svemu, kada se područje
postkomunističke središnje i istočne Europe sagleda
kao cjelina, vidi se da se lustracija pokazala
relativno neuspješnom. Nekoliko je razloga tome, a
glavni leži u otporu koji je provođenju kaznenog
progona nad funkcionerima komunističkog režima i
njihovih tajnih službi (tzv. dekomunizacija)
pokazivao dio novih političkih elita regrutiran iz
staroga režima, ali i dio javnosti, pa čak i
pripadnici akademske zajednice.
Sa željom da se osnaže uloženi
napori koji su dolazili iz samih postkomunističkih
zemalja da se o karakteru komunističkih režima počne
govoriti precizno i bez neodređenosti te da se osude
zločini komunističke prošlosti, javili su se i
određeni pritisci iz Europske Unije. Rezolucija 1481
Parlamentarne skupštine Vijeća Europe tako je
pozvala na međunarodnu osudu zločina totalitarnih
komunističkih režima, bez preporuke vladama kako da
to konkretno učine.
Nastale su i druge važne deklaracije koje nedvosmisleno osuđuju
komunistički totalitarizam, na primjer Praška deklaracija o europskoj svjesnosti
i komunizmu, Javno saslušanje EU o zločinima totalitarnih režima, Rezolucija o
ponovno ujedinjenoj Europi, hrvatska Deklaracija o osudi zločina počinjenih
tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj itd.
Ono što je karakteristično za sve deklaracije koje osuđuju
komunizam, kao i za cjelokupni stav Europe prema tom pitanju, jest da se osuđuje
totalitarni režim kao takav. Po tome je dekomunizacija koja se treba sprovesti
najsličnija denacifikaciji. Ali kontroverze oko lustracije započinju upravo na
toj točki, budući da se pojedini akademski krugovi u Europi, jednako kao i
komunističke stranke, suprotstavljaju tezi da su lustracija i dekomunizacija
nužne i potrebne jednako kao što je to bila i denacifikacija Njemačke nakon
Drugoga svjetskog rata.
Otpori političke i intelektualne
elite
Neki sveučilišni profesori i u
Hrvatskoj tvrde da komunizam i nacizam nisu iste
doktrine, iz čega vuku tezu da bi se primjenom
lustracije izmijenila povijest te relativizirali
nacistički zločini. No lustracija upravo
pretpostavlja jedan te isti, totalitarni i
zločinački karakter i nacizma i fašizma i komunizma,
a razlike među njima ne mogu opravdati dublju
totalitarnu istovjetnost tih režima. Potreba za
lustracijom proistječe iz sasvim očiglednog i
utemeljenog uvida da su nacizam i komunizam dva lica
istoga zla, koje se u oba slučaja manifestiralo u
obliku totalitarnoga sustava. Čini se da je nekima i
danas teško prihvatiti da su se u komunističkim
zemljama Europe činila najgora kršenja ljudskih
prava i najstrašniji zločini 20. stoljeća.
No dok je Auschwitz bio ozbiljan
moralni teret društva u postnacističkoj Njemačkoj,
gulag u postkomunističkoj Europi to svakako nije. U
uvodu u Crnoj knjizi komunizma stoji da je "smrt od
gladi djeteta ukrajinskog kulaka koje je Staljinov
režim smišljeno natjerao do skapavanja
'istovrijedna' smrti od gladi židovskoga djeteta u
Varšavskom getu koje je do skapavanja natjerao
nacistički režim", a to kod jednoga dijela
intelektualne javnosti i u Europi i kod nas dovodi
do osuđujuće reakcije, što samo ilustrira na kolike
otpore nailazi lustracija. Danas je očigledno da
potpunu realizaciju lustracije u većini bivših
komunističkih zemalja najviše sprječava
intelektualna i politička elita stasala u doba
komunizma - jer bi i sama njome bila obuhvaćena.
Ako je i sama denacifikacija imala
poteškoća s legitimnosti - Konrad Adenauer
rehabilitirao je gotovo milijun bivših nacista
Zakonom o rehabilitaciji iz 1951. - denacifikaciju
su ipak prisilno proveli Saveznici. No za razliku od
denacifikacije, lustracija je u mnogim zemljama,
uključujući i Hrvatsku, suočena s preostacima
posttotalitarne komunističke svijesti, koja napušta
principijelnu logiku svekolike osude masovnih
zločina, bez obzira pod čijim su se znakom oni
provodili, te se gorljivo zalaže za selektivnu osudu
samo jedne strane medalje - nacističkih zločina.
Tako se postavljaju pravila kojih se drže i
pripadnici tzv. nove, tobože demokratske ljevice u
postkomunističkim zemljama, zbog čega ondje počinju
koegzistirati dva paralelna svijeta, dvije
nomenklature i dva društva.
Lustracija u Hrvatskoj?
U pogledu Hrvatske, neki jednako
tako dovode u pitanje smisao lustracije s dva
desetljeća zakašnjenja, a kao argument navode
relativnu suradnju bivših komunista s novim
službenim organima te prelazak određenog broja
članova komunističke partije na stranu demokratskih
procesa i njihov ulazak u vodeće hrvatske političke
stranke. Naizgled se može činiti da takvo stanje
"korpus" potencijalnih kandidata za lustraciju čini
donekle maglovitim i teško odredivim, ali ako se
svakom slučaju pristupa individualno, što je bio
slučaj i u Istočnoj Njemačkoj i Češkoj, kao zemljama
u kojima se lustracija najuspješnije provela, čini
se da mjesta za nejasnoće nema. Treba reći da mnogi
od onih kojima se u tim zemljama sudilo nisu
osuđeni, a neki su dobili samo disciplinske kazne.
Osim toga, može li itko uvjerljivo tvrditi da se
pripadnicima i suradnicima tajnih službi te onima
koji su u ime režima nedvojbeno činili zločine u
Hrvatskoj ne treba suditi? Na posljetku, temeljni
smisao lustracije, osim osude konkretnih osoba, jest
i prevladavanje duhovnog nasljeđa komu
Vedran Obućina, Vijenac
|