Prozborili su tiho nekoliko riječi. Šufflay se uputio u
svoju radnu sobu, a Marija je i dalje stajala u
predsoblju, zabrinutim pogledom gledajući Milana. U sobi
nije palio svjetlo. Prišao je prozoru, stao uz njegov
rub i lagano odmaknuo zavjesu. Između kišnih kapljica -
koje su putovale vanjskom površinom prozorskog stakla
svaka za sebe, te se na nekim mjestima udruživale u
potočiće, kao što se ljudski životi često sastaju i
zajedno putuju, pri čemu se neki tako nastali prozorski
kišni potočići opet raspadaju na zasebne kapljice prije
nego nestanu na donjem rubu prozorskog stakla - nastojao
je Šufflay, napinjući oči, što bolje vidjeti uličnom
rasvjetom slabo osvijetljenu vežu zgrade nasuprot onoj u
kojoj je stanovao. Postupno je uočio silhuetu muškarca u
kišnom ogrtaču, i, možda više sluteći njegovo ponašanje
nego ga gledajući, dobio je dojam, nakon dužeg
promatranja, da taj muškarac svoju nervozu ne pokazuje
samo zapaljenom cigaretom, nego još više vrškom desne
cipele, kojom je besmisleno kuckao o zid veže u kojoj se
usidrio.
Sve je policijske agente koji su ga
pratili Šufflay uočio i proučio, pa tako i ovoga,
najnemirnijega, kojega mu je dodijelio za "tajnu"
pratnju svemoćni šef zagrebačke policije Bedeković.
Suosjećao je Šufflay s nervozom dodijeljenog si tajnog
pratitelja, koji se nikako nije mogao pomiriti s tim,
da cijele noči bdije u veži zgrade nasuprot
Šufflayevoj, na hladnoj kasnojesenskoj kiši. A i zašto
bi, pitao se Šufflay, kada i nije imao Bog zna što
javiti svome šefu. Jer, sastajao se Šufflay doduše s
Mačekom i Marijom Radić, koje je zagrebačka policija
također pratila, ali su se s Vlatkom i Marijom viđali
i drugi Hrvati. A najveći dio dana, svako
poslijepodne, provodio je Milan Šufflay kod svoje
prijateljice Betike Tucić, a prije odlaska Betiki
volio je ručati u "Royalu", kao pravi gospodin
europskog značaja! Ni po čemu nije mogla policija, ni
predsjednik beogradske vlade đeneral Pero Živković, ni
kralj Aleksandar, koji su svakodnevno dobivali
izvješća o djelatnostima Šufflayevim, zaključiti da je
on posebno opasan, opasniji od drugih! Ta on je sve
učinio da ta gospoda dobiju predodžbu o njemu kao o,
doduše, hrvatskom nacionalistu, ali još više kao o
bonvivanu, dokoličaru predanom tjelesnim užicima! A
onaj koji ne radi, koji je svako poslijepodne pet sati
kod svoje tobožnje ljubavnice, koji je uredno svaku
večer doma, koji u stvari živi s dvije žene ne može
biti opasan!
Šufflay spusti zavjesu, ode do radnog
stola i upali stolnu svjetiljku. Sve je učinio da
zavara velikosrbe, čak je pisao i objavljivao članke i
knjige iz srpske srednjovjekovne povijesti, pod svojim
imenom i prezimenom, u kojima izričito tvrdi da je ta
povijest slavna, ali, je li uspio? Članke u "Hrvatskom
pravu", koji su razotkrivali velikosrpsku politiku i u
kojima je pisao o svim opasnostima za Hrvatsku nije
potpisivao, ali... Šufflay sjedne za radni stol, i
dalje zamišljen. Mnogo je stranih interesa
isprepleteno oko Hrvatske i Balkana. Misle li i
svjetske velevlasti kao on, da su Hrvati graničari
Zapada na Balkanu? Zašto Veliki Zapad uzima kao
zastupnike svojih interesa na Balkanu Srbe, a ne
Hrvate? Ako je mnogo stranih interesa oko Hrvatske,
onda je možda i on, hrvatski znanstvenik europskog
glasa, zamijećen od Zapada kao onaj koji ometa planove
Velikog Zapada?
Te je noči dugo gorjelo svjetlo za
Šufflayevim radnim stolom. Milan Šufflay osjećao je
kako još nema mnogo vremena ...
Da je
Šufflay mogao zaviriti u izvješća zagrebačke policije
o motrenju hrvatskih političara i intelektualaca:
Ivana Pemara, Viadimira Mačeka, Ante Trumbića,
Večeslava Wildera, Marije Radić i sebe, Milana
Šuffiaya, sigurno bi bio vrlo zadovoljan, jer su
izvješća o njemu gotovo redovito bila najkraća i
najmanje zanimljiva. Iznijet ćemo tri primjera
izvješća Bedekovićeve policije o kretanju dr. Milana
Šuffiaya, sva tri sačinjena početkom studenog 1930.
Prvo izvješće odnosi se na 2. studenoga 1930. (br.
21600):
"Dr. Šuflaj Milan otišao je dne 2. o. mj. u 11 s. 10 m.
na Zrinjski trg 3 u kancelariju ovdašnjeg advokata dr.
Dečak Milana i zadržao se kod njega do 12.25, kada je
otišao u hotel Royal na ručak. U 14.40 uputio se u
Vinkovićevu ul. kbr. 11 gdji. Tucić, odakle se u 20 s.
pješice vratio sam u svoj stan. Putem nije se s nikim
sastajao."
Izvješće pisano za 5. studenoga (br. 21880), nakon
što se Betika Tucić preselila u Dalmatinsku ulicu,
koja će biti kobna za Šuffiaya, glasi:
"Dr. Šuflaj Milan dne 5. o. mj. prije podne otišao je u
9 s u Hercegovačku ul. kbr. 109 u stan gdje Radić i
zadržao se tamo do 12 s, nakon čega se vratio u svoj
stan.
U 15.45 otišao je u Dalmatinsku ul. kbr. 10 u stan
gdje. Tucić Betike i zadržao se kod nje do 20 s, nakon
čega se sam vratio u svoj stan."
Na kraju, izvješće za 7. studenoga (br. 22080):
"Dr. Šuflaj Milan u 9 sati 35 min. dne 7. ov. mj. uputio
se ravno u stan gospođe Radić, odakle je u 11 sati 30
minuta izišao u društvu njezine kčeri gospođe
Vandekar, te su se zajedno pješice uputili u ulicu
kbr. 1 u knjižaru i zadržao se tamo do 13 sati, nakon
čega se sam vratio u svoj stan. U 16 sati otišao je u
kavanu Croatia i tamo se zadrzao do 18 sati gledajući
kako se igra šah, a potom otišao u Dalmatinsku ulicu
kbr. 10 u stan gospođe Tucić i zadržao se kod nje do
20 sati 20 minuta, kada se vratio sam u svoj stan."
Da bismo
spoznali do koje je mjere Šufflay morao maskirati
svoje domoljubno djelovanje, pročitat ćemo što o svom
poznanstvu sa Šufflayem piše istaknuti član Hrvatske
seljačke stranke Božidar Magovac u predgovoru svojoj
knjižici "O Albancima i o Albaniji". Kao mladić
Magovac se upoznao sa Šufflayem te odmah ušao u teško
ozračje, uzrokovano neprekidnim policijskim motrenjem,
koje je okruživalo Šufflaya.
Posebno je zanimljivo kako je mladi Magovac lako
ušao u igru "skrivača", koju je Šufflay igrao sa
svojim posjetiteljima kako bi obmanuo policijske
agente:
"Vremena su bila težka. Težka vremena diktature.
Pred kućom dra Šuflaja neprekidno je šetao redarstveni
detektiv, a kasnije ga sliedio korak za korakom kroz
čitav dan.
Već pri prvom dolazku u kuću, gdje je stanovao dr
Šuflaj bio sam se domislio, kako bih izbjegao, da me
redarstvenik u vezi ne prepozna kao Šuflajevog
posjetnika. Žurno sam ušao kroz vežu mimo njega i
zaletio se sve do drugog sprata, dakle za sprat više,
nego što je stanovao dr Šuflaj. Tako je detektiv
nasjeo. Držao je naime da posjećujem nedužnoga stanara
iznad dra Šuflaja, a zapravo točno u isto vrieme dr
Šuflaj bi po predhodnom dogovoru nečujno otvorio vrata
svoga stana, dok sam ja silazeći lagano i gotovo
nečujno na prstima, dospio iz drugoga sprata u prvi i
ušao k dru Šuflaju. A kad se sat kasnije dr Šuflaj
spremao van, nisam se ja prvi oprostio od njega i
izišao iz stana nego - on. To je bilo zato, da me i
sada ne primieti detektiv, koji se po dužnosti morao
odmah uputiti za drom Šuflajem čim bi izišao na ulicu
i tako je onda pred kućom bilo 'čisto'.
Pa kad je
prošlo kojih pet minuta i dr Šuflaj u pratnji
detektiva bio već dosta daleko od kuće, ja sam -
polagano i neprimijećen - izišao na ulicu. Ovakvom
načinu našeg razstajanja dosjetio se pak dr Šuflaj, i
ja sam to rado prihvatio."
Iz Magovčeve knjižice možemo saznati i
to, u kojoj je mjeri Šufflay bio zaokupljen borbom za
hrvatsku slobodu, te kako i kada je uspio napisati
tisuće članaka - objavijenih u "Obzoru", "Hrvatskom
pravu", "Jutarnjem listu", "Novostima" i drugim
hrvatskim listovima i časopisima - kojima je želio
raskrinkati paučinu sačinjenu od laži, koju su
velikosrbi i velevlasti Zapada plele oko Hrvatske:
"Dok je
tekao sat na uri, što se tiho glasila sa zida, sjedio
sam sučelice mom novom prijatelju, koji je u dosta
nakrcanoj sobi na stolu punom knjiga neumomo i vješto
izpisivao biele papiriće ili kartice i slagao ih onda
na stranu. Za to vrieme razlagao mi je, kako će on iz
englezkih, mađarskih i talijanskih novina prevoditi i
na stroju prepisati sve one slobodne glasove proti
strahovitoj tiraniji, koju je tadašnja beogradska
vlada provodila nad hrvatskim narodom. Mene je pak
umolio, da to dopunim isto takvim prevodom iz
francezkih i njemačkih novina. Podielili smo dakle
posao, a izvršivali ga onako, kako to čine ljudi, koji
čuvaju tajne. Prepisivali smo naime svoj prevod svaki
na drugom pisaćem stroju, svaki put u drugom privatnom
stanu.
Inozemne (strane) novine nabavljali smo neovisno
jedan od drugoga i svaki za svoj račun, a kad bi koje
novine kupovali u gradu i slučajno se tamo sreli, tad
jedan drogoga ne bi ni pozdravili, a kamoli izmienili
koju rieč..".
Nažalost, taj projekt nije uspio jer su Šufflayevi i
Magovčevi prijevodi članaka u stranim novinama pisanih
u obranu hrvatske slobode čudno nestali, te možemo
pretpostaviti da ih se domogla Bedekovićeva policija.
Citirano je Magovčevo sjećanje posebno zanimljivo
stoga, što Magovac spominje više privatnih stanova,
koje je Šufflay upotrebljavao kao svoje radne sobe.
To, da se koristi tuđim stanovima za pisanje članaka
kojima je svrha bila promicanje hrvatske slobode,
Šufflayu je nametnuto neprekidnim policijskim
praćenjem. Ta kada bi tisuće svojih članaka pisao samo
u svome stanu u Gundulićevoj ulici, dakle kada bi
stalno bio kod kuće, policija bi vrlo brzo zaključila
da Šufflay vrlo mnogo radi pa bi znatno prije veljače
1931. reagirala te obavila premetačinu u njegovu stanu
i Šufflaya uhitila, ili pak ubila. Svojim je kretanjem
Šufflay namjerno stvarao predodžbu o hrvatskom
nacionalistu koji o hrvatskoj slobodi razmjenjuje
mišljenja s nekoliko prvaka HSS-a posječujući ih,
zatim bezbrižno ruča u "Royalu" i nakon toga odlazi
svako poslijepodne svojoj tobožnjoj ljubavnici te
boravi kod nje pet do šest sati. Jer, nisu opasni oni
koji samo pričaju o slobodi, a ponajviše vremena
provode s ljubavnicom, nego su opasni oni koji toliko
rade za slobodu svoga naroda da ni za što drugo nemaju
vremena. A Šufflay je bio najopasniji kada je pisao,
jer je znao pisati. Već samo na temelju tri citirana
policijska izvješća o kretanju Milana Šufflaya možemo
tvrditi da se Šufflay koristio barem još dvama
stanovima za pisanje svojih članaka, i to svakodnevno
stanom prijateljice Betike Tucić i povremeno stanom
Marije Radić.
To, da Betika Tucić nikako Šufflayu nije bila samo
prijateljica, nego i suradnica, možemo naslutiti i iz
Šufflayevog članka "Galantne ljubavi Chateaubrianda",
u kojemu pise Šufflay o prijateljici
Chateaubriandovoj, "dražesnoj" Paulini de Beaumont.
Chateaubriand i Pauline "unajmiše dvorac na brežuljku
Savigny, odakle pucaše pogled na poljane, sada
preudešene u parizki aerodrom. Tu nasta 'Genij
kršćanstva'. Inteligentna i privržena Paulina bijaše
dragocjena suradnica piscu, sabirući mu po starim
knjigama obilje suhoparna gradiva, i čudeći se kasnije
na pogled, kako oživljuje pod Chateaubriandovim
perom." Zašto bismo pripisivali navade Chateaubrianda
da mu prijateljice budu i suradnice u pripremanju
građe za pisanje, Šufflayu? Zato, što nas Šufflay uči
da je važnije od onoga što negdje piše tko piše i tko
objavljuje.
Član Hrvatske stranke prava, Šufflay
je napisao cijelo mnoštvo nepotpisanih uvodnika za
dnevni list koji je stranka izdavala, "Hrvatsko
pravo". U uvodniku naslovljenom "Engleski
konservativci" Šufflay ovako sažima svrhu pisanja tih
uvodnika: "Ti uvodnici 'Hrvatskog prava' pokazuju
sile, koje su izvan dohvata hrvatskog naroda. Na
strašne sile, kojih nije moći izmijeniti, a s kojima
valja računati, ne ćemo li da nas zgaze."
Šufflay
nije bio samo srcem hrvatski nacionalist, nego i umom,
dakle izučavao je politiku svjetskih sila, odnosno
velevlasti, kako je te glavne političke sile svijeta
nazivao, upozoravajući na sve silnice s kojima Hrvati
moraju računati u svojim nastojanjima da stvore svoju
državu. Prije svega silnice Zapada, jer njegovim
pravaškim uvodnicima dominira usklik: "Uz Veliki
Zapad!", kojemu Hrvati pripadaju i kulturno. A da
bismo i politički uspjeli pridobiti Veliki Zapad,
moramo se politički opismeniti, moramo razumjeti
politička zbivanja na Velikom Zapadu. Dakle, moramo
naučiti zapažati i okvire slika, a ne samo slike,
moramo naučiti čitati između redaka, moramo naučiti
važnost pitanja, tko je nešto rekao ili učinio, i gdje
je to rečeno ili učinjeno. Pišući o dolasku
konzervativaca na vlast u Velikoj Britaniji, Šufflay
piše o konzervativcima kao onoj stranci koja ima veći
sluh za nacionalna gibanja u Europi od laburista, te u
tom kontekstu komentira intervju Stjepana Radića
objavljen u engleskim novinama:
"Dao je Radić jedan intervju za 'Morning Post' koji dne
25. ožujka ove godine je izazvao veliku senzaciju.
Radić je tada izjavio, da ne priznaje države.
'Hrvatsko pravo' tada je konstatiralo, da nije važno
to, što je Radić tako izjavio, već to, što takovu
njegovu izjavu donosi baš 'Morning Post'."
"Morning Post" je glasilo engleskih konzervativaca, pa
davanje prostora takvoj izjavi Stjepana Radića znači
diskretnu podršku engleskih konzervativaca takvom
Radićevom političkom stavu.
Stoga nije važno što je Chateaubriand imao
prijateljice koje su ujedno bile suradnice na
pripremanju značajnih Chateaubriandovih djela, nego je
važno to, da o tome piše Šufflay.
Dr. Milan Šufflay heroj je borbe za hrvatsku
samostalnost jer mu u toj borbi ni malo nije bio važan
osobni probitak, ni život, nego je cijelo svoje srce i
sve svoje umne snage dao za Hrvatsku, ne pitajući se
nikada što će dobiti od Hrvatske, a dobio je tako
malo! Šufflay je mogao kao znanstvenik, povjesničar
svjetskoga glasa otići iz Hrvatske i ostati u svijetu,
kao što su to učinili mnogi veliki Hrvati prije njega,
i Šufflay je razumio takve odluke, kako je to vidijivo
iz članka "Hrvatski boljar u Tibetu" o isusovačkom
misionaru Nikoli Rattkayu:
"Naši su ljudi od vajkada vrlo mnogo u svijetu. I koliko
je naš seljak konzervativan i teško se daje od rodene
grude otkinuti, tako su se buržuji i plemići mnogo
potucali po svijetu. To nije ni tako teško
protumačiti. Bili su to talenti od reda, koji nisu
imali gdje da rade i za koga i to kroz stoljeća, pa su
zato pošli za tragovima velikih narodnih kultura i
zadataka.(...) Osim toga dali su Hrvati i Madžarima
vrlo lijepe glave, koje važe i u svjetskoj povjesnici.
Sibinjanin Janko bio je zacijelo Hrvat. Pokojni je
Bojničić dokazao, da je Ivan Zapolja protukralj
Ferdinandu bio Hrvat i da nije bila tek kaprica
hrvatskih staleža pod vodstvom zagrebačkog biskupa
Šimuna Erdöda, kad su htjeli opet kralja narodne krvi.
Janos Vitez najbolji doglavnik Matije Korvina bio je
Hrvat iz Sredne. Martinuzzi-Utjišinić gubernator regni
hungarici bio je Hrvat."
Dr. Milan Šufflay vidio je u katoličkoj vjeri bitnu
snagu hrvatskoga naroda, koja je taj narod održala na
životu tijekom krvave hrvatske povijesti, tako da
Šufflayevo pisanje o isusovačkom misionaru Nikoli
Rattkayu nimalo nije slučajno. Šufflay je u mnogo
svojih tekstova navodio takvo svoje gledište o ulozi
katoličkog kršćanstva u Hrvata, a za primjer navodimo
dio članka "Biskupska okružnica', u kojemu na početku
Šufflay određuje što je za njega kršćanstvo:
'"Hrvatsko pravo' znade, da je bijela rasa svjetskim
ratom stupila u četvrtu svoju historijsku fazu. Da se
nalazimo na pragu četvrtoga doba, koje stvara nove
nazore na svijet, na pojam nacije, a vraća se k jezgri
kršćanstva, k ljubavi prema bližnjemu. Ovo novo doba,
kojemu je jedan od najsilnijih eksponenata Radić i
njegova HRSS, unosi novu, čovječansku i mirotvornu
ideologiju, novu politiku.(...) Ne može se narod
identificirati s kojom crkvom ili religijom, baš kao
što se cjelina ne može poistovjetiti sa svojim
ulomkom. Ali iz toga ne slijedi, da vjera nije bitni
atribut narodne duše. U hrvatskom slučaju to jest i
ostaje katolička vjera. Ona ne daje hrvatskom narodu
karakter (u današnjem značenju ove riječi), dakle
skupinu oznaka već tek jednu bitnu oznaku. Jednu od
najbitnijih oznaka, jer siže u najveće dubine narodne
duše. I tu ne hasni protest ludih i prolaznih mozgova.
U religiji sadržana je svemirska tajna, u ljubavi
prema bližnjemu tajna daleke budućnosti. Ali u starim
vjerama leži i silna snaga prošlosti, daleko veća nego
u nacionalnoj ideji.
I tu živu silu prošlosti, hrvatske prošlosti u svezi
s katoličkom vjerom hrvatstva sraštenog s tom 'vjerom
za sve', tu živu silu plastičkim riječima fiksirala je
okružnica hrvatskih biskupa. U njoj sadržan je moćan
dio narodnog pamćenja, narodne historije.(...) Jer tko
danas [podcrtao Sufflay, napomena Z. V.] hoće, da mu
njegov narod bude svjež, snažan, taj ne smije da
razara narodno pamćenje, jer time uništava narodno
jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom sila
iz tih ratobornih, dakle poganskih susjeda.
Nema te ideje
budućnosti, koja bi mogla u narodnim slojevima imati
snagu prošlosti. Kontinuitet temeljnih potrebnih sila
mora se održati, jer inače dolazi kaos, a ne spas."
U
odbacivanju vjere uzroci su kaosa u koji čovjek i
narod mogu zapasti, ali ne mogu u kaosu i živjeti, jer
u kaosu, u neredu je smrt.
Jedan od rijetkih Šufflayevih biografa, Josip
Horvat, stavio je svoj prikaz Šufflayevog života u
knjigu "Hrvatski panoptikum",u kojoj je, osim
Šufflayevog, Horvat prikazao životne putove Huga
Mihalovicha, Vinka Kriškovića, Vladimira Lunačeka i
Milivoja Dežmana. U "Uvodnoj napomeni" svoje knjige
Horvat ovako opisuje likove pet hrvatskih
intelektualaca, koji su predmet njegovih izučavanja:
"Ljudi oživljeni na ovim stranicama nisu velikani ni
heroji, a ni slavljenici. Nisu bili velikani koji
idejom i djelom oblikuju svoju i naredne generacije.
Nisu bili heroji koji ličnom žrtvom za više dobro
zajednice postavljaju moralni uzor pokoljenjima. Još
manje su bili celebriteti koji nekom virtuoznošću
trenutno fasciniraju svijet, a sutra već budu
zaboravljeni. Oni su samo nastupali u javnom životu
Hrvatske, u manjim ili većim ulogama, pa onda
nestali".
U porobljenoj, neslobodnoj Hrvatskoj
vrlo se lako nestajalo! I, pitanja: koja je to bila
"generacija" Milana Šufflaya? Tko je to, osim
Šufflaya, doktorirao povijesne znanosti s navršene
dvadeset dvije godine, tkoje kao 23-godišnjak
istraživao po bečkim arhivima hrvatsku srednjovjekovnu
povijest, koji je to poliglot sa znanjem desetak
jezika, iz Šufflayeve "generacije", radije izabrao
život pod policijskom paskom u Hrvatskoj nego slobodni
život na Zapadu? Koji je to znanstvenik iz Sufflayeve
"generacije" sve svoje znanstveno proučavanje i
poznavanje hrvatske povijesti, svjetske povijesti i
povijesti Balkana - na kojemu su Hrvati kulturni
graničari Europe, ali koje Zapad ne želi priznati i
svojim političkim graničarima, čuvarima europske
slobode, mada su Hrvati tijekom cijele svoje povijesti
bili i politički graničari Europe braneći u mnogim
ratovima Europu od najezda s Istoka - upotrijebio
prvenstveno za iznalaženje političkih ključeva kojima
bi se Hrvatska oslobodila od pogubnog političkog
zagrljaja Balkana, u koji je gura Veliki Zapad zbog
svojih kratkovidnih političkih računica, koje
dugoročno ne guraju samo Hrvatsku, nego i cijeli Zapad
u propast? I, koji je to hrvatski znanstvenik iz
Šufflayeve "generacije" žrtvovao svoju znanstvenu
karijeru u korist promišljanja hrvatskoga puta prema
slobodi, koji je hrvatski znanstvenik žrtvovao svoj
život jer je svojim djelom htio pokazati Hrvatima put
prema slobodi, a Zapadu dokazati da griješi u svojoj
politici prema Hrvatima?
Heroji nemaju svoje generacije,
"njihove" ih generacije ignoriraju, jer ne žele
gledati one koji svojim životima pokazuju kako svrha
života nije što udobniji život, nego zžvot koji je
žrtva za drugoga, za bližnjega, za domovinu. Tijekom
XX. stoljeća naslušali smo se pripovijedanja o ovim i
onim generacijama, književnim, umjetničkim, generaciji
'68., ali i o novim generacijama strojeva, automobila,
perilica i računala, i, kao što trgovci Novoga doba
žele da potrošači Novoga doba što prije odbace "staru"
generaciju strojeva, automobila, perilica i računala,
tako nove i nove generacije književnika, umjetnika,
novinara, "mislilaca" raznih vrsta traju sve kraće i
sve brže bivaju zamijenjene novim generacijama, koje
će trajati još kraće od prethodne. Ljudi XX. stoljeća
postali su generacije, postali su proizvodi, i kao što
heroji ne proizvode generacije, tako ni generacije ne
proizvode heroje. Jer, heroj je Božji izabranik,
kojega ljudi raznih uzrasta prepoznaju kao Božjeg
izabranika tek onda kada svoja lica počinju okretati
prema Božjem licu, a mnoštva ljudi XX. stoljeća okreću
svoja lica od Božjeg lica. Stoga su ljudi u XX.
stoljeću postali strojevi, dakle postali su prosječni,
postali su serijski brojevi, postali su zamjenjivi,
postali su dosadni. "Nitko nije nezamjenjiv!" - taj se
usklik ori XX. stoljećem, primjenjujući tako na ljude
prvi poučak tehničke civilizacije, da ni jedan dio
stroja nije nezamjenjiv, i kako će onda neki čovjek
koji je tako poseban, tako natprosječan, tako
nezamjenjiv kao što je dr. Milan Šufflay, biti priznat
kao heroj? Jer, Novo doba ne želi heroje, ono naime
uziva u kratkotrajnom mekanom svilenom sivilu. Kada
Hrvati počnu svoja lica okretati prema Bogu, tek onda
de prepoznati svoje heroje, tek onda će prepoznati
svoga Milana Šufflaya, pa bilo to sedamdeset ili što
sedamdeset godina od Šufflayeve smrti.
Uzor svim herojima je Isus, koji je
pozvao mnoge da slijede njegov primjer samozatajnog
žrtvovanja za ljude, a malo se njih odazvalo, jer ni
Isus nije imao svoju generaciju sljedbenika, svoje
mnoštvo sljedbenika, nego, suprotno tome, mnoštvo Ga
je razapelo, a tek stotinjak godina poslije Njegove
smrti na Križu počeo se znatnije šriti broj vjernih
Njemu. Isus je dao obrazac za sva herojska djela i za
sve heroje - obrazac ignoriranosti i odbačenosti i tek
znatno kasnijeg prepoznavanja i poštovanja.
"Generacije" koje su slavile svoje suvremenike kao
heroje činile su to, nažalost, stoga da bi slavile
sebe, dakle da bi imale materijalne koristi od tih
"svojih" heroja, a ne stoga da bi na poštovanju
herojske žrtve gradili opće dobro za ljude, za
domovinu, za svijet.
Zato će i Novo doba proglasiti dr.
Milana Šufflaya jednim od tvoraca ustaške ideologije,
ili pak spiritistom, ili fašistom, ili madžaronom, jer
Šufflaya treba omraziti, jer heroje treba omraziti,
jer neomeđenost treba omraziti, jer slobodu narodnu
treba omraziti, jer Hrvatsku treba omraziti - Novo
doba, kao golemi planetarni stroj, sve želi
instrumentalizirati, nitko i ništa u Novom dobu ne
smije ostati slobodno, odvojeno od strojne
svrhovitosti.
Dr. Milan Šufflay nije ni desničar ni
ljevičar, nego je srcem i umom Hrvat. U vlasti
britanskih laburista vidio je priliku da se Zapad
počne udaljavati od civilizacije strojeva i da se
vrati farmeru; u vlasti britanskih konzervativaca i
njihovoj politici usmjerenoj protiv boljševičke Rusije
vidio je prigoda za Hrvate da stvore samostalnu
državu. Jer, Šufflayu je Hrvatska, slobodna i
samostalna, i ljevica i desnica, Šufflayu je Hrvatska
jedina ideologija. Šufflay je bio realist, a ne
idealist - nije pisao o svijetu kakav bi on trebao
biti, nego kakav jest.
O Šufflayu se piše kao o albanologu;
bio je albanolog u onoj mjeri, koliko je to bilo
potrebno da bude vrstan balkanolog, a bio je
balkanolog samo stoga, što je uočio da su Hrvati
straža Zapada na Balkanu, koje, međutim, Zapad ne želi
prihvatiti za svoje stražare zbog toga, što se na
Balkanu sukobljavaju Zapad i Istok, i taj sukob čini
položaj Hrvatske vrlo teškim. U jednom od uvodnika
"Hrvatskoga prava" Šufflay razmatra različitost
položaja Hrvatske u sklopu Austrougarske Monarhije od
položaja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca:
"Do velikog svjetskog rata, pače do
raspada dunavske monarhije, politička borba hrvatskoga
naroda bila je razmjerno vrlo jednostavna.
Hrvatski narod imao je oklop svoje autonomije.
Nalazio se u europskoj državi, u monarhiji s velikim i
drevnim međunarodnim autoritetom. Kroz trostruki ovaj
oklop nisu do njega sezale velike međunarodne brige i
svjetski problemi. U okviru svoje autonomije vodio je
idiličku stranačku borbu. U oklopu svoje autonomije
vodio je s Peštom borbu za svoje ojačanje, nipošto
smrtnu borbu za svoj opstanak.
Danas je to posve drugačije. Hrvatski narod stoji u
borbi ne samo bez svakog oklopa, već gol golcat. On
nema autonomije. On je u balkanskoj maglici, iz koje
se tek imade stvoriti državni sistem. A Balkan od
vajkada je europska vjetrometina. Danas jaće nego
igda. Tu se križaju interesi europskih velesila.(...)
Danas paće osjeća se ovdje i refleks zemljotresnog
sukoba Istoka i Zapada, Europe i Azije, bijele i žute
civilizacije."'
Stoga ćemo u drugom poglavlju
razmotriti Šufflayevo odgonetanje zagonetke Balkana,
jer politika Zapada prema Hrvatskoj bitno je
uvjetovana politikom Zapada prema Balkanu.
Nastavlja se!
Vezani članci:
|
