Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

ŽELJKO VEGH O DR. MILANU ŠUFFLAYU      (24.02.2011.)

Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya

Nijedna vlada u politici, kao što nijedan
trgovac u trgovini, ne pozna plemenitost
i velikodušje.

1. Skica za Šufflayev portrait

Pljuštala je hladna kiša kada je jedne večeri zagrebačke kasne jeseni godine 1930. Milan Šufflay uletio u mračni ulaz zgrade u Gundulićevoj ulici 27 i, stresavši kišobran, koji je u tom višekratnom i brzom otvaranju i zatvaranju oživio - kao što u takvim trenucima oživljuju svi kišobrani, jer tada podsjećaju na dugodlake pse pri izlasku iz vode, u času kada brzim pokretima tresu vodu sa sebe - popeo se zurno na prvi kat, vraćajući se doma, kao i svake večeri, u isto doba, oko 20 sati.

Prije ulaska u stan skinuo je baloner. Nije morao otključavati vrata jer ih je, čuvši zvukove pred vratima, otvorila Marija Tomašić, žena s kojoni je živio i koja ga je svaku večer dočekivala kod kuće. Šufflay je ušao u predsoblje, a Marija je uzela mokri baloner i kišobran i zadržala ih u ruci.

Prozborili su tiho nekoliko riječi. Šufflay se uputio u svoju radnu sobu, a Marija je i dalje stajala u predsoblju, zabrinutim pogledom gledajući Milana. U sobi nije palio svjetlo. Prišao je prozoru, stao uz njegov rub i lagano odmaknuo zavjesu. Između kišnih kapljica - koje su putovale vanjskom površinom prozorskog stakla svaka za sebe, te se na nekim mjestima udruživale u potočiće, kao što se ljudski životi često sastaju i zajedno putuju, pri čemu se neki tako nastali prozorski kišni potočići opet raspadaju na zasebne kapljice prije nego nestanu na donjem rubu prozorskog stakla - nastojao je Šufflay, napinjući oči, što bolje vidjeti uličnom rasvjetom slabo osvijetljenu vežu zgrade nasuprot onoj u kojoj je stanovao. Postupno je uočio silhuetu muškarca u kišnom ogrtaču, i, možda više sluteći njegovo ponašanje nego ga gledajući, dobio je dojam, nakon dužeg promatranja, da taj muškarac svoju nervozu ne pokazuje samo zapaljenom cigaretom, nego još više vrškom desne cipele, kojom je besmisleno kuckao o zid veže u kojoj se usidrio.

Sve je policijske agente koji su ga pratili Šufflay uočio i proučio, pa tako i ovoga, najnemirnijega, kojega mu je dodijelio za "tajnu" pratnju svemoćni šef zagrebačke policije Bedeković. Suosjećao je Šufflay s nervozom dodijeljenog si tajnog pratitelja, koji se nikako nije mogao pomiriti s tim, da cijele noči bdije u veži zgrade nasuprot Šufflayevoj, na hladnoj kasnojesenskoj kiši. A i zašto bi, pitao se Šufflay, kada i nije imao Bog zna što javiti svome šefu. Jer, sastajao se Šufflay doduše s Mačekom i Marijom Radić, koje je zagrebačka policija također pratila, ali su se s Vlatkom i Marijom viđali i drugi Hrvati. A najveći dio dana, svako poslijepodne, provodio je Milan Šufflay kod svoje prijateljice Betike Tucić, a prije odlaska Betiki volio je ručati u "Royalu", kao pravi gospodin europskog značaja! Ni po čemu nije mogla policija, ni predsjednik beogradske vlade đeneral Pero Živković, ni kralj Aleksandar, koji su svakodnevno dobivali izvješća o djelatnostima Šufflayevim, zaključiti da je on posebno opasan, opasniji od drugih! Ta on je sve učinio da ta gospoda dobiju predodžbu o njemu kao o, doduše, hrvatskom nacionalistu, ali još više kao o bonvivanu, dokoličaru predanom tjelesnim užicima! A onaj koji ne radi, koji je svako poslijepodne pet sati kod svoje tobožnje ljubavnice, koji je uredno svaku večer doma, koji u stvari živi s dvije žene ne može biti opasan!

Šufflay spusti zavjesu, ode do radnog stola i upali stolnu svjetiljku. Sve je učinio da zavara velikosrbe, čak je pisao i objavljivao članke i knjige iz srpske srednjovjekovne povijesti, pod svojim imenom i prezimenom, u kojima izričito tvrdi da je ta povijest slavna, ali, je li uspio? Članke u "Hrvatskom pravu", koji su razotkrivali velikosrpsku politiku i u kojima je pisao o svim opasnostima za Hrvatsku nije potpisivao, ali... Šufflay sjedne za radni stol, i dalje zamišljen. Mnogo je stranih interesa isprepleteno oko Hrvatske i Balkana. Misle li i svjetske velevlasti kao on, da su Hrvati graničari Zapada na Balkanu? Zašto Veliki Zapad uzima kao zastupnike svojih interesa na Balkanu Srbe, a ne Hrvate? Ako je mnogo stranih interesa oko Hrvatske, onda je možda i on, hrvatski znanstvenik europskog glasa, zamijećen od Zapada kao onaj koji ometa planove Velikog Zapada?

Te je noči dugo gorjelo svjetlo za Šufflayevim radnim stolom. Milan Šufflay osjećao je kako još nema mnogo vremena ...

Da je Šufflay mogao zaviriti u izvješća zagrebačke policije o motrenju hrvatskih političara i intelektualaca: Ivana Pemara, Viadimira Mačeka, Ante Trumbića, Večeslava Wildera, Marije Radić i sebe, Milana Šuffiaya, sigurno bi bio vrlo zadovoljan, jer su izvješća o njemu gotovo redovito bila najkraća i najmanje zanimljiva. Iznijet ćemo tri primjera izvješća Bedekovićeve policije o kretanju dr. Milana Šuffiaya, sva tri sačinjena početkom studenog 1930.


Prvo izvješće odnosi se na 2. studenoga 1930. (br. 21600):
"Dr. Šuflaj Milan otišao je dne 2. o. mj. u 11 s. 10 m. na Zrinjski trg 3 u kancelariju ovdašnjeg advokata dr. Dečak Milana i zadržao se kod njega do 12.25, kada je otišao u hotel Royal na ručak. U 14.40 uputio se u Vinkovićevu ul. kbr. 11 gdji. Tucić, odakle se u 20 s. pješice vratio sam u svoj stan. Putem nije se s nikim sastajao."


Izvješće pisano za 5. studenoga (br. 21880), nakon što se Betika Tucić preselila u Dalmatinsku ulicu, koja će biti kobna za Šuffiaya, glasi:
"Dr. Šuflaj Milan dne 5. o. mj. prije podne otišao je u 9 s u Hercegovačku ul. kbr. 109 u stan gdje Radić i zadržao se tamo do 12 s, nakon čega se vratio u svoj stan.
U 15.45 otišao je u Dalmatinsku ul. kbr. 10 u stan gdje. Tucić Betike i zadržao se kod nje do 20 s, nakon čega se sam vratio u svoj stan."


Na kraju, izvješće za 7. studenoga (br. 22080):
"Dr. Šuflaj Milan u 9 sati 35 min. dne 7. ov. mj. uputio se ravno u stan gospođe Radić, odakle je u 11 sati 30 minuta izišao u društvu njezine kčeri gospođe Vandekar, te su se zajedno pješice uputili u ulicu kbr. 1 u knjižaru i zadržao se tamo do 13 sati, nakon čega se sam vratio u svoj stan. U 16 sati otišao je u kavanu Croatia i tamo se zadrzao do 18 sati gledajući kako se igra šah, a potom otišao u Dalmatinsku ulicu kbr. 10 u stan gospođe Tucić i zadržao se kod nje do 20 sati 20 minuta, kada se vratio sam u svoj stan."

Da bismo spoznali do koje je mjere Šufflay morao maskirati svoje domoljubno djelovanje, pročitat ćemo što o svom poznanstvu sa Šufflayem piše istaknuti član Hrvatske seljačke stranke Božidar Magovac u predgovoru svojoj knjižici "O Albancima i o Albaniji". Kao mladić Magovac se upoznao sa Šufflayem te odmah ušao u teško ozračje, uzrokovano neprekidnim policijskim motrenjem, koje je okruživalo Šufflaya.
Posebno je zanimljivo kako je mladi Magovac lako ušao u igru "skrivača", koju je Šufflay igrao sa svojim posjetiteljima kako bi obmanuo policijske agente:
"Vremena su bila težka. Težka vremena diktature. Pred kućom dra Šuflaja neprekidno je šetao redarstveni detektiv, a kasnije ga sliedio korak za korakom kroz čitav dan.

Već pri prvom dolazku u kuću, gdje je stanovao dr Šuflaj bio sam se domislio, kako bih izbjegao, da me redarstvenik u vezi ne prepozna kao Šuflajevog posjetnika. Žurno sam ušao kroz vežu mimo njega i zaletio se sve do drugog sprata, dakle za sprat više, nego što je stanovao dr Šuflaj. Tako je detektiv nasjeo. Držao je naime da posjećujem nedužnoga stanara iznad dra Šuflaja, a zapravo točno u isto vrieme dr Šuflaj bi po predhodnom dogovoru nečujno otvorio vrata svoga stana, dok sam ja silazeći lagano i gotovo nečujno na prstima, dospio iz drugoga sprata u prvi i ušao k dru Šuflaju. A kad se sat kasnije dr Šuflaj spremao van, nisam se ja prvi oprostio od njega i izišao iz stana nego - on. To je bilo zato, da me i sada ne primieti detektiv, koji se po dužnosti morao odmah uputiti za drom Šuflajem čim bi izišao na ulicu i tako je onda pred kućom bilo 'čisto'.

Pa kad je prošlo kojih pet minuta i dr Šuflaj u pratnji detektiva bio već dosta daleko od kuće, ja sam - polagano i neprimijećen - izišao na ulicu. Ovakvom načinu našeg razstajanja dosjetio se pak dr Šuflaj, i ja sam to rado prihvatio."

Iz Magovčeve knjižice možemo saznati i to, u kojoj je mjeri Šufflay bio zaokupljen borbom za hrvatsku slobodu, te kako i kada je uspio napisati tisuće članaka - objavijenih u "Obzoru", "Hrvatskom pravu", "Jutarnjem listu", "Novostima" i drugim hrvatskim listovima i časopisima - kojima je želio raskrinkati paučinu sačinjenu od laži, koju su velikosrbi i velevlasti Zapada plele oko Hrvatske:

"Dok je tekao sat na uri, što se tiho glasila sa zida, sjedio sam sučelice mom novom prijatelju, koji je u dosta nakrcanoj sobi na stolu punom knjiga neumomo i vješto izpisivao biele papiriće ili kartice i slagao ih onda na stranu. Za to vrieme razlagao mi je, kako će on iz englezkih, mađarskih i talijanskih novina prevoditi i na stroju prepisati sve one slobodne glasove proti strahovitoj tiraniji, koju je tadašnja beogradska vlada provodila nad hrvatskim narodom. Mene je pak umolio, da to dopunim isto takvim prevodom iz francezkih i njemačkih novina. Podielili smo dakle posao, a izvršivali ga onako, kako to čine ljudi, koji čuvaju tajne. Prepisivali smo naime svoj prevod svaki na drugom pisaćem stroju, svaki put u drugom privatnom stanu.
Inozemne (strane) novine nabavljali smo neovisno jedan od drugoga i svaki za svoj račun, a kad bi koje novine kupovali u gradu i slučajno se tamo sreli, tad jedan drogoga ne bi ni pozdravili, a kamoli izmienili koju rieč..".


Nažalost, taj projekt nije uspio jer su Šufflayevi i Magovčevi prijevodi članaka u stranim novinama pisanih u obranu hrvatske slobode čudno nestali, te možemo pretpostaviti da ih se domogla Bedekovićeva policija.


Citirano je Magovčevo sjećanje posebno zanimljivo stoga, što Magovac spominje više privatnih stanova, koje je Šufflay upotrebljavao kao svoje radne sobe. To, da se koristi tuđim stanovima za pisanje članaka kojima je svrha bila promicanje hrvatske slobode, Šufflayu je nametnuto neprekidnim policijskim praćenjem. Ta kada bi tisuće svojih članaka pisao samo u svome stanu u Gundulićevoj ulici, dakle kada bi stalno bio kod kuće, policija bi vrlo brzo zaključila da Šufflay vrlo mnogo radi pa bi znatno prije veljače 1931. reagirala te obavila premetačinu u njegovu stanu i Šufflaya uhitila, ili pak ubila. Svojim je kretanjem Šufflay namjerno stvarao predodžbu o hrvatskom nacionalistu koji o hrvatskoj slobodi razmjenjuje mišljenja s nekoliko prvaka HSS-a posječujući ih, zatim bezbrižno ruča u "Royalu" i nakon toga odlazi svako poslijepodne svojoj tobožnjoj ljubavnici te boravi kod nje pet do šest sati. Jer, nisu opasni oni koji samo pričaju o slobodi, a ponajviše vremena provode s ljubavnicom, nego su opasni oni koji toliko rade za slobodu svoga naroda da ni za što drugo nemaju vremena. A Šufflay je bio najopasniji kada je pisao, jer je znao pisati. Već samo na temelju tri citirana policijska izvješća o kretanju Milana Šufflaya možemo tvrditi da se Šufflay koristio barem još dvama stanovima za pisanje svojih članaka, i to svakodnevno stanom prijateljice Betike Tucić i povremeno stanom Marije Radić.


To, da Betika Tucić nikako Šufflayu nije bila samo prijateljica, nego i suradnica, možemo naslutiti i iz Šufflayevog članka "Galantne ljubavi Chateaubrianda", u kojemu pise Šufflay o prijateljici Chateaubriandovoj, "dražesnoj" Paulini de Beaumont. Chateaubriand i Pauline "unajmiše dvorac na brežuljku Savigny, odakle pucaše pogled na poljane, sada preudešene u parizki aerodrom. Tu nasta 'Genij kršćanstva'. Inteligentna i privržena Paulina bijaše dragocjena suradnica piscu, sabirući mu po starim knjigama obilje suhoparna gradiva, i čudeći se kasnije na pogled, kako oživljuje pod Chateaubriandovim perom." Zašto bismo pripisivali navade Chateaubrianda da mu prijateljice budu i suradnice u pripremanju građe za pisanje, Šufflayu? Zato, što nas Šufflay uči da je važnije od onoga što negdje piše tko piše i tko objavljuje.

Član Hrvatske stranke prava, Šufflay je napisao cijelo mnoštvo nepotpisanih uvodnika za dnevni list koji je stranka izdavala, "Hrvatsko pravo". U uvodniku naslovljenom "Engleski konservativci" Šufflay ovako sažima svrhu pisanja tih uvodnika: "Ti uvodnici 'Hrvatskog prava' pokazuju sile, koje su izvan dohvata hrvatskog naroda. Na strašne sile, kojih nije moći izmijeniti, a s kojima valja računati, ne ćemo li da nas zgaze."

Šufflay nije bio samo srcem hrvatski nacionalist, nego i umom, dakle izučavao je politiku svjetskih sila, odnosno velevlasti, kako je te glavne političke sile svijeta nazivao, upozoravajući na sve silnice s kojima Hrvati moraju računati u svojim nastojanjima da stvore svoju državu. Prije svega silnice Zapada, jer njegovim pravaškim uvodnicima dominira usklik: "Uz Veliki Zapad!", kojemu Hrvati pripadaju i kulturno. A da bismo i politički uspjeli pridobiti Veliki Zapad, moramo se politički opismeniti, moramo razumjeti politička zbivanja na Velikom Zapadu. Dakle, moramo naučiti zapažati i okvire slika, a ne samo slike, moramo naučiti čitati između redaka, moramo naučiti važnost pitanja, tko je nešto rekao ili učinio, i gdje je to rečeno ili učinjeno. Pišući o dolasku konzervativaca na vlast u Velikoj Britaniji, Šufflay piše o konzervativcima kao onoj stranci koja ima veći sluh za nacionalna gibanja u Europi od laburista, te u tom kontekstu komentira intervju Stjepana Radića objavljen u engleskim novinama:
"Dao je Radić jedan intervju za 'Morning Post' koji dne 25. ožujka ove godine je izazvao veliku senzaciju. Radić je tada izjavio, da ne priznaje države. 'Hrvatsko pravo' tada je konstatiralo, da nije važno to, što je Radić tako izjavio, već to, što takovu njegovu izjavu donosi baš 'Morning Post'."
"Morning Post" je glasilo engleskih konzervativaca, pa davanje prostora takvoj izjavi Stjepana Radića znači diskretnu podršku engleskih konzervativaca takvom Radićevom političkom stavu.
Stoga nije važno što je Chateaubriand imao prijateljice koje su ujedno bile suradnice na pripremanju značajnih Chateaubriandovih djela, nego je važno to, da o tome piše Šufflay.


Dr. Milan Šufflay heroj je borbe za hrvatsku samostalnost jer mu u toj borbi ni malo nije bio važan osobni probitak, ni život, nego je cijelo svoje srce i sve svoje umne snage dao za Hrvatsku, ne pitajući se nikada što će dobiti od Hrvatske, a dobio je tako malo! Šufflay je mogao kao znanstvenik, povjesničar svjetskoga glasa otići iz Hrvatske i ostati u svijetu, kao što su to učinili mnogi veliki Hrvati prije njega, i Šufflay je razumio takve odluke, kako je to vidijivo iz članka "Hrvatski boljar u Tibetu" o isusovačkom misionaru Nikoli Rattkayu:
"Naši su ljudi od vajkada vrlo mnogo u svijetu. I koliko je naš seljak konzervativan i teško se daje od rodene grude otkinuti, tako su se buržuji i plemići mnogo potucali po svijetu. To nije ni tako teško protumačiti. Bili su to talenti od reda, koji nisu imali gdje da rade i za koga i to kroz stoljeća, pa su zato pošli za tragovima velikih narodnih kultura i zadataka.(...) Osim toga dali su Hrvati i Madžarima vrlo lijepe glave, koje važe i u svjetskoj povjesnici. Sibinjanin Janko bio je zacijelo Hrvat. Pokojni je Bojničić dokazao, da je Ivan Zapolja protukralj Ferdinandu bio Hrvat i da nije bila tek kaprica hrvatskih staleža pod vodstvom zagrebačkog biskupa Šimuna Erdöda, kad su htjeli opet kralja narodne krvi. Janos Vitez najbolji doglavnik Matije Korvina bio je Hrvat iz Sredne. Martinuzzi-Utjišinić gubernator regni hungarici bio je Hrvat."


Dr. Milan Šufflay vidio je u katoličkoj vjeri bitnu snagu hrvatskoga naroda, koja je taj narod održala na životu tijekom krvave hrvatske povijesti, tako da Šufflayevo pisanje o isusovačkom misionaru Nikoli Rattkayu nimalo nije slučajno. Šufflay je u mnogo svojih tekstova navodio takvo svoje gledište o ulozi katoličkog kršćanstva u Hrvata, a za primjer navodimo dio članka "Biskupska okružnica', u kojemu na početku Šufflay određuje što je za njega kršćanstvo:
'"Hrvatsko pravo' znade, da je bijela rasa svjetskim ratom stupila u četvrtu svoju historijsku fazu. Da se nalazimo na pragu četvrtoga doba, koje stvara nove nazore na svijet, na pojam nacije, a vraća se k jezgri kršćanstva, k ljubavi prema bližnjemu. Ovo novo doba, kojemu je jedan od najsilnijih eksponenata Radić i njegova HRSS, unosi novu, čovječansku i mirotvornu ideologiju, novu politiku.(...) Ne može se narod identificirati s kojom crkvom ili religijom, baš kao što se cjelina ne može poistovjetiti sa svojim ulomkom. Ali iz toga ne slijedi, da vjera nije bitni atribut narodne duše. U hrvatskom slučaju to jest i ostaje katolička vjera. Ona ne daje hrvatskom narodu karakter (u današnjem značenju ove riječi), dakle skupinu oznaka već tek jednu bitnu oznaku. Jednu od najbitnijih oznaka, jer siže u najveće dubine narodne duše. I tu ne hasni protest ludih i prolaznih mozgova.

U religiji sadržana je svemirska tajna, u ljubavi prema bližnjemu tajna daleke budućnosti. Ali u starim vjerama leži i silna snaga prošlosti, daleko veća nego u nacionalnoj ideji.
I tu živu silu prošlosti, hrvatske prošlosti u svezi s katoličkom vjerom hrvatstva sraštenog s tom 'vjerom za sve', tu živu silu plastičkim riječima fiksirala je okružnica hrvatskih biskupa. U njoj sadržan je moćan dio narodnog pamćenja, narodne historije.(...) Jer tko danas [podcrtao Sufflay, napomena Z. V.] hoće, da mu njegov narod bude svjež, snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje, jer time uništava narodno jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom sila iz tih ratobornih, dakle poganskih susjeda.

Nema te ideje budućnosti, koja bi mogla u narodnim slojevima imati snagu prošlosti. Kontinuitet temeljnih potrebnih sila mora se održati, jer inače dolazi kaos, a ne spas."

U odbacivanju vjere uzroci su kaosa u koji čovjek i narod mogu zapasti, ali ne mogu u kaosu i živjeti, jer u kaosu, u neredu je smrt.


Jedan od rijetkih Šufflayevih biografa, Josip Horvat, stavio je svoj prikaz Šufflayevog života u knjigu "Hrvatski panoptikum",u kojoj je, osim Šufflayevog, Horvat prikazao životne putove Huga Mihalovicha, Vinka Kriškovića, Vladimira Lunačeka i Milivoja Dežmana. U "Uvodnoj napomeni" svoje knjige Horvat ovako opisuje likove pet hrvatskih intelektualaca, koji su predmet njegovih izučavanja:
"Ljudi oživljeni na ovim stranicama nisu velikani ni heroji, a ni slavljenici. Nisu bili velikani koji idejom i djelom oblikuju svoju i naredne generacije. Nisu bili heroji koji ličnom žrtvom za više dobro zajednice postavljaju moralni uzor pokoljenjima. Još manje su bili celebriteti koji nekom virtuoznošću trenutno fasciniraju svijet, a sutra već budu zaboravljeni. Oni su samo nastupali u javnom životu Hrvatske, u manjim ili većim ulogama, pa onda nestali".

U porobljenoj, neslobodnoj Hrvatskoj vrlo se lako nestajalo! I, pitanja: koja je to bila "generacija" Milana Šufflaya? Tko je to, osim Šufflaya, doktorirao povijesne znanosti s navršene dvadeset dvije godine, tkoje kao 23-godišnjak istraživao po bečkim arhivima hrvatsku srednjovjekovnu povijest, koji je to poliglot sa znanjem desetak jezika, iz Šufflayeve "generacije", radije izabrao život pod policijskom paskom u Hrvatskoj nego slobodni život na Zapadu? Koji je to znanstvenik iz Sufflayeve "generacije" sve svoje znanstveno proučavanje i poznavanje hrvatske povijesti, svjetske povijesti i povijesti Balkana - na kojemu su Hrvati kulturni graničari Europe, ali koje Zapad ne želi priznati i svojim političkim graničarima, čuvarima europske slobode, mada su Hrvati tijekom cijele svoje povijesti bili i politički graničari Europe braneći u mnogim ratovima Europu od najezda s Istoka - upotrijebio prvenstveno za iznalaženje političkih ključeva kojima bi se Hrvatska oslobodila od pogubnog političkog zagrljaja Balkana, u koji je gura Veliki Zapad zbog svojih kratkovidnih političkih računica, koje dugoročno ne guraju samo Hrvatsku, nego i cijeli Zapad u propast? I, koji je to hrvatski znanstvenik iz Šufflayeve "generacije" žrtvovao svoju znanstvenu karijeru u korist promišljanja hrvatskoga puta prema slobodi, koji je hrvatski znanstvenik žrtvovao svoj život jer je svojim djelom htio pokazati Hrvatima put prema slobodi, a Zapadu dokazati da griješi u svojoj politici prema Hrvatima?

Heroji nemaju svoje generacije, "njihove" ih generacije ignoriraju, jer ne žele gledati one koji svojim životima pokazuju kako svrha života nije što udobniji život, nego zžvot koji je žrtva za drugoga, za bližnjega, za domovinu. Tijekom XX. stoljeća naslušali smo se pripovijedanja o ovim i onim generacijama, književnim, umjetničkim, generaciji '68., ali i o novim generacijama strojeva, automobila, perilica i računala, i, kao što trgovci Novoga doba žele da potrošači Novoga doba što prije odbace "staru" generaciju strojeva, automobila, perilica i računala, tako nove i nove generacije književnika, umjetnika, novinara, "mislilaca" raznih vrsta traju sve kraće i sve brže bivaju zamijenjene novim generacijama, koje će trajati još kraće od prethodne. Ljudi XX. stoljeća postali su generacije, postali su proizvodi, i kao što heroji ne proizvode generacije, tako ni generacije ne proizvode heroje. Jer, heroj je Božji izabranik, kojega ljudi raznih uzrasta prepoznaju kao Božjeg izabranika tek onda kada svoja lica počinju okretati prema Božjem licu, a mnoštva ljudi XX. stoljeća okreću svoja lica od Božjeg lica. Stoga su ljudi u XX. stoljeću postali strojevi, dakle postali su prosječni, postali su serijski brojevi, postali su zamjenjivi, postali su dosadni. "Nitko nije nezamjenjiv!" - taj se usklik ori XX. stoljećem, primjenjujući tako na ljude prvi poučak tehničke civilizacije, da ni jedan dio stroja nije nezamjenjiv, i kako će onda neki čovjek koji je tako poseban, tako natprosječan, tako nezamjenjiv kao što je dr. Milan Šufflay, biti priznat kao heroj? Jer, Novo doba ne želi heroje, ono naime uziva u kratkotrajnom mekanom svilenom sivilu. Kada Hrvati počnu svoja lica okretati prema Bogu, tek onda de prepoznati svoje heroje, tek onda će prepoznati svoga Milana Šufflaya, pa bilo to sedamdeset ili što sedamdeset godina od Šufflayeve smrti.

Uzor svim herojima je Isus, koji je pozvao mnoge da slijede njegov primjer samozatajnog žrtvovanja za ljude, a malo se njih odazvalo, jer ni Isus nije imao svoju generaciju sljedbenika, svoje mnoštvo sljedbenika, nego, suprotno tome, mnoštvo Ga je razapelo, a tek stotinjak godina poslije Njegove smrti na Križu počeo se znatnije šriti broj vjernih Njemu. Isus je dao obrazac za sva herojska djela i za sve heroje - obrazac ignoriranosti i odbačenosti i tek znatno kasnijeg prepoznavanja i poštovanja.
"Generacije" koje su slavile svoje suvremenike kao heroje činile su to, nažalost, stoga da bi slavile sebe, dakle da bi imale materijalne koristi od tih "svojih" heroja, a ne stoga da bi na poštovanju herojske žrtve gradili opće dobro za ljude, za domovinu, za svijet.

Zato će i Novo doba proglasiti dr. Milana Šufflaya jednim od tvoraca ustaške ideologije, ili pak spiritistom, ili fašistom, ili madžaronom, jer Šufflaya treba omraziti, jer heroje treba omraziti, jer neomeđenost treba omraziti, jer slobodu narodnu treba omraziti, jer Hrvatsku treba omraziti - Novo doba, kao golemi planetarni stroj, sve želi instrumentalizirati, nitko i ništa u Novom dobu ne smije ostati slobodno, odvojeno od strojne svrhovitosti.

Dr. Milan Šufflay nije ni desničar ni ljevičar, nego je srcem i umom Hrvat. U vlasti britanskih laburista vidio je priliku da se Zapad počne udaljavati od civilizacije strojeva i da se vrati farmeru; u vlasti britanskih konzervativaca i njihovoj politici usmjerenoj protiv boljševičke Rusije vidio je prigoda za Hrvate da stvore samostalnu državu. Jer, Šufflayu je Hrvatska, slobodna i samostalna, i ljevica i desnica, Šufflayu je Hrvatska jedina ideologija. Šufflay je bio realist, a ne idealist - nije pisao o svijetu kakav bi on trebao biti, nego kakav jest.

O Šufflayu se piše kao o albanologu; bio je albanolog u onoj mjeri, koliko je to bilo potrebno da bude vrstan balkanolog, a bio je balkanolog samo stoga, što je uočio da su Hrvati straža Zapada na Balkanu, koje, međutim, Zapad ne želi prihvatiti za svoje stražare zbog toga, što se na Balkanu sukobljavaju Zapad i Istok, i taj sukob čini položaj Hrvatske vrlo teškim. U jednom od uvodnika "Hrvatskoga prava" Šufflay razmatra različitost položaja Hrvatske u sklopu Austrougarske Monarhije od položaja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca:

"Do velikog svjetskog rata, pače do raspada dunavske monarhije, politička borba hrvatskoga naroda bila je razmjerno vrlo jednostavna.
Hrvatski narod imao je oklop svoje autonomije. Nalazio se u europskoj državi, u monarhiji s velikim i drevnim međunarodnim autoritetom. Kroz trostruki ovaj oklop nisu do njega sezale velike međunarodne brige i svjetski problemi. U okviru svoje autonomije vodio je idiličku stranačku borbu. U oklopu svoje autonomije vodio je s Peštom borbu za svoje ojačanje, nipošto smrtnu borbu za svoj opstanak.
Danas je to posve drugačije. Hrvatski narod stoji u borbi ne samo bez svakog oklopa, već gol golcat. On nema autonomije. On je u balkanskoj maglici, iz koje se tek imade stvoriti državni sistem. A Balkan od vajkada je europska vjetrometina. Danas jaće nego igda. Tu se križaju interesi europskih velesila.(...) Danas paće osjeća se ovdje i refleks zemljotresnog sukoba Istoka i Zapada, Europe i Azije, bijele i žute civilizacije."'

Stoga ćemo u drugom poglavlju razmotriti Šufflayevo odgonetanje zagonetke Balkana, jer politika Zapada prema Hrvatskoj bitno je uvjetovana politikom Zapada prema Balkanu.

Nastavlja se!

Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya (01)

Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya (02)

Politika zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya (03)

 

Vezani članci:

KAKO SU VELESRBI UBIJALI

DR. MILAN PL. ŠUFFLAY

 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch