Ta igra s predodžbom o dokoličarskom životu kao zavjesom
iza koje se odvija stvarni život, život analitičara
znanstvenika svjetskoga formata, grozničavo posvećenog
praćenju političkih događanja u svijetu, posvećen
razotkrivanju političkih planova velevlasti Zapada i
Istoka, kako na području Pacifika, tako na Balkanu, te
traženju mjesta Hrvatske u velikim igrama Zapada, igrama
također sakrivenima zavjesama satkanim od privida o
miroljubivom, antifašističkom Zapadu, uvrijeđenom jer
eto boljševička Rusija ima agresivne namjere prema
Zapadu i naoružava se dok se Zapad razoružava, privida
iza kojega se krije naoružavanje Zapada i pripremanje za
rat s Rusijom, te iz toga (mada ne samo toga) razloga
anglosaksonsko podržavanje Mussolinijeva fašističkog
režima u Italiji - ta igra s predodžbama, sa zrcalima
koja ne odražavaju stvarne sadržaje, nego prividne,
prekriva cijeli Šufflayev život i sva djela.
Da bi sakrio
svoje kapitalno djelo, a Šufflayevo kapitalno djelo
jesu raščiambe politike Zapada, prije svega
anglosaksonskog Zapada, prema Balkanu i Hrvatskoj, te
prema Istoku, Šufflay svoje članke s takvim temama
uglavnom ne potpisuje, te ih objavljuje većinom u
zagrebačkim dnevnim novinama, u "Hrvatskom pravu",
"Jutarnjem listu" i "Novostima", ponajviše u "Obzoru",
a o tom listu i njegovu položaju nakon 1918. Josip
Horvat piše:
"Možda je "Obzor" najteže pogodilo to što je izgubio
dodir s novim vremenom, njegovim težnjama i
shvaćanjima. U tome je ostao dosljedan tradicijama
obzoraša. "Obzor" je zbog toga u novom poratnom
vremenu ostao list stare akademski obrazovane
građanske inteligencije koja je izgubila svoje
nekadašnje pozicije u javnom životu i polagano počela
izumirati. Dok je još potkraj 1918. sam Svetozar
Pribičević preko "Obzora" a ne "Hrvatskog pokreta",
svoga stranačkog organa, lansirao prve najvažnije
političke izjave, tri mjeseca kasnije "Obzor" je u
novinstvu Hrvatske u nimalo sjajnoj osamljenosti."
Tako Josip Horvat. U takvu "Obzoru"
objavio je Šufflay i niz svojih rasprava i članaka o
povijesti Balkana. Osim članaka u dnevnim novinama i
znanstvenih rasprava u časopisima, za razumijevanje
njegova tumačenja povijesti Balkana ključne su dvije
njegove knjige: znanstvena studija "Srbi i Arbanasi"
te povijesni roman "Kostadin Balšić".
Šufflay u
tumačenju ljudske povijesti, povijesti naroda,
naglašava ulogu pejsaža, ulogu plastike tla, kako se
volio izražavati, u ponašanju naroda, te u pokretanju
narodnih mnoštava i sukobljavanju njihovu, koje je
vidio kao gibanja i potrese zemaljske kore, kao plime
i oseke mora, a gradove ljudske kao žive organizme,
koji se rastežu i savijaju, njišu i poskakuju, kako to
lijepo možemo pročitati u "Kostadinu Balšiću" u
Šufflayevu zoomorfnom i sažetom prikazu povijesti
albanskih gradova: "U perspektivi tisućljeća, - a
gotovo svi albanski gradovi spadaju među rijetke
pojave, koje u dimenziji vremenskoj možemo gledati iz
takove daljine, - izgleda svaka varoš kao čudnovat,
gigantski mekušac višeg organičkog tipa, kojemu bi, da
imade muklu svijest, uslijed silno malena opsega
percepcije i lagane reakcione norme prema teoriji
Williama Jamesa, sunce brzinom meteora kružilo oko
zemlje, godišnje dobe prolazile kao časovi, a
stoljetni hrastovi bi mu rasli naglo kao gljive. U toj
perspektivi kao da živi svojim individualnim,
somatičkim životom i ljuštura, što je izlučuje taj
makrobiont. Ulćin se njiše od sjevera na jug, varoš
Škodra oscilira oko svoje citedele, Leš automatički
odbaciva i opet regenerira svoju akropolu, Aviona je
dva puta đipnula, a Drač se poput ježa rasteže, a onda
od vremena seobe naroda sve jače savija u klupko".
To, da iz ljudi i naroda, sela i gradova progovara
tlo koje nastanjuju ili na kojemu su izgrađeni, to, da
se narodi koji nastanjuju europska velegorja razlikuju
od naroda koji žive uz obale Mediterana ili pak u
riječnim dolinama, to učenje o različitim rasama, a ne
samo narodima, učenje je koje je bilo vrlo utjecajno
među europskim znanstvenicima nakon 1918. godine,
nakon Velikog rata, koji je bio golem šok za bijelu
rasu, kako je često Šufflay naglašavao u svojim
člancima o uzrocima Velikog rata, u "Obzoru"'. U
"Obzoru" je Šufflay objavljivao i članke u kojima je
prikazivao radove europskih, mahom anglosaksonskih
znanstvenika i intelektualaca, radove koji razmatraju
sukobe između različitih rasa. Tako u članku
Uzburkanost na Pacifiku Šufflay prikazuje knjigu "The
Conquest of the Philippines by the United States
1898-1925" (New York, 1925.) Mourfielda Storeya i
Marciala P. Lachauca, u kojoj se analizira povijest
sukoba između bijele i žute rase na Pacifiku; u članku
Na Dnjestru "rijeci straha" Sufflay izvjestava
citatelje "Obzora" o putopisu americke spisateljice
Anne O'Hare Cormick, objavljenom u "New York Times
Magazinu", u kojemu autorica piše o napetostima među
rasama u Besarabiji; u članku Kako da se u bliskoj
budućnosti spriječi rat između pojedinih rasa Šufflay
piše o članku nizozemskog antropologa Bemelota Moensa
u pariškim novinama.
Teorije o
rasnim razlikama među narodima, o utjecaju plastike
tla na ponašanja naroda, o ljudima kao izdancima tla,
bile su raširene na Zapadu, pa tako i anglosaksonskom
Zapadu. Te teorije nisu nastale iz mržnje prema
drugačijoj rasi, niti iz želje za postojanjem rasnih
razlika među narodima. nego iz potrebe da se objasne
uzroci Velikog rata, u kojemu su međusobno ratovali
upravo narodi Zapada, dakle narodi koji pripadaju
istim kulturnim krugovima, istim civilizacijskim
dosezima, te da se, dakle, ustanovljavanjem pravih
uzroka Velikoga rata spriječe budući ratovi, ili da se
pak barem mogu predvidjeti. Upravo u tom kontekstu
treba gledati Šurflayevo prianjanje uz ideje da bijela
rasa, zato što ona najbrže razvija industriju, treba
usporiti svoj tehnološki razvoj i vratiti se selu,
farmeru, a tako su mislili i drugi mislioci
Zapada,primjerice Henry Wallace, čiju knjigu "Our Debt
and Duty to the Farmer" Šufflay prikazuje u "Obzorovu"
članku Anglosaska rasa i seljaštvo. Šufflay smatra da
su u narodima, a pogotovo u narodima europskih
velegorja, još snažni plemenski predindoeuropski
pranagoni, dakle nagoni tala na kojima narodi žive,
nagoni olakog posizanja za palicom i pračkom, a onda
je svakako bolje da su narodima za međusobne obračune
pri ruci palica i pračka, nego topovi, otrovni
plinovi, avioni i rakete. U tom kontekstu valja
promatrati i Šufflayevo proučavanje povijesti Balkana,
na kojemu su Hrvati graničari Zapada - Šufflay
proučava Balkan stoga, da bi ustanovio od čega to
boluju narodi koji nastanjuju Balkan, te kako se
Hrvatska treba postaviti da više ne bi bila zahvaćena
ratnim vrtlozima koji vladaju Balkanom, i, dakako,
kako bi se trebao postaviti Zapad prema Balkanu i
Hrvatskoj.
Djelovanje pejsaža na narode, utjecaj velegorja na
povijest, na ratobornost naroda, provjerit ćemo u
jednoj velikosrpskoj knjizi, "Velikoj Srbiji"
Vladimira Ćorovića; u svojoj kratkoj povijesti
velikosrpske ideje, dakako pozitivno tumačene, Ćorović
ovako opisuje pejsaž u kojemu je poćela nicati, u XII.
stoljeću, "srpska državna misao":
"U sklopu gora Stare Hercegovine, od Neretve do Novog
Pazara, sa središtem oko Lima i Ibra, u teško
pristupačnim planinama, gde se razvijao gorštački kult
slobode i staro plemensko nasleđe narodnog jezika i
patrijarhalnog morala, raška plemena behu mnogo
drukčija od primorskih i u bitnosti više sposobna za
jednu čvršću narodnu akciju. Ona se razvijahu sporo,
ali stalno. U Raškoj behu i inaće uslovi za solidan
razvoj: nacionalno u glavnom čista; dosta udaljena od
svakog neposrednog uticaja i sa istoka i sa zapada i
po tome manje izložena da potpadne pod samo jednu
vrstu kulturnog opredeljivanja; svojim planinama
dovoljno zaštićena od svakog zavojevanja. koje bi išlo
do potpunog narodnog podjarmljivanja".
U jednom zatvorenom pejsažu, mračnom, zatvorenom
prema svijetu, prema drugome kao drugačijem, pejsažu
koji ne poziva ruke da se otvore za susret, koji ne
poziva dlanove ruku da se okrenu prema nebu, u pejsažu
koji ne poziva nego odbija stranca, putnika, rodila se
velikosrpska državna misao, rodila se u Šufflayevom
velegorju, u kojemu je snažno sačuvan vis a tergo -
nagon iz pradoba, balkanskog, predindoeuropskog,
neslavenskog pradoba, nagon za plemenskim
samoočuvanjem pomoću palice, pračke i strelice, kako
je vis a tergo definirao Šufflay. Balkanska "državna
misao" nastaje u zatvorenim i mračnim klancima
balkanskog velegorja, u kojima nema traga ni
kršćanstva istočnoga ni kršćanstva zapadnoga, u kojemu
nema utjecaja kulture Istoka ni Zapada, nastaje izvan
putova kojima putuju putnici, izvan putova kojima
putuje život, izvan putova koji povezuju Istok i
Zapad, nastaje u svijetu balkanskog velegorja, svijetu
koji je sam sebi dovoljan, koji nikoga ne treba, a
pogotovo ne onoga koji je drugačiji, koji je drugi,
jer drugi je uvijek iz drugoga plemena, plemena koje
je isto takvo, dakle koje je naoružano palicom,
pračkom i strelicom.
Za razliku od balkanske državne misli,
hrvatska država nastaje na Mediteranu, u kraljevskom
gradiću Ninu, koji je izrastao iz pješčane lagune,
nježne, čiste, čije otvorene dlanove bistri toplo,
bistro more, more koje se u laguni umirilo, i
prepustilo se, igrajući se zrncima pijeska, zagrljaju
lagune onom ljubavlju, kojom se voli život, voli
svijetio, plavo nebo Mediterana, kojom se voli mir
među ljudima, i mir u čovjeku.
Molitveni je mir u plavoj laguni ninskoj, mir koji
je znak blizine Boga, u slavu kojega su izgradili
stari Hrvati prije tisuću godina crkvu sv. Križa u
Ninu, izgradili je na temeljima antičke civilizacije,
kamenjem staroga Rima, i Križu Isusovom se
zavjetovali, da će Križem, da će na Križu braniti i
čuvati mir svoje domovine, mir hrvatskih laguna koje
otvorena srca dočekuju putnike dobre volje, a stijenom
Križa odbijaju one koji dolaze naoružani palicom,
praćkom i strelicom balkanskog praplemena. Kameni zid
Velebita, ispod kojega miruje more plave ninske
lagune, zauvijek će ostati neosvojiv za one koji
dolaze naoružani balkanskim plemenskim nagonima,
naoružani mržnjom prema drugome i drugačijemu, mržnjom
prema svjetlosti mediteranskog neba, mržnjom prema
životu, jer je Velebit izrastao iz molitava u ninskim
crkvama, iz molitvene odlučnosti Hrvata da brane svoju
domovinu, iz svijesti Hrvata da ne brane samo svoj
dom, nego da brane i papinski Rim, i civilizaciju
Zapada od barbarskog Balkana, da Križem svoje vjere
čuvaju smokve i masline, koje rastu iz zvonika ninskih
srednjovjekovnih crkvica, i bez kojih bi naši životi
bili suhi, suhi bez sokova Božjeljubavi prema životu i
domovini.
Hrvatska
državna misao niknula je iz sjemena hrvatske
privrženosti papinskom Rimu i Zapadu, nastala je u
otvorenom svijetu mediteranske lagune, kraj morskih i
kopnenih trgovačkih putova, otvorena za stranca koji
dolazi dobre volje, otvorena prema Europi.
Dr. Milan Šufflay pisao je rasprave o Balkanu
svjestan, kao i drugi tadašnji povjesničari na Zapadu,
snage utjecaja tla, pejsaža, na povijesna zbivanja,
posebno utjecaja velegorja na narode koji ih
nastanjuju, jer velegorja, budući da ih zaobilaze
trgovački putovi, putovi kojima prodiru visoke
civilizacije, najbolje čuvaju tragove
predindoeuropskih plemena:
"Stari Iliri jezično pripadaju indoevropskoj (arijskoj)
grupi. Ali oni su na Balkanu, kao i Tračani i Heleni,
naišli na stariju naslagu ljudske rase nearijske krvi
i jezika. Propale rase i njihove jezike najbolje čuva
velegorje. Na Atlasu održali se Kabili i Tuarezi, u
Pirenejima Baski, a Kavkaz je pravi muzej propalih
naroda."
I Albanci, narod koji živi najadranskoj obali
mediteranskoj, ali i na balkanskom velegorju sačuvali
su tragove predindoeuropske povijesti nemirne kore
velegorja, recimo u svome jeziku, posebno u riječima
iz marvogojstva, kojima slične nalazimo u njemačkim
narječjima Alpa. Međutim, nije samo ta "balkanska"
komponenta albanskog naroda privukla Šufflaya
albanologiji. Objašnjenje Šufflayeva bavljenja
albanologijom naći ćemo također u "Srbima i
Arbanasima":
"U arbanaskoj i crnogorskoj prošlosti i sadašnjosti
nakrcano je gradivo. koje imade prvorazrednu
vrijednost i s gledišta opće historije čovječanstva.
Premda ovi krajevi leže na visoko kulturnome Jadranu,
društvena struktura njihove indoevropske pokrivače još
dandanasje izrazito plemenska. Klasično je to područje
za studij gentilnog ustrojstva, ali posve drugačije
nego američko podrućje primarnih indijanskih totema.
Gledana sociološki, povijest Albanije neprestano je
stvaranje plemenskih maglica i propadanje starih
gentilnih sistema. Postoji vis a tergo, elan iz
pradoba, ali taj nije izvorno sačuvan kao na poljanama
Wild Westa, već je nekoliko puta prošao kroz visoko
kulturnu retonu."
Mnogi narodi
nastanjuju velegorja u svijetu, i više naroda živi na
Balkanu, ali povijest albanskog naroda posebno je
zanimljiva dr. Milanu Šufflayu, pa tako i svakom
Hrvatu iz više razloga. Prvo, iako je albansko tlo i
pogotovo albanska obala bila prekrita civilizacijom i
grčkih i rimskih gradova i putova, pa zatim bizantskom
civilizacijom, pa srednjovjekovnom civilizacijom u
kojoj su participirali i Venecija, i papinski Rim i
Bizant, uvijek iznova, kada bi propadali stari
gradovi, kada bi neka od visokih jadranskih
civilizacija odlazila, provaljivali bi u riječne
doline iz balkanskog velegorja albanski gorštaci,
udarao bi "čas pastirskog katuna, krcata baštinom
pradoba, oružana pračkom, palicom i otrovnom
strijelom, bremena pranagonom samoodržanja: krvnom
osvetom, besom i pobratimstvom."
Snažan je balkanski vis a tergo - nagon iz pradoba,
tako snažan da ga se ne može uništiti; ne mogu se
civilizirati balkanska velegorja, ne mogu se
pripitomiti, ne mogu se uljuditi, ne mogu se privesti
civilizaciji Zapada, jer su visoke kulture koje
gostuju na Balkanu samo pokrivači od pijeska, koje
iako otpuhne svaka zgodna prilika za buđenje nagona iz
pradoba, za buđenje palice, pračke i otrovne strijele,
za buđenje nagona koji drijemaju poluotvorenih očiju,
vrlo lagana sna. Upravo ta neuništivost balkanskih
plemenskih nagona, ta nemoć visokih civilizacija i
kultura pred nagonima za palicom i pračkom, ta
nemogućnost civiliziranja i uljuđivanja balkanskog
velegorja prvi je poučak Balkana, povijesno iskusan
poučak, iznimno značajan za Hrvate, za hrvatsku
politiku, za Zapad, jer znači da Hrvati ne mogu uvijek
iznova prihvaćati ulogu civiliziranja Balkana, ulogu
koja je promašena i osuđena na neuspjeh, jer se onima,
pa tako i Hrvatima, koji uljuduju Balkan, može
dogoditi samo to, da budu balkanizirani. Uostalom, tu
su ulogu Hrvati već isprobali i ne bi trebali ponovno,
jer bi im se moglo dogoditi, kako su već podosta
balkanizirani, da u nekoj novoj misiji uljuđivanja
Balkana budu do kraja potopljeni u balkansku topionicu
naroda.
Visoke civilizacije Zapada posjećivale su Albaniju,
ali od njih nije ostalo u albanskoj kulturi gotovo
nikakva traga. To se događa onim narodima koji se
potope u balkanskoj topionici naroda, odnosno, kako
piše Šufflay, koje u potpunosti zahvate balkanski
etnički cikloni.
Etnički cikloni, ili međusobno
miješanje naroda, vodi nas prema drugom poučku. Kroz
cijelu povijest Balkana može se pratiti miječanje
naroda, još od vremena Ilira čija su se plemena
miješala s keltskim i grčkim plemenima. Šufflayu je
posebno zanimljiv primjer etničkog ciklona
srpsko-arbanaskog i bugarsko-vlaškog, koji se dogodio
u Epiru krajem XIV. stoljeća, prema navodima kronike
"Pričanja monaha Komnena i Prokla", pisane grčkim
jezikom. Kronika pripovijeda o događajima u nekada
bogatom grčkom gradu Janini za razdoblja 1355-1400. g.
Šufflay citira ulomak: "29. oktobra u srijedu (1400)
despot Spatas preseli se u vječnost. Odmah zatim brat
njegov Zgur zauzme Artu. Poslije nekoliko dana napadne
na njega Serb-albanito-bulgaro-vlah Vonko, istjera
Zgura, počne laskati starješinama i zatvori ih u grad,
a njihovu imovinu upropasti."
Odakle čudan svat Vonko, koji je
ujedno i Srbin, i Albanac, i Bugarin, i Vlah? Odakle
rumunjski etnikum na južnom Balkanu? Osnovna odlika
slavenske rase je sesilnost, ratarsko lijepljenje za
osvojeno tlo, i ta slavenska sesilnost nadvladala je
nomadsku krv ostalih rasa koje su provalile preko
rimskog limesa na Balkan. lako nije "rastočilo
arbanaske jezgre po brdinama, slavensko je zaseljenje
rasteplo sve romanske kristalizacije posred Balkana.
Ono je promijenilo velik dio sveukupne romanske
etničke mase; bacilo je čitave slojeve sjevernih
pastirskih Rumunja na južne slojeve, u kompaktnim
masama potislo ih na istok, stjeralo ih duboko na jug
preko klasične granice grčkog i latinskog jezika i
otkolilo ih na zapad sve do ispred vrata primorskih
dalmatinskih gradova."
Simbioza i sljepljivanje arbanaskog i
rumunjskog življa osobito je bilo snažno na jugu
albanskog masiva, u Velikoj Vlaškoj. Albanski brđani,
pokrenuti ratom između Anžuvinaca u Draču i
Bizantinaca, zavitlali su golemi etnički ciklon koji
je u prvoj polovici XIV. stoljeća opustošio riječne
doline, te zahvaća sjevernu Grčku i "upija u svoj
orijaški ošmrk dijelove svih balkanskih nacija."'
Općenito se može reći da balkanske etničke ciklone
pokreću ratovi, bilo ratovi velesila za Balkan, bilo
međusobni ratovi Balkanaca.
Simbioza naroda koji nastanjuju Balkan
drugi je dakle poučak Balkana. Ta simbioza ne temelji
se na participaciji u nekoj visokoj kulturi, nego na
participaciji u vis a tergo, plemenskom pranagonu
velegorja, koji se diči palicom, pračkom i otrovnom
strijelom, koji je vrlo pokretljiv te, poput virusa,
zahvaća narode koji dolaze živjeti na balkansko
velegorje te u riječne doline među gorjem. Stoga
narodi koji su, provalivši preko rimskog limesa,
nastanili Balkan, postupno gube veći dio svojih rasnih
odlika s kojima su došli na Balkan te postaju
Balkanci, dakle oni kojima vladaju plemenski pranagoni
samoodržanja, oni koji su neprijateijski raspoloženi
prema drugome i drugačijemu, oni koji se ne mogu
"inficirati" visokom kulturom i koji se neprekidno, na
temelju palice, pračke i otrovne strijele, stapaju s
drugim Balkancima u jednu etničku masu, u mračnu "crnu
rupu" koja guta svaku visoku kulturu, svakoga koji je
drugačiji, svakoga koji ne nosi palicu, pračku i
otrovnu strijelu, dakle guta život jer je život nada
da se nešto može promijeniti, da postoji otvor prema
svjetlosti, da postoji nada u preokret. Zbog svega
navedenog može se tvrditi da Balkan ne nastanjuju
Slaveni, da ne nastanjuju Romani, da ne nastanjuju
Albanci, da ne nastanjuju Grci, da ne nastanjuju
Bugari, da ne nastanjuju Srbi, da ne nastanjuju
Rumunji, nego da Balkan nastanjuju Balkanci, niz
plemena zahvaćenih virusom zvanim vis a tergo, koji
kraljuje balkanskim brdskim masivima već tisućama i
tisućama godina.
Iz do sada navedenoga može se lako
zaključiti što će se dogoditi s vjerom, bilo
kršćanskom, bilo nekom drugom, u balkanskoj "crnoj
rupi", pred kojom su nemoćne i civilizacije i visoke
kulture. Dakako da ć i vjere biti nemoćne, dakle da će
služiti samo tome, da se lakše mobilizira pleme, da se
lakše uzme u ruke palica, pračka i otrovna strijela,
da se što vjernije služi vis a tergo, nagonu iz
predindoeuropskog pradoba, a ne slavenskog, romanskog.
Vjera je na Balkanu uvijek samo sredstvo za lakše
mobiliziranje plemena za ratničke pohode, dakle
sredstvo za oduzimanje života, a ne darovanje; stoga
možemo tvrditi da Balkan ne poznaje druge vjere do
zakletve na krvnu osvetu, a sve drugo bit će tek
maska, tek sredstvo za uništavanje neprijatelja. U
povijesti Balkana uopće nije neobično da "svećenici"
nose oružje te da ratuju za svoje pleme, i da ratnici
konjanici napadaju neprijateljsku vojsku s usklikom
"Kyrie Eleison!", kao što je to činilo 1596. godine
deset tisuća opasnih albanskih ratnika, zvanih
kirileisi, kojima je zapovijedao ohridski metropolit
Atanazije. Na Balkanu, u predasima između dva
divljanja plemenskog vis a tergo, "vjerska" tobožnja
tolerancija samo je maska koju na sebe stavlja
plemenski nagon samoodržanja, kako bi možda zavarao i
uspavao neprijatelja, te ga zatekao nespremnog kod
idućeg napada. Jer, kao i visoke kulture Zapada i
Istoka, vjere Zapada i Istoka na Balkanu samo su
pokrivači od pijeska, koje otpuhne prvi nalet
plemenskih pranagona. Najbolje ćemo to razumjeti
pročitamo li Šufflayev roman "Kostadin Balšić".
Tko je Kostadin Balšić? Glavni lik
Šufflayevog romana povijesna je osoba, uoslalom kao i
drugi likovi, te tipični proizvod balkanskih etničkih
ciklona, Balkanac nastao simbiozom više balkanskih
naroda. Njega Filip Barelli, mletački građanin na
službi u gradovima juznohrvatskim, odnosno
dalmatinskim, i albanskim, opisuje drugom Mlečaninu,
Marku Barbadigu, na početku romana, nakon što se ovaj
javi sljedećim riječima:
"U Draču sam nedavno čuo, da i Balšići imadu odlicne
franceske krvi u svojim žilama", javi se Barbadigo kao
onaj, koji misli na nešto posve drugo, ali drži, da iz
pristojnosti mora sudjelovati u razgovoru.
"Te odlicče krvi pune su planine zetske", jetko
prihvati Barelli, "Balšići su vlaškog, rumunjskog
podrijetla, vrijede kao Arbanasi, drže kancelariju
srpsku i smatraju se baštinicima Dušanova carstva.
Posve naravski, ta otac je trojice pokojnih župana, a
djed Jurja II. i bratića mu Kostadina bio pod carem
Dušanom vlasteličić i posjedovao - čitavo jedno selo!
U sparini, koja je nastala raspadanjem srpske
imperije, od Zete do Macedonije, svugdje su naglo
potjerale ovakove obitelji malih ratnika, koji su
znali da dugi niz pređa, proces generacija stegnu,
usredotoče u svojim prejasnim osobama."
Ti mali balkanski ratnici, taj
Kostadin Balšić, koji je Srbin-Vlah-Arbanas, služit će
svakome, i Turcima, i Mlečanima, koristeći se jednima
protiv drugih, samo da bi širio vlast obiteljskog
plemena Balšića, da bi pokoravao srednjovjekovne
gradove u Albaniji vlasti svoje obitelji, da bi
pokoravao pomoću palice, pračke i otrovne strijele, da
bi pokoravao duhom izašlim iz vis a fergo, iz
plemenskog predindoeuropskog pranagona, pranagona koji
ne želi krenuti prema visinama mediteranskih kultura,
već samo žudi za tim, da cijeli svijet podredi sebi,
da ga zatvori u sebe, u svoju mračnu krletku, pa tako
i mediteranske kulture, kojima se dodvorava samo
stoga, da bi ih zavarao, uspavao, te zatim, kao tigar,
skočio na tobožnju obožavanu rajsku pticu i pojeo je u
slast. Tako se Balkanac dodvorava i vjerama, da bi ih
pridobio za sebe, da bi se okoristio njima u širenju
plemenske zatvorenosti, mitske balkanske crne rupe u
kojoj nestaju sve civilizacije, sve kulture, sve
vjere, sva povijesna vremena, sve mogućnosti za susret
s drugim i drugačijim. Izvrsna ilustracija balkanske
upotrebe civilizacija, kultura i vjera u svrhu širenja
zakona plemenske palice, pračke i otrovne strijele
razgovor je između Kostadina Balšića, njegove žene
Jelene i Kostadinove majke, ćire Ksenije (njeno
manastirsko ime), s krasnim uvodnim portretiranjem
pripovjedačevim malog Stjepana, sinčića Kostadinovog i
Jeleninog:
"Kostadin nije se nimalo promijenio.
Jelena postala je tek neznatno snažnijom. U krilu
sjedio joj zlatokos, jedar i živahan dječarac od kojih
šest godina, s velikim svijetlo modrim sanjarskim
očima. Bio je to njihov stariji sinčić Stjepan. U
imenu njegovu odražavale se sve nade, što su ih
roditelji u nj stavljali; bilo je to ime svetog
zaštitnika srpske ržave, ime, koje su od Stjepana
Nemanje nosili svi vladari srpski. Prema tomu bio mu
je i odgoj. Od oca i bake naučio je srpski i grčki, od
matere arbanaski, a od kancelara Liberala učio j
talijanski i latinski. Drugom, nenazočnom sinčiću
Urošu bile istom dvije godine.
"Zar ne, Jeleno", reče Kostadin, "čeka nas zaista
mučnasedmica. Valj prevaliti brda i doline tih silnih
liturgija i misa."
"Doista nijesmo marili uzeti još i grčkog kaluđera",
odvrati Jelena. "Dosta je bio za nas i pop Gradislav.
Ovako moramo sada, da ne uvrijedimo oca Afanazija,
pribaviti grčkoj, zbog popa Gradislava srpskoj
liturgiji, a zbog Krujana latinskoj misi i inim
obredima."
"Dakle sve zbog drugih, a što zbog sebe samih?"
zapita ćira Ksenija.
"Majko, mi imamo svoj posebni hram, to je terasa ove
palače s izgledom na Drač", odvrati Kostadin.
Mi smo pravi sljedbenici Hristovi, više mislimo na
druge, nego na sebe same", smijala se Jelena.
"Vama manjka samo još turski hodža", s negodovanjem
reče matrona. "Ja ne priznajem druge liturgije već
grčke, a nikako ne idem na latinsku litiju, uopće ne
idem u donji grad."
"Oh, ti si, majo, bagrenorodna autokratska narav, a
mi čedno želimo, a postanemo tek svetorodni
samodršci", dalje je draškala Jelena.
"Sve očekujem, majko, da već jednom izneseš svoj
prijedlog, koji ti odavno čitam s očiju", ozbiljno
reče Kostadin.
"Kakav prijedlog, sinko?"
Pa da osnujemo u podgrađu krujskom grčki monastir,
ljepši od srpskog monastira svetog arhanđela Mihajla,
što ga je podigao Juraj Stracimorović pod ulćinskim
kaštelom".
"Ah, sinko, ti si zaista vanredno pažljiv spram
mene. Ne mogu tajiti, da je to moja vruća želja".
"Biti će ispunjena, kako svršim svoju stvar s
Dračem. Ti ćep biti ktitorica, a mislim, da ne ćeš
imati ništa proti tomu, te monastir bude posvećen
svetom protomartiru Stjepanu?"
"Zapravo krsnom imenu tvojeg unuka", nadoda Jelena.
"To je za mene najljepši uskršnjak", veselila se
vladika Teodora.
Iz ovoga razgovora ne samo da možemo
uočiti da Balkancu vjera kao vjera, a ne kao političko
sredstvo, ama baš ništa ne znači, nego možemo lijepo
vidjeti Balkanca u akciji - Kostadin Balšić spreman je
svakoga kupiti i sve "žrtvovati" (vjeru, Istok, Zapad,
kulturu), samo jedno nikada neće žrtvovati - plemenski
vis a tergo. Stoga Kostadin kupuje i svoju majku,
"odričući se" srpske liturgije u korist grčke.
Treći poučak Balkana glasi: na Balkanu
vjera je samo instrument, instrument za širenje
plemenske vlasti, ili pak instrument za uspavljivanje
onog omraženog "drugog".
Pomoću trečeg poučka najlakše ćemo otkriti gdje je
Balkan, gdje je istinsko kršćanstvo, a gdje lažno,
prepoznat ćemo Balkan i razlikovati ga od Nebalkana,
Balkanca od Nebalkanca, po plodovima vjere, koja čuva
svoj narod od uništenja, i onim "plodovima vjere",
koji služe uništavanju drugih naroda i širenju svoga
plemena na račun drugih naroda.
Iz prva tri poučka lako ćemo izvući
četvrti, a taj je, da svaka ona politika bilo koje
države izvan Balkana, prema tome i država Zapada, koja
računa s političkim partnerstvom neke balkanske
države, odnosno, kojoj je cilj podrediti političke
interese neke balkanske države svojim političkim
interesima, uvijek na kraju biva upotrijebljena u
svrhu širenja plemenskog vis a tergo,
predindoeuropskog virusa palice, pračke i otrovne
strijele, na područja izvan Balkana. Jednostavno
rečeno, Balkan se može "politički" nadzirati samo
vojnom okupacijom (a i to je pitanje stupnja i
vremenskog trajanja), a nikako ne i političkim
ugovorima. Da je tome tako, te da je politika Zapada
prema Balkanu, pa prema tome i Hrvatima kao svojim
graničarima na Balkanu, do sada bila i jest i dalje
katastrofalna za sam Zapad, bit će razmotreno u idućim
poglavljima, a sada samo ovoliko: na početku XX.
stoljeća, 1914. godine, Zapad je politički i kulturno
bio usidren u Boki kotorskoj, na rijeci Drini, na Savi
i Dunavu kod Beograda, te u Transilvaniji, području
današnje Rumunjske. 1945. godine Zapad gubi političku
"kontrolu" (ima samo djelomičan utjecaj) nad svim
područjima između Alpa i Grčke, te potpuno gubi
Rumunjsku; 2000. godine, Zapad ni dalje ne želi
prihvatiti Hrvate kao svoje graničare na Balkanu, te,
ponašajući se poput luđaka koji sam sebi ponavlja:
"Balkan je Europa, Balkan je Europa, Balkan je ...",
traži svoje "graničare" među Srbima, te tako stvara od
Balkana svoj "mekani trbuh", kroz koji će svakim danom
stotine, a poslije i tisuće istočnjaka (Iranaca,
Iračana, Kurda, Afganistanaca, Pakistanaca, i posebno
Kineza), omamljenih novom religijom novog svjetskog
poretka - novcem, kao podzemna bujica izbijati u
državama Zapada, te rastočiti Zapad prije nego on
shvati što se, u stvari, dogodilo.
Stoga je peti poučak, koji proizlazi
iz balkanoloških studija, rasprava, članaka i romana
"Kostadin Balšić" dr. Milana Šufflaya, taj, da se može
politički "kontrolirati" samo ono, što se može i
kulturno "nadzirati", odnosno da se stabilno političko
savezništvo može temeljiti samo na kulturnoj,
civilizacijskoj, i vjerskoj bliskosti, što Zapad
uporno odbacuje. Kako se na Balkanu ne susreću
različite civilizacije, kulture i vjere, nego se
susreću civilizacije s negacijom svake civilizacije,
kulture s negacijom svake kulture i vjere s negacijom
svake vjere, kako se na Balkanu susreću civilizacije,
kulture i vjere s plemenskim vis a tergo, s palicom,
pračkom i otrovnom strijelom, s predindoeuropskim
pranagonima plemenskog samoodržanja, onda pogotovo
nije moguće, da bilo koja država u kojoj živi većinski
narod koji pripada nekoj prepoznatljivoj civilizaciji,
kulturi i vjeri, kao što je to Republika Hrvatska, u
kojoj je većinski narod hrvatski, sklopi bilo kakve
političke ugovore s bilo kojom balkanskom državom, a
koji bi značili nekakvo čvršće političko povezivanje
Republike Hrvatske s bilo kojom balkanskom državom. To
je matematika, svidjelo se to Zapadu ili ne. Ako bi na
ponovno čvršće političko povezivanje s Balkanom Hrvati
pristali, bilo bi to hrvatsko skliznuće u balkansku
crnu rupu, u kojoj nestaju sve kulture, vjere i
civilizacije, i svi narodi, te u kojoj bi nepovratno
nestali i Hrvati, jer su, nažalost, već podosta načeti
balkaniziranjem svoje kulture u razdobiju od 1918. do
1990. godine.
Nastavlja se!
Vezani članci:
|
