Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

ŽELJKO VEGH O DR. MILANU ŠUFFLAYU (2)      (02.03.2011.)

Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya

Nijedna vlada u politici, kao što nijedan
trgovac u trgovini, ne pozna plemenitost
i velikodušje.

 

2. Šufflayevo odgonetanje zagonetke Balkana

Više je izvora složenosti osobe i djela dr. Milana Šufflaya. Prvi je svakako taj što je Šufflay živio dva usporedna života: neprekidno policijski praćen, Šufflay je htio o sebi u široj javnosti, a ne samo policiji, ostaviti predodžbu da, iako hrvatski nacionalist, a predodžbu o nacionalistu nije mogao mijenjati jer je na sudskom procesu 1921. godine osuđen kao nacionalist, nije opasan jer živi kao bonvivan, pomalo lijeno i ležerno, između dvije žene.

Ta igra s predodžbom o dokoličarskom životu kao zavjesom iza koje se odvija stvarni život, život analitičara znanstvenika svjetskoga formata, grozničavo posvećenog praćenju političkih događanja u svijetu, posvećen razotkrivanju političkih planova velevlasti Zapada i Istoka, kako na području Pacifika, tako na Balkanu, te traženju mjesta Hrvatske u velikim igrama Zapada, igrama također sakrivenima zavjesama satkanim od privida o miroljubivom, antifašističkom Zapadu, uvrijeđenom jer eto boljševička Rusija ima agresivne namjere prema Zapadu i naoružava se dok se Zapad razoružava, privida iza kojega se krije naoružavanje Zapada i pripremanje za rat s Rusijom, te iz toga (mada ne samo toga) razloga anglosaksonsko podržavanje Mussolinijeva fašističkog režima u Italiji - ta igra s predodžbama, sa zrcalima koja ne odražavaju stvarne sadržaje, nego prividne, prekriva cijeli Šufflayev život i sva djela.

Da bi sakrio svoje kapitalno djelo, a Šufflayevo kapitalno djelo jesu raščiambe politike Zapada, prije svega anglosaksonskog Zapada, prema Balkanu i Hrvatskoj, te prema Istoku, Šufflay svoje članke s takvim temama uglavnom ne potpisuje, te ih objavljuje većinom u zagrebačkim dnevnim novinama, u "Hrvatskom pravu", "Jutarnjem listu" i "Novostima", ponajviše u "Obzoru", a o tom listu i njegovu položaju nakon 1918. Josip Horvat piše:
"Možda je "Obzor" najteže pogodilo to što je izgubio dodir s novim vremenom, njegovim težnjama i shvaćanjima. U tome je ostao dosljedan tradicijama obzoraša. "Obzor" je zbog toga u novom poratnom vremenu ostao list stare akademski obrazovane građanske inteligencije koja je izgubila svoje nekadašnje pozicije u javnom životu i polagano počela izumirati. Dok je još potkraj 1918. sam Svetozar Pribičević preko "Obzora" a ne "Hrvatskog pokreta", svoga stranačkog organa, lansirao prve najvažnije političke izjave, tri mjeseca kasnije "Obzor" je u novinstvu Hrvatske u nimalo sjajnoj osamljenosti."

Tako Josip Horvat. U takvu "Obzoru" objavio je Šufflay i niz svojih rasprava i članaka o povijesti Balkana. Osim članaka u dnevnim novinama i znanstvenih rasprava u časopisima, za razumijevanje njegova tumačenja povijesti Balkana ključne su dvije njegove knjige: znanstvena studija "Srbi i Arbanasi" te povijesni roman "Kostadin Balšić".

Šufflay u tumačenju ljudske povijesti, povijesti naroda, naglašava ulogu pejsaža, ulogu plastike tla, kako se volio izražavati, u ponašanju naroda, te u pokretanju narodnih mnoštava i sukobljavanju njihovu, koje je vidio kao gibanja i potrese zemaljske kore, kao plime i oseke mora, a gradove ljudske kao žive organizme, koji se rastežu i savijaju, njišu i poskakuju, kako to lijepo možemo pročitati u "Kostadinu Balšiću" u Šufflayevu zoomorfnom i sažetom prikazu povijesti albanskih gradova: "U perspektivi tisućljeća, - a gotovo svi albanski gradovi spadaju među rijetke pojave, koje u dimenziji vremenskoj možemo gledati iz takove daljine, - izgleda svaka varoš kao čudnovat, gigantski mekušac višeg organičkog tipa, kojemu bi, da imade muklu svijest, uslijed silno malena opsega percepcije i lagane reakcione norme prema teoriji Williama Jamesa, sunce brzinom meteora kružilo oko zemlje, godišnje dobe prolazile kao časovi, a stoljetni hrastovi bi mu rasli naglo kao gljive. U toj perspektivi kao da živi svojim individualnim, somatičkim životom i ljuštura, što je izlučuje taj makrobiont. Ulćin se njiše od sjevera na jug, varoš Škodra oscilira oko svoje citedele, Leš automatički odbaciva i opet regenerira svoju akropolu, Aviona je dva puta đipnula, a Drač se poput ježa rasteže, a onda od vremena seobe naroda sve jače savija u klupko".


To, da iz ljudi i naroda, sela i gradova progovara tlo koje nastanjuju ili na kojemu su izgrađeni, to, da se narodi koji nastanjuju europska velegorja razlikuju od naroda koji žive uz obale Mediterana ili pak u riječnim dolinama, to učenje o različitim rasama, a ne samo narodima, učenje je koje je bilo vrlo utjecajno među europskim znanstvenicima nakon 1918. godine, nakon Velikog rata, koji je bio golem šok za bijelu rasu, kako je često Šufflay naglašavao u svojim člancima o uzrocima Velikog rata, u "Obzoru"'. U "Obzoru" je Šufflay objavljivao i članke u kojima je prikazivao radove europskih, mahom anglosaksonskih znanstvenika i intelektualaca, radove koji razmatraju sukobe između različitih rasa. Tako u članku Uzburkanost na Pacifiku Šufflay prikazuje knjigu "The Conquest of the Philippines by the United States 1898-1925" (New York, 1925.) Mourfielda Storeya i Marciala P. Lachauca, u kojoj se analizira povijest sukoba između bijele i žute rase na Pacifiku; u članku Na Dnjestru "rijeci straha" Sufflay izvjestava citatelje "Obzora" o putopisu americke spisateljice
Anne O'Hare Cormick, objavljenom u "New York Times Magazinu", u kojemu autorica piše o napetostima među rasama u Besarabiji; u članku Kako da se u bliskoj budućnosti spriječi rat između pojedinih rasa Šufflay piše o članku nizozemskog antropologa Bemelota Moensa u pariškim novinama.

Teorije o rasnim razlikama među narodima, o utjecaju plastike tla na ponašanja naroda, o ljudima kao izdancima tla, bile su raširene na Zapadu, pa tako i anglosaksonskom Zapadu. Te teorije nisu nastale iz mržnje prema drugačijoj rasi, niti iz želje za postojanjem rasnih razlika među narodima. nego iz potrebe da se objasne uzroci Velikog rata, u kojemu su međusobno ratovali upravo narodi Zapada, dakle narodi koji pripadaju istim kulturnim krugovima, istim civilizacijskim dosezima, te da se, dakle, ustanovljavanjem pravih uzroka Velikoga rata spriječe budući ratovi, ili da se pak barem mogu predvidjeti. Upravo u tom kontekstu treba gledati Šurflayevo prianjanje uz ideje da bijela rasa, zato što ona najbrže razvija industriju, treba usporiti svoj tehnološki razvoj i vratiti se selu, farmeru, a tako su mislili i drugi mislioci Zapada,primjerice Henry Wallace, čiju knjigu "Our Debt and Duty to the Farmer" Šufflay prikazuje u "Obzorovu" članku Anglosaska rasa i seljaštvo. Šufflay smatra da su u narodima, a pogotovo u narodima europskih velegorja, još snažni plemenski predindoeuropski pranagoni, dakle nagoni tala na kojima narodi žive, nagoni olakog posizanja za palicom i pračkom, a onda je svakako bolje da su narodima za međusobne obračune pri ruci palica i pračka, nego topovi, otrovni plinovi, avioni i rakete. U tom kontekstu valja promatrati i Šufflayevo proučavanje povijesti Balkana, na kojemu su Hrvati graničari Zapada - Šufflay proučava Balkan stoga, da bi ustanovio od čega to boluju narodi koji nastanjuju Balkan, te kako se Hrvatska treba postaviti da više ne bi bila zahvaćena ratnim vrtlozima koji vladaju Balkanom, i, dakako, kako bi se trebao postaviti Zapad prema Balkanu i Hrvatskoj.


Djelovanje pejsaža na narode, utjecaj velegorja na povijest, na ratobornost naroda, provjerit ćemo u jednoj velikosrpskoj knjizi, "Velikoj Srbiji" Vladimira Ćorovića; u svojoj kratkoj povijesti velikosrpske ideje, dakako pozitivno tumačene, Ćorović ovako opisuje pejsaž u kojemu je poćela nicati, u XII. stoljeću, "srpska državna misao":
"U sklopu gora Stare Hercegovine, od Neretve do Novog Pazara, sa središtem oko Lima i Ibra, u teško pristupačnim planinama, gde se razvijao gorštački kult slobode i staro plemensko nasleđe narodnog jezika i patrijarhalnog morala, raška plemena behu mnogo drukčija od primorskih i u bitnosti više sposobna za jednu čvršću narodnu akciju. Ona se razvijahu sporo, ali stalno. U Raškoj behu i inaće uslovi za solidan razvoj: nacionalno u glavnom čista; dosta udaljena od svakog neposrednog uticaja i sa istoka i sa zapada i po tome manje izložena da potpadne pod samo jednu vrstu kulturnog opredeljivanja; svojim planinama dovoljno zaštićena od svakog zavojevanja. koje bi išlo do potpunog narodnog podjarmljivanja".


U jednom zatvorenom pejsažu, mračnom, zatvorenom prema svijetu, prema drugome kao drugačijem, pejsažu koji ne poziva ruke da se otvore za susret, koji ne poziva dlanove ruku da se okrenu prema nebu, u pejsažu koji ne poziva nego odbija stranca, putnika, rodila se velikosrpska državna misao, rodila se u Šufflayevom velegorju, u kojemu je snažno sačuvan vis a tergo - nagon iz pradoba, balkanskog, predindoeuropskog, neslavenskog pradoba, nagon za plemenskim samoočuvanjem pomoću palice, pračke i strelice, kako je vis a tergo definirao Šufflay. Balkanska "državna misao" nastaje u zatvorenim i mračnim klancima balkanskog velegorja, u kojima nema traga ni kršćanstva istočnoga ni kršćanstva zapadnoga, u kojemu nema utjecaja kulture Istoka ni Zapada, nastaje izvan putova kojima putuju putnici, izvan putova kojima putuje život, izvan putova koji povezuju Istok i Zapad, nastaje u svijetu balkanskog velegorja, svijetu koji je sam sebi dovoljan, koji nikoga ne treba, a pogotovo ne onoga koji je drugačiji, koji je drugi, jer drugi je uvijek iz drugoga plemena, plemena koje je isto takvo, dakle koje je naoružano palicom, pračkom i strelicom.

Za razliku od balkanske državne misli, hrvatska država nastaje na Mediteranu, u kraljevskom gradiću Ninu, koji je izrastao iz pješčane lagune, nježne, čiste, čije otvorene dlanove bistri toplo, bistro more, more koje se u laguni umirilo, i prepustilo se, igrajući se zrncima pijeska, zagrljaju lagune onom ljubavlju, kojom se voli život, voli svijetio, plavo nebo Mediterana, kojom se voli mir među ljudima, i mir u čovjeku.
Molitveni je mir u plavoj laguni ninskoj, mir koji je znak blizine Boga, u slavu kojega su izgradili stari Hrvati prije tisuću godina crkvu sv. Križa u Ninu, izgradili je na temeljima antičke civilizacije, kamenjem staroga Rima, i Križu Isusovom se zavjetovali, da će Križem, da će na Križu braniti i čuvati mir svoje domovine, mir hrvatskih laguna koje otvorena srca dočekuju putnike dobre volje, a stijenom Križa odbijaju one koji dolaze naoružani palicom, praćkom i strelicom balkanskog praplemena. Kameni zid Velebita, ispod kojega miruje more plave ninske lagune, zauvijek će ostati neosvojiv za one koji dolaze naoružani balkanskim plemenskim nagonima, naoružani mržnjom prema drugome i drugačijemu, mržnjom prema svjetlosti mediteranskog neba, mržnjom prema životu, jer je Velebit izrastao iz molitava u ninskim crkvama, iz molitvene odlučnosti Hrvata da brane svoju domovinu, iz svijesti Hrvata da ne brane samo svoj dom, nego da brane i papinski Rim, i civilizaciju Zapada od barbarskog Balkana, da Križem svoje vjere čuvaju smokve i masline, koje rastu iz zvonika ninskih srednjovjekovnih crkvica, i bez kojih bi naši životi bili suhi, suhi bez sokova Božjeljubavi prema životu i domovini.

Hrvatska državna misao niknula je iz sjemena hrvatske privrženosti papinskom Rimu i Zapadu, nastala je u otvorenom svijetu mediteranske lagune, kraj morskih i kopnenih trgovačkih putova, otvorena za stranca koji dolazi dobre volje, otvorena prema Europi.


Dr. Milan Šufflay pisao je rasprave o Balkanu svjestan, kao i drugi tadašnji povjesničari na Zapadu, snage utjecaja tla, pejsaža, na povijesna zbivanja, posebno utjecaja velegorja na narode koji ih nastanjuju, jer velegorja, budući da ih zaobilaze trgovački putovi, putovi kojima prodiru visoke civilizacije, najbolje čuvaju tragove predindoeuropskih plemena:
"Stari Iliri jezično pripadaju indoevropskoj (arijskoj) grupi. Ali oni su na Balkanu, kao i Tračani i Heleni, naišli na stariju naslagu ljudske rase nearijske krvi i jezika. Propale rase i njihove jezike najbolje čuva velegorje. Na Atlasu održali se Kabili i Tuarezi, u Pirenejima Baski, a Kavkaz je pravi muzej propalih naroda."


I Albanci, narod koji živi najadranskoj obali mediteranskoj, ali i na balkanskom velegorju sačuvali su tragove predindoeuropske povijesti nemirne kore velegorja, recimo u svome jeziku, posebno u riječima iz marvogojstva, kojima slične nalazimo u njemačkim narječjima Alpa. Međutim, nije samo ta "balkanska" komponenta albanskog naroda privukla Šufflaya albanologiji. Objašnjenje Šufflayeva bavljenja albanologijom naći ćemo također u "Srbima i Arbanasima":
"U arbanaskoj i crnogorskoj prošlosti i sadašnjosti nakrcano je gradivo. koje imade prvorazrednu vrijednost i s gledišta opće historije čovječanstva. Premda ovi krajevi leže na visoko kulturnome Jadranu, društvena struktura njihove indoevropske pokrivače još dandanasje izrazito plemenska. Klasično je to područje za studij gentilnog ustrojstva, ali posve drugačije nego američko podrućje primarnih indijanskih totema. Gledana sociološki, povijest Albanije neprestano je stvaranje plemenskih maglica i propadanje starih gentilnih sistema. Postoji vis a tergo, elan iz pradoba, ali taj nije izvorno sačuvan kao na poljanama Wild Westa, već je nekoliko puta prošao kroz visoko kulturnu retonu."

Mnogi narodi nastanjuju velegorja u svijetu, i više naroda živi na Balkanu, ali povijest albanskog naroda posebno je zanimljiva dr. Milanu Šufflayu, pa tako i svakom Hrvatu iz više razloga. Prvo, iako je albansko tlo i pogotovo albanska obala bila prekrita civilizacijom i grčkih i rimskih gradova i putova, pa zatim bizantskom civilizacijom, pa srednjovjekovnom civilizacijom u kojoj su participirali i Venecija, i papinski Rim i Bizant, uvijek iznova, kada bi propadali stari gradovi, kada bi neka od visokih jadranskih civilizacija odlazila, provaljivali bi u riječne doline iz balkanskog velegorja albanski gorštaci, udarao bi "čas pastirskog katuna, krcata baštinom pradoba, oružana pračkom, palicom i otrovnom strijelom, bremena pranagonom samoodržanja: krvnom osvetom, besom i pobratimstvom."

Snažan je balkanski vis a tergo - nagon iz pradoba, tako snažan da ga se ne može uništiti; ne mogu se civilizirati balkanska velegorja, ne mogu se pripitomiti, ne mogu se uljuditi, ne mogu se privesti civilizaciji Zapada, jer su visoke kulture koje gostuju na Balkanu samo pokrivači od pijeska, koje iako otpuhne svaka zgodna prilika za buđenje nagona iz pradoba, za buđenje palice, pračke i otrovne strijele, za buđenje nagona koji drijemaju poluotvorenih očiju, vrlo lagana sna. Upravo ta neuništivost balkanskih plemenskih nagona, ta nemoć visokih civilizacija i kultura pred nagonima za palicom i pračkom, ta nemogućnost civiliziranja i uljuđivanja balkanskog velegorja prvi je poučak Balkana, povijesno iskusan poučak, iznimno značajan za Hrvate, za hrvatsku politiku, za Zapad, jer znači da Hrvati ne mogu uvijek iznova prihvaćati ulogu civiliziranja Balkana, ulogu koja je promašena i osuđena na neuspjeh, jer se onima, pa tako i Hrvatima, koji uljuduju Balkan, može dogoditi samo to, da budu balkanizirani. Uostalom, tu su ulogu Hrvati već isprobali i ne bi trebali ponovno, jer bi im se moglo dogoditi, kako su već podosta balkanizirani, da u nekoj novoj misiji uljuđivanja Balkana budu do kraja potopljeni u balkansku topionicu naroda.


Visoke civilizacije Zapada posjećivale su Albaniju, ali od njih nije ostalo u albanskoj kulturi gotovo nikakva traga. To se događa onim narodima koji se potope u balkanskoj topionici naroda, odnosno, kako piše Šufflay, koje u potpunosti zahvate balkanski etnički cikloni.

Etnički cikloni, ili međusobno miješanje naroda, vodi nas prema drugom poučku. Kroz cijelu povijest Balkana može se pratiti miječanje naroda, još od vremena Ilira čija su se plemena miješala s keltskim i grčkim plemenima. Šufflayu je posebno zanimljiv primjer etničkog ciklona srpsko-arbanaskog i bugarsko-vlaškog, koji se dogodio u Epiru krajem XIV. stoljeća, prema navodima kronike "Pričanja monaha Komnena i Prokla", pisane grčkim jezikom. Kronika pripovijeda o događajima u nekada bogatom grčkom gradu Janini za razdoblja 1355-1400. g. Šufflay citira ulomak: "29. oktobra u srijedu (1400) despot Spatas preseli se u vječnost. Odmah zatim brat njegov Zgur zauzme Artu. Poslije nekoliko dana napadne na njega Serb-albanito-bulgaro-vlah Vonko, istjera Zgura, počne laskati starješinama i zatvori ih u grad, a njihovu imovinu upropasti."

Odakle čudan svat Vonko, koji je ujedno i Srbin, i Albanac, i Bugarin, i Vlah? Odakle rumunjski etnikum na južnom Balkanu? Osnovna odlika slavenske rase je sesilnost, ratarsko lijepljenje za osvojeno tlo, i ta slavenska sesilnost nadvladala je nomadsku krv ostalih rasa koje su provalile preko rimskog limesa na Balkan. lako nije "rastočilo arbanaske jezgre po brdinama, slavensko je zaseljenje rasteplo sve romanske kristalizacije posred Balkana. Ono je promijenilo velik dio sveukupne romanske etničke mase; bacilo je čitave slojeve sjevernih pastirskih Rumunja na južne slojeve, u kompaktnim masama potislo ih na istok, stjeralo ih duboko na jug preko klasične granice grčkog i latinskog jezika i otkolilo ih na zapad sve do ispred vrata primorskih dalmatinskih gradova."

Simbioza i sljepljivanje arbanaskog i rumunjskog življa osobito je bilo snažno na jugu albanskog masiva, u Velikoj Vlaškoj. Albanski brđani, pokrenuti ratom između Anžuvinaca u Draču i Bizantinaca, zavitlali su golemi etnički ciklon koji je u prvoj polovici XIV. stoljeća opustošio riječne doline, te zahvaća sjevernu Grčku i "upija u svoj orijaški ošmrk dijelove svih balkanskih nacija."' Općenito se može reći da balkanske etničke ciklone pokreću ratovi, bilo ratovi velesila za Balkan, bilo međusobni ratovi Balkanaca.

Simbioza naroda koji nastanjuju Balkan drugi je dakle poučak Balkana. Ta simbioza ne temelji se na participaciji u nekoj visokoj kulturi, nego na participaciji u vis a tergo, plemenskom pranagonu velegorja, koji se diči palicom, pračkom i otrovnom strijelom, koji je vrlo pokretljiv te, poput virusa, zahvaća narode koji dolaze živjeti na balkansko velegorje te u riječne doline među gorjem. Stoga narodi koji su, provalivši preko rimskog limesa, nastanili Balkan, postupno gube veći dio svojih rasnih odlika s kojima su došli na Balkan te postaju Balkanci, dakle oni kojima vladaju plemenski pranagoni samoodržanja, oni koji su neprijateijski raspoloženi prema drugome i drugačijemu, oni koji se ne mogu "inficirati" visokom kulturom i koji se neprekidno, na temelju palice, pračke i otrovne strijele, stapaju s drugim Balkancima u jednu etničku masu, u mračnu "crnu rupu" koja guta svaku visoku kulturu, svakoga koji je drugačiji, svakoga koji ne nosi palicu, pračku i otrovnu strijelu, dakle guta život jer je život nada da se nešto može promijeniti, da postoji otvor prema svjetlosti, da postoji nada u preokret. Zbog svega navedenog može se tvrditi da Balkan ne nastanjuju Slaveni, da ne nastanjuju Romani, da ne nastanjuju Albanci, da ne nastanjuju Grci, da ne nastanjuju Bugari, da ne nastanjuju Srbi, da ne nastanjuju Rumunji, nego da Balkan nastanjuju Balkanci, niz plemena zahvaćenih virusom zvanim vis a tergo, koji kraljuje balkanskim brdskim masivima već tisućama i tisućama godina.

Iz do sada navedenoga može se lako zaključiti što će se dogoditi s vjerom, bilo kršćanskom, bilo nekom drugom, u balkanskoj "crnoj rupi", pred kojom su nemoćne i civilizacije i visoke kulture. Dakako da ć i vjere biti nemoćne, dakle da će služiti samo tome, da se lakše mobilizira pleme, da se lakše uzme u ruke palica, pračka i otrovna strijela, da se što vjernije služi vis a tergo, nagonu iz predindoeuropskog pradoba, a ne slavenskog, romanskog. Vjera je na Balkanu uvijek samo sredstvo za lakše mobiliziranje plemena za ratničke pohode, dakle sredstvo za oduzimanje života, a ne darovanje; stoga možemo tvrditi da Balkan ne poznaje druge vjere do zakletve na krvnu osvetu, a sve drugo bit će tek maska, tek sredstvo za uništavanje neprijatelja. U povijesti Balkana uopće nije neobično da "svećenici" nose oružje te da ratuju za svoje pleme, i da ratnici konjanici napadaju neprijateljsku vojsku s usklikom "Kyrie Eleison!", kao što je to činilo 1596. godine deset tisuća opasnih albanskih ratnika, zvanih kirileisi, kojima je zapovijedao ohridski metropolit Atanazije. Na Balkanu, u predasima između dva divljanja plemenskog vis a tergo, "vjerska" tobožnja tolerancija samo je maska koju na sebe stavlja plemenski nagon samoodržanja, kako bi možda zavarao i uspavao neprijatelja, te ga zatekao nespremnog kod idućeg napada. Jer, kao i visoke kulture Zapada i Istoka, vjere Zapada i Istoka na Balkanu samo su pokrivači od pijeska, koje otpuhne prvi nalet plemenskih pranagona. Najbolje ćemo to razumjeti pročitamo li Šufflayev roman "Kostadin Balšić".

Tko je Kostadin Balšić? Glavni lik Šufflayevog romana povijesna je osoba, uoslalom kao i drugi likovi, te tipični proizvod balkanskih etničkih ciklona, Balkanac nastao simbiozom više balkanskih naroda. Njega Filip Barelli, mletački građanin na službi u gradovima juznohrvatskim, odnosno dalmatinskim, i albanskim, opisuje drugom Mlečaninu, Marku Barbadigu, na početku romana, nakon što se ovaj javi sljedećim riječima:
"U Draču sam nedavno čuo, da i Balšići imadu odlicne franceske krvi u svojim žilama", javi se Barbadigo kao onaj, koji misli na nešto posve drugo, ali drži, da iz pristojnosti mora sudjelovati u razgovoru.
"Te odlicče krvi pune su planine zetske", jetko prihvati Barelli, "Balšići su vlaškog, rumunjskog podrijetla, vrijede kao Arbanasi, drže kancelariju srpsku i smatraju se baštinicima Dušanova carstva. Posve naravski, ta otac je trojice pokojnih župana, a djed Jurja II. i bratića mu Kostadina bio pod carem Dušanom vlasteličić i posjedovao - čitavo jedno selo! U sparini, koja je nastala raspadanjem srpske imperije, od Zete do Macedonije, svugdje su naglo potjerale ovakove obitelji malih ratnika, koji su znali da dugi niz pređa, proces generacija stegnu, usredotoče u svojim prejasnim osobama."

Ti mali balkanski ratnici, taj Kostadin Balšić, koji je Srbin-Vlah-Arbanas, služit će svakome, i Turcima, i Mlečanima, koristeći se jednima protiv drugih, samo da bi širio vlast obiteljskog plemena Balšića, da bi pokoravao srednjovjekovne gradove u Albaniji vlasti svoje obitelji, da bi pokoravao pomoću palice, pračke i otrovne strijele, da bi pokoravao duhom izašlim iz vis a fergo, iz plemenskog predindoeuropskog pranagona, pranagona koji ne želi krenuti prema visinama mediteranskih kultura, već samo žudi za tim, da cijeli svijet podredi sebi, da ga zatvori u sebe, u svoju mračnu krletku, pa tako i mediteranske kulture, kojima se dodvorava samo stoga, da bi ih zavarao, uspavao, te zatim, kao tigar, skočio na tobožnju obožavanu rajsku pticu i pojeo je u slast. Tako se Balkanac dodvorava i vjerama, da bi ih pridobio za sebe, da bi se okoristio njima u širenju plemenske zatvorenosti, mitske balkanske crne rupe u kojoj nestaju sve civilizacije, sve kulture, sve vjere, sva povijesna vremena, sve mogućnosti za susret s drugim i drugačijim. Izvrsna ilustracija balkanske upotrebe civilizacija, kultura i vjera u svrhu širenja zakona plemenske palice, pračke i otrovne strijele razgovor je između Kostadina Balšića, njegove žene Jelene i Kostadinove majke, ćire Ksenije (njeno manastirsko ime), s krasnim uvodnim portretiranjem pripovjedačevim malog Stjepana, sinčića Kostadinovog i Jeleninog:

"Kostadin nije se nimalo promijenio. Jelena postala je tek neznatno snažnijom. U krilu sjedio joj zlatokos, jedar i živahan dječarac od kojih šest godina, s velikim svijetlo modrim sanjarskim očima. Bio je to njihov stariji sinčić Stjepan. U imenu njegovu odražavale se sve nade, što su ih roditelji u nj stavljali; bilo je to ime svetog zaštitnika srpske ržave, ime, koje su od Stjepana Nemanje nosili svi vladari srpski. Prema tomu bio mu je i odgoj. Od oca i bake naučio je srpski i grčki, od matere arbanaski, a od kancelara Liberala učio j talijanski i latinski. Drugom, nenazočnom sinčiću Urošu bile istom dvije godine.
"Zar ne, Jeleno", reče Kostadin, "čeka nas zaista mučnasedmica. Valj prevaliti brda i doline tih silnih liturgija i misa."
"Doista nijesmo marili uzeti još i grčkog kaluđera", odvrati Jelena. "Dosta je bio za nas i pop Gradislav. Ovako moramo sada, da ne uvrijedimo oca Afanazija, pribaviti grčkoj, zbog popa Gradislava srpskoj liturgiji, a zbog Krujana latinskoj misi i inim obredima."
"Dakle sve zbog drugih, a što zbog sebe samih?" zapita ćira Ksenija.
"Majko, mi imamo svoj posebni hram, to je terasa ove palače s izgledom na Drač", odvrati Kostadin.
Mi smo pravi sljedbenici Hristovi, više mislimo na druge, nego na sebe same", smijala se Jelena.
"Vama manjka samo još turski hodža", s negodovanjem reče matrona. "Ja ne priznajem druge liturgije već grčke, a nikako ne idem na latinsku litiju, uopće ne idem u donji grad."
"Oh, ti si, majo, bagrenorodna autokratska narav, a mi čedno želimo, a postanemo tek svetorodni samodršci", dalje je draškala Jelena.
"Sve očekujem, majko, da već jednom izneseš svoj prijedlog, koji ti odavno čitam s očiju", ozbiljno reče Kostadin.
"Kakav prijedlog, sinko?"
Pa da osnujemo u podgrađu krujskom grčki monastir, ljepši od srpskog monastira svetog arhanđela Mihajla, što ga je podigao Juraj Stracimorović pod ulćinskim kaštelom".
"Ah, sinko, ti si zaista vanredno pažljiv spram mene. Ne mogu tajiti, da je to moja vruća želja".
"Biti će ispunjena, kako svršim svoju stvar s Dračem. Ti ćep biti ktitorica, a mislim, da ne ćeš imati ništa proti tomu, te monastir bude posvećen svetom protomartiru Stjepanu?"
"Zapravo krsnom imenu tvojeg unuka", nadoda Jelena.
"To je za mene najljepši uskršnjak", veselila se vladika Teodora.

Iz ovoga razgovora ne samo da možemo uočiti da Balkancu vjera kao vjera, a ne kao političko sredstvo, ama baš ništa ne znači, nego možemo lijepo vidjeti Balkanca u akciji - Kostadin Balšić spreman je svakoga kupiti i sve "žrtvovati" (vjeru, Istok, Zapad, kulturu), samo jedno nikada neće žrtvovati - plemenski vis a tergo. Stoga Kostadin kupuje i svoju majku, "odričući se" srpske liturgije u korist grčke.

Treći poučak Balkana glasi: na Balkanu vjera je samo instrument, instrument za širenje plemenske vlasti, ili pak instrument za uspavljivanje onog omraženog "drugog".
Pomoću trečeg poučka najlakše ćemo otkriti gdje je Balkan, gdje je istinsko kršćanstvo, a gdje lažno, prepoznat ćemo Balkan i razlikovati ga od Nebalkana, Balkanca od Nebalkanca, po plodovima vjere, koja čuva svoj narod od uništenja, i onim "plodovima vjere", koji služe uništavanju drugih naroda i širenju svoga plemena na račun drugih naroda.

Iz prva tri poučka lako ćemo izvući četvrti, a taj je, da svaka ona politika bilo koje države izvan Balkana, prema tome i država Zapada, koja računa s političkim partnerstvom neke balkanske države, odnosno, kojoj je cilj podrediti političke interese neke balkanske države svojim političkim interesima, uvijek na kraju biva upotrijebljena u svrhu širenja plemenskog vis a tergo, predindoeuropskog virusa palice, pračke i otrovne strijele, na područja izvan Balkana. Jednostavno rečeno, Balkan se može "politički" nadzirati samo vojnom okupacijom (a i to je pitanje stupnja i vremenskog trajanja), a nikako ne i političkim ugovorima. Da je tome tako, te da je politika Zapada prema Balkanu, pa prema tome i Hrvatima kao svojim graničarima na Balkanu, do sada bila i jest i dalje katastrofalna za sam Zapad, bit će razmotreno u idućim poglavljima, a sada samo ovoliko: na početku XX. stoljeća, 1914. godine, Zapad je politički i kulturno bio usidren u Boki kotorskoj, na rijeci Drini, na Savi i Dunavu kod Beograda, te u Transilvaniji, području današnje Rumunjske. 1945. godine Zapad gubi političku "kontrolu" (ima samo djelomičan utjecaj) nad svim područjima između Alpa i Grčke, te potpuno gubi Rumunjsku; 2000. godine, Zapad ni dalje ne želi prihvatiti Hrvate kao svoje graničare na Balkanu, te, ponašajući se poput luđaka koji sam sebi ponavlja: "Balkan je Europa, Balkan je Europa, Balkan je ...", traži svoje "graničare" među Srbima, te tako stvara od Balkana svoj "mekani trbuh", kroz koji će svakim danom stotine, a poslije i tisuće istočnjaka (Iranaca, Iračana, Kurda, Afganistanaca, Pakistanaca, i posebno Kineza), omamljenih novom religijom novog svjetskog poretka - novcem, kao podzemna bujica izbijati u državama Zapada, te rastočiti Zapad prije nego on shvati što se, u stvari, dogodilo.

Stoga je peti poučak, koji proizlazi iz balkanoloških studija, rasprava, članaka i romana "Kostadin Balšić" dr. Milana Šufflaya, taj, da se može politički "kontrolirati" samo ono, što se može i kulturno "nadzirati", odnosno da se stabilno političko savezništvo može temeljiti samo na kulturnoj, civilizacijskoj, i vjerskoj bliskosti, što Zapad uporno odbacuje. Kako se na Balkanu ne susreću različite civilizacije, kulture i vjere, nego se susreću civilizacije s negacijom svake civilizacije, kulture s negacijom svake kulture i vjere s negacijom svake vjere, kako se na Balkanu susreću civilizacije, kulture i vjere s plemenskim vis a tergo, s palicom, pračkom i otrovnom strijelom, s predindoeuropskim pranagonima plemenskog samoodržanja, onda pogotovo nije moguće, da bilo koja država u kojoj živi većinski narod koji pripada nekoj prepoznatljivoj civilizaciji, kulturi i vjeri, kao što je to Republika Hrvatska, u kojoj je većinski narod hrvatski, sklopi bilo kakve političke ugovore s bilo kojom balkanskom državom, a koji bi značili nekakvo čvršće političko povezivanje Republike Hrvatske s bilo kojom balkanskom državom. To je matematika, svidjelo se to Zapadu ili ne. Ako bi na ponovno čvršće političko povezivanje s Balkanom Hrvati pristali, bilo bi to hrvatsko skliznuće u balkansku crnu rupu, u kojoj nestaju sve kulture, vjere i civilizacije, i svi narodi, te u kojoj bi nepovratno nestali i Hrvati, jer su, nažalost, već podosta načeti balkaniziranjem svoje kulture u razdobiju od 1918. do 1990. godine.

Nastavlja se!

 

Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya (01)

Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya (02)

Politika zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya (03)

 

Vezani članci:

KAKO SU VELESRBI UBIJALI

DR. MILAN PL. ŠUFFLAY

 

 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch